REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U PULI-POLA
Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola
Poslovni broj: P-15/2025-3
U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E
P R E S U D A Z B O G O G L U H E
Općinski sud u Puli-Pola, po sucu toga suda Danieli Subotić Biondić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja RP iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] kojeg zastupa punomoćnica Tea Tončić, odvjetnica iz [adresa], protiv tuženika HRVATSKE POŠTANSKE BANKE d.d. Zagreb, Jurišićeva 4, OIB 87939104217, radi utvrđenja i isplate, dana 08. travnja 2025. godine
p r e s u d i o j e
I Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u čl.6. Ugovora o kreditu br.743389 sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao davatelja kredita dana 27.03.2006. koja propisuje iznos naknada, a koja glasi:
„6. Naknade
6.1. Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita
Jednokratno 1,10% (slovima: jedancijelihjedanposto) od iznosa kredita, minimalno 500,00 kn (kn petsto) naplaćuje se prilikom puštanja kredita u tečaj.
6.2. Naknada za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva
Jednokratna uplata premijske stope u visini 1,75% (jedancijslihsedamdesetpetposto) sukladno Ugovoru o osiguranju potraživanja sa osiguravajućom kućomu kunskoj protuvrijednsti po srednjem tečaju HNB –na dan puštanja kredita u tečaj.“ pa stoga navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.
II Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., OIB 87939104217, da tužitelju RP, OIB [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana po osnovi jednokratne naknade za obradu zahtjeva kredita i osiguranja kredita isplati iznos od 448,74 eur / 3.381,06 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 31.03.2006. po stopi od 15% godišnje propisanoj Uredbom Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate za period do 31.12.2007.god. (NN 72/02), za period od 01.01.2008.god. do 31.07.2015.god. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022.god. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023.god. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 250,00 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana 08. travnja 2025. pa do isplate, sve po stopi propisanoj čl.29. st.2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da su dana 27.03.2006. god. tužitelj kao korisnik kredita i pravni prednik tuženika kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu broj 743389, kojim ugovorom je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 22.705,00 CHF. Ugovor sadrži ugovornu odredbu o mjesnoj nadležnosti suda u Zagrebu (čl.11.4.), a koja odredba je po ocijeni tužitelja nepoštena i ništetna. Ugovor o kreditu sklopljen je na unaprijed formuliranom obrascu, sadržaj kojih odredbi unaprijed priprema banka. Parnične stranke nisu pojedinačno pregovarale o mjesnoj nadležnosti, te je banka odredbu o mjesnoj nadležnosti suda prema sjedištu Banke unijela u ugovor isključivo kako bi pogodovala sebi, obzirom se radi o sudu koji se nalazi u mjestu glavnog poslovanja tuženika. Predmetna odredba utvrđena je ništetnom presudom Općinskog suda u Puli-Pola posl.br.P-164/2024 od 06. lipnja 2024. godine, pravomoćna i ovršna dana 28.06.2024. godine. Odredba čl. 6.1. Ugovora br. 743389 sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao davatelja kredita od dana 27.03.2006. godine propisuje iznos naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita –jednokratno 1,10% (slovima: jedancijelihjedanposto) od iznosa kredita, pokojem osnovu je naplaćen iznos od 1.162,26 kn odnosno 154,26 eura dana 30.03.2006. godine. Navedena naknada naplaćena je sukladno navedenoj odredbi ugovora prilikom puštanja kredita u tečaj, a koji iznos je tužitelj morao dodatno uplatiti kako bi dobio kredit. Dalje, odredba čl.6.2. Ugovora br. 743389 sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao davatelja kredita od dana 27.03.2006. godine propisuje iznos naknade za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva, jednokratno u visini 1,75% na iznos glavnice kredita, te iznos naplaćen po tom osnovu dana 30.03.2006. godine iznosi 2.218,80 kn odnosno 294,49 eura Navedena naknada naplaćena je sukladno navedenoj odredbi ugovora prilikom puštanja kredita u tečaj, a koji iznos je tužitelj morao dodatno uplatiti. Da je navedena naknada naplaćena vidljivo je i iz prometne kartice po kreditu. U predmetnom ugovoru nije definiran pojam „naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita” koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita niti se pojašnjava kojim konkretnim uslugama ona odgovara odnosno koje vrste usluga i troškova ona pokriva ali tuženik uredno naplaćuje navedenu