Poslovni broj: P-1315/2023-27
REPUBLIKA HRVATSKA
Općinski sud u Zadru
Borelli 9, 23000 Zadar
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Općinski sud u Zadru, po sutkinji Maji Ivković, u pravnoj stvari tužitelja FČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Vukušić Bokan i partneri d.o.o., Zadar, Ulica Stjepana Radića 8, Zadar, protiv tuženika Erste & Steiermärkische Bank d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB: 23057039320 zastupane po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne, usmene i javne rasprave održane i zaključene 31. ožujka 2025. u nazočnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja Luke Škare, odvjetnika u Odvjetničkom društvu Vukušić Bokan i partneri d.o.o. iz Zadra i zamjenice punomoćnika tuženika AČ, odvjetničke vježbenice u odvjetničkom uredu Marinović i partneri iz Zadra, te objave 8. travnja 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se Tuženiku: Erste & Steiermärkische Bank d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB: 23057039320 da Tužitelju: FČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 11.117,29 EUR, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na dio tog iznosa, i to na:
- 213,84 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.11.2011. do isplate,
- 242,14 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.12.2011. do isplate,
- 263,03 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.1.2012. do isplate,
- 272,15 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.2.2012. do isplate,
- 271,46 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.3.2012. do isplate,
- 264,22 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.4.2012. do isplate,
- 271,46 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.5.2012. do isplate,
- 275,73 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.6.2012. do isplate,
- 266,98 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.7.2012. do isplate,
- 267,69 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.8.2012. do isplate,
- 253,38 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.9.2012. do isplate,
- 258,24 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.10.2012. do isplate,
- 269,58 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.11.2012. do isplate,
- 267,07 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.12.2012. do isplate,
- 269,41 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.1.2013. do isplate,
- 258,47 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.2.2013. do isplate,
- 251,90 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.3.2013. do isplate,
- 268,10 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.4.2013. do isplate,
- 255,49 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.5.2013. do isplate,
- 240,20 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.6.2013. do isplate,
- 237,96 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.7.2013. do isplate,
- 244,85 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.8.2013. do isplate,
- 250,79 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.9.2013. do isplate,
- 256,35 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.10.2013. do isplate,
- 259,15 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.11.2013. do isplate,
- 269,98 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.12.2013. do isplate,
- 259,06 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.1.2014. do isplate,
- 197,43 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.2.2014. do isplate,
- 201,31 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.3.2014. do isplate,
- 198,36 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.4.2014. do isplate,
- 193,57 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.5.2014. do isplate,
- 194,54 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.6.2014. do isplate,
- 200,08 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.7.2014. do isplate,
- 202,29 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.8.2014. do isplate,
- 203,84 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.9.2014. do isplate,
- 203,74 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.10.2014. do isplate,
- 210,87 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.11.2014. do isplate,
- 212,93 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.12.2014. do isplate,
- 213,33 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.1.2015. do isplate,
- 213,29 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.2.2015. do isplate,
- 213,29 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.3.2015. do isplate,
- 213,29 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.4.2015. do isplate,
- 213,29 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.5.2015. do isplate,
- 213,29 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.6.2015. do isplate,
- 213,29 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.7.2015. do isplate,
- 213,29 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.8.2015. do isplate,
- 213,29 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.9.2015. do isplate,
po stopi utvrđenoj člankom 29. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21), sve u roku od 15 dana, dok se preko dosuđenog do zatraženog iznosa od 16.154,84 EUR sa zakonskim zateznim kamatama odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja.
II. Utvrđuje se da je: Ugovor o kreditu, broj ugovora: 2402006-1031262160 / 51400607-5103724200, s nadnevkom: 8. studenog 2007. god., ništetan u dijelu u kojemu se uglavljuje naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini od 1,00 % od iznosa kredita.
III. Nalaže se Tuženiku: Erste & Steiermärkische Bank d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB: 23057039320 da Tužitelju: FČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 1.302,71 EUR, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od dana koji slijedi danu: 16.11.2007 pa do isplate, po stopi utvrđenoj člankom 29. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22), sve u roku od 15 dana.
IV. Utvrđuje se da je: Ugovor o kreditu, broj ugovora: 2402006-1031262160 / 51400607-5103724200, s nadnevkom: 8. studenog 2007. god., ništetan u dijelu u kojemu se uglavljuje naknada za prijevremenu otplatu kredita.
V. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu koji glasi:
„Nalaže se Tuženiku: ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d. d., Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB: 23057039320 da Tužitelju: FČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 3.031,59 EUR, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od dana koji slijedi danu: 6.7.2016 pa do isplate, po stopi utvrđenoj člankom 29. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22),
sve u roku od 15 dana.“
VI. Nalaže se Tuženiku da Tužitelju naknadi trošak postupka u iznosu od 755,00 EUR s pripadajućim zateznim kamatama po stopi utvrđenoj člankom 29. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21,114/22,156/22), sve u roku od 15 dana, dok se preko dosuđenog odbija kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška kao neosnovan.
