Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-4025/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od predsjednice vijeća Sanje Joka Umićević, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća mr.sc. Iris Gović Penić te članice vijeća Ines Kovačević, u pravnoj stvari tužitelja ĐD, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] i CD, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], oboje zastupane po punomoćniku Danijelu Trubiću, odvjetniku iz Varaždina, protiv tuženika Addiko Bank dioničko društvo, OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, kojeg zastupa Matić Hrvoje, odvjetnik iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući, o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P-228/2019-30 od 11. studenoga 2020., u sjednici vijeća održanoj dana 8. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P-228/2019-30 od 11. studenoga 2020. u točki I izreke u cijelosti te u točki II izreke u dijelu kojim je tužiteljima priznato pravo na naknadu troškova postupka do iznosa od 1.614,58 eura sa zateznim kamatama.

II Preinačava se presuda Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P- 228/2019-30 od 11. studenoga 2020. u točki II izreke u dijelu kojim je tužiteljima priznato pravo na naknadu troškova postupka preko iznosa od 1.614,58 eura sa zateznim kamatama i sudi:

Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka preko iznosa od 426,70 eura sa zateznim kamatama.

III Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Izreka prvostupanjske presude glasi:

"I. Utvrđuje se da dio odredbe čl. 4. i odredba čl. 6. Ugovora o ..., koji je sklopljen i solemniziran dana 10. ožujka 2008. te izmijenjen Aneksom uz Ugovor o ... od 25. veljače 2016., između prvotužitelja ĐD, OIB: [osobni identifikacijski broj], i drugotužiteljice CD, OIB: [osobni identifikacijski broj], s jedne strane, te tuženika ADDIKO BANK d.d., OIB: 14036333877, s druge strane, kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke tuženika o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te kojima je ugovorena primjena valutne klauzule u švicarskim francima i iznos anuiteta vezan uz srednji tečaj tuženika za švicarski franak na dan dospijeća, odnosno plaćanja, o čemu se nije pojedinačno pregovaralo niti su tužitelju dane potrebne obavijesti za donošenje valjane i informirane odluke, ništetni pa stoga ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane.

II. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., OIB: 14036333877, da prvotužitelju ĐD, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 28.915,52 kuna (dvadesetiosamtisućadevetsto-ipetnaest kuna i pedesetidvije lipe) s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2015. po stopi zatezne kamate u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate, po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulja od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena i to:

- na iznos od 853,82 kuna s kamatom od 2.8.2011. do plaćanja;

- na iznos od 1.010,13 kuna s kamatom od 1.9.2011. do plaćanja;

- na iznos od 895,14 kuna s kamatom od 1.10.2011. do plaćanja;

- na iznos od 731,05 kuna s kamatom od 1.11.2011. do plaćanja;

- na iznos od 722,57 kuna s kamatom od 1.12.2011. do plaćanja;

- na iznos od 775,11 kuna s kamatom od 1.1.2012. do plaćanja;

- na iznos od 820,90 kuna s kamatom od 1.2.2012. do plaćanja;

- na iznos od 827,05 kuna s kamatom od 1.3.2012. do plaćanja;

- na iznos od 795,35 kuna s kamatom od 1.4.2012. do plaćanja;

- na iznos od 816,74 kuna s kamatom od 1.5.2012. do plaćanja;

- na iznos od 831,39 kuna s kamatom od 1.6.2012. do plaćanja;

- na iznos od 806,76 kuna s kamatom od 1.7.2012. do plaćanja;

- na iznos od 813,24 kuna s kamatom od 1.8.2012. do plaćanja;

- na iznos od 794,78 kuna s kamatom od 1.9.2012. do plaćanja;

- na iznos od 755,44 kuna s kamatom od 2.10.2012. do plaćanja;

- na iznos od 797,97 kuna s kamatom od 1.11.2012. do plaćanja;

- na iznos od 818,39 kuna s kamatom od 1.12.2012. do plaćanja;

- na iznos od 803,51 kuna s kamatom od 1.1.2013. do plaćanja;

- na iznos od 723,30 kuna s kamatom od 1.2.2013. do plaćanja;

- na iznos od 791,44 kuna s kamatom od 1.3.2013. do plaćanja;

- na iznos od 797,40 kuna s kamatom od 3.4.2013. do plaćanja;

- na iznos od 770,69 kuna s kamatom od 1.5.2013. do plaćanja;

- na iznos od 687,61 kuna s kamatom od 1.6.2013. do plaćanja;

- na iznos od 685,50 kuna s kamatom od 2.7.2013. do plaćanja;

- na iznos od 705,89 kuna s kamatom od 1.8.2013. do plaćanja;

- na iznos od 738,61 kuna s kamatom od 1.9.2013. do plaćanja;

- na iznos od 783,92 kuna s kamatom od 1.10.2013. do plaćanja;

