Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-4833/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od predsjednice vijeća Sanje Joka Umićević, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća mr.sc. Iris Gović Penić te članice vijeća Ines Kovačević, u pravnoj stvari prvotužitelja OS, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], i drugotužiteljice AS, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], oboje zastupani po punomoćniku odvjetniku Daliboru Gradinščaku, iz Varaždina, protiv tuženika Erste & Steiermärkische Bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupane po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Hanžeković & partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti ugovora o kreditu i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj P-481/2019-35 od 25. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 8. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj P-481/2019-35 od 25. srpnja 2024. u točkama I, III, IV i V izreke.

II Preinačava se presuda Koprivnici poslovni broj P-481/2019-35 od 25. srpnja 2024. u točki II izreke i sudi:

Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice koji glasi:

"Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe Aneksa broj 1. Ugovora o kreditu broj 5103460456 od 08.02.2016. godine sklopljenog između tužitelja OS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i tuženika Erste & Steiermärkische Bank d.d., Jadranski trg 3A, Rijeka, OIB: 23057039320, solemniziranog kod javnog bilježnika Papac Ljubici iz Koprivnice, pod brojem OV- 820/16 dana 08.02.2016. godine, u čl. 12. koji glasi: ''Radi izbjegavanja svake dvojbe korisnik kredita i drugi potpisnici ovog Aneksa izričito prihvaćaju … metodologiju utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata koja se primjenjuje na ovaj aneks i osnovni ugovor u CHF te potvrđuje da su upoznati s odredbama istih. ''

III Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Izreka prvostupanjske presude glasi:

„I. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe Ugovora o [broj kredita] od 09.03.2007. godine, sklopljenog između tužitelja OS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i tuženika Erste & Steiermärkische Bank d.d., Jadranski trg 3A, Rijeka, OIB: 23057039320, u čl. 8., a koji glasi:

''… kamatna stopa je promjenjiva … Ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama banke. '',

te se utvrđuje da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe Ugovora o [broj kredita] od 09.03.2007. godine, sklopljen između tužitelja OS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i tuženika Erste & Steiermärkische Bank d.d., Jadranski trg 3A, Rijeka, OIB: 23057039320, u čl. 7., a koji glasi:

''Povrat obveza iz ovog ugovora iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate na zakašnjenje u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi, obračunat će se po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta o dospijeću u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom ugovoru korisnik kredita potvrđuje da ga je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja'', te je ništetna i ugovorena valuta u CHF iz čl. 2. Ugovora o kreditu prema kojoj je vezana glavnica za švicarski franak.

II. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe Aneksa broj 1. Ugovora o kreditu broj 5103460456 od 08.02.2016. godine sklopljenog između tužitelja OS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i tuženika Erste & Steiermärkische Bank d.d., Jadranski trg 3A, Rijeka, OIB: 23057039320, solemniziranog kod javnog bilježnika Papac Ljubici iz Koprivnice, pod brojem OV- 820/16 dana 08.02.2016. godine, u čl. 12. koji glasi: ''Radi izbjegavanja svake dvojbe korisnik kredita i drugi potpisnici ovog Aneksa izričito prihvaćaju … metodologiju utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata koja se primjenjuje na ovaj aneks i osnovni ugovor u CHF te potvrđuje da su upoznati s odredbama istih. ''

III. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische Bank d.d., Jadranski trg 3A, Rijeka, OIB: 23057039320, da tužitelju OS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 2.916,90 EUR-a sa zakonskom zateznom kamatom, tekućom od uplate pojedinog mjesečnog anuiteta do isplate, i to po stopi u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena do 31.07.2015., a od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 31.12.2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01.01.2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, i to na:

iznos od 18,84 Eur od 1. ožujak 2009.

iznos od 39,51 Eur od 1. travanj 2009.

iznos od 35,79 Eur od 1. svibanj 2009.

iznos od 32,39 Eur od 1. lipanj 2009.

iznos od 31,43 Eur od 1. srpanj 2009.

iznos od 33,98 Eur od 1. kolovoz 2009.

iznos od 31,44 Eur od 1. rujan 2009.

iznos od 32,23 Eur od 1. listopad 2009.

iznos od 34,28 Eur od 1. studeni 2009.

iznos od 38,98 Eur od 1. prosinac 2009.

iznos od 30,05 Eur od 1. siječanj 2010.

iznos od 59,97 Eur od 1. veljača 2010.

iznos od 13,11 Eur od 1. ožujak 2010.

iznos od 13,11 Eur od 1. travanj 2010.

iznos od 13,11 Eur od 1. svibanj 2010.

iznos od 13,11 Eur od 1. lipanj 2010.

iznos od 13,11 Eur od 1. srpanj 2010.

iznos od 13,11 Eur od 1. kolovoz 2010.

iznos od 420,04 Eur od 1. rujan 2010.

iznos od 63,08 Eur od 1. listopad 2010.

iznos od 54,63 Eur od 1. studeni 2010.

iznos od 75,33 Eur od 1. prosinac 2010.

iznos od 13,11 Eur od 1. siječanj 2011.

iznos od 13,11 Eur od 1. veljača 2011.

iznos od 13,11 Eur od 1. ožujak 2011.

iznos od 13,11 Eur od 1. travanj 2011.

iznos od 95,31 Eur od 1. svibanj 2011.

iznos od 121,76 Eur od 1. lipanj 2011.

