Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-960/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od predsjednice vijeća Sanje Joka Umićević, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća mr.sc. Iris Gović Penić te članice vijeća Ines Kovačević, u pravnoj stvari tužiteljice NA, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupana po punomoćnicima Ivanu Šalini i Boži Vrkiću, odvjetnicima u Zadru, Jurja Dalmatinca Matejeva 4, protiv tuženika OTP banka Hrvatska d.d. Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, zastupana po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Anić i Anić iz Splita, Lovretska 14, radi isplate, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama tužiteljice i tuženika protiv presude Općinskog suda u Zadru poslovni broj P- 1435/2019-42 od 13. siječnja 2025., i o žalbama tužiteljice i tuženika protiv rješenja Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-1435/2019-42 od 13. siječnja 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 8. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-1435/2019-42 od 13. siječnja 2025. u točki I izreke u dijelu kojim je utvrđeno da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz čl. 5 Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj: 62780/07 te da je ništetna i odredba o valutnoj klauzuli slijedom čega tužiteljica nije bila dužna plaćati mjesečnu ratu po promjenama kamatnih stopa koje je tuženik izvršio nakon 26. studenog 2007. godine kao i promjenjivom tečaju CHF nakon 26. studenog 2007.

II Preinačava se presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-1435/2019- 42 od 13. siječnja 2025. u točki I izreke u dijelu kojim tužiteljica traži da se utvrdi da su nezakonite donesene odluke tuženika o promjenama kamatnih stopa i sudi:

Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice u dijelu kojim tužiteljica traži da se utvrdi da su nezakonite donesene odluke tuženika o promjenama kamatnih stopa. III Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-1435/2019-42 od 13. siječnja 2025. u točkama II i IV izreke.

IV Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-1435/2019-42 od 13. siječnja 2025. u točki III izreke u dijelu kojim je tuženiku naloženo da tužiteljici na ime nepripadnog plaćenog iznosa zbog promijenjenih kamatnih stopa i ništetne valutne klauzule, odnosno promjene u tečaju CHF isplati iznos od 7.487,29 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos počevši od dospijeća do isplate na svaki plaćeni iznos i to na:

-iznos od 111,83 eura sa kamatom od 10.8.2011.

-iznos od 188,59 eura sa kamatom od 12.9.2011.

-iznos od 177,05 eura sa kamatom od 10.10.2011.

-iznos od 179,89 eura sa kamatom od 10.11.2011.

-iznos od 178,84 eura sa kamatom od 12.12.2011.

-iznos od 188,91 eura sa kamatom od 10.1.2012.

-iznos od 195,95 eura sa kamatom od 10.2.2012.

-iznos od 195,95 eura sa kamatom od 12.3.2012.

-iznos od 193,00 eura sa kamatom od 10.4.2012.

-iznos od 195,74 eura sa kamatom od 10.5.2012.

-iznos od 198,55 eura sa kamatom od 11.6.2012.

-iznos od 194,33 eura sa kamatom od 10.7.2012.

-iznos od 193,94 eura sa kamatom od 10.8.2012.

-iznos od 185,98 eura sa kamatom od 10.9.2012.

-iznos od 188,70 eura sa kamatom od 10.10.2012.

-iznos od 194,61 eura sa kamatom od 12.11.2012.

-iznos od 192,73 eura sa kamatom od 10.12.2012.

-iznos od 195,44 eura sa kamatom od 10.1.2013.

-iznos od 187,73 eura sa kamatom od 11.2.2013.

-iznos od 184,75 eura sa kamatom od 11.3.2013.

-iznos od 193,25 eura sa kamatom od 10.4.2013.

-iznos od 184,93 eura sa kamatom od 10.5.2013.

-iznos od 180,55 eura sa kamatom od 10.6.2013.

-iznos od 175,60 eura sa kamatom od 10.7.2013.

-iznos od 181,66 eura sa kamatom od 12.8.2013.

-iznos od 184,97 eura sa kamatom od 10.9.2013.

-iznos od 188,13 eura sa kamatom od 10.10.2013.

-iznos od 188,83 eura sa kamatom od 11.11.2013.

-iznos od 193,00 eura sa kamatom od 10.12.2013.

-iznos od 148,53 eura sa kamatom od 10.1.2014.

-iznos od 64,98 eura sa kamatom od 10.2.2014.

-iznos od 66,98 eura sa kamatom od 10.3.2014.

-iznos od 66,61 eura sa kamatom od 10.4.2014.

-iznos od 63,44 eura sa kamatom od 12.5.2014.

-iznos od 62,97 eura sa kamatom od 10.6.2014.

-iznos od 65,76 eura sa kamatom od 10.7.2014.

-iznos od 68,61 eura sa kamatom od 11.8.2014.

-iznos od 70,08 eura sa kamatom od 10.9.2014.

-iznos od 70,26 eura sa kamatom od 10.10.2014.

-iznos od 72,97 eura sa kamatom od 10.11.2014.