- na iznos od 760,55 kuna s kamatom od 1.11.2013. do plaćanja;

- na iznos od 777,10 kuna s kamatom od 1.12.2013. do plaćanja;

- na iznos od 795,87 kuna s kamatom od 1.1.2014. do plaćanja;

- na iznos od 213,33 kuna s kamatom od 1.2.2014. do plaćanja;

- na iznos od 233,84 kuna s kamatom od 1.3.2014. do plaćanja;

- na iznos od 227,13 kuna s kamatom od 1.4.2014. do plaćanja;

- na iznos od 204,44 kuna s kamatom od 1.5.2014. do plaćanja;

- na iznos od 197,16 kuna s kamatom od 1.6.2014. do plaćanja;

- na iznos od 200,45 kuna s kamatom od 1.7.2014. do plaćanja;

- na iznos od 226,20 kuna s kamatom od 1.8.2014. do plaćanja;

- na iznos od 247,89 kuna s kamatom od 2.9.2014. do plaćanja;

- na iznos od 243,39 kuna s kamatom od 1.10.2014. do plaćanja;

- na iznos od 262,15 kuna s kamatom od 1.11.2014. do plaćanja;

- na iznos od 274,88 kuna s kamatom od 2.12.2014. do plaćanja;

- na iznos od 267,37 kuna s kamatom od 1.1.2015. do plaćanja;

- na iznos od 274,33 kuna s kamatom od 16.1.2015. do plaćanja;

- na iznos od 269,46 kuna s kamatom od 1.3.2015. do plaćanja;

- na iznos od 269,47 kuna s kamatom od 1.4.2015. do plaćanja;

- na iznos od 269,47 kuna s kamatom od 1.5.2015. do plaćanja;

- na iznos od 269,47 kuna s kamatom od 2.6.2015. do plaćanja;

- na iznos od 269,47 kuna s kamatom od 1.7.2015. do plaćanja;

- na iznos od 269,47 kuna s kamatom od 1.8.2015. do plaćanja;

- na iznos od 269,46 kuna s kamatom od 1.9.2015. do plaćanja;

- na iznos od 269,47 kuna s kamatom od 1.10.2015. do plaćanja;

kao i da mu nadoknadi nastali parnični trošak u iznosu od 15.380,00 kuna (petnaesttisuća-tristoiosamdeset kuna) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana presuđenja tj. od 11. studenog 2020. pa do isplate po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana.“

2. Protiv te presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga i traži naknadu troška sastava žalbe.

3. Žalba je, osim u dijelu odluke o troškovima postupka, neosnovana.

4. Ispitujući prvostupanjsku presudu, kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku - dalje u tekstu ZPP (Narodne novine, br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 8/14 i 70/19, 80/22), na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

Presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati tako da nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a koju tuženik ističe u žalbi.

Nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 12. i 13. ZPP-a koju tuženik ističe u žalbi jer presudom nije prekoračen tužbeni zahtjev niti je odlučeno u povodu nepravodobno podnesene tužbe koju je trebalo odbaciti.

5. U provedenom postupku utvrđene su sve činjenice odlučne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom sporu, te je na osnovu izvedenih dokaza i njihove ocjene, sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, u potpunosti i pravilno utvrđeno činjenično stanje.

6. Sud prvog stupnja je i, osim u dijelu odluke o trošku postupka, pravilno primijenio materijalno pravo.

7. Tužitelji ĐD i CD (u daljnjem obrazloženju tužitelji) su podnijeli tužbu protiv tuženika dana 17. svibnja 2019., u kojoj navodi da su tužitelji i to ĐD kao korisnik kredita i založni dužnik i CD kao sudužnik i založni dužnik i tuženikov pravni prednik Hypo-Alpe-Adria-bank d.d. sklopili Ugovor o ... dana 10. ožujka 2008. koji je solemniziran kod javnog bilježnika Jasenke Crnčec u Čakovcu. Temeljem tog ugovora se banka obvezala tužiteljima staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti 91.400,00 CHF (švicarskih franaka), na rok od 25 godina, uz kamatu od 5,99 % dekurzivno godišnje, u mjesečnim anuitetima 588,34 CHF, a koja kamata je promjeniva sukladno odluci banke o kamatnim stopama. U tužbi se nadalje navodi da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 sud utvrdio da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, a u svezi valutne klauzule, a u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. na način da je kamatu po kreditima mijenjao jednostranom odlukom. Tužitelji se pozivaju na ništetnost odredbe čl. 6. Ugovora o kreditu, kao i čl. 9. Ugovora, te na odredbe Zakona o zaštiti potrošača i Direktivu 93/13 Vijeća EEZ. Nadalje tužitelji navode da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014. utvrđeno da je Hypo Alpe-Adria-Bank u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a u kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. I Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2014. u cijelosti potvrdio da: "su odredbe o ugovornoj kamati u ugovorima o kreditu sklapani kod jedan do sedam tuženih banaka u utuženom razdoblju, osim u dijelu kojim je visina kamatne stope određena na dan sklapanja ugovora o kreditu bile nepoštene, to su u smislu odredbe čl. 87. stav 1. Zakona o zaštiti potrošača, odnosno čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača te ugovorne odredbe ništetne". Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektvinih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete, izmjene ugovora i sl., a sukladno čl. 502.c. ZPP-a.