r i j e š i o j e
I. Odbija se kao neosnovan prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda.
II. Odbija se kao neosnovan prigovor radi prebijanja.
Obrazloženje
1. Tužitelj FČ u tužbi podnesenoj 6. lipnja 2023. navodi da su stranke sklopile Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103724200 od 8. studenog 2007. Ugovor sadrži ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora Tuženik kao trgovac nije Tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja Ugovora, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana (dalje i: Valutna klauzula). Stoga je Valutna klauzula ništetna. Usprkos tome, Tuženik je teretio Tužitelja s pozivom na Valutnu klauzulu. Tuženik je Tužitelju po Ugovoru zaračunao i naplatio naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini od 1,00 % od iznosa kredita (dalje i: Ulazna naknada). Tuženik nije imao pravo Tužitelju zaračunati i naplatiti Ulazna naknadu. Ovo iz razloga što je Ugovor ništetan u dijelu u kojemu je uglavljeno pravo Tuženika da Tužitelju zaračuna i naplati Ulaznu naknadu. Ugovor je u tom dijelu ništetan jer, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu Tužitelja kao potrošača, te kao ugovorne strane koja nije predlagala ni sastavljala Ugovor. Ugovor je u cijelosti pripremio i predložio Tuženik, prilikom sklapanja Ugovora se o Ulaznoj naknadi nije pojedinačno pregovaralo niti je Tužitelj mogao utjecati na sadržaj Ugovora, pa je Tužitelj terećenjem za Naknadu stavljen u znatno neravnopravniji položaj u odnosu na Tuženika. Pri tome je sud eventualno sporne odredbe Ugovora dužan tumačiti u korist Tužitelja. Upućuje se na odredbe čl. 81., 87. i dr. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/03), čl. 6., 96., 102. i dr. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13) čl. 41., 49., 55. i dr. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 41/14), te čl. 295., 296., 320., 327. i dr. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22), kao i na pravne stečevine Europske Unije. 4. Kredit po Ugovoru je prijevremeno otplaćen. Prilikom prijevremene otplate Kredita Tuženik je Tužitelju zaračunao i naplatio naknadu za prijevremenu otplatu Kredita (dalje i: Izlazna naknada). Tuženik nije imao pravo Tužitelju kao potrošaču obračunati i naplatiti Izlaznu naknadu. Izneseno u pogledu Ulazne naknade na odgovarajući način se primjenjuje i na Izlaznu naknadu, pa se upućuje na izlaganja u toč. 3. ove tužbe. Postupanjem pod 2., 3. i 4. gore, Tuženik je Tužitelju pričinio štetu, a sebi stekao korist bez osnove. Stoga je Tuženik, koji je sastavio Ugovor, dužan vratiti Tužitelju stečeno bez osnove zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, od dana stjecanja. Tuženik nije Tužitelju dostavio cjelokupnu dokumentaciju vezano za kredit po Ugovoru (dalje i: Kredit) potrebnu za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva u ovoj stvari: a) otplatni plan Kredita od njegova stavljanja u otplatu, uz naznaku primijenjene kamatne stope uz svaki pojedini anuitet; b) analitičku konto karticu Kredita iz koje je vidljivo po kojim kontima je rasknjižena svaka pojedina uplata ili isplata (naknade, kamate, glavnica i svako drugo izvršeno ili primljeno plaćanje iz Kredita, po Kreditu ili drugačije u vezi s Kreditom); c) obavijesti o promjeni kamatne stope vezano za Kredit; d) izvod iz Kredita iz kojega je vidljiv datum isplate Kredita na bankovni račun stranke, s naznakom primijenjenog tečaja. S obzirom na navedeno, Tužitelj je u trenutku podnošenja ove tužbe onemogućen u postavljanju određenog tužbenog zahtjeva na isplatu. Tužitelj će postaviti određeni tužbeni zahtjev na isplatu kada ga sud na to pozove tijekom postupka, na temelju položenog računa, odnosno, dostave podataka po Tuženiku potrebnih za postavljanje takvog zahtjeva i provedbe predloženog vještačenja po vještaku financijske struke.
2. Tuženik Erste & Steiermärkische Bank d.d. se u odgovoru na tužbu usprotivio tužbi i postavljenom tužbenom zahtjevu. Ističe prigovor mjesne nenadležnosti, jer su u čl. 14. predmetnog ugovora za slučaj spora ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta Banke, pa je za suđenje u ovoj stvari nedvojbeno mjesno nadležan Općinski sud u Rijeci. Tuženik je predložio da sud sukladno odredbi članka 109. st. 1. ZPP naloži tužitelju da ispravi tužbu odnosno dopuni na način da određeno naznači pojedinačne iznose i periode za isplatu koje tužbom zahtjeva, podredno da tužbu shodno odredbama zakona odbaci. Vezano za status tužitelja kao potrošača ističe da je odredbom čl. 3. točka 9. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007, dalje u tekstu: ZZP) određeno da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Dakle da za status potrošača moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta: 1. da se radi o fizičkoj osobi i 2. da ona sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji nije u s u svrhu njene poslovne djelatnosti, već u osobne nekomercijalne svrhe. Ujedno tuženik ističe da se status potrošača ne presumira, već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu je tada teret dokaza te činjenice na tužitelju. Slijedom navedenog, tuženik ističe da je u ovom postupku tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača. Nadalje navodi da treba uzeti u obzir da su stranke dana 20. siječnja 2016. godine sklopile Aneks Ugovora o kreditu (dalje u tekstu: Aneks) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15). Tim Aneksom su parnične stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Tuženik ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske, a nastavno na odluku Suda EU u predmetu C- 567/20 i rješenje posl.br. Gos 1/2019, konačno zauzeo i ponovno potvrdio pravno shvaćanje da nakon provedene konverzije ugovora o krediti prema odredbama ZIDZPK/15 tužitelj ne raspolaže valjanom pravnom osnovnom za potraživanjem bilo kakvih iznosa s osnove preplaćenih tečajnih razlika i kamata. Uzimajući u obzir prethodno navedeno i izraženi pravni stav VSRH-a, jasno je da tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka, jer je u ovom slučaju konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15, te ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa, a što je uostalom i nesporno među strankama. Osim toga, tužitelj u tužbi uopće ne osporava činjenicu da je konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15 odnosno ne iznosi neke druge razloge izvan režima ZIDZPK/15 temeljem kojih bi mu pripadalo eventualno neko pravo na isplatu. Uslijed mehanizma konverzije kako je isti propisan ZIDZPK-om, a u skladu sa zaključcima Suda EU iz odluke u predmetu C-567/20, dolazi se do sljedećih utvrđenja: tužitelj je slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom – provesti konverziju kredita iz CHF u EUR; navedenim je stvorena nova pravna osnova između ugovornih strana, ovdje parničnih stranaka, i to s retroaktivnim učinkom konverzije; i pri tome je konverzijom između ugovornih strana uspostavljena ravnoteža, i to retroaktivnim priznavanjem cjelokupnih iznosa uplaćenih na ime povrata kredita u CHF, pa tako i svih mogućih preplata koje bi proizlazile iz osnovnog ugovora o kreditu; tužitelj se u ovom predmetu ne može pozivati na odredbe Direktive 93/13/EZ kao mjerodavne, jer je Sud EU u svojoj odluci u predmetu C-567/20 na to pitanje dao jasan i nedvosmislen odgovor. Ističe prigovor zastare na potraživanje tužitelja, a u slučaju da sud smatra da nije nastupila zastara navodnog potraživanja tužitelja s osnove tečajnih razlika, tuženik ističe da odluke VTS- a i VSRH-a donesene u kolektivnom sporu nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuju odluka Suda EU u predmetima C-81/19 i C-243/20, koje se vezano za konverziju razmatraju ovom odgovoru na tužbu uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo-predmetnom ugovoru o kreditu propisuje da će se povrat obveza po tom kreditu obračunati po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja. Odredba članka 22. Zakona o obveznim odnosima propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti te da ako strane nisu ugovorile drugi tečaj, obveza se ispunjava u valuti Republike Hrvatske prema prodajnom tečaju koji objavi devizna burza, odnosno HNB i koji vrijedi na dan dospjelosti, odnosno, po zahtjevu vjerovnika, na dan plaćanja. Dakle, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u ovo-predmetnom ugovoru odraz je dispozitivne zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima te je stoga sukladno mišljenju Suda EU izraženom u odlukama C-81/19 i C-243/20 isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, čak i ako se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Tužitelju su bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Iz svih gornjih tvrdnji tuženika proizlazi kako je prvenstveno postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, a uz to je tužitelj i profitirao ugovaranjem oročenog depozita. Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo-predmetnom ugovoru o kreditu je odraz odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga, sukladno recentnom stajalištu Suda EU izraženom u odluci br. C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) i odluci C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) ta je odredba isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti pa se predlaže naslovnom sudu odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja s te osnove. Međutim, neovisno o tome, iz gore priloženih okolnosti, proizlazi da je tužitelj je, kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i bio je svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, pa tako i za švicarski franak. Tužitelj pod točkom II. tužbenog zahtjeva traži i da se utvrdi ništetnom odredba čl. 10. Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da je za obradu kreditnog zahtjeva i odobravanje kredita dužan u korist banke prije korištenja kredita uplatiti naknadu u iznosu od 1,00 % od iznosa kredita. Tužitelj nadalje s prethodno navedene osnove zahtijeva isplatu neodređenog iznosa zajedno sa zateznim kamatama. Tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom i to iz sljedećih razloga. Ugovorna odredba je jasna, razumljiva i lako uočljiva. Tuženik prije svega ističe da cit. odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno drugim riječima ulazna naknada je izražena u točno naznačenom postotku od 1,00 % na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe. Dakle, iz navedenog jasno proizlazi da je tužitelj imao dovoljno informacija iz kojih proizlazi njegova obveza plaćanja naknade za obradu kredita, o istoj je bio informiran prije i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, a odredba o takvoj naknadi predstavlja odredbu koja je u ugovoru o kreditu sastavljena jasno, lako je uočljiva i lako razumljiva. Ističe prigovor i na ovo potraživanje tužitelja.
3. Tužitelj je precizirao tužbeni zahtjev nakon provedenog financijskog vještačenja podneskom od 11. siječnja 2024. (l.s. 556-559).
4. Sud je izveo dokaz uvidom u isprave priložene spisu, i to u: Ugovor o kreditu od 8. studenog 2007. (l.s. 6-11), Obavijest o Izračunu konverzije kredita (l.s. 76-83), 15. listopada 2010. (l.s. 20-24) i 7. studenog 2011. (l.s. 25-27), privatno financijsko pregled prometa po partiji kredita (l.s. 84-88), pisano očitovanje HČ od 27. siječnja 2020. (l.s. 99-100), otplatni plan (l.s. 324-336, 339-349, 372-376 i 379-390), obavijest o usklađivanju kamatne stope (l.s. 337, 369 i 371), pregled prometa po kreditu (350-366), vještačenje sačinjeno po vještaku Leonu Bataljaku, dipl. oec. (l.s. 524-548), očitovanje vještaka od 7. listopada 2024. (l.s. 611-613), saslušana je svjedokinja FČD (l.s. 633-634), proveden je dokaz stranačkog saslušanja tužitelja FČ (l.s. 633-634) i izvršen uvid u Aneks broj 1 ugovora o kreditu broj 510372420 od 20. siječnja 2016. (l.s. 645-649).
5. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.
6. Predmet tužbenog zahtjeva se odnosi na ništetnost valutne klauzule, te povrata preplaćenih iznosa kredita sa zakonskim zateznim kamatama. Ujedno tužitelj traži utvrđenje da je ništetna naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, te naknada za prijevremenu otplatu kredita, te traži isplatu isplaćenog s osnova ovih naknada.