-iznos od 73,82 eura sa kamatom od 10.12.2014.

-iznos od 74,92 eura sa kamatom od 12.1.2015.

-iznos od 67,60 eura sa kamatom od 10.2.2015.

-iznos od 67,60 eura sa kamatom od 10.3.2015.

-iznos od 67,60 eura sa kamatom od 10.4.2015.

-iznos od 67,60 eura sa kamatom od 11.5.2015.

-iznos od 67,60 eura sa kamatom od 10.6.2015.

-iznos od 67,60 eura sa kamatom od 10.7.2015.

-iznos od 67,60 eura sa kamatom od 10.8.2015.

-iznos od 67,60 eura sa kamatom od 10.9.2015.

-iznos od 67,60 eura sa kamatom od 12.10.2015.

-iznos od 67,60 eura sa kamatom od 10.11.2015.

-iznos od 67,60 eura sa kamatom od 10.12.2015.

-iznos od 67,60 eura sa kamatom od 11.1.2016.

-iznos od 67,60 eura sa kamatom od 10.2.2016.

-iznos od 67,60 eura sa kamatom od 10.3.2016.

-iznos od 67,60 eura sa kamatom od 11.4.2016.

-iznos od 67,60 eura sa kamatom od 10.5.2016.

po stopi od 14% godišnje za vrijeme od 10. prosinca 2007. pa do 30. lipnja 2011.

V Preinačava se presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-1435/2019- 42 od 13. siječnja 2025. u točki III izreke u dijelu odluke o zateznim kamatama za razdoblje od 1. srpnja 2011. do isplate i sudi:

Nalaže se tuženiku u roku 15 dana tužiteljici na iznose iz točke III izreke presude Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-1435/2019-42 od 13. siječnja 2025. zatezne kamate za razdoblje od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. platiti po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate, po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulja od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u skladu sa čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, r i j e š i o  j e

I Ukida se presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-1435/2019-42 od 13. siječnja 2025. u točki III izreke u dijelu kojim je tuženiku naloženo da tužitelju isplati na ime nepripadnog plaćenog iznosa zbog promijenjenih kamatnih stopa i ništetne valutne klauzule, odnosno promjene u tečaju CHF iznos od 175,01 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedinačne iznose kako slijedi:

- na iznos od 63,18 eura sa kamatom od 11. srpnja 2011.

- iznos od 154,16 eura sa kamatom od 10. kolovoza 2011. pa do isplate, te se tužba u tom dijelu odbacuje.

II Odbijaju se kao neosnovane žalbe tužiteljice i tuženika i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-1435/2019-42 od 13. siječnja 2025. u točki III izreke.

III Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-1435/2019-42 od 13. siječnja 2025. u točki II izreke.

IV Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe.

V Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu troška sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Izreka prvostupanjske presude glasi:

„I - Utvrđuje se da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz čl. 5 Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj: 62780/07 te da su nezakonite donesene odluke tuženika o promjenama kamatnih stopa kao što je ništetna i odredba o valutnoj klauzuli slijedom čega tužiteljica nije bila dužna plaćati mjesečnu ratu po promjenama kamatnih stopa koje je tuženik izvršio nakon 26. studenog 2007. godine kao i promjenjivom tečaju CHF nakon 26. studenog 2007. godine.

II – Odbija se zahtjev za utvrđivanjem ništetnosti preostalog dijela Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj: 62780/07 zaključen između tužiteljice i tuženika dana 26. studenog 2007.

III - Dužan je tuženik isplatiti-vratiti tužiteljici na ime nepripadnog plaćenog iznosa zbog promijenjenih kamatnih stopa i ništetne valutne klauzule, odnosno promjene u tečaju CHF iznos od 7.662,30 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos počevši od dospijeća do isplate na svaki plaćeni iznos i to na:

