Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-2853/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, predsjednika vijeća Slavice Garac, suca izvjestitelja i člana vijeća Diane Preglej te člana vijeća Nike Grospić Ivasović, u pravnoj stvari tužitelja AS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Josip Pintarić, odvjetnik u Čakovcu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupa punomoćnica SS iz Odvjetničkog društva Kožul & Petrinović u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P-251/2022-25 od 6. veljače 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 8. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P-251/2022-25 od 6. veljače 2024..

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka, kao neosnovan.

III Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava odgovora na žalbu, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja je pod točkom I. izreke utvrđeno da je ništetna ugovorna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu broj 146-296/2004 od dana 29.12.2004.g. solemniziranog po javnom bilježniku Jasenki Crnčec dana 29.12.2004.g. posl.br.:

OU-1897/04-1, koji glasi: „…1.50 % (jedan zarez pedeset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom korištenja kredita…“ siječnja 2023. pa do isplate u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od 15 dana.

U točki II. izreke je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 161,46 EUR-a (1.216,52 kn), zajedno sa zateznim kamatama koje teku na taj iznos od dana 30. prosinca 2004. do isplate, i to do dana 31. prosinca 2007. po stopi propisanoj u čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje od 01. siječnja 2008. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. srpnja 2015. određenoj, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

U točki III. izreke je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 676,16 EUR, zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od 6. veljače 2024. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

2. Protiv navedene presude u cijelosti žali se tuženik zbog svih zakonskih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 155/23 - dalje: ZPP) te predlaže pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje.

3. U odgovoru na žalbu tužitelj poriče žalbene navode te predlaže žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu.

4. Žalba tuženika je neosnovana.

5. Predmet spora je tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti odredbe o naknadi za obradu kredita iz čl. 3. Ugovora o kreditu od 29. prosinca 2004. te isplata iznosa od 161,46 eura na ime povrata predmetne naknade.

6. Suprotno žalbenim navodima, pobijana presuda sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama i može se ispitati, te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava, a kako to neosnovano ističe tuženik, pa nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a. Također nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2, 4, 8, 9, 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

7. U tijeku prvostupanjskog postupka je sud pravilno utvrdio sljedeće:

- da su tužitelj AS kao korisnik kredita te pravni prednik tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao banka kreditor dana 29. prosinca 2004. zaključili

Ugovor o kreditu broj 146-296/2004.,

- da je na temelju Ugovora o kreditu tužitelju odobren i isplaćen namjenski kredit za kupovinu novog motornog vozila, u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 16.484,69 CHF po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan korištenja kredita, sa ugovorenom kamatom od 5,90 % godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., sa rokom otplate 84 mjeseca,

- da iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka Matije Mikca proizlazi da je tužitelju na dan 29. prosinca 2004. na ime kredita isplaćena protuvrijednost 16.484,69 CHF što prema srednjem tečaju banke na dan isplate od 4,919816 HRK za CHF iznosi 81.101,64 HRK te da je banka je u skladu s člankom 3. Ugovora o kreditu na dan isplate kredita 29. prosinca 2004. tužitelju, kao korisniku, obračunala i naplatila naknadu za obradu kredita u iznosu iznos od 1.216,52 kn (81.101,64 kn x 0,015), a što prema fiksnom tečaju od 7,5345 kn za euro iznosi 161,46 eura,

- da je tužitelj u svom iskazu naveo da je 2004. uzeo kredit u Addiko banci jer je u onom momentu smatrao da je to za njega najpovoljniji kredit, kupovao je automobil i kredit mu je bio potreban za tu svrhu, a da tuži Addiko banku zbog ulazne naknade jer smatra da mu je ona neosnovano naplaćena prilikom uzimanja tog kredita, da je kredit imao promjenjivu kamatu s kojom se on složio, iako su mu s vremenom i rate kredita postajale sve više i više; da nisu pojedinačno pregovarali o ulaznoj naknadi te mu službenik banke nije obrazložio na što se ona odnosi i zbog čega ona iznosi 1.50 posto,

- da je nedvojbeno da je u članku 3. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena naknada od 1,50 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom korištenja kredita. iznosa kredita“.

8. Prilikom donošenja pobijane presude sud prvog stupnja se pozvao na slijedeće zakonske odredbe.

9. Odredbama članka 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03 - dalje: ZZP/03), koji je vrijedio u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu, propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

10. Prema odredbi članka 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Nadalje, odredbom članka 85. ZZP/03 propisano je da ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive, a prema odredbi članka 86. ZZP/03 dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača.

11. U skladu s odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 je nepoštena ugovorna odredba ništava, a prema st. 2. istog članka ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

12. Istovjetne odredbe sadržane su u člancima 96. do 102. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 79/07 i 125/07– dalje: ZZP/07).

13. Prema odredbi čl. 5. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo, a prema odredbi čl. 3. st. 1. te Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora.

14. Uzimajući u obzir da se u konkretnom slučaju radi o spornoj odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, te da prema dokazima provedenima u ovom postupku tužitelj o bilo kojim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu nije pregovarao s tuženikom kao bankom kreditorom, niti je mogao utjecati na sadržaj istih, to je prvostupanjski sud zaključio da se o odredbi članka 3. predmetnog Ugovora o kreditu, prema kojoj je banka ovlaštena tužitelju zaračunati naknadu od 1,50 % od iznosa kredita, nije pojedinačno pregovaralo i da se ta odredba smatra nepoštenom jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja.