7. Uvidom u sadržaj pobijanog ugovora je utvrđeno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5103724200 od 8. studenog 2007. kojim je tuženik odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 220.000,00 CHF obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita, pod uvjetima i rokovima dogovorenim i utvrđenim tim ugovorom. Kredit je odobren na rok od 30 godina u , te je ugovoreno da se otplata kredita ima vršiti u 360 mjesečnih anuiteta čiju visinu je utvrdila banka rokom otplate. Ugovorena kamatna stopa na dan zaključenja Ugovora o kreditu je iznosila 5,25 % godišnje. Naknada za odobrenje kredita je 1 %, odnosno 9.815,30 kn.
7.1. Na temelju nalaza vještaka za financije i računovodstvo Leona Bataljaku, dipl. oec. proizlazi da je tužitelj je zbog promjene tečaja švicarskog franka tuženiku preplatio ukupno 121.718,32 HRK/16.154,84 EUR, ukoliko se zbroje samo pozitivne tečajne razlike anuiteta po mjesecima. Tužitelju je obračunata i naplaćena naknada za odobrenje/realizaciju kredita dana 16. studenog 2007. u visini od 1% od iznosa kredita, odnosno u iznosu od 9.815,30 HRK/1.302,71 EUR. Tuženik je tužitelju dana 5. srpnja 2016. naplatila naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita u iznosu od 22.841,53 HRK/3.031,59 EUR. Na pitanje je li konverzija provedena sukladno zakonskim odredbama ZIDZPK/15 odgovor je da, osim gore navedenih činjenica, ovo nije vještačko pitanje, već pravno. Razlika depozita uslijed promjene tečaja CHF iznosi 21.832,75 HRK/2.897,70 EUR. U konačnici, konverzija zasigurno ne bi bila ni provedena da nije bila u skladu sa zakonskim odredbama.
7.2. Iz očitovanja vještaka od 7. listopada 2024. (l.s. 611-613) proizlazi da korigira svoj nalaz u odnosu na izlaznu naknadu navodeći da tuženik prilikom prijevremenog zatvaranja kredita tužitelju nije naplatila izlaznu naknadu iz točke 4. Tužbe.
7.3. Uvidom u izvršen uvid u Aneks broj 1 ugovora o kreditu broj 510372420 od 20. siječnja 2016. (l.s. 645-649) proizlazi da je utvrđen iznos preplate od 37.955,39 kn, odnosno 5.037,55 EUR koji će se koristiti za namirenje budućih anuiteta, i to najviše do 50 % sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi.
7.4. Svjedokinja FČD, diplomirani ekonomist i zaposlenica tuženika je navela da se ne može sjetiti okolnosti zaključenja predmetnog ugovora o kreditu koji je zaključen s tužiteljem u ovoj pravnoj stvari. Inače je kao osobni bankar bila prisutna kod zaključenja ovakvih ugovora, te se sjeća da bi klijentu dali već pripremljen ugovor i da bi sa klijentom prošli sve odredbe ugovora. Neke odredbe ugovora su se mogle mijenjati, a odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli se nisu mogle mijenjati. Nudili su ugovore u kunama, eurima i švicarskih francima. Klijenti su sami mogli odlučiti koji će ugovor zaključiti. Nisu razgovarali s klijentima na način da bi ih upozoravali kako bi im u budućnosti rata otplate mogla znato porasti, a niti su klijenti to pitali. Sve je pisalo u ugovoru. Pretpostavlja da su klijentima objašnjavali odredbu o valutnoj klauzuli. Sve je pisalo na letku, u ugovoru pa tako i odredbe o ulaznoj naknadi. Pravna služba priprema ugovore o kreditu. Ne sjeća se tužitelja niti razgovora s njim.
7.5. Tužitelj FČ je naveo da je predmetni kredit podignut 2007. godine, radi kupnje terena za gradnju kuće, a imao je od ranije kredit kod druge banke radi uređenja stana. Tako da mu je kod zaključenja ovog ugovora o kreditu sugerirano da ovim kreditom ujedno zatvori i onaj raniji kredit, jer bi jedino tako i bio kreditno sposoban. Nadalje je njemu sugerirano da je ovaj kredit u švicarskim francima najpovoljniji iako je banka davala kredita i u drugim valutama, ali mu je rečeno da je kredit u švicarskim francima povoljan zbog kamatne stope i da nije potreban sudužnik. Bilo je najjednostavnije dobiti kredit u toj valuti jer nije bio potreban sudužnik i druga sredstva osiguranja. Njemu je čak sugerirano da je valuta švicarskog franka stabilna valuta i da nije bilo godinama dizanja unutar te valute, te mu je djelatnik banke preporučio dizanje ovog kredita kao sigurnog jer da i oni u banci upravo dižu kredit u ovoj valuti. Inače zna što je to valutna klauzula, a zna i što je promjenjiva kamatna stopa, a također mu je poznato da je to sve na banci i da ne ovisi o njemu, međutim on nije nikako očekivao da bi mu radi valutne klauzule i promjenjive kamate stope rata mogla toliko rasti. Rata mu je rasla za gotovo duplo, a banka mu nije izlazila u susret već je arta rasla i radi valute, a još su dizali i kamate. Izvršio je konverziju kredita, jer mu je to bilo ponuđeno u jednom trenutku, a i to sam morao prihvatiti kao i sve u tom kreditu što mi je nametnuto od početka do kraja. Kod kredita je mogao birati samo godine otplate i s tim u vezi visinu rate, a ostalo je bilo uzmi ili ostavi. Djelatnik banke ga prilikom podizana kredita nije upozoravao na posljedice valutne klauzule kao i na posljedice kamatne stope. Nisu ga u banci upozorili da bi dizanje kredita u CHF bilo znatno riskantnije nego dizanje u eurima i kunama već suprotno. Nije ga ni javni bilježnik upozorio na to prije sklapanja ugovora, kao ni na valutnu klauzulu, a niti na rizik od promjenjive kamate stope. Rečeno mu je da se plaća naknada za obradu kredita, ta odredba je bila među odredbama koje su nepromjenjive i one su uzmi ili ostavi. Prigovarao je u razgovoru na neke odredbe ugovora, prisjeća se da mu je smetala visina kamate stope, ali to je više bilo u razgovoru i nije s tim ništa mogao postići. Ne bavi se iznajmljivanjem apartmana, a niti se tada bavio. Uz kredit je dogovorio i depozit kao sredstvo osiguranja, ne zna je li rasla kunska vrijednost depozita radi povećanja CHF. Ne bi mogao dobiti ovaj kredit da nije platio ulaznu naknadu, on nije mogao utjecati na visinu ulazne naknade. Nije pokušao utjecati na visinu ulazne naknade jer su to bili uvjeti koji su ponuđeni i na koje se nije moglo utjecati.