-iznos od 63,18EUR sa kamatom od 11.7.2011 godine

-iznos od 265,99 EUR sa kamatom od 10.8.2011 godine

-iznos od 188,59 EUR sa kamatom od 12.9.2011 godine

-iznos od 177,05 EUR sa kamatom od 10.10.2011 godine

-iznos od 179,89 EUR sa kamatom od 10.11.2011 godine

-iznos od 178,84 EUR sa kamatom od 12.12.2011 godine

-iznos od 188,91 EUR sa kamatom od 10.1.2012 godine

-iznos od 195,95 EUR sa kamatom od 10.2.2012 godine

-iznos od 195,95 EUR sa kamatom od 12.3.2012 godine

-iznos od 193,00 EUR sa kamatom od 10.4.2012 godine

-iznos od 195,74 EUR sa kamatom od 10.5.2012 godine

-iznos od 198,55 EUR sa kamatom od 11.6.2012 godine

-iznos od 194,33 EUR sa kamatom od 10.7.2012 godine

-iznos od 193,94 EUR sa kamatom od 10.8.2012 godine

-iznos od 185,98 EUR sa kamatom od 10.9.2012 godine

-iznos od 188,70 EUR sa kamatom od 10.10.2012 godine

-iznos od 194,61 EUR sa kamatom od 12.11.2012 godine

-iznos od 192,73 EUR sa kamatom od 10.12.2012 godine

-iznos od 195,44 EUR sa kamatom od 10.1.2013 godine

-iznos od 187,73 EUR sa kamatom od 11.2.2013 godine

-iznos od 184,75 EUR sa kamatom od 11.3.2013 godine

-iznos od 193,25 EUR sa kamatom od 10.4.2013 godine

-iznos od 184,93 EUR sa kamatom od 10.5.2013 godine

-iznos od 180,55 EUR sa kamatom od 10.6.2013 godine

-iznos od 175,60 EUR sa kamatom od 10.7.2013 godine

-iznos od 181,66 EUR sa kamatom od 12.8.2013 godine

-iznos od 184,97 EUR sa kamatom od 10.9.2013 godine

-iznos od 188,13 EUR sa kamatom od 10.10.2013 godine

-iznos od 188,83 EUR sa kamatom od 11.11.2013 godine

-iznos od 193,00 EUR sa kamatom od 10.12.2013 godine

-iznos od 148,53 EUR sa kamatom od 10.1.2014 godine

-iznos od 64,98 EUR sa kamatom od 10.2.2014 godine

-iznos od 66,98 EUR sa kamatom od 10.3.2014 godine

-iznos od 66,61 EUR sa kamatom od 10.4.2014 godine

-iznos od 63,44 EUR sa kamatom od 12.5.2014 godine

-iznos od 62,97 EUR sa kamatom od 10.6.2014 godine

-iznos od 65,76 EUR sa kamatom od 10.7.2014 godine

-iznos od 68,61 EUR sa kamatom od 11.8.2014 godine

-iznos od 70,08 EUR sa kamatom od 10.9.2014 godine

-iznos od 70,26 EUR sa kamatom od 10.10.2014 godine

-iznos od 72,97 EUR sa kamatom od 10.11.2014 godine

-iznos od 73,82 EUR sa kamatom od 10.12.2014 godine

-iznos od 74,92 EUR sa kamatom od 12.1.2015 godine

-iznos od 67,60 EUR sa kamatom od 10.2.2015 godine

-iznos od 67,60 EUR sa kamatom od 10.3.2015 godine

-iznos od 67,60 EUR sa kamatom od 10.4.2015 godine

-iznos od 67,60 EUR sa kamatom od 11.5.2015 godine

-iznos od 67,60 EUR sa kamatom od 10.6.2015 godine

-iznos od 67,60 EUR sa kamatom od 10.7.2015 godine

-iznos od 67,60 EUR sa kamatom od 10.8.2015 godine

-iznos od 67,60 EUR sa kamatom od 10.9.2015 godine

-iznos od 67,60 EUR sa kamatom od 12.10.2015 godine

-iznos od 67,60 EUR sa kamatom od 10.11.2015 godine

-iznos od 67,60 EUR sa kamatom od 10.12.2015 godine

-iznos od 67,60 EUR sa kamatom od 11.1.2016 godine

-iznos od 67,60 EUR sa kamatom od 10.2.2016 godine

-iznos od 67,60 EUR sa kamatom od 10.3.2016 godine

-iznos od 67,60 EUR sa kamatom od 11.4.2016 godine

-iznos od 67,60 EUR sa kamatom od 10.5.2016 godine

po stopi od 14% godišnje za vrijeme od 10. prosinca 2007. godine pa do 30.lipnja 2011. godine, za vrijeme od 01. srpnja 2011..godine godine pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi od 8,14 % polugodišnje za razdoblje od 1.kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2015. godine, po stopi od 8,05 % polugodišnje za razdoblje od 1. siječnja 2016. godine pa do isplate, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanju kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku do 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

IV – U preostalom dijelu za iznos 39.658,15 EUR zahtjev tužitelja za isplatom se odbija.“

2. Protiv te presude u dijelu kojim nisu uspjeli u sporu žale se i tužitelj i tuženik zbog svih žalbenih razloga i traže naknadu troška sastava žalbe.

3. Žalba tužiteljice protiv presude je neosnovana, a žalba tuženika protiv presude je djelomično osnovana.

4. Izreka prvostupanjskog rješenja glasi:

“I - Odbija se kao neosnovan prigovor tuženika OTP banke Hrvatska d.d. o mjesnoj nadležnosti ovog suda.

II - Utvrđuje se da ne postoje potraživanja tuženika istaknuta radi prebijanja u iznosu od 475.887,90 HRK (63.161,18 EUR) i u iznosu od 27.866,91 HRK (3.698,57 EUR). III – Svaka stranka snosi svoj trošak postupka.„

5. Protiv ovog rješenja u dijelu pod točkom III izreke žalbu je izjavila tužiteljica, a u dijelu pod točkom II i III izreke žalbu je izjavio tuženik.

