Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-3091/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, predsjednika vijeća Slavice Garac, suca izvjestitelja i člana vijeća Diane Preglej te člana vijeća Nike Grospić Ivasović, u pravnoj stvari tužitelja CL, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Mateo Peran, odvjetnik u Kaštel Starom, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, kojeg zastupa punomoćnik Boris Bilić, odvjetnik u Splitu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-1334/2022-21 od 7. prosinca 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 8. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-1334/2022-21 od 7. prosinca 2023.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja je pod točkom I. izreke utvrđeno da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj broj 9012238904 koji je potvrđen (solemniziran) od strane javnog bilježnika Jagode Makelja-Šuljić iz Splita, Šimićeva 2, pod brojem: OU- 35/07, Split, 23.01.2007. u dijelu u kojem je iskazana valutna klauzula u valuti švicarski franak, a koja je označena u čl. 1. Ugovora i dijelu čl. 6. Ugovora i koja glasi:

„1. Iznos kredita:

Banka se obvezuje Korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 18.960,00 CHF (slovima: osamnaesttisuća- devetstošezdeset CHF) po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita.”

„6. Otplata kredita

6.2.Kredit u iznosu od 18.960,00 CHF (slovima:osamnaesttisućadevetsto- šezdeset CHF) i kamate iz točke 4. ovog Ugovora otplaćuju se u 84 (slovima:osamdesetčetiri) jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora”

U točki II izreke je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.804,98 eura/ 21.134,12 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja se do 31. prosinca 2007. god. obračunava u visini od 15% godišnje, od 01. siječnja 2008. god. do 31. srpnja 2015. u visini koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za petpostotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine pa do isplate, obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna, a od 1.1.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, koje zatezne kamate teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate

Pod točkom III izreke je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.554,16 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 7. prosinca 2023. pa do isplate po stopi po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

2. Protiv navedene presude u cijelosti žali se tuženik zbog svih zakonskih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP) te predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev, uz naknadu parničnog troška tuženiku ili istu ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika je neosnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 2.804,98 eura na ime vraćanja preplaćenog iznosa zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, sa zateznim kamatama od dana izvršene uplate svakog anuiteta.

6. U tijeku prvostupanjskog postupka i pri donošenju rješenja, prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2, 4, 8, 9, 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a, dok žalitelj ne ističe da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a niti iznosi razloge koji bi upućivali na postojanje te povrede.

7. U tijeku prvostupanjskog postupka je pravilno utvrđeno:

- da su tuženik kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita 23. siječnja 2007. zaključili ugovor o kreditu u valuti švicarskog franka,

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da je prihvatio ponudu banke i da nije mogao pregovarati o uvjetima kreditiranja, jer je banka ponudu sačinila temeljem podataka o njegovim primanjima te da mu je ponuđen unaprijed sastavljeni ugovor, štoviše rečeno mu je kako se radi o ugovoru s najpovoljnijom valutom te je takav ugovor je potpisao s povjerenjem u ono što mu je rečeno,

- da je prema nalazu i mišljenju vještaka tužitelj kao korisnik kredita, zbog primjene valutne klauzule u CHF, preplatio tuženiku iznos od 2.804,98 eura/ 21.134,12 kuna (prema tečaju konverzije 1 euro = 7,53450 kuna.

8. Nadalje, prvostupanjski sud je obrazloženju presude naveo:

- da je vođen sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je presudom P-1401/12 od 4.7.2013. utvrdio da je i ovdje tuženik u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita - zaključujući ugovore o kreditima u kojima su korištene ništetne i nepoštene odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica i švicarski franak, što je sve imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu potrošača. Time je i tuženik postupio protivno odredbama č. 81., 82., 90. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), a od 7.8.2007. nadalje protivno odredbama čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09),

- da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio je 14. lipnja 2018. presudu Pž-6632/17 kojom je, između ostaloga, odbijena i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4.7.2013. u dijelu koji se odnosi na povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezanih za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula).

9. U konkretnom slučaju su mjerodavne slijedeće zakonske odredbe.

10. Odredbama čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03., dalje: ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja spornog ugovora o kreditu, bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranka na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

11. U čl. 87. st. 1. ZZP-a je bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a u st. 2. istog članka da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

12. Odredbom čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18., dalje: ZOO) propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora.

13. Prema odredbi čl. 502.c. ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a. st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. U konkretnom slučaju riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, i to samo u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni. Navedena se presuda odnosi na sve ugovore o potrošačkom kredititranju u kojima je glavnica kredita vezana uz valutu CHF, prilikom zaključenja kojih kreditor nije potrošača u cijelosti informirao o svim parametrima, mogućim promjenama i rizicima takvoga ugovaranja.

14. U skladu s odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 41/14, 110/15 i 14/19) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. navedenog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštitite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP-a obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

15. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud ocjenjuje da je tuženik, iskoristivši činjenicu da nije bilo propisa koji mu je to nalagao, tužitelju kao potrošaču nametnuo ugovorne odredbe koje ga stavljaju u neravnopravni položaj, a te su odredbe uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, a što je utvrđeno u presudi iz kolektivnog spora za koju je sud prvog stupnja vezan.