7.6. Ocjenujući iskaz tužitelja, sud nalazi da je logičan, životan i uvjerljiv, te sukladan materijalnim dokazima, te mu sud vjeruje u cijelosti.
7.7. Kod ocjene iskaza svjedokinje FČD ovaj sud nalazi da je iskazivala općenito o praksi postupanja djelatnika tuženika prilikom odobravanja kredita, ali da nema saznanja o postupanju u konkretnom slučaju tužitelja, jer se tog kredita ne sjeća, kao ni okolnosti zaključenja predmetnog ugovora i komunikacije s tužiteljem.
8. Nesporno je da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018., utvrđeno je kako je, između ostalih banaka, tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao niti ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03.) i to člancima 81., 82., 90. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07., 125/07., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
8.1. Odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. odbijene su revizije, među kojima i revizija tuženika.
8.2. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu kojim je utvrđeno da je između ostalih, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u ugovorima o kreditima nepoštene i ništetne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora, među ostalim i tuženik, potrošače nije u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je za posljedicu imalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača 20 P- 350/2019-34 (Narodne novine br. 96/03.) i to člancima 81., 82., 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07., 125/07., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
8.4. Odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018- 11 od 3. rujna 2019. odbijene se revizije, među kojima i revizija tuženika.
8.5. Odredbom članka 64. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/09) dodan je čl. 138.a kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
8.6. Prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15, dalje ZZP/14), koji je na snazi u vrijeme pokretanja predmetnog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
8.7. U smislu odredbe čl. 502.c ZPP fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz čl. 502.a. st. 1. ZPP, te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
8.8. Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. jasno je izrazio stav kako je odluka u kolektivnom sporu temeljem odredbe čl. 502. c ZPP obvezujuća za sudove u pojedinačnim postupcima, odnosno sud je vezan za utvrđenja u kolektivnom sporu i dužan ih je primijeniti.
8.9. Stoga, imajući u vidu sadržaj izreke presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., kojom je utvrđeno kako je, između ostalih banaka, tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima je koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, i ugovorom utvrdilo egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima, sud utvrđuje kako navedeno utvrđenje u pravomoćnoj sudskoj odluci ima direktan učinak u ovom postupku glede utvrđenja ništetnosti spornih odredbi predmetnog ugovora o kreditu. Jednako tako, imajući u vidu sadržaj izreke presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018., kojom je u kolektivnom sporu utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovoreno da je glavnica kredita vezana za valutu CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora, potrošače nije u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti te da je navedeno za posljedicu imalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, sud utvrđuje kako navedeno utvrđenje u pravomoćnoj sudskoj odluci ima direktan učinak u ovom postupku glede utvrđenja ništetnosti spornih odredbi predmetnog ugovora o kreditu.
8.10. Navedeno iz razloga, jer je svrha odredbe čl. 118. ZZP/14 da se odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača kojom je utvrđeno da je došlo do povrede propisa o zaštiti potrošača, obligatorno primijeni u pojedinačnim postupcima koje potrošači pokrenu kako bi ishodili konkretnu zaštitu svojih prava.
8.11. Samo utvrđenje ništetnosti u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača bilo bi bez konkretnog pravnog učinka kada potrošači ne bi svoja subjektivna prava mogli ostvariti u pojedinačnim postupcima.
8.12. Stoga neosnovano navodi tuženik da se navedene presude iz kolektivnog spora ne mogu primijeniti u konkretnom predmetu.
8.13. Neosnovano tuženik osporava tužitelju pravo potrošača i primjenu odluka donesenih u kolektivnom sporu. To stoga što se presude iz kolektivnog spora naprijed citirane direktno odnose na tužitelja kao potrošača, što je već naprijed navedeno, te se tužiteljica ima pravo pozivati na iste odluke. Tužitelj je ugovor o kreditu sklopio kao potrošački ugovor, te se smatra potrošačem u smislu odredbe čl. 5. točke 15. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 113,09, 78/12, 56/13, 41/14), jednako kao i sukladno odredbi čl. 3. točke 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03) i upravo iz razloga što se radi o potrošačkom ugovoru je i sklopljen pod uvjetima navedenim u tom ugovoru.
8.14. Navedeni direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koji obvezuje sudove proizlazi i iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.
8.15. Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. naveo je da je postupanje banaka, tuženika, od samog početka ugovornog odnosa bilo suprotno načelima obveznog prava, da je potrošač kao korisnik kredita doveden u neravnopravan položaj, da tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu korisnicima kredita nije na valjan i njima razumljiv način objasnio postupak formiranja kamatne stope, odnosno koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi oni kao potrošači mogli spoznati učinke koji će za njih u budućnosti proizaći iz takvih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, te zaključuje da potrošači nisu raspolagali osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju.