iznos od 13,11 Eur od 1. srpanj 2011.

iznos od 13,11 Eur od 1. kolovoz 2011.

iznos od 13,11 Eur od 1. rujan 2011.

iznos od 13,11 Eur od 1. listopad 2011.

iznos od 9,30 Eur od 1. studeni 2011.

iznos od 359,06 Eur od 1. prosinac 2011.

iznos od 188,56 Eur od 1. siječanj 2012.

iznos od 439,72 Eur od 1. veljača 2012.

iznos od 85,03 Eur od 1. ožujak 2012.

iznos od 36,51 Eur od 1. travanj 2012.

iznos od 9,30 Eur od 1. svibanj 2012.

iznos od 9,30 Eur od 1. lipanj 2012.

iznos od 9,30 Eur od 1. srpanj 2012.

iznos od 9,30 Eur od 1. kolovoz 2012.

iznos od 9,30 Eur od 1. rujan 2012.

iznos od 9,30 Eur od 1. listopad 2012.

iznos od 9,30 Eur od 1. studeni 2012.

iznos od 9,30 Eur od 1. prosinac 2012.

iznos od 9,30 Eur od 1. siječanj 2013.

iznos od 9,30 Eur od 1. veljača 2013.

iznos od 9,30 Eur od 1. ožujak 2013.

iznos od 9,30 Eur od 1. travanj 2013.

iznos od 9,30 Eur od 1. svibanj 2013.

iznos od 9,30 Eur od 1. lipanj 2013.

iznos od 9,30 Eur od 1. srpanj 2013.

iznos od 9,30 Eur od 1. kolovoz 2013.

iznos od 9,30 Eur od 1. rujan 2013.

iznos od 9,30 Eur od 1. listopad 2013.

iznos od 9,30 Eur od 1. studeni 2013.

iznos od 9,30 Eur od 1. prosinac 2013.

iznos od 9,30 Eur od 1. siječanj 2014.

iznos od 9,30 Eur od 1. veljača 2014.

iznos od 9,30 Eur od 1. ožujak 2014.

iznos od 9,30 Eur od 1. travanj 2014.

iznos od 9,30 Eur od 1. svibanj 2014.

iznos od 9,30 Eur od 1. lipanj 2014.

iznos od 9,30 Eur od 1. srpanj 2014.

iznos od 9,25 Eur od 1. kolovoz 2014.

iznos od 9,25 Eur od 1. rujan 2014.

iznos od 9,25 Eur od 1. listopad 2014.

iznos od 9,25 Eur od 1. studeni 2014.

iznos od 9,01 Eur od 1. prosinac 2014.

iznos od 9,16 Eur od 1. siječanj 2015.

iznos od 9,16 Eur od 1. veljača 2015.

iznos od 9,16 Eur od 1. ožujak 2015.

iznos od 9,16 Eur od 1. travanj 2015.

iznos od 9,16 Eur od 1. svibanj 2015.

iznos od 9,16 Eur od 1. lipanj 2015.

iznos od 4,69 Eur od 1. srpanj 2015.

iznos od 4,69 Eur od 1. kolovoz 2015.

iznos od 4,69 Eur od 1. rujan 2015.,

sve u roku od 15 dana.

IV. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika istaknuto radi prebijanja u cijelosti i to: iznos od 102,34 eura zajedno sa zateznim kamatama tekućim na slijedeće iznose od:

- 6,88 eur od 02.05.2007. pa do isplate,

- 7,41 eur od 02.06.2007. pa do isplate,

- 10,09 eur od 02.07.2007. pa do isplate,

- 8,75 eur od 02.08.2007. pa do isplate,

- 7,21 eur od 02.09.2007. pa do isplate,

- 9,88 eur od 02.10.2007. pa do isplate,

- 9,64 eur od 02.11.2007. pa do isplate,

- 6,56 eur od 02.12.2007. pa do isplate,

- 3,47 eur od 02.01.2008. pa do isplate,

- 5,06 eur od 02.02.2008. pa do isplate,

- 6,52 eur od 02.05.2008. pa do isplate,

- 2,06 eur od 02.06.2008. pa do isplate,

- 3,37 eur od 02.07.2008. pa do isplate,

- 8,93 eur od 02.08.2008. pa do isplate,

- 6,5 eur od 02.09.2008. pa do isplate,

i to do dana 31.07.2015. godine po stopi koju određuje čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do sipate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do 31. prosinca 2022. po stopi po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

V. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.952,36 eura od dana presuđenja 25. srpnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana. “

2. Protiv te presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga i traži naknadu troška sastava žalbe.

3. Žalba je osnovana samo u dijelu odluke iz točke II izreke prvostupanjske presude.

4. Ispitujući prvostupanjsku presudu, kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku - dalje u tekstu ZPP ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 8/14 i 70/19, 80/22), na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a kao niti one koje se ističu u žalbi.

5. U provedenom postupku utvrđene su sve činjenice odlučne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom sporu, te je na osnovu izvedenih dokaza i njihove ocjene, sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, u potpunosti i pravilno utvrđeno činjenično stanje.

6. Sud prvog stupnja je, osim u dijelu odluke iz točke II izreke prvostupanjske presude, pravilno primijenio materijalno pravo.