6. Žalba tužiteljice protiv rješenja je osnovana, a žalba tuženika protiv rješenja je neosnovana.

7. Ispitujući prvostupanjsku presudu, kao i postupak koji joj je prethodio, utvrđeno je da je sud prvog stupnja prekoračio tužbeni zahtjev i time počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 12. Zakona o parničnom postupku - dalje u tekstu ZPP (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 8/14 i 70/19, 80/22). Isto tako, pogrešno je ocijenio postojanje pravnog interesa za donošenje odluke o osnovanosti dijela tužbenog zahtjeva tužiteljice. Druge bitne povrede odredaba parničnog postupka sud prvog stupnja nije počinio neku drugu na koju ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a kao niti one koje se ističu u žalbama. Posebno treba istaknuti da prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati niti je došlo povrede prava na pošteno suđenje iz čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske odnosno čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljenih sloboda.

8. Pravilno sud prvog stupnja nije odlučivao o eventualno postavljenom tužbenom zahtjevu, s obzirom da je svrha eventualne kumulacije tužbenih zahtjeva, postavljanja zahtjeva koji se međusobno isključuju, a što u konkretnom predmetu nije slučaj, već je po pravilu više uključuje manje podredni tužbeni zahtjev već sadržan u glavnom zahtjevu tužiteljice.

9. U provedenom postupku utvrđene su sve činjenice odlučne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom sporu, te je na osnovu izvedenih dokaza i njihove ocjene, sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, u potpunosti i pravilno utvrđeno činjenično stanje.

10. Sud prvog stupnja je djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo.

11. Tužiteljica u tužbi navodi da je 26. studenog 2007. zaključila ugovor s prednikom tuženika Societe generale-Splitska banka d.d na iznos kredita od 107.000 CHF. Ugovorena je promjenjiva kamatna stopa od 5,20%. Tuženi je s obzirom na odredbe ugovora mijenjao kamatnu stopu što je osjetno povisilo mjesečni anuitet, takva promjena kamatnih stopa je nezakonita što je utvrđeno i presudom Trgovačkog suda u Zagrebu (Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014.). Ugovor je sastavljen u tipskom obliku i o njemu tužiteljica nije mogla pregovarati i kao ekonomski slabija strana morala ga je prihvatiti. Odredba o promjeni kamatne stope unosi neravnotežu među strankama na štetu tužiteljice kao potrošača pa spada u red nedopuštenih odredbi. Obzirom na gore navedeno, a polazeći od odredbe čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05 i dr., dalje ZOO) svaka ugovorna strana bi bila u obvezi vratiti onoj drugoj ono što je temeljem ništetnog pravnog posla primila. Stoga tužiteljica smatra da ima pravo na povrat iznosa koji je pretplatila s osnova nezakonitog povećanja po primjenjivoj kamatnoj stopi, te po ništetnoj valutnoj klauzuli, odnosno tečajnoj razlici.

12. Tuženik je tijekom postupka, između ostalog, istaknuo prigovor prebijanja.

13. Pravilno sud prvog stupnja navodi da prema odredbi čl.19.l. st. 1 Zakona o zaštiti potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016 41/14, 110/15 i 14/19, dalje ZZP), u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište.

Ovaj Zakon je u odnosu na ZPP-a lex specialis pa se primjenjuje u ovoj pravnoj stvari.

14. Nesporno je da je tužiteljica kao korisnik kredita dana 26. studenog 2007. zaključila ugovor s prednikom tuženika Societe generale-Splitska banka d.d. na iznos kredita od 107.000 CHF po promjenjivoj kamatnoj stopi koja na dan ugovaranja kredita iznosi 5,20%.

Sporno je pitanje zastare potraživanja, ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli, značenje konverzije, postojanje zahtjev tuženika, te osnovanost i visina tužbenog zahtjeva.

15. Tuženik tvrdi da je konverzijom riješen odnos stranaka u pogledu bilo kakvih potraživanja korisnika kredita sa osnove promjenjive kamatne stope i promjene tečaja HRK – CHF.

16. Sud prvog stupnja pravilno je tuženiku naložio da tužiteljici isplati više plaćene iznose zbog navedenih ništetnih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu odnosno da joj vrati preplaćene mjesečne anuitete kredita od početka otplate do dana kada je provedena konverzija kredita. Naime, konverzijom kredita izvršena je denominacija u kune s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

Sporazumom o konverziji iz 2016. nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana.

Činjenica je da se odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15, dalje ZID ZPK), a ni sporazumom o konverziji koji je sklopljen na temelju tog Zakona, ne spominje način rješavanja eventualne ništetnosti ugovornih odredbi te se ne rješava pitanje iznosa koji su preplaćeni u razdoblju prije konverzije zbog nepoštenog postupanja banaka odnosno primjenom ništetnih ugovornih odredbi. Konverzija kredita se ne odnosi na restitucijske zahtjeve korisnika kredita s osnova ništetnih ugovornih odredbi. Provedenom konverzijom kredita iz valute CHF u valutu EUR tužiteljica je izjednačena s korisnikom kredita koji ima kredit odobren u valuti EUR uz primjenu promjenjive kamatne stope, a nije stavljen u poziciju u kojoj ima kredit odobren u kunama (bez valutne klauzule) i uz primjenu kamatne stope od 5,20 % godišnje (bez promjene kamatne stope), kako to proizlazi i iz provedenog knjigovodstveno- financijskog vještačenja.