16. Neosnovani su žalbeni navodi da bi presuda iz postupka kolektivne zaštite na koju se poziva tužitelj mogla biti obvezujuća za prvostupanjski sud samo kada se parnica vodi radi naknade štete, a što ovdje nije slučaj.

16.1. To iz razloga što pojam naknade štete u smislu čl. 502.c ZPP-a treba tumačiti u smislu uklanjanja posljedica povrede, pa time i prava tražiti vraćanje onog što je stečeno zbog takve povrede, na što upućuje i činjenica da je izmjenama i dopunama ZPP-a iz 2019. ("Narodne novine" br. 70/19.) izmijenjen sadržaj navedene odredbe članka 502.c na način da je sada i izričito propisano da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi i u parnicama radi isplate, slijedom čega je sud prvog stupnja vezan za utvrđenja iz gore navedenih presuda.

16.2. Drugim riječima, navedenu odredbu je potrebno tumačiti teleološki, a ne strogo gramatički. Naime, uzimajući u obzir svrhu unošenja u ZPP čitave glave 32. (Tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) te vodeći računa o tome da su "stjecanje bez osnove" i "naknada štete" kategorije materijalnog prava (obje predstavljaju izvanugovorne obveze i pravne osnove za isplatu), kao i činjenicu da je u glavi 32., zakonskom izmjenom na koju ukazuje žalitelj, izmijenjena samo odredba čl. 502.c ZPP-a dodavanjem iza riječi "naknada štete" riječi "ili isplata", ovaj drugostupanjski sud smatra da bi strogo formalističko tumačenje navedene odredbe bilo neprihvatljivo, slijedom čega ne nalazi da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 502.c ZZP-a (ni u odlukama Vrhovnog suda RH Rev-3142/18, a ni odluci Ustavnog suda RH br. U-III-2233/19, koje se također tiču primjene ove zakonske odredbe, nisu zauzeti stavovi koji bi dovodili u pitanje ovakav stav), a na koju sadržajno ukazuje žalitelj. Stoga termin "naknada štete" iz odredbe čl. 502.c ZPP-a treba tumačiti u duhu i cilju te odredbe – olakšanju i ubrzanju parničnih postupaka obeštećenja potrošača.

17. Neosnovano je pozivanje žalitelja na odredbu čl.19.a. st. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/2015) uz tvrdnju da je zakonodavac „izrijekom isključio sve korisnike CHF kredita koji su svoje kredite već isplatili“ (nejasno je iz čega ih je to zakonodavac isključio) te uz navod kako je zakonodavac smatrao da korisnici CHF kredita koji su svoje kredite već otplatili nisu pretrpjeli štetu.

O dredba na koju se poziv tuženik ima naslov „Predmet konverzije“ te je tom odredbom regulirano što se uređuje u glavi tog Zakona koja nosi naslov „Konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF“, gdje je u čl. 19.b propisano načelo konverzije prema kojem konverziju kredita čini promjena valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

U konkretnom slučaju je tužitelj otplatio kredit primjenom valutne klauzule u CHF te nije izvršena konverzija pa odredba čl. 19.a. st. 3. Zakona o potrošačkom kreditiranju ne može naći primjenu u ovom predmetu.

18. Nadalje, tužitelj u žalbi navodi da je nastupila zastara u odnosu na potraživanja tužitelja koja su dospjela unatrag pet godina računajući od dana pokretanja kolektivne tužbe da i u nastavku napisao kako je tužba za zaštitu kolektivnih interesa u predmetu P-1401/2012 podnesena 4. travnja 2012. pa je svakako nastupila zastara u odnosu na sve anuitete koji su dospjeli do 4. travnja 2009. Dakle, tuženik prvo navodi da se primjenjuje petogodišnji zastarni rok da bi zatim ustvrdio da je nastupila zastara za anuitete koji su dospjeli tri godine prije podnošenja kolektivne tužbe. Opisani žalbeni navodi su proturječni i nejasni, no u konačnici su neosnovani iz slijedećih razloga.

18.1. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (dana 4. travnja 2012.) došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka, s osnova valutne klauzule dana 14. lipnja 2018. kada je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. U ovoj pravnoj stvari je tužba podnesena 1. travnja 2022. te potraživanja tužitelja koja su dospjela nakon 4. travnja 2007. nisu u zastari, s time da se u konkretnom slučaju primjenjuje opći petogodišnji zastarni rok (čl. 225. Zakona o obveznim odnosima – „Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 – dalje. ZOO/05).

18.2. Pobijanom presudom je tužitelju dosuđen jedan iznos (0,12 eura) sa zakonskom zateznom kamatom od 13. ožujka 2007., što znači da je dospio prije 4. travnja 2007.