Navode da su s bankom sklopili Aneks ugovora o kreditu tzv. ugovor o konverziji temeljem odredbi Zakona o potrošačkom kreditiranju objavljenog u Narodnim novinama, br. 102/2015 kojim Aneksom je kredit denominiran iz onog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, dok osnovne odredbe ugovora nisu mijenjane i ostale su i nadalje na snazi. Tužiteljima je prilikom sklapanja Ankesa priznata pretplata na dan 30. rujna 2015. u iznosu od 20.500,18 kuna. Tužitelji smatraju da u trenutku konverzije nije priznata pretplata na koju su imali pravo. Tužitelji smatraju da je tuženik na temelju ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi od tužitelja naplatio i primio određene iznose, koje je tuženik stekao bez osnove i treba ih vratiti tužitelju. Stoga predlažu da sud utvrdi u odnosu i na prvotužitelja i drugotužiteljicu da je ništetna odredba ugovora o kreditu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa I kojim je ugovorena primjena valutne klauzule u švicarskim francima, te da obveže tuženika na isplatu iznosa koji iznos je prvotužitelj kao korisnik kredita banci previše uplatio, i to ukupnog iznosa od 28.915,52 kune, u pojedinačnim iznosima pobliže navedenim u izreci, sve uz zakonsku zateznu kamatu i troškove postupka.

8. Sud prvog stupnja pravilno je ocijenio da su ništetne sporne ugovorne odredbe.

8.1. Naime, prema čl. 146. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama, br. 41/14 i 110/15 postupci pokrenuti do dana stupanja na snagu ovog Zakona dovršiti će se prema odredbama ranijih Zakona o zaštiti potrošača, dakle postupci pokrenuti nakon stupanja na snagu toga Zakona o zaštiti potrošača (u konkretnom slučaju i ovaj) vode se i dovršavaju po odredbama aktualnog Zakona o zaštiti potrošača.

Stoga se primjenjuje i odredba čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama, br. 41/14 i 110/15 koja propisuje obvezujuću snagu sudske odluke za ostale sudove ako je odluka suda donesena u postupku kolektivnih interesa potrošača u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja joj je uzrokovana postupanjem tuženika.

Žalbeni navodi tuženika da sud prvog stupnja nije mogao primjenom čl. 502.c ZPP-a tužiteljima dosuditi sporne iznose, jer oni ne predstavljaju naknadu štete već zahtjev za isplatu, neosnovani su jer pod pojmom „naknada štete“ iz čl. 502. c. ZPP-a do njegovih izmjena iz 2019. treba podrazumijevati i iznose koje po osnovi vraćanja stečenog bez osnove tužitelji u ovom postupku potražuju. Zbog toga sud prvog stupnja nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a kada o prethodno navedenome nije dao razloge.

8.2. U presudi Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/2013 kao pravni osnov navodi naknadu štete, a tu mogućnost predviđa i čl. 502. c. ZPP-a (odredbe koje se odnose na tzv. kolektivnu tužbu).

Prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati se na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

Dakle, pravilno sud prvog stupnja zaključuje da je u ovakvim parnicama riječ o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava.

Slijedom navedenoga, pravilan je pravni stav suda prvog stupnja da je sud u ovom parničnom postupku, s obzirom na navode iznesene u tužbi i s obzirom da se tužitelji pozivaju na pravna utvrđenje iz gore naznačenih presuda, sukladno čl. 502.c ZPP-a vezan pravnim stajalištima i utvrđenjima naznačenim u presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a koje odluke se dalje obrazlažu.

8.3. Presuda Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/2013 u slučaju Potrošač odnosi se na sve potrošačke kredite bilo da su stambeni krediti, nenamjenski krediti, auto krediti ili krediti za zatvaranje drugih kredita i bez obzira da li su krediti još uvijek u otplati ili su već otplaćeni.

Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012, od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda RH broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015., u dijelu vezanom za ugovaranje kamatne stope, utvrđeno je između ostalog da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnik i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., čl. 82. i čl. 90. a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05,41/08, 125/11, 78/15 sada i 29/18).

8.4. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev-249/2014 je da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora koja je kao takva ostala nerazumljiva. Navedeno postupanje banke su kasnije otklonile kao i ovdje tuženik, a nakon što je odredbom čl. 11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 75/09 i 112/12) i formalno propisano sve što treba sadržavati Ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

8.5. Presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba, između ostalih tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača.