Dakle, pravilno sud prvog stupnja zaključuje da unatoč provedenoj konverziji tužiteljici pripada pravo na potpuno obeštećenje i to kroz povrat svih iznosa koji su preplaćeni zbog primjene ništetnih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu. Aneksom ugovoru o kreditu tužiteljica se nije odrekla prava zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju ništetnih ugovornih odredbi.

Sve odredbe Glave IV.a ZPK-a, pa tako i odredbe čl. 19. b i čl. 19c ZPK-a, reguliraju ugovorni odnos koji je između potrošača i vjerovnika (banke) nastao temeljem ugovora o kreditu. Navedeno proizlazi odredbe čl. 19.a ZPK-a kao i ostalih odredaba Glave IV.a ZPK-a.

S druge strane, obveza restitucije nije obveza koja ima svoju pravnu osnovu u pravnom poslu odnosno ugovoru (čl. 247. u svezi s čl. 20. st. 1. ZOO-a), već u izvanugovornom obveznom odnosu stjecanja bez osnove (čl. 1111., čl. 323. st. 1. i čl. 20. st. 1. ZOO-a u svezi s čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03).

Dakle, ZPK regulira u potpunosti drugačiji obvezni odnos tj. ugovorni obvezni odnos koji je nastao sklapanjem ugovora o kreditu, dok tužiteljica tužbeni zahtjev temelji na postojanju izvanugovornog obveznog odnosa stjecanja bez osnove koji nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u potrošačkom ugovoru.

Ugovornim odredbama, u ovom slučaju ugovornim odredbama aneksa ugovoru o kreditu, ne može se osnažiti nešto što je od početka ništetno i nema pravni učinak, tako da sklapanjem aneksa tužiteljica nije izgubila pravo i pravnu osnovu da restitucijskim zahtjevom potražuje preplaćene iznose koji su posljedica nepoštene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

17. Uz navedeno, ovaj sud smatra da je potrebno naglasiti da je pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi osnovno pravo potrošača kod zaštite nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Stoga ako bi se to osnovno pravo potrošača ukidalo ili ograničavalo, to bi moralo biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona. Ne može se osnovno pravo potrošača (pravo na potpunu restituciju) ukidati i ograničavati posredno kroz parcijalno i ekstenzivno tumačenje propisa kojima čija svrha primarno i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača, pa i prava na potpunu restituciju mora, dakle, prema stavu ovog suda, biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona i imati razumnu svrhu, a svako eventualno tumačenje odredbi koje bi u konačnici moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju, prema stavu ovog suda, mora biti restriktivno.

18. Dakle, ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, tada je to trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK-a. Zakonodavac to nije učinio, tako da ne postoji bilo kakva pravna osnova (odredba zakona) koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili, potpuno ili djelomično, pravo na potpunu restituciju.

19. U svezi tumačenja i dosega odredba ZID ZPK-a potrebno je navesti da je odredbom čl. 19.a. ZPK-a jasno propisano što je predmet uređenja Glave IV.a ZPK- a.

Iz predmetne odredbe, kao i ostalih odredbi ZPK-a, proizlazi da se Glavom IV.a ZPK- a reguliraju pretpostavke i postupak u kojem se provodi konverzija kredita i da iste ni na koji način reguliraju izvanugovorni obvezni odnos koji je u ovom postupku sporan tj. nepoštenost i ništetnost pojedinih odredbi osnovnog ugovora o kreditu i pravo na restituciju koja je posljedica nepoštenosti i ništetnosti takvih odredbi.

Uostalom, tekst odredbi Glave IV.a ZPK-a niti ne sadrži pojmove "nepoštene odredbe", "restitucija" i sl, a pogotovo ne sadrži odredbe iz kojih bi proizlazilo da su potrošači konverzijom kredita izgubili pravo na potpunu restituciju.

Predmet reguliranja ZID ZPK-a je konverzija, a ne restitucija, slijedom čega ZID ZPK ne sadrži bilo kakvu odredbu iz koje bi se moglo zaključiti da je konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno. Iz odredbi ZID ZPK-a jasno proizlazi da svrha njegovog donošenja nije restitucija i saniranje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već zaštita potrošača od oscilirajućeg i rastućeg tečaja švicarskog franka.

20. Osim toga, ako bi se prihvatilo da su potrošači koji su konvertirali kredite nemaju pravo na potpunu restituciju ovaj sud smatra da ne postoji razlozi koji bi opravdavali različito postupanje prema njima.

