REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-165/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sutkinja Dubravka Zubović, u pravnoj stvari tužitelja BAKOM FILMSKA PRODUKCIJA d.o.o., OIB 99643395537, Ilica 120, Zagreb, kojeg zastupa punomoćnik, odvjetnik Danijel Papak, Zagreb, Boškovićeva ulica 13A, protiv tuženika EUROHERC osiguranje d.d., OIB 22694857747, Ulica grada Vukovara 282, Zagreb, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Grgić & Partneri d.o.o., Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, radi naknade štete, odlučujući o tužiteljevoj i tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-816/2020 od 21. listopada 2024., 8. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-816/2020 od 21. listopada 2024. u točkama I. i III. izreke.

II. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-816/2020 od 21. listopada 2024. u točki II. izreke u dijelu u kojem je odbijen kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.600,74 EUR sa zateznim kamatama od 21. listopada 2024. do isplate.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-816/2020 od 21. listopada 2024. naloženo je tuženiku u roku od 15 dana platiti tužitelju iznos od 4.467,61 EUR sa zateznim kamatama od 17. ožujka 2020. do isplate po stopi koja se određuje za ostale odnose te mu naknaditi parnični trošak u iznosu od 2.224,48 EUR sa zateznim kamatama od 21. listopada 2024. po stopi koja se određuje za ostale odnose (točka I. izreke). Odbijen je kao neosnovan tužiteljev tužbeni zahtjev u dijelu kojim zahtijeva isplatu zateznih kamata na pojedinačno označene iznose, sve kako je pobliže navedeno u izreci te je odbijen kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 1.600,00 EUR sa zateznim kamatama od 21. listopada 2024. do isplate (točka II. izreke). Odbijen je kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 2.015,45 EUR sa zateznim kamatama od 21.listopada 2024. do isplate (točka III. izreke).

2. U obrazloženju presude prvostupanjski sud u bitnome navodi da je tužitelj primatelj leasinga vozila, koje je oštećeno u prometnoj nesreći za koju je odgovoran osiguranik tuženika. Utvrđuje da je tužitelj aktivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari kao neposredni korisnik i posjednik predmetnog vozila. Zaključuje da je tužitelj neposredni oštećenik pa ima pravo na naknadu štete zbog nemogućnosti korištenja predmetnog vozila na ime troškova najma zamjenskih vozila za obavljanje svoje djelatnosti dok je oštećeno vozilo bilo na popravku u razdoblju od 19. travnja 2019. do 23. rujna 2019. i to na temelju odredbe članka 1045. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje: ZOO) u vezi s odredbom članka 1089. stavka 1. ZOO-a.

3. Tuženik je podnio žalbu protiv presude, koju pobija u točkama I. i III. izreke. U žalbi navodi da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da je tužitelj aktivno legitimiran u predmetnom postupku. Smatra da je u konkretnom slučaju riječ o posrednoj šteti, odnosno da je tužitelj posredni oštećenik pa da nema pravo na naknadu predmetne štete budući da njena naknada nije posebno zakonom predviđena. Ističe da je u predmetnom slučaju neposredni oštećenik davatelj leasinga, a da tužitelj nema pravo na predmetnu izgubljenu zaradu zbog nemogućnosti korištenja vozila jer posredna naknada izgubljene zarade nije zakonom predviđena niti pravno priznata sa stajališta sudske prakse. U tom smislu ukazuje na odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-516/2023-2 od 7. prosinca 2023. i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-547/2000-2 od 11. lipnja 2003. te na presudu Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-3169/2009 od 29. studenog 2013. potvrđenu presudom Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžx-88/2014 od 28. srpnja 2014. Nadalje, ističe da je tužitelj, između ostalog, unajmio teretno vozilo marke VW CADDY zbog nemogućnosti korištenja osobnog vozila marke Audi Q3 te smatra da ne postoji uzročna veza budući da ono što može stati u zamjensko teretno vozilo nikako ne može stati u malo osobno vozilo. Pobija odluku o parničnom trošku prvenstveno iz razloga što je pogrešna odluka prvostupanjskog suda o glavnoj stvari. Posebno ukazuje da je prvostupanjski sud u svakom slučaju trebao dosuditi tuženiku troškove postupka nastale tuženiku do djelomičnog povlačenja tužbe. Zahtijeva trošak sastava žalbe protiv presude u iznosu od 312,50 EUR (uključujući PDV od 25%) uvećano za sudsku pristojbu za žalbu u iznosu od 91,13 EUR, odnosno ukupno iznos od 403,63 EUR.