15. U konkretnom slučaju je tužitelj stavljen u neravnopravan položaj, s obzirom da je tuženiku dano da jednostrano svojom odlukom utvrđuje visinu te naknade, a niti je tužitelj imao stvarne mogućnosti pregovarati o sadržaju te naknade, niti mu nije bilo objašnjeno što čini visinu te tzv. ulazne naknade, pa je time tuženik postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Plaćanje navedene naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50 % iznosa kredita očito prouzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a tuženik nije dokazao da ta naknada, određena u postotku od 1,50% iznosa kredita, odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, zbog čega je predmetna odredba članka 3. Ugovora u kreditu nepoštena i slijedom toga ništetna, sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP/03, te čl. 322. u vezi s čl. 324. ZOO-a.

16. Opisana utvrđenja, zaključke i ocjene prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, a tuženik ih nije uspio dovesti u sumnju svojim žalbenim navodima.

17. Žalitelj u bitnome ističe kako sama činjenica da je tuženik napisao Ugovor o kreditu i dao ga tužitelju na potpis ne znači da bi u konkretnom slučaju bilo riječi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru jer tuženik tvrdi da je sadržaj Ugovora o kreditu rezultat pregovora i suglasnosti volja te je upravo tužitelj taj koji je u svemu bitnom odredio sadržaj ugovora. No, navedenu tvrdnju tuženik nije dokazao, a iz iskaza tužitelja ne proizlazi da su stranke Ugovora pregovarale o spornoj ugovornoj odredbi o naknadi za obradi kredita (ulaznoj naknadi).

18. Nadalje, tuženik u žalbi navodi kako se spornom odredbom na nedvojben način predviđa pravo tuženika i obveza tužitelja jednokratno podmiriti takve troškove u iznosu od 1,50% te je tužitelj u trenutku sklapanja Ugovora znao da će morati platiti naknadu i koliko ta naknada iznosi, a što je potvrdio svojim potpisom na Ugovoru.

19. Ovdje treba odgovoriti kako činjenica da u Ugovoru o kreditu nije jasno navedeno od čega se sastoji ta naknada u iznosu od 1,50%, niti je jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova već je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita određena u paušalnom postotku od odobrenog iznosa kredita, sama po sebi znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu “pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Naprotiv, da su zaista ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita „pokriveni“ odnosno plaćeni, stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u proizvoljnom postotku od odobrenog iznosa kredita. Stoga je plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita očito prouzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

20. U konkretnom slučaju se o odredbi o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), te da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita), a što je u skladu s pravnim stajalištem iznesenim u odluci Vrhovnog suda broj Rev- 673/2023-2 od 13. veljače 2024.

21. Tuženik također osporava pravilnost prvostupanjske presude u dijelu u kojem su zakonske zatezne kamate dosuđene kao da je tuženik nesavjesni stjecatelj te da „tužitelju ne pripadaju zatezne kamate od svakog dana svakog pojedinog stjecanja“.

22. U ovoj pravnoj stvari predmet spora je samo zahtjev za vraćanjem naknade za obradu kredita pa nema (veći broj) pojedinih stjecanja, a kako to tuženik navodi u žalbi pa su u tom dijelu žalbeni navodi nejasni i neosnovani.

23. Odredbom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 – dalje: ZOO) je propisano kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

24. U ovom slučaju je utvrđeno da odredba o naknadi za obradu kredita nepoštena, što podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije, pa zatezna kamata teče od dana stjecanja od strane tuženika, a kako je to pravilno odlučio prvostupanjski sud.

25. Suprotno žalbenim navodima, u konkretnom slučaju se primjenjuje pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz Zaključka sa sjednice od 30. siječnja 2020. prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske presude kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

26. Naime, u postupku kolektivne zaštite nije ustanovljena ništetnost odredbe o naknadi za obradu kredita pa u ovoj pravnoj stvari nema mjesta primjeni pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetog na sjednici Građanskog odjela tog suda od 31. siječnja 2022., već upravo treba primijeniti pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz Zaključka sa sjednice od 30. siječnja 2020.

27. U odnosu na odluku o troškovima postupka valja reći da tuženik nije iznio niti jedan konkretan žalbeni navod, a kako je postupak u ovoj pravnoj stvari pokrenut nakon 1. rujna 2019., primjenjuje se novelirana odredba čl. 365. st. 2. ZPP-a prema kojoj drugostupanjski sud po službenoj dužnosti ne ispituje pravilnost primjene materijalnog prava u odnosu na odluku o troškovima postupka.

28. Slijedom navedenoga i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a je odlučeno kao u točki I izreke.

29. Budući da tuženik nije uspio u žalbenom postupku, valjalo je u skladu s odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZPP-a odbiti njegov zahtjev za naknadu troška sastava žalbe i odlučiti kao u točki II izreke ove presude.

30. Odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na žalbu, temeljem odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a, jer isti nije bio potreban za vođenje postupka.

U Zagrebu 8. travnja 2025.

Predsjednik vijeća:

Slavica Garac