Naime, potrošač koji je podigao kredit 2007. kao i tužiteljica, ali isti nije konvertirao ili čak potrošač koji je kredit podigao u eurima ili uz valutnu klauzulu u eurima, ima pravo na potpunu restituciju, a neosnovano tuženik sugerira da tužiteljica koja je kredit konvertirala to pravo uopće nema ili joj je isto ograničeno.

Pravna pozicija potrošača koji su konvertirali kredite (zbog nepostojanja potpune restitucije ili ograničenosti iste) ne bi trebala bi slabija od svih ostalih drugih kategorija potrošača.

Potrošačima koji su kredit konvertirali pravo na potpuno restituciju nije ukinuto, dokinuto ili ograničeno, a nema niti razloga da se tužiteljici koja je izvršila konverziju prizna niža razina zaštite potrošačkih prava, onu koja joj ne omogućuje ostvarivanje temeljenog potrošačkog prava tj. prava na potpunu restituciju, dok svi ostali potrošači neovisno o tome da li su dizali kredite u drugim valutama ili nisu uopće konvertirali CHF kredite, to pravo imaju u punom opsegu.

21. Potrošač se sklapanjem sporazuma o konverziji nije mogao odreći svog prava na potpunu restituciju jer takvo što nije propisano bilo kojom odredbom zakona, pa tako i odredbama ZID ZPK-a, a u trenutku sklapanja sporazuma o konverziji bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 – dalje: ZZP/14) koji je stupio na snagu 8. travnja 2014. koji u čl. 41. st. 1. ZZP/14 propisuje da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju tog zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da su ništetne ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača. Dakle, sukladno čl. 41. st. 1. i 2. ZZP/14, potrošaču se ne mogu ograničiti potrošačka prava (što se odnosi i na pravo na potpunu restituciju), a niti se istih može odreći, a ugovorne odredbe kojima bi to bilo ugovoreno su ništetne.

Stoga ne postoji ikakva pravna osnova da se odredbe sporazuma o konverziji tumače na način kao ih tumači tuženik tj. da se sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač odrekao prava na potpunu restituciju. Čak i kada bi se tog prava potrošač mogao odreći to odricanje moralo bi biti rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, što uostalom proizlazi i iz presude C-452/18 što bi u ovom slučaju značilo da je potrošaču, barem okvirno, trebao biti poznat novčani iznos kojeg se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji odriče odnosno na određeni način "oprašta" banci.

S obzirom da prema odredbama ZID ZPK-a predmet konverzije niti nisu bili novčani iznosi na koje bi potrošač imao pravo potraživati protiv kreditora s osnove restitucije zbog nepoštenosti ugovornih odredbi, to se ni u kom slučaju ne može smatrati da se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji bilo čega odrekao, a pogotovo ne novčanog potraživanja koje i nije bilo predmetom konverzije, te u izračun konverzije nije niti ulazilo.

22. ZID ZPK je imao osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF, te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR (čl. 19.a do čl. 19.e ZID ZPK).

Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora, a čak kada bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu (tako i u odluci Vrhovnog suda RH broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.)

23. Prema odluci Suda Europske unije broj C-118/17 Zsuzsanna Dunai protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji. Dakle, iz te odluke može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK-u potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.

Potrošač, a u konkretnom slučaju korisnik kredita u CHF, mogao se nagoditi i dogovoriti sa davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, ali samo pod uvjetom da su potrošaču bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu. U odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu u CHF odluka u kolektivnom sporu uslijedila je tek tri godine nakon sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i provođenju konverzije te potrošači i korisnici kredita zasigurno nisu mogli u cijelosti imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom ugovoru i kada bi se jedino mogli pravovaljano odreći tih svojih prava. Takav zaključak proizlazi i iz odluke Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18 XZ protiv Ibercaja Banko S.A.

24. Pravilno se sud prvog stupnja pri utvrđenju ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF rukovodio pravnim shvaćanjima iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-575/2016 od 3.listopada 2017. i odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. iz postupka vođenom povodom kolektivne tužbe Udruge potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv više banaka u Republici Hrvatskoj pa tako i tuženice.

Predmet koje kolektivne tužbe je, između ostaloga, bilo i utvrđenje ništetnosti ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, a kako je ugovoreno i u ugovoru zaključenom između stranaka.

25. Prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je čl. 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

26. Dakle, citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na način da obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

27. Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske kao revizijski sud je, u rješenju Revt- 575/2016 od 3. listopada 2017., a kojim je ukinuta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., u odnosu na i dalje sporan dio zahtjeva tužitelja koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule u švicarskim francima, ukinuo drugostupanjski presudu te je predmet u tom dijelu vraćen Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske na ponovno odlučivanje, izrazio svoje shvaćanje o tome na temelju kojih kriterija i činjenica je moguće ocijeniti podliježe li sporna ugovorna odredba iz ugovora o kreditu testu poštenosti ili ne, a time i odlučiti o osnovanost zahtjeva tužitelja, a koji se odnose se na postupanje tuženih banaka u postupku pregovaranja te sklapanja ugovora o kreditima sa korisnicima kredita, sve u pravcu davanja relevantnih informacija vezano za ugovorne odredbe u tim ugovorima. Povodom tog ukidnog rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je ponovno odlučio o žalbama tuženih banaka protiv prvostupanjske presude u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev vezano za povredu kolektivnih interesa i prava potrošača korisnika kredita vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak.