7. Tužitelji su 12. lipnja 2019. podnijeli tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti dijela odredbi Ugovora o [broj kredita] od 9. ožujka 2007. sklopljenog između tužitelja OS kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora i to u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu u skladu s važećim odredbama Banke i u dijelu u kojem je glavnica vezana za švicarski franak te radi utvrđenja ništetnosti Aneksa br. 1. Ugovora o kreditu broj 5103460456 od 8. veljače 2016. sklopljenog između tužitelja OS i tuženika, solemniziranog kod javnog bilježnika Papac Ljubici iz Koprivnice, pod brojem OV- 820/16 dana 8. veljače 2016. i radi isplate novčanog iznosa za koji tvrde da ga je tuženik stekao temeljem ništetnih ugovornih odredbi i to 27.004,57 kn sa zakonskom zateznom kamatom.

7.1. U tužbi se navodi da je tužitelj kao korisnik kredita 9. ožujka 2007. s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu, a 8. veljače 2016. sklopili su Aneks broj 1. Ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju kojim je provedena konverzija kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR.

7.2. Tužitelji navode da provedena konverzija kredita sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju iz 2015. nije od utjecaja na ništetne ugovorne odredbe Ugovora o kreditu od 9. ožujka 2007. i to ništetne odredbe o promjenjivosti kamatne stope sukladno odluci tuženika i ništetne ugovorne odredbe po kojoj je glavnica i kamata vezana uz valutu CHF. Tužitelji se pozivaju na odredbu čl. 236. Zakona o obveznim odnosima. Navode da sklopljenim dodatkom ugovoru nije nestao uzrok ništetnosti jer učinkom konverzije tužitelju nije naknađen iznos oštećenja zbog ništetnosti temeljem nepoštenih ugovornih odredbi već je i u konverziji tuženik koristio nepoštene i jednostrane promjenjive kamatne stope iz usporedivih eur kredita, nije obračunao zakonsku zateznu kamatu te nije izvršio isplatu na koju tužitelj ima pravo zbog više plaćenog tuženiku. Tužitelji se pozivaju na odluku Vrhovnog suda broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019.

7.3. Tužitelji navode da je Aneks broj 1. Ugovora o kreditu kao i osnovni Ugovor sastavljen tipski te da nije prestao pravni interes tužitelja na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi iz osnovnog ugora u CHF i traženje isplate uslijed utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi.

7.4. Tužitelji navode da je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti 48.000,00 CHF obračunato u kunama po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u promet. Tužitelji se pozivaju na presudu suda Europske unije broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. i Direktivnu 93/13 EZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Tužitelji smatraju da u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača jer aneksom nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Navode da je u čl. 8 Ugovora o kreditu od 9. ožujka 2007. ugovorena kamatna stopa na dan sklapanja ugovora od 7,99% godišnje, promjenjiva temeljem odluke o kamatnim stopama Banke, dok je čl. 7. Ugovora bilo ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim obrocima koji se obračunavaju po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa banke. Navode da ugovorne odredbe kojima je ugovorena promjenjivost kamatne stope i vezano uz određenu valutnu klauzulu bez da se istovremeno precizno odrede uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se promjena veže uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Navode da ništetnost ugovornih odredbi proizlazi zbog protivnosti prisilnim propisima i to odredbe čl. 84. i 81. Zakona o zaštiti potrošača. Navode da ugovorne odredbe o predmetu ugovora i o cijeni nisu bile lako uočljive ni lako razumljive niti jasno određene u odnosu na potrošača. Nadalje, činjenica promjenjivosti obveze tužitelja kao potrošača u odnosu na kamatu koju banka određuje jednostrano, protivna je načelu savjesnosti i poštenja kako je to propisano čl. 4. ZOO-a, a povreda istog postoji i zbog povrede odredbe čl. 247. ZOO-a. Tužitelji navodi da je ugovor tuženika standardni ugovor banke na koji tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati. Navode da je tuženik mijenjao visinu kamatne stope sukladno svojoj odluci o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

Tužitelji se pozivaju na odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj Pž- 7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. te na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

Tužitelji navode da je tuženik svojim postupanjem stekao bez osnove značajni novčani iznos te je tužitelj izvršio izračun više plaćenog uz primjenu kamatne stope ugovorene na dan isplate kredita i tečaja CHF na dan isplate kredita te obuhvatio razdoblje od isplate kredita do prihvaćanja konverzije i uzeo u obzir činjenicu da tužitelju kod obračuna konverzije nije utvrđena preplata te je tužitelj utvrdio iznos postojeće preplate od 27.004,57 kn.

8. Tuženik osporava tužbeni zahtjev tužitelja, a u podnesku od 30. rujna 2019. ističe prigovor radi prijeboja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 833,54 kn (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja) i to zajedno sa zateznim kamatama.

9. Iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da su tužitelj OS kao korisnik kredita, tužiteljica AS kao sudužnik te tuženik kao kreditor dana 9. ožujka 2007. sklopili Ugovor o [broj kredita], kojim se je tuženik obvezao korisniku kredita staviti na raspolaganje kredit od 48.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj kako je to ugovoreno čl. 2. Ugovora.

Odredbom čl. 7. Ugovora o kreditu ugovoren je način vraćanja, i to otplata kredita u 144 mjesečnih anuiteta nakon prijenosa kredita u otplatu, s tim da kredit dospijeva na naplatu svakog 1. u mjesecu, a iznos anuiteta je 519,31 CHF te će dospjele obveze po kreditu banka naplaćivati prijenosom sredstava s tekućeg računa korisnika kredita. U istoj točki ugovoreno je da će se povrat obveza iz Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenje o plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunati po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa banke te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta o dospijeću u kunama nastalog uslijed promjene tečaja te potpisom na ugovoru potvrđuje da ga je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja.