8.16. Vrhovni sud Republike Hrvatske u istoj odluci iznio je zaključak kako takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku - trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, te načelu dužnosti njihove suradnje, načelu zabrane zlouporabe prava.
8.17. Presudom Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. je u predmetu broj C-26/13 odlučeno da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13, koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom, treba tumačiti na način, da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva što znači, da su u ugovoru o kreditu tužitelju morali na jasan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti načina promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora o kreditu tako, da on na temelju razumljivih kriterija može predvidjeti njihove ekonomske posljedice.
8.18. Nadalje, prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu tuženik je svjesno propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o sklapanju ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF utemeljene na potpunoj obavijesti. Tuženik nije upoznao tužitelja o općem riziku vezanja glavnice kredita za valutu švicarski franak, o činjenici da je rizik promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu euro, da je rast tečaja švicarskog franka gotovo potpuno izvjestan, kao ni o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Niti o toj odredbi se prilikom sklapanja ugovora nije pojedinačno pregovaralo, već je tuženik odredbu unaprijed formulirao, te tužitelj nije utjecao niti je mogao utjecati na takvu odredbu. Takvim postupanjem tuženik je počinio povredu Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03) važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, rezultiralo znatnom neravnotežom u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača zbog čega je odredba o vezanju glavnice kredita za valutu švicarski franak iz ugovora o kreditu nepoštena, a time i ništetna.
8.19. Ništetnost navedenih odredbi u ugovorima o kreditu s valutnom klauzulom u CHF potvrđena je pravomoćnim presudama donesenim povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača povodom koje je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u dijelu koji se odnosi na ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli u CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018.
8.20. Iznosi anuiteta u kunskoj protuvrijednosti koje je tužitelj tijekom otplate kredita plaćao tuženiku uslijed primjene nepoštenih i ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli upravo potvrđuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja, budući da je kompletan rizik takvih odredbi prenesen na teret tužitelja koji se manifestirao upravo kroz izuzetno visok porast anuiteta.
8.21. Odredba o valutnoj klauzuli je jasno uočljiva, no nije lako razumljiva. Naime, u tako složenim ekonomskim poslovima u kojima cijena ukupnog kredita ovisi o niz tržišnih uvjeta, samo saznanje da je iznos kredita isplaćen u kunskoj protuvrijednosti koja je vezana za tečaj druge valute, nije dovoljna informacija koja bi potrošača upozorila na djelovanje, rizik i učinak valutne klauzule na ukupni trošak kredita. Tuženik kao pravna osoba koja se bavi davanjem kredita, te ima službu za makroekonomske analize je mogao predvidjeti utjecaj valutne klauzule i djelovanje promjenjive stope na ukupan trošak kredita. Tuženik je pri sklapanju ugovora osigurao svoje interese na način da je ugovorio niz instrumenata osiguranja - zadužnicu, prijenos vlasništva, te je uz to tražbina tuženika osigurana još policama osiguranja, pa je u konačnici tuženik svoju tražbinu još zaštitio i ugovornim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli čime tuženik u pravnom poslu nije preuzeo nikakav rizik za razliku od tužitelja na koje u cijelosti prebačen rizik od eventualnih promjena na tržištu i posljedično utjecaja na ukupni trošak kredita.
8.22. Iz sadržaja ugovora o kreditu, kojim je ugovorena valutna klauzula razvidno da u ugovoru nisu navedeni objektivni kriteriji, svi potrebni parametri bitni za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti o valutnoj klauzuli, te svi čimbenici koji utječu na postupak formiranja kamatne stope tijekom trajanja ugovora.
8.23. Iz provedenih dokaza proizlazi da se o valutnoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo, da je odredba o valutnoj klauzuli unesena u ugovor bez prethodnog pregovaranja, kao dio tipskog unaprijed formuliranog obrasca ugovora.
8.24. Na osnovu provedenih dokaza utvrđeno je da je odredba o promjeni kamatne stope ovisna isključivo u konkretnom slučaju o odluci jednog ugovaratelja - banke bez da su istodobno precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa (osnovna kamatna stopa za kašnjenje s plaćanjem) za koju se veže promjena, što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, što je dovelo do toga da banka jednostrano određuje obvezu korisnika kredita, koji promjenu time ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti, jer za to nema nikakvih valjanih i u ugovoru razvidnih kriterija, uz ugovorenu valutnu klauzulu uslijed čijeg kumulativnog učinka je ukupni trošak kredita na štetu tužitelja znatno rastao, to je tuženik rizik potpuno prebacio na tužitelja kako ugovornim odredbama tako i instrumentima osiguranja.
8.25. U tome se ogleda znatna neravnoteža u pravima i obvezama između ugovornih stranaka i to na štetu tužitelja.
8.26. Unošenje navedene odredbe u ugovor o kreditu suprotno je načelima obveznog prava, jer je od samog početka tog ugovornog odnosa tužitelj kao korisnik kredita u odnosu na tuženika kao banku doveden u neravnopravan položaj. O odredbama ugovora o valutnoj klauzuli nije se pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba sastavni dio standardnog ugovora o kreditu koji je sačinio tuženik i tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj te odredbe, kojom mu je nametnuta obveza koju tužitelj u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije mogao objektivno sagledati kao cjelinu, pa stoga takva ugovorna obveza uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja kao korisnika kredita u odnosu na banku kao kreditora.
8.27. Opći uvjeti ugovora u smislu čl. 295. st. 1. ZOO su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom ugovoru, bilo da se na njih u ugovoru poziva.