8.6. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u tijeku ovog parničnog postupka, donio odluku broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. kojom je u cijelosti potvrdio drugostupanjsku presudu Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/2017, a kojom je utvrđena i ništetnost ugovornih odredaba o promjenjivosti kamatne stope odlukom tuženika i ugovornih odredaba kojima glavnica vezana uz valutu CHF (švicarski franak).

Slijedom svega prethodno navedenoga, pravilno je sud prvog stupnja prihvatio tužbeni zahtjev u dijelu kojim se traži utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula.

8.7. Pri tome treba istaknuti da je i presudom Suda Europske unije broj C-26/13 od 30. travnja 2014. određeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.

8.8. Da su sporne ugovorne odredbe ništetne potvrđuju i navodi samog tužitelja koji je iskazao da je 10. ožujka 2008. sa tadašnjom Hypo Alpe Adria bank, sada Addiko bank, sklopio ugovor o kreditu, a iz razloga jer mu je novac trebao za kupnju stana, te je uzeo kredit u iznosu od 91.400,00 CHF. Prije nego je uzeo taj kredit kod tuženika raspitivali su se kod više banaka za kredit. Ovaj kredit koji je uzeo mu je u Hypo banci prezentiran kao najpovoljniji i zato se za njega odlučio. U odnosu na kredit u eurima im je izgledao povoljniji jer je kamata bila niža. U vrijeme sklapanja tog ugovora je bio zaposlen i plaća mu je iznosila nešto više od 4.000,00 kuna, po zanimanju je prodavač. Isprva mu je mjesečna rata iznosila 2.600,00 kuna. Nakon nekog vremena su mjesečne rate porasle za 1.000,00 kuna iz razloga jer je rastao tečaj CHF. Nije posebno išao u banku jer je vidio da taj tečaj raste i da su zbog toga rate velike. Plaćao je i te povišene rate. Plaća i nadalje jer je isti ugovor sklopljen na 25 godina.

Tijekom 2015., je sklopio aneks ugovora gdje je valuta CHF konvertirana u valutu EUR i tim aneksom mu je smanjena mjesečna rata pa je zbog toga pristao na to i dalje je onda plaćao 2.600,00 kuna mjesečno. U suštini zna da se kamatna stopa može promijeniti, međutim nisu znali rizike, niti im je objašnjeno do kud se može mijenjati ta kamatna stopa. Kada je sklapao taj ugovor o kreditu nije mogao pregovarati oko bilo koje odredbe ugovora npr. oko visine kamate, oko instrumenata osiguranja i sl., to je bilo ponuđeno kao paket. Ranije se nije susretao s valutom CHF. Kada su se rate povisile to je predstavljalo teret, jer je tih 1.000,00 kuna više velika razlika.

Da mu je prilikom sklapanja ugovora rečeno da može doći do tolikog rasta anuiteta kredita, ne bi na to pristao.

Iskaz svjedokinje AD, koja je osobno je sudjelovala kada je tužitelj sa tuženikom 10. ožujka 2008. sklapao ugovor o kreditu, ne dokazuje suprotno od onoga što je tužitelj iskazivao jer je ona općenito iskazivala o svom postupanju kada su klijenti s bankom sklapali, odnosno solemnizirali ugovore o kreditu, a o konkretnom ugovoru nema podrobnija saznanja pa se ne može zaključiti da bi tuženik ovim iskazom dokazao nešto suprotno od onoga što je tužitelj iskazivao.

8.9. Dakle, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor te da tužitelji nisu bili u dovoljnoj mjeri informirani o tome što utječe na promjenu ugovorene (promjenjive) redovne kamatne stope, kao i o tome da švicarski franak predstavlja valutu utočišta, odnosno da tuženik tužitelje prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije informirao o egzaktnim parametrima i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a ugovornom odredbom predmetnog ugovora o kreditu je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i da tuženik s tužiteljima nije pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz švicarski franak, niti ih je u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima vezanim za tu valutnu klauzulu. Tužitelji su morali u cijelosti biti informirani o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, glede ugovaranja valute CHF uz koju je vezana glavnica.

Prema članku 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.

Prema članku 295. Zakona o obveznim odnosima, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

S obzirom na navedeno, pravilno sud prvog stupnja zaključuje da se o odredbama Općih uvjeta poslovanja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati.

Prema članku 59. Zakona o zaštiti potrošača, ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstvo pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.

Prema članku 26. st. 3. Zakona o obveznim odnosima, ako su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa, između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, vrijedi kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata, a između trgovaca polovina stope zakonskih zateznih kamata određene sukladno stavku 1. ovoga članka.

Prema članku 272. Zakona o obveznim odnosima činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavila trećoj osobi da je odredi, ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan. Predmetni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope dok s druge strane tuženik nije dokazao da bi to bilo sadržano u Općim uvjetima tuženika.