Odredbom čl. 8. Ugovora o kreditu ugovorena je kamata, s tim da je kamatna stopa promjenjiva i u trenutku ugovaranja iznosi 7,990% godišnje, a obračunava se primjenom proporcionalne metode. Ugovoreno je da su stranke suglasne da se za vrijeme trajanja ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorne kamatne stope kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama banke.

10. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da tužitelji u ovom predmetu imaju status potrošača.

Odredbom čl. 3. Ugovora stranke su ugovorile da je namjena kredita za zatvaranje obveza (iz minusa u plus), a prema čl. 4. Ugovora način korištenja (puštanje kredita u tečaj) je gotovina na blagajni, dok tuženik tijekom postupka nije dokazao da je ugovor sklopljen u okviru poslovne djelatnosti tužitelja.

11. Iako je kredit otplaćen, pravilno sud prvog stupnja zaključio da tužitelji kao korisnici kredita koji su otplatili kredit i koji traže povrat plaćenog na temelju pravila o stjecanju bez osnove (jer su plaćanja učinjena na temelju nepoštenih ugovornih odredbi) zadržavaju svojstvo potrošača.

12. Odredbom čl. 322. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje: ZOO/05) propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

Predmetni Ugovor o kreditu sklopljen je 9. ožujka 2007. pa se na pitanje ništetnosti primjenjuju i odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, dalje: ZZP/03), kojim je u čl. 81. propisano da se nepoštenom ugovornom odredbom smatra ona o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

12.1. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da je neosnovan prigovor tuženika da presuda u tužbi Potrošač ne može biti primjenjiva u konkretnom slučaju. Na odluku u ovom postupku od utjecaja je činjenica da je predmet kolektivnog spora koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu između „Potrošača“ – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača i osam banaka u predmetu P-1401/2012 bila zaštita potrošača od korištenja ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz CHF i odredbe kojom je ugovorena redovna kamata promjenjiva čija je stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom kreditora.

12.2. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđena je ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i ništetnost ugovornih odredbi o kamatnoj stopi promjenjivoj na osnovu jednostrane odluke banke u ugovorima o potrošačkom kreditiranju koje je sud ocijenio netransparentnim i nepoštenim, a presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014. potvrđena je citirana presuda u dijelu kojim je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava koji se odnose na ništetnost promjenjive kamatne stope, a pravno shvaćanje tog suda podržao je i Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u ponovnom postupku je potvrđena prvostupanjska presuda i u dijelu u kojem je sud utvrdio da je svaki pojedini tuženik povrijedio kolektivne interese potrošača korištenjem ugovornih odredbi kojima je otplatu glavnice kredita vezao uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. odbijena je revizija kreditora protiv dijela presude kojim je potvrđena nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu.

12.3. Pravilno je pravno shvaćanje suda prvog stupnja da pravomoćna odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

12.4. Iz iskaza tužitelja OS proizlazi da mu je, nakon što je u banci predočio da mu je kredit potreban radi zatvaranja obveze, službenik banke ponudio samo kredit u CHF protuvrijednost u kunama i izračunao mu je iznos kredita koji je mogao dobiti na temelju mirovine koju je primao, a djelatnik banke mu je rekao da će kamatna stopa biti promjenjiva. Tužitelj navodi da nije bilo nikakvih pregovora, a u banci mu nitko nije obrazlagao niti mu predočio kakav letak vezano uz kretanje tečaja i promjenu kamatne stope.

Iz iskaza tužiteljice AS, sudužnika po predmetnom ugovoru o kreditu, proizlazi da vezano uz sklapanje Ugovora o kreditu nije bila u banci već samo na potpisu Ugovora kod javnog bilježnika, a tamo u ime banke nije bilo nikoga te se ne sjeća je li im kod javnog bilježnika netko pročitao Ugovor o kreditu.

12.5. Iz iskaza svjedoka RS, djelatnika tuženika, proizlazi da je vlastoručno u ime banke potpisao Ugovor o kreditu, a u vrijeme sklapanja ugovora u banci je radio na poslovima kreditiranja stanovništva, no ne sjeća se detalja sklapanja konkretnog ugovora. Svjedok navodi da su u vrijeme sklapanja ugovora za klijente bili povoljniji krediti u CHF s obzirom da je bila niža kamatna stopa, s tim da su djelatnici banke radili izračune mjesečne rate prema trenutno važećem tečaju i tada važećoj kamatnoj stopi. Svjedok navodi da su klijenti bili upoznati s valutnim rizikom na način da su na stolovima u banci bili letci u kojim je bilo iskazano povijesno kretanje tečaja za EUR i CHF, a on je klijentima davao informacije o valutnom riziku odnosno govorio je klijentima da postoji mogućnost promjene tečaja tj. rast ili pad, no nije rađen pretpostavljeni izračun za slučaj porasta tečaja. Svjedok navodi da su kamatne stope bile promjenjive, a klijentima nije posebno obrazlagao o čemu ovisi promjena kamatne stope, a ne sjeća se je li klijent imao mogućnost ugovoriti nepromjenjivu kamatnu stopu. Svjedok RS je izričito naveo da je u to vrijeme banka imala tipizirane ugovore o kreditu za namjenu zatvaranja obveza.