18.3. Međutim, treba ukazati na presudu Suda Europske unije broj C-485/19 u kojoj je navedeno "… kako se ugovori o kreditu općenito izvršavaju tijekom dugih razdoblja i stoga, ako je događaj koji pokreće rok zastare svako plaćanje koje izvrši zajmoprimac, ne može se isključiti da je, barem za dio izvršenih uplata, zastara nastupila čak i prije nego što se predmetni ugovor završio, tako da takav sustav zastare potrošačima može uskraćivati mogućnost da traže povrat plaćanja izvršenih na temelju ugovornih odredaba protivnih navedenim direktivama. Stoga valja smatrati da postupovna pravila time što od potrošača zahtijevaju da podnese tužbu u roku propisanom nacionalnim pravom od dana stjecanja bez osnove, čak i ako potrošač ne može sam ocijeniti je li ugovorna odredba nepoštena ili nije znao za nepoštenost predmetne ugovorne odredbe i s obzirom na to da do takvog stjecanja može doći tijekom izvršenja dugotrajnog ugovora, mogu pretjerano otežati ostvarivanje prava koja mu dodjeljuje Direktiva 93/13 ili Direktiva 2008/48 i zbog toga takva pravila povređuju načelo djelotvornosti. Zbog navedenog, načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive 93/13 ili odredaba protivnih zahtjevima iz Direktive 2008/48 primjenjuje rok zastare koji počinje teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove."

18.4. S obzirom na protumačeno načelo djelotvornosti kroz presudu Suda Europske unije broj C-485/19, uključujući i Objedinjeno pravno shvaćanje od 1. ožujka 2022., proizlazi zaključak da zastara nije nastupila za potraživanje mjesečnog iznosa koji je plaćen tuženiku 13. ožujka 2007.

19. Žalitelj osporava i pravilnost odluke u pogledu dosuđenog tijeka zakonske zatezne kamate.

19.1. Odredbom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 – dalje: ZOO) je propisano kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

19.2. U ovom slučaju je utvrđeno da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF nepoštene, što podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije pa zatezna kamata teče od dana stjecanja od strane tuženika, a kako je to pravilno dosudio prvostupanjski sud.

20. Na kraju, žalitelj ističe kako je „propušteno provesti dokaz suočavanjem parničnih stranaka“ te je da „potrebno izvesti dokaz saslušanjem djelatnika Banke u bitno istovrsno vođenim pravnim postupcima“, a na koje žalbene navode treba odgovoriti kako slijedi.

20.1. Odredbom čl. 7. st. 1. ZPP-a je propisano da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima utvrđuju te činjenice, dok je prema st. 2. istoga članka sud ovlašten izvesti dokaze koje stranke nisu predložile samo ako posumnja da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (čl. 3. st. 3.), ako zakonom nije drugačije određeno.

20.2. U ovoj pravnoj stvari stranke nisu predložile saslušanje zakonskog zastupnika tuženika pa sud nije bio ovlašten pozvati tog ovlaštenog predstavnika tuženika radi saslušanja pa time niti provesti dokaz „suočavanjem parničnih stranaka“, a kako to tuženik ističe u žalbi. Pored toga, tuženik je na ročištu održanom dana 12. rujna 2023. je tuženik odustao od saslušanja svjedokinje ŠL pa prvostupanjski sud nije mogao provesti saslušanje djelatnika tuženika jer je tuženik odustao od prijedloga za saslušanjem jedine svjedokinje koju je predložio.

21. U odnosu na odluku o troškovima postupka valja reći da tuženik nije iznio niti jedan konkretan žalbeni navod, a kako je postupak u ovoj pravnoj stvari pokrenut nakon 1. rujna 2019., primjenjuje se novelirana odredba čl. 365. st. 2. ZPP-a prema kojoj drugostupanjski sud po službenoj dužnosti ne ispituje pravilnost primjene materijalnog prava u odnosu na odluku o troškovima postupka.

21.1. Prilikom odlučivanja o naknadi parničnih troškova u odnosu na sudsku pristojbu, sud prvog stupnja je trebao voditi računa da je čl. 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" br. 51/2023) izmijenjen čl. 11. st. 1. t. 2. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine", br. 118/18 – dalje: ZSP) u kojem je određen popis osoba oslobođenih od plaćanja sudskih pristojbi, tako da su od plaćanja sudskih pristojbi oslobođeni i „potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa“. No, tuženik to nije iznio u svojim žalbenim navodima, a ovaj sud drugog stupnja nije ovlašten po službenoj dužnosti ispitivati pravilnost primjene materijalnog prava u odnosu na odluku o troškovima postupka.

22. Slijedom svega navedenoga i primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u izreci točki I izreke ove presude.

23. Kako tuženik nije uspio u žalbenom postupku, to mu temeljem odredaba čl. 35. st. 2., čl. 154. st. 1. i čl. 166. st. 2. ZPP-a ne pripada pravo na naknadu troškova nagrade punomoćniku za sastav žalbe i sudske pristojbe na žalbu (točka II. izreke presude).

U Zagrebu 8. travnja 2025.

Predsjednik vijeća:

Slavica Garac