Dakle, ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci tuženika nije razumljiva, ovo, uz već navedeno da predmetni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, slijedi i iz činjenice da predmetni ugovor ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, već je samo općenito, paušalno i neprecizno.

Naime, očito je, da je promjena kamatne stope isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika bez sudjelovanja druge strane, odnosno tužitelji, bez pregovora o toj promjeni kao i bez određivanja koliko će tih promjena do kraja otplate kredita odnosno trajanja ugovora biti, kada će te promjene prestati, iz kojeg razloga itd., i da jasno definirana odnosno određena odrediva kamatna stopa, odnosno promjena iste, nisu precizirane ni u aktima tuženika na koje se tuženik poziva. Iz takvog ponašanja tuženika kao i iz odgovora na tužbu, proizlazi da je tuženik prilikom mijenjanja kamatnih stopa i prilikom promjene tečaja, postupao zbog promjene tržišnih uvjeta, ali uvijek jednostrano, bez pregovora s drugom stranom, dok je tuženik tužitelje, tek obavještavao da je došlo do promjene anuiteta zbog promjene kamatna stope i tečaja CHF, ne nudeći tužiteljima, bilo kakvu drugu mogućnost, što je utvrđeno i na temelju iskaza tužitelja.

Tuženik nije dokazao da je tužitelje upoznao s valutnim rizikom i rizikom promjene kamatne stope, budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene kamatne stope i promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora a nije niti dokazao da je tužitelja u samom ugovoru, a i prilikom odobravanja kredita, upozorio na sve poznate specifičnosti kredita s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom CHF u ponudi, budući da niti iz ugovora a niti iz iskaza tužitelja tako što proizlazi.

Navedena odredba predmetnog ugovora, koja promjenu ugovorene kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopa za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti, jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

Tužiteljima je trebalo ponuditi - objasniti, razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome razgovarati i na taj način omogućiti tužitelju kao klijentu - potrošaču, da pristane na takve odredbe ( koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati) i iskoristiti neke od navedenih solucija, odnosno prigovoriti povećanju stope redovne kamate ili zatražiti okončanje ugovorenog odnosa.

Naprotiv, tuženik je primjenom navedene ugovorne odredbe, izbjegao utjecaj druge ugovorne strane, tužitelja, na cijenu, što je suprotno članku 247. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a bitni sastojci su predmet i cijena (kamate također predstavlja cijenu).

Isto tako tuženik je bio dužan tužitelje kao potrošače u cijelosti informirati o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF i o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što tuženik očito učinio nije, a što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da tuženik ne može predvidjeti visinu svoje obveze.

Tuženik nije dokazao da je tužitelje upoznao sa rizikom ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik i da su tužitelji bili upoznati i svjesni činjenice da povećanje tečaja valute koja je određena valutnom klauzulom vodi ka povećanju glavnice duga, pripadajućih kamata i u konačnici povećanju anuiteta, koja odredba je nerazumljiva i nedorečena.

Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelji imaju obvezu vratiti banci i cijena.

9. U odnosu na žalbene navode da je sud prvog stupnja trebao provesti dokaze saslušanjem svih predloženih djelatnika tuženika treba istaknuti da je provođenje dokaza saslušanjem GD I OD sud prvog stupnja pravilno odbio je je saslušana osobna bankarica koja je najviše kontaktirala sa tužiteljem, a iz njenog iskaza, povezujući s iskazom tužitelja, ne proizlazi da bi ugovorne odredbe koje su predmet spora bile valjane, odnosno da se o njima pojedinačlno pregovaralo.

10. U odnosu na sklapanje ugovora o konverziji i utjecaju istoga na ishod spora treba navesti sljedeće.

10.1. Pravilno sud prvog stupnja navodi da sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu odnosno konverzijom, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15, dalje ZID ZPK ) tužitelji ne gube pravo na bilo kakvo potraživanje stečenog bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF.

10.2. Naime, sve odredbe Glave IV.a ZPK-a, pa tako i odredbe čl. 19. b i čl. 19c ZPK- a na koje ukazuje tuženik, reguliraju ugovorni odnos koji je između potrošača i vjerovnika (banke) nastao temeljem ugovora o kreditu. Navedeno proizlazi odredbe čl. 19.a ZPK-a kao i ostalih odredaba Glave IV.a ZPK-a.

S druge strane, obveza restitucije nije obveza koja ima svoju pravnu osnovu u pravnom poslu odnosno ugovoru (čl. 247. u svezi s čl. 20. st. 1. ZOO/05), već u izvanugovornom obveznom odnosu stjecanja bez osnove (čl. 1111., čl. 323. st. 1. i čl. 20. st. 1. ZOO/05 u svezi s čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03).