12.6. Iz iskaza svjedokinje NS ne proizlaze relevantne činjenice za konkretni postupak s obzirom da se u iskazu ne navode podaci o konkretnom ugovoru o kreditu već načelno da su djelatnici tuženika imali smjernice u radu s klijentima prilikom sklapanja kredita u švicarskim francima.

12.7. S obzirom na prethodno izložene sadržaje iskaza saslušanih osoba, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF sadržana u Ugovoru o kreditu nepoštena jer se o njoj nije pregovaralo niti se je moglo pregovarati s obzirom da je ista sastavljena unaprijed u tipskom ugovoru. Položaj tužitelja prilikom sklapanja Ugovora o kreditu u tom smislu bio je slabiji, jer su tužitelji pristupili sklapanju tog pravnog posla bez potrebnog znanja o financijsko bankarskom aspektu ugovornih odredbi u odnosu na valutnu klauzulu. S druge strane, neosnovano tuženik tvrdi da mu nije dana mogućnost da dokazuje svoje tvrdnje o poštenosti ugovornih odredbi. Tuženiku je ta mogućnost dana, ali on nije dokazao svoje tvrdnje.

12.8. S obzirom da su odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franak protivne prisilnim propisima, jer je banka tužitelju kao potrošaču nametnula ugovorne odredbe koje ga stavljaju u neravnopravni položaj i koje prouzročuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da su navedene ugovorne odredbe nepoštene i prema tome ništetne.

Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF sadržana u Ugovoru o kreditu neodređena je i nepoštena te se o njoj nije pregovaralo niti se moglo pregovarati, a položaj tužitelja je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu u tom smislu bio slabiji, jer je tuženik raspolagao stručnim znanjem koje tužiteljima u odnosu na valutnu klauzulu nije bilo prezentirano i tuženik je iskoristio nestručnost tužitelja na način da je u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru unio navedene ugovorne odredbe na koje tužitelji nisu mogli utjecati pa je tuženik prilikom sklapanja ugovora postupio protivno načelu savjesnosti i poštenja.

Terminologija koju koristi Banka u Ugovoru o kreditu i u općim aktima u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i način njezinog obračuna razumljiva je osobama koje se bave bankarskim poslovanjem, dok je za tužitelja kao prosječnog potrošača takva terminologija nerazumljiva, a tužitelju kao potrošaču nije omogućeno provjeriti opravdanost razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita. Utvrđeno je da ugovor ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi o odluci banke. Ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, već su u ugovoru na transparentni način morali biti objašnjeni razlozi i mehanizam promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora tako da tužitelj kao potrošač na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

12.9. Dakle, pravilno je utvrđeno da su sporne ugovorne odredbe nepoštene i prema tome ništetne.

13. No, pogrešno sud prvog stupnja smatra da je ništetan i Aneks Ugovoru o kreditu kojim je izmijenjen prethodno sklopljeni Ugovor o kreditu.

Taj Aneks tužitelji su dobrovoljno potpisali nakon što je zakonom dana mogućnost sklapanja takvog Aneksa. Sadržaj Aneksa temelji se na odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15, dalje ZID ZPK).

Točno je da tužitelji imaju pravni interes pobijati i Aneks, ali isti nije ništetan jer nije riječ o istim okolnostima pod kojima je sklopljen osnovni Ugovor o kreditu. Aneks je posljedica intervencije zakonodavca u ugovorni odnos i on nije ništetan jer je sklopljen sukladno parametrima iz spomenutog ZID ZPK-a te nema mjesta zaključku da je tuženik postupio protivno načelu savjesnosti i poštenja. Dakle, nije riječ o situaciji da tužitelji nisu imali priliku s tuženikom pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama već je riječ o ugovornim odredbama koje se temelje na ZIDZPK-u na koje niti tuženik nije mogao utjecati.

14. Zbog navedenoga je žalba tuženika protiv točke I izreke prvostupanjske presude odbijena kao neosnovana, a prvostupanjska je presuda preinačena u dijelu pod točkom II izreke na način da je dio zahtjeva tužitelja odbijen kao neosnovan, a sve to primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a i čl 373. ZPP-a

15. Nadalje, sud prvog stupnja pravilno je tuženiku naložio da tužiteljima isplati više plaćene iznose zbog navedenih ništetnih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu odnosno da im vrati preplaćene mjesečne anuitete kredita od početka otplate do dana kada je provedena konverzija kredita. Naime, konverzijom kredita izvršena je denominacija u kune s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

16. Ovaj sud prihvaća pravno shvaćanje prvostupanjskog suda da konverzijom nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Aneksom broj 1 Ugovora o kreditu od 8. veljače 2016. nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana.

Činjenica je da se odredbama ZID ZPK, a ni Aneksom broj 1 Ugovoru o kreditu od 8. veljače 2016. koji je sklopljen na temelju tog Zakona, ne spominje način rješavanja eventualne ništetnosti ugovornih odredbi te se ne rješava pitanje iznosa koji su preplaćeni u razdoblju prije konverzije zbog nepoštenog postupanja banaka odnosno primjenom ništetnih ugovornih odredbi. Konverzija kredita se ne odnosi na restitucijske zahtjeve korisnika kredita s osnova ništetnih ugovornih odredbi. Provedenom konverzijom kredita iz valute CHF u valutu EUR tužitelj je izjednačen s korisnikom kredita koji ima kredit odobren u valuti EUR uz primjenu promjenjive kamatne stope, a nije stavljen u poziciju u kojoj ima kredit odobren u kunama (bez valutne klauzule) i uz primjenu kamatne stope od 7,99 % godišnje (bez promjene kamatne stope), kako to proizlazi i iz provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja.