8.28. Člankom 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača/07, koji je bio na snazi u spornom razdoblju propisano je kako se smatra da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra se nepoštenom, ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj. U st. 4. navodi se da je trgovac dužan dokazati ako tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo.
8.29. Stoga, opći uvjeti ugovora ne mogu valjano nadomjestiti pojedinačno pregovaranje o valutnoj klauzuli.
8.30. Posljedica nepoštene odredbe ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula bez bitnih parametara i rizika promjene je ništetnost takve odredbe (čl. 322. st. 1. ZOO). Međutim, bez obzira na ništetnost navedene odredbe, to ne dovodi do ništetnosti cijelog ugovora jer ugovor može opstati i nakon izuzimanja primjene tih odredbi obzirom da ugovor sadrži sve bitne elemente nužne za njegovu egzistentnost i pravnu valjanost. Nepoštena odredba ne vezuje potrošača od trenutka sklapanja ugovora na temelju zakona. Potrošač se dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora, kao da nije bilo nepoštene odredbe, jer je cilj zaštite koja se pruža uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka, te održati ugovor na snazi. Potrošaču nadalje pripada i pravo na naknadu svih iznosa koje je platio trgovcu na temelju nepoštene odredbe.
8.31. Obzirom na utvrđenu ništetnost ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula, na koju ništetnost sud pazi i po službenoj dužnosti (čl. 327. st. 1. ZOO), to se na ugovorni odnos primjenjuje početni tečaj na dan odobrenja kredita, kako bi se uspostavila jednaka vrijednost činidaba u smislu odredbe čl. 7. st. 1. ZOO.
8.32. Takvo pravno shvaćanje proizlazi iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1172/2018-2 od 19. ožujka 2019.
9. Imajući u vidu posljedice ništetnosti, prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO, na koju ništetnost pazi sud po službenoj dužnosti, a na koju se poziva tužitelj u tužbi i nije nužno, niti je procesna pretpostavka zahtjeva za isplatu da tužbeni zahtjev bude usmjeren na utvrđenje ništetnosti ugovora, odnosno odredbi ugovora, to tužitelj ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora.
10. Na osnovu nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka utvrđeno je kako je tužitelj od početka uplate kredita 15. studenog 2006. radi primjene valutne klauzule i promjenjive kamatne stope preplatio iznos od ukupno 31.662,40 EUR (238.560,39 kn).
10.1. Sud je nalaz vještaka Leona Bataljaku prihvatio u cijelosti kao objektivan, argumentiran i izrađen u skladu s pravilima struke, te imajući u vidu da stranke nisu imale prigovora na nalaz i mišljenje vještaka.
11. Stoga je sud nedvojbeno utvrdio da je tuženik uslijed povećanja tečaja za valutu CHF u odnosu na početni tečaj, više obračunao anuitete tužitelju u iznosu od 121.718,32 HRK/16.154,84 EUR, te će tek isplatom tog iznosa tužitelju u potpunosti biti vraćen iznos koji je tuženik primio kao rezultat ništetnih odredbi.
12.1. Kada se uračuna preplata iz konverzije utvrđenom iznosu od 5.037,55 EUR, pravilnim obračunom proizlazi da je prednik tužiteljica više platila tuženiku iznos od 11.117,29 EUR (16.154,84 EUR – 5.037,55 EUR), a koji iznos nije obuhvaćen obračunom konverzije, te će tek isplatom tog iznosa tužitelju u potpunosti biti vraćen iznos koji je tuženik primio kao rezultat ništetnih odredbi, kao u izreci presude.
13. Na kraju je istaći da je tuženik u odgovoru na tužbu istakao i prigovor zastare koji ovaj sud nalazi neosnovanim kako će niže biti obrazloženo.
13.1. Naime, prema pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zauzeto je shvaćanje da zastarni rok od pet godina kod restitucijskog zahtjeva prema kojem su stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile temeljem ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.
13.2. Sukladno navedenom pravnom shvaćanju, za tužiteljevu tražbinu zastara je počela teći od 14. lipnja 2018. trenutkom pravomoćnosti odluke Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu koji se odnosi na utvrđenje nepoštenog ugovaranja valutne klauzule. Kako je predmetna tužba podnesena 6. lipnja 2023. to proizlazi da predmetno potraživanje tužitelja s osnova nepoštenog ugovaranja valutne klauzule nije u zastari obzirom da od trenutka pravomoćnosti naprijed citirane odluke do utuženja nije protekao zastarni rok od 5 godina.
13.3. Stoga, imajući u vidu ovakav pravni stav, zastara tražbine tužitelja u konkretnom slučaju nije ni počela teći.
14. Ovdje valja navesti da tuženik tijekom postupka nije dostavio podatke o svjedocima na okolnosti da su tužitelju prilikom sklapanja predmetnog ugovora bile jasne i poznate ugovorne odredbe, kao i prava i obveze koje iz njega proizlaze.
15. Slijedom svega naprijed navedenog je sud odbio kao neosnovan glavni tužbeni zahtjev tužitelja na isplatu svega uplaćenog od strane tužitelji radi ništetnosti ugovora o kreditu, te je odbijen i prvi postavljeni eventualno kumulirani tužbeni zahtjev kojim traži utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o kreditu uz zahtjev za isplatu razlike između isplaćenog i onoga što je tužitelj trebao isplatiti da se pri izračunu visine mjesečnih anuiteta trebao primijeniti fiksni početni tečaj CHF i obračun kamate u visini određenoj čl. 26. st. 3. Zakona o obveznim odnosima, sve kao u točki I. i II:
15.1. Stoga tužitelj ima pravo na isplatu onoga što je tuženik neosnovano primio s osnova stjecanja bez osnove iz čl. 1115. ZOO, radi utvrđenja ništetnosti valutne klauzule u iznosu od 11.117,29 EUR, dok je do zatraženog iznosa 16.154,84 EUR odbijen zahtjev tužitelja, sve kako je to navedeno u točki I. izreke presude.