Dakle, ZPK regulira u potpunosti drugačiji obvezni odnos tj. ugovorni obvezni odnos koji je nastao sklapanjem ugovora o kreditu, dok tužiteljica tužbeni zahtjev temelji na postojanju izvanugovornog obveznog odnosa stjecanja bez osnove koji nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u potrošačkom ugovoru.

Ugovornim odredbama, u ovom slučaju ugovornim odredbama Sporazuma o konverziji, ne može se osnažiti nešto što je od početka ništetno i nema pravni učinak, tako da neosnovano tuženik u žalbi ističe da je sklapanjem Sporazuma o konverziji tužiteljica izgubila pravo i pravnu osnovu da restitucijskim zahtjevom potražuje preplaćene iznose koji su posljedica nepoštene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

10.3. Uz navedeno, ovaj sud smatra da je potrebno naglasiti da je pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi osnovno pravo potrošača kod zaštite nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Stoga ako bi se to osnovno pravo potrošača ukidalo ili ograničavalo, to bi moralo biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona. Ne može se osnovno pravo potrošača (pravo na potpunu restituciju) ukidati i ograničavati posredno kroz parcijalno i ekstenzivno tumačenje propisa kojima čija svrha primarno i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača, pa i prava na potpunu restituciju mora, dakle, prema stavu ovog suda, biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona i imati razumnu svrhu, a svako eventualno tumačenje odredbi koje bi u konačnici moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju, prema stavu ovog suda, mora biti restriktivno.

10.4. Dakle, ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, tada je to trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK. Zakonodavac to nije učinio, tako da ne postoji bilo kakva pravna osnova (odredba zakona) koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili, potpuno ili djelomično, pravo na potpunu restituciju.

10.5. U svezi tumačenja i dosega odredba ZID ZPK potrebno je navesti da je odredbom čl. 19.a. ZPK-a jasno propisano što je predmet uređenja Glave IV.a ZPK- a.

Iz predmetne odredbe, kao i ostalih odredbi ZPK-a, proizlazi da se Glavom IV.a ZPK- a reguliraju pretpostavke i postupak u kojem se provodi konverzija kredita i da iste ni na koji način reguliraju izvanugovorni obvezni odnos koji je u ovom postupku sporan tj. nepoštenost i ništetnost pojedinih odredbi osnovnog ugovora o kreditu i pravo na restituciju koja je posljedica nepoštenosti i ništetnosti takvih odredbi.

Uostalom, tekst odredbi Glave IV.a ZPK niti ne sadrži pojmove "nepoštene odredbe", "restitucija" i sl, a pogotovo ne sadrži odredbe iz kojih bi proizlazilo da su potrošači konverzijom kredita izgubili pravo na potpunu restituciju.

Predmet reguliranja ZID ZPK-a je konverzija, a ne restitucija, slijedom čega ZID ZPK ne sadrži bilo kakvu odredbu iz koje bi se moglo zaključiti da je konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno. Iz odredbi ZID ZPK jasno proizlazi da svrha njegovog donošenja nije restitucija i saniranje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već zaštita potrošača od oscilirajućeg i rastućeg tečaja švicarskog franka.

10.6. Osim toga, ako bi se prihvatilo da su potrošači koji su konvertirali kredite nemaju pravo na potpunu restituciju ovaj sud smatra da ne postoji razlozi koji bi opravdavali različito postupanje prema njima.

Naime, potrošač koji je podigao kredit 2008. kao i tužiteljica, ali isti nije konvertirao ili čak potrošač koji je kredit podigao u eurima ili uz valutnu klauzulu u eurima, ima pravo na potpunu restituciju, a neosnovano tuženik sugerira da tužiteljica koji je kredit konvertirala to pravo uopće nema ili joj je isto ograničeno.

Pravna pozicija potrošača koji su konvertirali kredite (zbog nepostojanja potpune restitucije ili ograničenosti iste) ne bi trebala bi slabija od svih ostalih drugih kategorija potrošača.

Potrošačima koji su kredit konvertirali pravo na potpuno restituciju nije ukinuto, dokinuto ili ograničeno, a nema niti razloga da se tužiteljici koja je izvršila konverziju prizna niža razina zaštite potrošačkih prava, onu koja joj ne omogućuje ostvarivanje temeljenog potrošačkog prava tj. prava na potpunu restituciju, dok svi ostali potrošači neovisno o tome da li su dizali kredite u drugim valutama ili nisu uopće konvertirali CHF kredite, to pravo imaju u punom opsegu.

10.7. Posebno treba istaknuti da se pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske vodio postupak pod brojem Gos-1/2019. U tom oglednom postupku Vrhovni sud Republike Hrvatske je zauzeo pravno shvaćanje da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Međutim, u ovom postupku tužitelji uopće ne tvrde da je sporazum o konverziji ništetan, već svoj tužbeni zahtjev temelje na izvanugovornom odnosu stjecanja bez osnove, pa za ovaj postupak pravno shvaćanje iz oglednog postupka nije pravno relevantno.