Dakle, pravilno sud prvog stupnja zaključuje da unatoč provedenoj konverziji tužiteljima pripada pravo na potpuno obeštećenje i to kroz povrat svih iznosa koji su preplaćeni zbog primjene ništetnih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu. Aneksom broj 1 Ugovora o kreditu od 8. veljače 2016., tužitelji se nisu odrekli prava zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju ništetnih ugovornih odredbi.

16.1. Pored onog ašto je naveo sud prvog stupnja treba dodati da sve odredbe Glave IV.a ZPK-a, pa tako i odredbe čl. 19. b i čl. 19c ZPK-a na koje ukazuje tuženik, reguliraju ugovorni odnos koji je između potrošača i vjerovnika (banke) nastao temeljem ugovora o kreditu. Navedeno proizlazi odredbe čl. 19.a ZPK-a kao i ostalih odredaba Glave IV.a ZPK-a.

S druge strane, obveza restitucije nije obveza koja ima svoju pravnu osnovu u pravnom poslu odnosno ugovoru (čl. 247. u svezi s čl. 20. st. 1. ZOO/05), već u izvanugovornom obveznom odnosu stjecanja bez osnove (čl. 1111., čl. 323. st. 1. i čl. 20. st. 1. ZOO/05 u svezi s čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03).

Dakle, ZPK regulira u potpunosti drugačiji obvezni odnos tj. ugovorni obvezni odnos koji je nastao sklapanjem ugovora o kreditu, dok tužitelji tužbeni zahtjev temelje na postojanju izvanugovornog obveznog odnosa stjecanja bez osnove koji nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u potrošačkom ugovoru.

Ugovornim odredbama, u ovom slučaju ugovornim odredbama Aneksa br. 1, ne može se osnažiti nešto što je od početka ništetno i nema pravni učinak, tako da neosnovano tuženik u žalbi ističe da su sklapanjem Aneksa br. 1. tužitelji izgubili pravo i pravnu osnovu da restitucijskim zahtjevom potraživati preplaćene iznose koji su posljedica nepoštene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

16.2. Uz navedeno, ovaj sud smatra da je potrebno naglasiti da je pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi osnovno pravo potrošača kod zaštite nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Stoga ako bi se to osnovno pravo potrošača ukidalo ili ograničavalo, to bi moralo biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona. Ne može se osnovno pravo potrošača (pravo na potpunu restituciju) ukidati i ograničavati posredno kroz parcijalno i ekstenzivno tumačenje propisa kojima čija svrha primarno i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača, pa i prava na potpunu restituciju mora, dakle, prema stavu ovog suda, biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona i imati razumnu svrhu, a svako eventualno tumačenje odredbi koje bi u konačnici moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju, prema stavu ovog suda, mora biti restriktivno.

16.3. Dakle, ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, tada je to trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK. Zakonodavac to nije učinio, tako da ne postoji bilo kakva pravna osnova (odredba zakona) koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili, potpuno ili djelomično, pravo na potpunu restituciju.

16.4. U svezi tumačenja i dosega odredba ZID ZPK potrebno je navesti da je odredbom čl. 19.a. ZPK-a jasno propisano što je predmet uređenja Glave IV.a ZPK- a.

Iz predmetne odredbe, kao i ostalih odredbi ZPK-a, proizlazi da se Glavom IV.a ZPK- a reguliraju pretpostavke i postupak u kojem se provodi konverzija kredita i da iste ni na koji način reguliraju izvanugovorni obvezni odnos koji je u ovom postupku sporan tj. nepoštenost i ništetnost pojedinih odredbi osnovnog ugovora o kreditu i pravo na restituciju koja je posljedica nepoštenosti i ništetnosti takvih odredbi.

Uostalom, tekst odredbi Glave IV.a ZPK niti ne sadrži pojmove "nepoštene odredbe", "restitucija" i sl, a pogotovo ne sadrži odredbe iz kojih bi proizlazilo da su potrošači konverzijom kredita izgubili pravo na potpunu restituciju.

Predmet reguliranja ZID ZPK-a je konverzija, a ne restitucija, slijedom čega ZID ZPK ne sadrži bilo kakvu odredbu iz koje bi se moglo zaključiti da je konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno. Iz odredbi ZID ZPK jasno proizlazi da svrha njegovog donošenja nije restitucija i saniranje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već zaštita potrošača od oscilirajućeg i rastućeg tečaja švicarskog franka.

16.5. Osim toga, ako bi se prihvatilo da su potrošači koji su konvertirali kredite nemaju pravo na potpunu restituciju ovaj sud smatra da ne postoji razlozi koji bi opravdavali različito postupanje prema njima.

Naime, potrošač koji je podigao kredit 2007. kao i tužitelji, ali isti nije konvertirao ili čak potrošač koji je kredit podigao u eurima ili uz valutnu klauzulu u eurima, ima pravo na potpunu restituciju, a neosnovano tuženik sugerira da tužitelji koji su kredit konvertirali to pravo uopće nemaju ili im je isto ograničeno.