naknadu prije stavljanja odobrene novčane svote na raspolaganje tužitelju. U predmetnom ugovoru nije definiran pojam „jednokratna naknada” koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita niti se pojašnjava kojim konkretnim uslugama ona odgovara odnosno koje vrste usluga i troškova ona pokriva ali tuženik uredno naplaćuje navedenu naknadu prije stavljanja odobrene novčane svote na raspolaganje tužitelju. Isto tako, u predmetnom ugovoru nije definiran pojam „naknade za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva” niti zašto ju tužitelj mora platiti, što ona obuhvaća i sl. Takve odredbe su nejasne i nerazumljive uzimajući u obzir činjenice koje su tužitelju u trenutku zaključenja ugovora bile poznate, uključujući i informacije koje je tuženik kao kreditor učinio dostupnim. Obzirom da je u konkretnom slučaju ugovor sklopljen na unaprijed sastavljenom obrascu pripremljenom od strane banke (tuženika) temeljem kojeg se o spornim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo. Ugovor o kreditu je formularni (tipski) ugovor pripremljen od strane banke za veći broj korisnika te tužitelj nije mogao niti prigovoriti niti utjecati na sadržaj bilo koje ugovorne odredbe. Tužitelj je ovako formulirani ugovor mogao samo prihvatiti, a da se nije slagao s bilo kojom odredbom ugovora tada do njegovog sklapanja ne bi niti došlo. I Vrhovni sud RH u svojoj odluci posl.br. Revt-249/14 jasno navodi cit. « ... da su korisnici kredita kao potrošači u odnosu na banke kao trgovce faktično bili u ovisnom položaju, te dovedeni u situaciju uzmi ili ostavi ("take it or leave it") ...». Dakle, pozicija tužitelja i tuženika u ovakvom ugovornom odnosu nije ni jednaka ni ravnopravna. Direktivom Vijeća 93/13 koja je implementirana u hrvatski pravni sustav propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Pravna posljedica ovakvih odredbi je njihova nepoštenost i ništetnost. Nadalje, navedena Direktiva propisuje i da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, što u predmetnoj stvari nije slučaj. Spornom odredbom ne predviđa se niti priroda tih troškova, niti usluge koje se njima plaćaju te uopće nije razvidan razlog njihove naplate. U odnosu na nepošteno i kao takvo ništetno ugovaranje odredbe o tzv. ulaznoj naknadi, ukazujemo na odluku Općinskog suda u Slavonskom Brodu -Stalna služba u Novoj Gradiški posl. broj P-335/2020, potvrđena po Županijskom sudu u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, posl. broj Gž- 91/2022 kojom odlukom je utvrđeno da je odredba o naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva nepoštena i kao takva ništetna kao i da je tuženik dužan vratiti iznos koji je na temelju ništetne odredbe primio. Zaključno, Sud EU je u svojim presudama C-84/19 i C-224/19 nedvojbeno utvrdio da banke ne smiju ugovarati nikakve troškove obrade kredita, i da su takve ugovorne odredbe nepoštene. Sukladno odredbi čl.323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Sve opisane odredbe ugovora o naknadi za odobrenje kredit protivne su kogentnim odredbama čl.81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, s time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (čl.87. Zakona o zaštiti potrošača). Sukladno odredbi čl.323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Zaključno, na svaki pojedino utvrđeni iznos dugovanja tužitelju pripada i zatezna kamata tekuća od dospijeća svakog pojedinog iznosa do konačne isplate. Na temelju svega navedenog, tužitelj predlaže da Naslovni sud nakon što provede dokazni postupak donese presudu kako je pobliže opisano u izreci.
2. Tuženik, iako uredno pozvan na davanje odgovora na tužbu uz upozorenje na pravne posljedice, sukladno čl. 331. b) Zakona o parničnom postupku, nisu u određenom roku podnijeli odgovor na tužbu.
3. Budući da osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi, a te činjenice nisu u protivnosti s dokazima koje je podnio tužitelj ili činjenicama koje su općepoznate, te ne postoje ni općepoznate okolnosti iz kojih proizlazi da je tuženika spriječio opravdani razlog da podnese odgovor na tužbu, to je sukladno čl. 331.b) Zakona o parničnom postupku (NN 93/14) valjalo odlučiti kao u izreci.
4. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku pa je tužitelju priznat parnični trošak zastupanja po odvjetniku i to za sastav tužbe 100 bodova što uvećano za PDV iznosi 250,00 eur.
U Puli, 08. travnja 2025. godine
S u d a c
Daniela Subotić Biondić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude zbog ogluhe dopuštena je žalba koja se podnosi putem ovog suda u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa presude zbog ogluhe, a o istoj odlučuje nadležni županijski sud.
Dna:
- tužitelju po pun.
- tuženiku putem e-Oglasne ploče suda