11. Potrošač se sklapanjem sporazuma o konverziji nije mogao odreći svog prava na potpunu restituciju jer takvo što nije propisano bilo kojom odredbom zakona, pa tako i odredbama ZID ZPK-a. Osim toga, u trenutku sklapanja sporazuma o konverziji bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 – dalje: ZZP/14) koji je stupio na snagu 8. travnja 2014. Odredbom čl. 41. st. 1. ZZP/14 propisano je da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju tog zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da su ništetne ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača.

Dakle, sukladno čl. 41. st. 1. i 2. ZZP/14, potrošaču se ne mogu ograničiti potrošačka prava (što se odnosi i na pravo na potpunu restituciju), a niti se istih može odreći, a ugovorne odredbe kojima bi to bilo ugovoreno su ništetne.

Stoga ne postoji ikakva pravna osnova da se odredbe Sporazuma o konverziji tumače na način kao ih tumači tuženik tj. da se sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač odrekao prava na potpunu restituciju. Čak i kada bi se tog prava potrošač mogao odreći to odricanje moralo bi biti rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, što uostalom proizlazi i iz presude Suda Europske unije C-452/18 što bi u ovom slučaju značilo da je potrošaču, barem okvirno, trebao biti poznat novčani iznos kojeg se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji odriče odnosno na određeni način "oprašta" banci.

S obzirom da prema odredbama ZID ZPK-a predmet konverzije niti nisu bili novčani iznosi na koje bi potrošač imao pravo potraživati protiv kreditora s osnove restitucije zbog nepoštenosti ugovornih odredbi, to se ni u kom slučaju ne može smatrati da se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji bilo čega odrekao, a pogotovo ne novčanog potraživanja koje i nije bilo predmetom konverzije, te u izračun konverzije nije niti ulazilo.

12. ZID ZPK je imao osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF, te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR (čl. 19.a do čl. 19.e ZID ZPK-a).

Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora, a čak kada bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu (tako i u odluci Vrhovnog suda RH broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.)

12.1. Osim toga, prema odluci Suda Europske unije broj C-118/17 TD protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji. Dakle, iz te odluke može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.

Potrošač, a u konkretnom slučaju korisnik kredita u CHF, mogao se nagoditi i dogovoriti sa davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, ali samo pod uvjetom da su potrošaču bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu. U odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu u CHF odluka u kolektivnom sporu uslijedila je tek tri godine nakon sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i provođenju konverzije te potrošači i korisnici kredita zasigurno nisu mogli u cijelosti imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom ugovoru i kada bi se jedino mogli pravovaljano odreći tih svojih prava. Takav zaključak proizlazi i iz odluke Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18 XZ protiv Ibercaja Banko S.A.

12.2. Stoga, pravilno je sud prvog stupnja, nakon što se povežu pravna shvaćanja iz odluka Suda EU C-452/18 od 9. srpnja 2020. u predmetu XZ protiv Ibercaja Banko S.A i C-118/17 od 14. ožujka 2019. u predmetu TD protiv Erste Bank Hungary Zrt, zaključio da potrošačima i korisnicima kredita u CHF pripada pravo na puno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

Korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.

13. Pravilno je sud prvog stupnja otklonio i tuženikov prigovor zastare.

Naime, ovdje se primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima od pet godina, a zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze.

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci između ostaloga odlučio i u dijelu vezanom za nedopuštenost odredbi o promjenjivim kamatnim stopama svojom odlukom od 14. lipnja 2014., a što je potvrđeno i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci broj Rev-2245/2017, to se ima smatrati da tužiteljima pravo na isplatu teče od navedenog datuma.

Zastara je prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe Udruge Franak 4. travnja 2012., a ponovno je počela teći 14. lipnja 2014., a u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe pred Trgovačkim sudom u Zagrebu 4. travnja 2012., tužitelji su još uvijek otplaćivali sporni kredit, te je za njih zastara prekinuta, podnošenjem ove kolektivne tužbe, te je ista počela ponovno teći po pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012.

Dakle, tužba tužitelja je podnesena unutar zastarnog roka od pet godina budući da je ovaj postupak pokrenut dana 17. svibnja 2019. podnošenjem tužbe.

14. Dakle, na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 81. st. 1. ZZP/03-a i čl. 1111. ZOO/05-a kada je tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenjem djelomične ništetnosti ugovora i restitucijski zahtjev za isplatom prihvatio. Nije stoga ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP-a kojeg u žalbi ističe također ističe tuženik.

15. U postupku je provedeno financijsko vještačenje te je utvrđena visina potraživanja tužitelja u visini prplate umanjene za iznos koji je tužiteljima priznat po osnovi preplate prilikom konverzije.

16. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

Dakle, tuženik je dužan vratiti tužiteljima iznose koji su više pretplaćeni po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF.

17. Pravilno je pri tome sud prvog stupnja visinu tražbine utvrdio prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi i prema početnom tečaju za CHF, a kako je odredbom čl. 1111. ZOO-a propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecalac nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, pravilno je sud prvog stupnja obvezao tuženu da vrati i zatezne kamate na preplaćene iznose od dana stjecanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa preplaćenog na ime jednostrano promjenjive redovne kamate i valutne klauzule u CHF, jer je nesavjesna ugovorna strana koja je koristila nepoštene ugovorne odredbe.

18. Slijedom navedenoga, pravilno je sud prvog stupnja u skladu s člankom 29. st. 2., čl. 323. st. 1. i članaka 1111. i 1115. ZOO/05-a prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja i naložio vraćanje preplaćenog iznosa sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana plaćanja pojedinog iznosa.

19. Sud prvog stupnja je pri tome oduzeo preplatu utvrđenu ugovorom o konverziji (Aneksom) u visini od 20.500,18 kn, pravilnim obračunom prema odredbama Zakona o obveznim odnoisma, zatvaranjem prvo zakonskih zateznih kamata prema pravilima o obračunavanju.

20. Nakon uračunavanja utvrđene preplate, utvrđeno je da preplata po kreditu na dan 30. rujna 2015. iznosi ukupno 28.940,45 kuna.

21. U odnosu na žalbene navode tuženika da su tužitelji dovedeni u povoljniji položaj od potrošača koji nisu sklopili ugovor o konverziji jer da je dva puta ostvario korist, treba istaknuti da tomu nije tako. Ovo iz razloga što je vještak oduzeo od ukupnog iznosa koji je utvrđen po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi onaj dio koji tuženik ugovorom o konverziji tužitelju priznao kao preplaćeni iznos. Ukoliko tuženik smatra da je došlo do oštećivanja njega kao vjerovnika, on može koristiti zakonom propisana sredstva da zaštiti svoja prava, ali navedeno niej od utjecaja na izračun preplate temeljem ništetnih odredbi ugovora o kreditu.

22. Isto tako, pravilno je sud prvog stupnja odbio prihvatiti dokaz tuženika na okolnost preplate koju je tuženik sam utvrdio, a koji dokaz je dostavljen u spis nakon zaključenja prehodnog postupka. Naime, nije bilo nikakvog opravdanog razloga da tuženik taj dokaz ne dostavi prije zaključenja dokaznog postupka s obzirom da je riječ o dokazu kojim je on raspolagao od početka postupka.

23. I odluka o troškovima postupka je pravilno je utemeljena na čl. 154. st. 1. ZPP-a.

23.1. Sud prvog stupnja trebao je odlučiti o zahtjevu tuženika za naknadu troška postupka, ali zbog toga odluka suda prvog stupnja u dijelu odluke o troškovima postupka nije nepravilna i nezakonita. Tuženik je mogao staviti prijedlog za donošenje dopunske presude u, a kako nije žalbeni navodi vezani uz neodlučivanje o zahtjevu tuženika za naknadu njegovih troškova postupka pravno su neodlučni.

24. No, osnovano tuženik tvrdi da su tužiteljima priznati troškovi sastava 5 podnesaka, dok je prema tbr. 8.1. Tarife mogao biti priznat trošak najviše 4 obrazložena podneska.

I trošak sudske pristojbe na tužbu neosnovano je priznat jer u spisu ne postoji dokaz da je taj trošak nastao. S druge stranem trošak sudske pristojbe na presudu nastao je.

U odnosu na trošak vještačenje izvan postupka tužitelji nisu dokazali da je isti bio potreban za vođenje ovog spora. Naime, vještačenje je provedeno tijekom postupka, a tužbeni zahtjev mogao je biti, a tako i jest, postavljen nakon provedenog financijskog vještačenja, tako da nije bilo potrebno uzrokovati trošak vještačenja prije pokretanja ovog spora.

25. Slijedom navedenoga, prvostupanjska je presuda u pobijanom dijelu pretežnim dijelom potvrđena, a žalba tuženika je pretežnim dijelom kao neosnovana odbijena (čl. 368. st. 1. ZPP-a), dok je u dijelu odluke o troškovima postupka prvostupanjska presuda preinačena na način da je dio zahtjeva tužitelja za naknadu troškova postupka odbijen kao neosnovan.

26. Kako je tuženik uspio sa žalbom samo u dijelu odluke o troškovima postupka, obijen je njegov zahtjev za naknadu troška sastava žalbe, a primjenom čl. 154. st. 5. ZPP-a.

U Zagrebu, 8. travnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Sanja Joka Umićević