Pravna pozicija potrošača koji su konvertirali kredite (zbog nepostojanja potpune restitucije ili ograničenosti iste) ne bi trebala bi slabija od svih ostalih drugih kategorija potrošača.

Potrošačima koji su kredit konvertirali pravo na potpuno restituciju nije ukinuto, dokinuto ili ograničeno, a nema niti razloga da se tužiteljima koji su izvršili konverziju prizna niža razina zaštite potrošačkih prava, onu koja joj ne omogućuje ostvarivanje temeljenog potrošačkog prava tj. prava na potpunu restituciju, dok svi ostali potrošači neovisno o tome da li su dizali kredite u drugim valutama ili nisu uopće konvertirali CHF kredite, to pravo imaju u punom opsegu.

16.6. Potrošač se sklapanjem sporazuma o konverziji nije mogao odreći svog prava na potpunu restituciju jer takvo što nije propisano bilo kojom odredbom zakona, pa tako i odredbama ZID ZPK-a, a u trenutku sklapanja sporazuma o konverziji bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14, 110/15 – dalje: ZZP/14) koji je stupio na snagu 8. travnja 2014. koji u čl. 41. st. 1. ZZP/14 propisuje da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju tog zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da su ništetne ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača.

Dakle, sukladno čl. 41. st. 1. i 2. ZZP/14, potrošaču se ne mogu ograničiti potrošačka prava (što se odnosi i na pravo na potpunu restituciju), a niti se istih može odreći, a ugovorne odredbe kojima bi to bilo ugovoreno su ništetne.

Stoga ne postoji ikakva pravna osnova da se odredbe sporazuma o konverziji tumače na način kao ih tumači tuženik tj. da se sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač odrekao prava na potpunu restituciju. Čak i kada bi se tog prava potrošač mogao odreći to odricanje moralo bi biti rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, što uostalom proizlazi i iz presude C-452/18 što bi u ovom slučaju značilo da je potrošaču, barem okvirno, trebao biti poznat novčani iznos kojeg se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji odriče odnosno na određeni način "oprašta" banci.

S obzirom da prema odredbama ZID ZPK-a predmet konverzije niti nisu bili novčani iznosi na koje bi potrošač imao pravo potraživati protiv kreditora s osnove restitucije zbog nepoštenosti ugovornih odredbi, to se ni u kom slučaju ne može smatrati da se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji bilo čega odrekao, a pogotovo ne novčanog potraživanja koje i nije bilo predmetom konverzije, te u izračun konverzije nije niti ulazilo.

16.7. ZID ZPK je imao osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF, te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR (čl. 19.a do čl. 19.e ZID ZPK).

Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora, a čak kada bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu (tako i u odluci Vrhovnog suda RH broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.)

16.8. Prema odluci Suda Europske unije broj C-118/17 SS protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji. Dakle, iz te odluke može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK-u potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.

Potrošač, a u konkretnom slučaju korisnik kredita u CHF, mogao se nagoditi i dogovoriti sa davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, ali samo pod uvjetom da su potrošaču bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu. U odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu u CHF odluka u kolektivnom sporu uslijedila je tek tri godine nakon sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i provođenju konverzije te potrošači i korisnici kredita zasigurno nisu mogli u cijelosti imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom ugovoru i kada bi se jedino mogli pravovaljano odreći tih svojih prava. Takav zaključak proizlazi i iz odluke Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18 XZ protiv Ibercaja Banko S.A.

17. Radi utvrđenja visine tražbine tužitelja, tijekom postupka je provedeno knjigovodstveno-financijsko vještačenje. Iz nalaza i mišljenja knjigovodstveno- financijskog vještaka i priloženih isprava proizlazi da je kredit isplaćen 13. ožujka 2007. po tečaju koji je iznosio 4,543200 kn za 1 CHF te je isplaćeni iznos kredita u kunama iznosio 218.073,60 kn. Da je kredit obračunat bez valutne klauzule vezane uz CHF i uz primjenu kamatne stope od 7,99% nedospjela glavnica kredita na dan 30. rujna 2015. iznosila bi 87.968,28 kn. Tuženik je prilikom konverzije kredita iz valute CHF u valutu EUR u svojim poslovnim knjigama izvršio umanjenje nedospjele glavnice kredita za iznos od 39.459,54 kn. Prema nalazu vještaka, da je kredit obračunat bez valutne klauzule uz primjenu kamatne stope od 7,99% glavnica kredita trebala bi biti umanjena za dodatnih 1.356,66 EUR (10.221,76 kn). Iz zaključka vještaka proizlazi da je kredit obračunat bez valutne klauzule vezane uz CHF (primjena tečaja na dan isplate kredita) i uz primjenu kamatne stope od 7,99%, razlika koju je tužitelj više platio tuženiku iznosu 2.916,90 EUR/21.977,38 kn, a od tog iznosa po osnovi promjene kamatne stope više je plaćeno 815,24 EUR/6.142,40 kn, a po osnovi promjene tečaja više je plaćeno 2.101,66 EUR/15.834,98 kn. Razlika od 815,24 eura (samo promjena kamatne stope), kao i razlika od 2.101,66 eura (samo promjena tečaja CHF – valutna klauzula) je u nalazu vještaka iskazana u pojedinačnim mjesečnim iznosima, i to posebno razlika zbog promjene kamatne stope i posebno razlika zbog promjene tečaja CHF.