4. Tužitelj je podnio žalbu protiv presude, koju pobija u točki II. izreke u dijelu kojim je odbijen kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 1.600,00 EUR sa zateznim kamatama od 21. listopada 2024. do isplate i to zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Ističe da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio omjer uspjeha stranaka u sporu. Ukazuje da je prvostupanjski sud trebao utvrditi da je tužitelj u cijelosti uspio u sporu bez obzira na djelomično povlačenje tužbe, a sve imajući u vidu kvantitativni i kvalitativni uspjeh tužitelja u sporu, za koji smatra da je stopostotni. Ističe da je prvostupanjski sud trebao priznati tužitelju trošak pristupa na ročište 11. ožujka 2022. na temelju odredbe Tbr. 9.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23; dalje: Tarifa) i trošak sastava podneska od 13. ožujka 2023. po Tbr. 8.1. Tarife. Zahtijeva trošak sastava žalbe u iznosu od 93,75 EUR (uključujući PDV od 25%), uvećano za sudsku pristojbu za žalbu u iznosu od 26,55 EUR, odnosno ukupno iznos od 120,30 EUR.

5. Tuženikova žalba nije osnovana.

6. Tužiteljeva žalba nije osnovana.

7. Pobijana presuda je ispitana na temelju odredbe članka 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) u granicama razloga određenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava te uzevši u obzir razloge zbog kojih je dopušteno pobijati presudu donesenu u sporu male vrijednosti (članak 467. stavak 1. ZPP-a). Ovaj sud je utvrdio da je presuda pravilna i na zakonu osnovana.

8. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za naknadu štete u iznosu od 4.467,61 EUR na ime troškova najma zamjenskih vozila za vrijeme dok je vozilo koje je tužitelj koristio kao primatelj leasinga bilo na popravku, zbog oštećenja nastalih u prometnoj nesreći, za koju je odgovoran osiguranik tuženika.

9. U predmetnom slučaju je riječ o sporu male vrijednosti iz članka 502. stavka 1. ZPP-a. U skladu s odredbom članka 467. stavka 1. ZPP-a presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti, može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a, osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. ZPP-a. Predmetnu presudu nije moguće pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Slijedom navedenog, činjenična razmatranja tuženika u žalbi ne mogu se uzeti u obzir, stoga ovaj sud nije razmatrao tuženikove žalbene navode koji se odnose na taj žalbeni razlog.

10. Iz činjeničnog stanja koje je utvrdio prvostupanjski sud, čiju pravilnost ovaj sud nije ovlašten ispitivati budući da se radi o sporu male vrijednosti, a koje nije u proturječju s izvedenim dokazima, proizlazi:

- da se 19. travnja 2019. dogodila prometna nesreća za koju je nesporno odgovoran osiguranik tuženika, a u kojoj je oštećeno vozilo marke Audi Q3, registarskih oznaka [registarska oznaka];

- da je predmetno vozilo u trenutku prometne nesreće bilo u vlasništvu Porsche leasing d.o.o.;

- da je tužitelj bio primatelj leasinga za predmetno vozilo na temelju Ugovora o financijskom leasingu sklopljenog s davateljem leasinga Porsche leasing d.o.o.;

- da je tužitelj bio neposredni posjednik i korisnik predmetnog vozila, koje je koristio radi redovitog i uobičajenog obavljanja djelatnosti iz njegova predmeta poslovanja, a koje zahtijeva učestale odlaske na razne lokacije na području Republike Hrvatske;

- da se predmetno vozilo nalazilo na popravku u razdoblju od 19. travnja 2019. do 23. rujna 2019. radi uklanjanja oštećenja nastalih u predmetnoj prometnoj nesreći;

- da tužitelj nije bio niti vlasnik niti korisnik nijednog drugog vozila, osim vozila koje je oštećeno u predmetnom štetnom događaju pa tužitelj u razdoblju dok je predmetno vozilo bilo na popravku nije imao drugu mogućnost nego iznajmiti druga vozila za potrebe obavljanja svoje djelatnosti, koja zahtijeva službena putovanja;

- da iz nalaza i mišljenja vještaka (list 195. - 232. spisa i list 284. spisa) proizlazi da je tužitelj za potrebe službenih putovanja unajmljivao vozila od različitih auto kuća te je račune za najam vozila povezivao s poslovnim projektima za koje je bilo potrebno iznajmiti vozilo te da je u poslovnim knjigama tužitelja evidentirano i plaćeno sve kako to tužitelj potražuje konačno specificiranim tužbenim zahtjevom.

11. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je u konkretnom slučaju tužitelj neposredno oštećeni. Tuženik neosnovano smatra da se u predmetnom slučaju radi o tzv. posrednoj šteti, koja šteta u pravnom sustavu Republike Hrvatske nije naknadiva, sve budući da tužitelj nije vlasnik predmetnog vozila nego korisnik leasinga.

12. Odredbom članka 22. stavkom 1. Zakona o obveznom osiguranju u prometu („Narodne novine“ broj: 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14; dalje: ZOOP) propisano je da je vlasnik vozila dužan sklopiti ugovor o osiguranju od odgovornosti za štetu koju uporabom vozila može nanijeti trećim osobama zbog smrti, tjelesne ozljede, narušavanja zdravlja, uništenja ili oštećenja stvari. Prema odredbi članka 1045. stavka 1. ZOO-a tko drugome prouzroči štetu dužan ju je naknaditi, osim ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje. U skladu s odredbom članka 1089. stavka 1. ZOO-a oštećenik ima pravo na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi.

13. Ovaj sud smatra da je u konkretnom slučaju tužitelj pretrpio štetu zbog nemogućnosti da se koristi vozilom u obavljanju svoje registrirane djelatnosti, a koja mu je nesporno nastala krivnjom osiguranika tuženika. Tužitelj, kao neposredni i isključivi posjednik i korisnik predmetnog vozila, ima pravo potraživati utuženi iznos za najam zamjenskog vozila za vrijeme dok vozilo na kojem ima pravo leasinga nije bilo popravljeno i to bez obzira što tužitelj nije bio vlasnik predmetnog vozila, a sve na temelju odredbe članka 1045. stavka 1. ZOO-a. Iz spisa proizlazi da su ispunjene sve pretpostavke za naknadu štete koje kumulativno moraju biti ispunjene da bi se tuženika obvezalo na njenu naknadu (štetna radnja, protupravnost, odgovornost, šteta, uključujući njena visina i uzročnoposljedična veza). Između stranaka je nesporno da je osiguranik tuženika odgovoran za predmetnu prometnu nesreću i da je u njoj oštećeno vozilo, čiji je tužitelj korisnik kao primatelj leasinga. Tužitelj je dokazao da mu je nastala šteta u vidu najma zamjenskih vozila dok je oštećeno vozilo bilo na popravku, visinu štete te uzročnoposljedičnu vezu između predmetne prometne nesreće i nastale štete. Slijedom svega navedenog, prvostupanjski sud je pravilno obvezao tuženika na naknadu predmetne štete tužitelju.

14. Odluka o parničnom trošku je ispitana kvantitativno i kvalitativno te je utvrđeno da je ona pravilna i zakonita, u skladu s odredbama članaka 154. i 155. ZPP-a i odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika te valjano i detaljno obrazložena. Prvostupanjski sud je pravilno na temelju odredbe članka 154. stavka 2. ZPP-a utvrdio omjer uspjeha stranaka u parnici te na temelju tako utvrđenog omjera, tužitelju pravilno dosudio parnični trošak.

15. Žalbeni navodi tužitelja da je prvostupanjski sud trebao priznati tužitelju trošak pristupa na ročište 11. ožujka 2022. na temelju odredbe Tbr. 9.1. Tarife i trošak sastava podneska od 13. ožujka 2023. po Tbr. 8.1. Tarife su neosnovani. Naime, na ročištu 11. ožujka 2022. nije se raspravljalo o glavnoj stvari niti su se izvodili dokazi niti je sklopljena nagodba u smislu odredbe Tbr. 9.1. Tarife, već se na tom ročištu raspravljalo samo o procesnim pitanjima. Također, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da podnesak od 13. ožujka 2023. ne predstavlja obrazloženi podnesak i priznao ga po odredbi Tbr. 8.4. Tarife.

16. Tužitelj i tuženik žalbenim navodima nisu doveli u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude, slijedom čega je valjalo, na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a odbiti njihove žalbe kao neosnovane i potvrditi pobijanu presudu, a kako je odlučeno u izreci ove drugostupanjske odluke.

Zagreb, 8. travnja 2025.

Sutkinja

Dubravka Zubović