U svojoj presudi poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., potvrdio je prvostupanjsku presudu utvrdivši da su takve ugovorne odredbe iz ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile lako uočljive i jasne, a prihvatio je ocjenu prvostupanjskog suda da nisu bile razumljive, te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, zbog čega ih je ocijenio nepoštenim te ništetnim. Uz to se napominje da je, povodu revizija tuženih banaka, Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj Rev 2221/2018 od 3. rujna 2019. prihvatio navedeno pravno shvaćanje i u tom dijelu odbio reviziju protiv spomenute presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.

Kako je u odgovoru na pitanje povrede interesa i prava potrošača - korisnika kredita, vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak, sud u pojedinačnom postupku vezan za shvaćanje izraženo u pravomoćnoj presudi donesenoj u postupku u povodu kolektivne tužbe, dakle konkretno za navedeno shvaćanje izraženo u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018., to je pravilno prvostupanjski sud i u ovom sporu primijenio konkretno pravno shvaćanje vezano za povredu interesa i prava potrošača korisnika kredita vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak, te takvu ugovornu odredbu smatra ništetnom.

28. Zbog navedenoga, a uvažavajući navode tužiteljice istaknute tijekom ovog postupka, sud prvog stupnja nije pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje kada nije saslušao tužiteljicu, a nije niti počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a zbog toga što sud prvog stupnja o prijedlogu za saslušanje tužiteljice nije dao obrazloženje. Sud je sporne činjenice utvrdio temeljem drugih provedenih dokaza koji su bili dovoljni za potpuno i pravilno utvrđenje činjeničnog stanja.

29. Prema odredbi čl. 1021. ZOO-a ugovorom o kreditu banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

30. Prihvaćajući gore izražena pravna stajališta Vrhovnog suda Republike Hrvatske, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 62780/07 od 26. studenog 2007. u kojem je ugovoreno ispunjenje s valutnom klauzulom, odnosno valutna klauzula prema srednjem tečaju tužene banke za CHF.

31. No, pogrešno sud prvog stupnja smatra da su ispunjene pretpostavke za prihvaćanje tužbenog zahtjeva u dijelu kojim tužiteljica traži da se utvrdi da su nezakonite odluke tuženika o promjenama kamatne stope.

Naime, tužiteljica nije dokazala da su te odluke suprotne zakonu te kao takve ništetne. Ništetne su odredbe ugovora koje se tiču promjena kamatne stope, dok se za odluke o promjenama kamatne stope ne može utvrditi ništetnost iz razloga zbog kojih je utvrđeno da su ništetne ugovorne odredbe. Tužiteljica nije dokazala da su odluke o promjenama kamatnih stopa protivne propisima koji su uređivali to pravno područje u vrijeme njihovog donošenja ili da postoji neki drugi uzrok ništetnosti, a za njih se ne može utvrditi da su nepoštene odnosno ništetne iz razloga zbog kojih je to utvrđeno za ugovorne odredbe jer odluke nisu ugovorne odredbe o kojima se u vrijeme sklapanja ugovora pregovaralo niti moglo pregovarati.

Zbog navedenoga je prvostupanjska presuda preinačena u dijelu koji se odnosi na utvrđenje nezakonitosti odluka tuženika o promjenama kamatnih stopa te je tužbeni zahtjev u tom dijelu odbijen kao neosnovan primjenom čl. 373. ZPP-a.

32. Prema čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a.

Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo.

Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

33. Radi utvrđenja visine tražbine tužiteljice, tijekom postupka je provedeno knjigovodstveno-financijsko vještačenje s kojim je tužiteljica uskladila svoj tužbeni zahtjev. Temeljem nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da tužiteljica preplatila iznose anuiteta u odnosu na predmetni Ugovor o kreditu u slučaju da je redovna kamata obračunavana prema početnoj stopi redovne kamate naznačenoj u ugovoru o kreditu (početna kamatna stopa 5,20 %) i da je primijenjen tečaj na dan isplate kredita (tečaj na dan isplate kredita 30.studenog 2007. iznosio je 1CHF=4,46990 HRK - fiksni tečaj) za razdoblje otplate kredita.

U iznos koji je utvrđen kao preplata zbog ništetnih ugovornih odredbi uračunat je iznos priznate preplate (za iznos od 27.866,19 kn – 3.698,48 eura) sukladno sporazumu o konverziji na način da su najprije stvorena najstarija potraživanja tužiteljice prema tuženiku, a što kao pravilnu primjenu materijalnog prava iz čl. 172.