Prema nalazu vještaka prilikom konverzije kredita iz valute CHF u valutu EUR tuženik je u svojim poslovnim knjigama izvršio umanjenje nedospjele glavnice kredita za iznos od 39.459,54 kn, a da je kredit obračunat bez valutne klauzule uz primjenu kamatne stope od 7,99% glavnica kredita trebala bi biti umanjena za dodatnih 1.356,66 EUR (10.221,76 kn).

Prema mišljenju vještaka, na temelju dokumentacije u spisu, objektivno je zaključiti da je konverzija kredita iz valute CHF u valutu EUR provedena u skladu s odredbama ZID ZPK i da su kod obračuna konverzije u obzir uzete sve uplate koje je tužitelj izvršio u razdoblju od početka otplate kredita do 30. rujna 2015.

17.1. Budući da je sud utvrdio da su ništetne ugovorne odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivosti kamatne stope i o valutnoj klauzuli u CHF, pravilno je sud prvog stupnja tuženiku naložio da temeljem čl. 1111. ZOO-a tužiteljima isplati preplaćene iznose, umanjujući iste za iznos koji je tužiteljima priznat po snovi konverzije.

17.2. Pravilno je su prvog stupnja ocijenio neosnovanim tuženikov prigovor radi prijeboja za tzv. negativne razlike.

Tužitelji nisu ništa stekli na temelju ništetnih ugovornih odredbi jer nikakva imovina tuženik nije prešla u imovinu tužitelja bez pravne osnove pa je pravilno sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da ne postoji potraživanje tuženika prema tužiteljima.

18. Pravilno je sud prvog stupnja naložio tuženiku da vrati tužiteljima iznos od 2.916,90 eur i to sa zakonskom zateznom kamatom od dana preplate svakog pojedinog iznosa, kako je to utvrđeno na temelju provedenog financijskog vještačenja, sve primjenom odredbi čl. 323., čl. 1111. i čl. 1115. te čl. 29. st. 2. ZOO- a. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

Dakle, tuženik je dužan vratiti tužiteljima iznose koje su tužitelji više pretplatili po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF.

Pravilno je pri tome sud prvog stupnja visinu tražbine utvrdio prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi i prema početnom tečaju za CHF, a kako je odredbom čl. 1111. ZOO-a propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecalac nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, pravilno je sud prvog stupnja obvezao tuženu da vrati i zatezne kamate na preplaćene iznose od dana stjecanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa preplaćenog na ime jednostrano promjenjive redovne kamate i valutne klauzule u CHF, jer je nesavjesna ugovorna strana koja je koristila nepoštene ugovorne odredbe.

19. Pravilno sud prvog stupnja ocjenjuje neosnovanim i tuženikov prigovor zastare. Naime, u konkretnom slučaju primjenjuje se opći zastarni rok od pet godina propisan odredbom čl. 225. ZOO-a, a zastara potraživanja prekinuta je tzv. kolektivnom tužbom.

Budući da je „Potrošač“ – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu 4. travnja 2012. pokrenuo parnični postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pod poslovnim brojem P-1401/12 protiv osam banaka (između ostalih i tuženika) radi utvrđenja nepoštenih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz CHF, a tužba je pokrenuta u smislu čl. 502a. ZPP-a te se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502c. ZPP-a i podnošenjem navedene kolektivne tužbe prekida se zastara temeljem čl. 241. ZOO/05, a zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe tj. 13. lipnja 2014. kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod brojem Pž-7129/2013, odnosno 14. lipnja 2018. kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod brojem Pž-6632/2017, a tužba u ovom postupku je podnesena 12. lipnja 2019., pa je prigovor zastare neosnovan.

19.1. I iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2245/2017-2 proizlazi da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare temeljem čl. 241. ZOO/05.

19.2. Također, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zastara zahtjeva za vraćanje onoga što je dano na temelju ništetnog ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora.

19.3. S obzirom na opći zastarni rok i činjenicu da je tužba u ovom postupku podnesena 12. lipnja 2019., u konkretnom slučaju nije nastupila zastara tužiteljeve tražbine.

20. I odluka o troškovima postupka je pravilno je utemeljena na čl. 154. st. 5. ZPP-a. Zbog onog dijela tužbenog zahtjeva s kojim tužitelji nisu uspjeli u sporu nisu nastali posebni troškovi. Zbog toga tuženiku ne pripada pravo na naknadu troškova postupka.

20.1. Neosnovano tuženik smatra da tužiteljima naknada troškova zastupanja po odvjetniku nije trebala biti priznata prema vijednosti boda iz tbr. 50. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 126/22 dalje: Tarifa) u iznosu od 15 kuna. Naime, noveliranom odredbom Tbr. 50 Tarife vrijednost boda iznosi 15,00 kuna i sukladno Tbr. 48. stavka 3. Tarife primjenjuje se i u vrijeme donošenja ove odluke o parničnom trošku.

22. Kako je tuženik uspio sa onim dijelom tužbenog zahtjeva zbog kojega nisu nastali posebni troškovi, odbijen je njegov zahtjev za naknadu troška sastava žalbe, a primjenom čl. 154. st. 5. ZPP-a.

U Zagrebu, 8. travnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Sanja Joka Umićević