15.2. Nadalje, u čl. 10. Ugovora o kreditu je uglavljena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini od 1 % od iznosa kredita, te je navedeno da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka u cijelosti ili djelomično sukladno aktima banke, te je u tom slučaju dužan platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima banke važećim na dan prijevremene otplate.
15.3. Prema tome se u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača također radi o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je unaprijed formulirana od strane banke. Navedena odredba je prouzročila značajnu neravnotežu u pravim i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja, te je ništava u smislu odredbe čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača. Tuženik u ovom postupku nije predložio saslušanje svjedoka kako bi dokazao svoje tvrdnje da se o toj odredbi, a tako i o ostalim naprijed navedenim ništetnim odredbama, pojedinačno pregovaralo, a također nije dokazao da je stvarno imao administrativne troškove dokumentacije, troškove osoblja i sl. ili da je imao gubitak na ime rizika poslovanja vezano uz promjene aktivne i pasivne stope, ali je unatoč tome sebi ostavio slobodu određivanja visine naknade za prijevremenu otplatu kredita o kojoj se nije posebno pregovaralo. Stoga je sud našao osnovanim zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe kojom se uglavljuje naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini od 1 % od iznosa kredita i u odnosu na isplatu naknade za obradu zahtjev i odobravanje kredita u iznosu od 1.302,71 EUR, sve kao u točkama II. do IV. izreke presude.
15.4. Navesti je da sukladno provedenim dokazima, s posebno nalazu vještaka, sud nije našao osnovanim tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na isplatu iznosa od 3.031,59 EUR s osnova naknade za prijevremenu otplatu kredita, jer takva naknada tužitelju nije ni naplaćena, sve kako je to odlučeno u točki V. izreke presude.
16. Što se tiče prigovora mjesne nenadležnosti, budući je predmetni ugovor zaključen na unaprijed formuliranom obrascu kojeg je sačinio tuženik kao trgovac, to se u smislu čl. 81. st. 2. ZZP, presumira da se o njegovim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, zbog čega tužitelj kao potrošač nije imala utjecaja na sadržaj tog ugovora, pa prema tome ni na odredbu kojom je u slučaju spora ugovorena mjesna nadležnost suda u sjedištu banke, dakle suda u Zagrebu, kao u odredbi čl. 17. st. 6. Ugovora, a koju odredbu je tuženik kao jača ugovorna strana očigledno sastavio u namjeri da si u slučaju spora osigura mjesnu nadležnost suda po njegovom izboru. Imajući u vidu i da je prebivalište tužitelja u [adresa], gradu koji je udaljen od suda ugovorene mjesne nadležnosti, zbog čega bi za tužitelja nastali znatni troškovi dolaska na sud, za zaključiti je da je spomenuta ugovorna odredba nepoštena, jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, pa se ne radi o valjanom sporazumu o mjesnoj nadležnosti u smislu čl. 70. st. 1. ZPP, zbog čega je odlučeno kao u točki I. izreke ovog rješenja.
16.1. U odnosu na prigovor radi prebijanja je navesti u odnosu na tražbinu tuženika s osnove negativnih razlika je navesti da tuženik nije dokazao svoju protutražbinu, pa nisu ispunjeni uvjeti za izvršenje prijeboja, te je odlučeno kao u točki II. izreke ovog rješenja.
17. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a obzirom da je tužitelj djelomično uspio u postupku jer je od postavljenog tužbenog zahtjeva koji se ukupno odnosi na iznos od 20.489,14 EUR uspio u iznosu od 12.420,00 EUR s pripadajućim zateznim kamatama, pa je tako uspio sa 60 %, dok je tuženik uspio s 40 %.
17.1. Kada se od postotka uspjeha tužitelja (60 % - 40 %) oduzme postotak uspjeha tuženika, proizlazi da tužitelju pripada 20 % zatraženih troškova, a u kojem postotku je odmjeren trošak tužitelja prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/23, dalje: Tarifa) i VPS-a od 20.489,14 EUR. Tako je tužitelju priznat slijedeći trošak, i to za: sastav tužbe 100 bodova (Tbr. 7.1.), sastav podneska od 9. listopada 2023. 100 bodova, za sastav podnesaka od 11. siječnja 2024. i 30. siječnja 2025. po 250 bodova za svaki podnesak (Tbr. 8.1.), za pristup ročištu od 12. listopada 2023. 100 bodova (Tbr. 9.1.), za pristup ročištima od 6. veljače 2025. i 31. ožujka 2025. po 250 bodova (Tbr. 9.1.), za pristup na ročište za objavu presude 50 bodova (Tbr. 9.3.), ukupno 1.350 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 EUR i PDV od 25 % iznosi 3.375,00 EUR čemu treba pridodati plaćeni predujam financijskog vještačenja od 400,00 EUR, tako da ukupni trošak tužitelja iznosi 3.775,00 EUR, a od čega tužitelju prema uspjehu u sporu pripada 20 % odnosno 755,00 EUR dok se preko dosuđenog odbija zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška kao neosnovan.
U Zadru, 8. travnja 2025.
Sutkinja
Maja Ivković
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovome sudu, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivne stranke, u roku od 15 dana od dana objave odluke, a o njoj odlučuje županijski sud.
DNA:
- Tužitelju po punomoćniku
- Tuženiku po punomoćniku