ZOO-a prihvaća i ovaj sud.

34. Međutim, sud prvog stupnja tužiteljici je dosudio viši iznos od onoga koji tužiteljica u konačnici potražuje pa je dio točke III izreke prvostupanjske presude ukinut i tužbe u tom dijelu odbačena primjenom čl. 369. st. 5. ZPP-a.

35. Isto tako, pogrešno je sud prvog stupnja odredio stopu zatezne kamate, pa je primjenom čl. 373. ZPP-a u svezi s čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a zatezna kamata određena kako je naznačeno u točki IV izreke ove drugostupanjske presude.

36. I prigovor zastare sud prvog stupnja pravilno je ocijenio neosnovanim.

37. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu Rev- 2245/2017 od dana 20. veljače 2018., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241 ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od pravomoćnosti sudske odluke u povodu te tužbe.

Isto pravno shvaćanje proizlazi i iz shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/20 od 30. siječnja 2020. u kojem je navedeno kako zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

38. Kako je Visoki trgovački sud RH u predmetu Pž-7129/2013 dana 13. lipnja 2014. donio pravomoćnu presudu u kolektivnom sporu u kojem je utvrđena povreda prava potrošača od strane tužene u dijelu vezanom za nedopuštenost odredbi o promjenjivim kamatnim stopama u ugovorima o kreditu te kako je Visoki trgovački sud RH u predmetu Pž-6632/2017 dana 14. lipnja 2018. donio pravomoćnu presudu u dijelu valutne klauzule te kako je tužba u ovom predmetu podnesena 31.svibnja 2019., dakle u roku od 5 godina od pravomoćnosti navedenih presuda,pravilno je prigovor zastare tuženika ocijenjen neosnovanim.

39. Pravilno je sud prvog stupnja odbio zahtjev tužiteljice u dijelu koji se odnosi na ništetost cijelog ugovora o kreditu i posljedično tome zahtjev za isplatu svih iznosa koje je tužiteljica isplatila po osnovi ugovora o kreditu.

Naime, prema čl. 324. st. 1. ZOO-a ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Sukladno ovoj odredbi u konkretnom slučaju djelomična ništetnost nije povukla ništetnost cijelog ugovora jer on može opstati i bez ništetnih odredbi, a niti su promjenjiva kamatna stopa i promjenjiva valutna klauzula bili uvjet ugovora odnosno odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

40. I tuženikov procesnopravni prigovor prijeboja nije osnovan jer je za iznos koji je priznat konverzijom zahtjev tužiteljice već umanjen pa je pravilno sud prvog stupnja temeljem čl. 338. st. 3. ZPP-a odlučio kao u točki II izreke prvostupanjskog rješenja. Isto tako, zahtjev tužiteljice za isplatu cjelokupnog iznosa koji je platila po osnovi kredita je odbijen kao neosnovan pa nije osnovan niti zahtjev za tuženika za otplatu cjelokupnog iznosa kredita odjednom koji bi se temeljio na utvrđenju ništetosti cijelog ugovora o kreditu.

41. Pravilno je sud prvog stupnja naložio tuženiku da vrati tužiteljici traženi iznos, i to sa zakonskom zateznom kamatom od dana preplate svakog pojedinog iznosa, kako je to utvrđeno na temelju provedenog financijskog vještačenja, sve primjenom odredbi čl. 323., čl. 1111. i čl. 1115. te čl. 29. st. 2. ZOO-a. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

Dakle, tuženik je dužan vratiti tužiteljici iznose koje je tužiteljica više pretplatila po osnovi ništetnih odredbi.

Pravilno je pri tome sud prvog stupnja visinu tražbine utvrdio prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi i prema početnom tečaju za CHF, a kako je odredbom čl. 1111. ZOO-a propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecalac nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, pravilno je sud prvog stupnja obvezao tuženu da vrati i zatezne kamate na preplaćene iznose od dana stjecanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa preplaćenog na ime jednostrano promjenjive redovne kamate i valutne klauzule u CHF, jer je nesavjesna ugovorna strana koja je koristila nepoštene ugovorne odredbe.

42. I odluka o troškovima postupka pravilno je donesena primjenom čl. 154. st. 4. ZPP-a, a uvažavajući omjer uspjeha u sporu, kako u pogledu osnova tako i u pogledu visine.

43. Kako je tuženik uspio sa onim dijelom tužbenog zahtjeva zbog kojega nisu nastali posebni troškovi, odbijen je njegov zahtjev za naknadu troška sastava žalbe, a primjenom čl. 154. st. 5. ZPP-a.

44. Kako tužiteljica nije uspjela sa žalbom protiv odluke o glavnoj stvari, primjenom čl. 154. st. 5. ZPP-a odbijen je i zahtjev tužiteljice za naknadu troška sastava žalbe.

U Zagrebu, 8. travnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Sanja Joka Umićević