Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1322/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Žulj, predsjednice vijeća, te članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice Mirele Mijoč Kramar i člana vijeća Roberta Jambora, u pravnoj stvari tužitelja TĆ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Vedran Pajić, odvjetnik u Osijeku, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d. d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, kojeg zastupa punomoćnica Sara Stjepanović, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Leko i partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku P-865/2021-20 od 10. siječnja 2024., odlučujući u sjednici vijeća održanoj 8. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku P-865/2021-20 od 10. siječnja 2024. pod točkom I., II. i IV. izreke.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbe.

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Općinskog suda u Osijeku P-865/2021-20 od 10. siječnja 2024. pod točkom III. izreke i predmet vraća istome prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. O zahtjevu tužitelja za naknadu troškova žalbe odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke utvrđuju se ništetnim odredbe:

- iz čl. 4. st. 1. Ugovora o kreditu broj 9012003654, sklopljenog dana 04. listopada 2006. g., solemniziranog od strane javnog bilježnika Biserka Arambašić dana 10. listopada 2006. g. pod brojem OU-777/06, u dijelu odredbe koji glasi:

"…po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno Odluci Banke o kreditiranju građana...“

- iz čl. 6. st. 2. Ugovora o kreditu broj 9012003654, sklopljenog dana 04. listopada 2006. g., solemniziranog od strane javnog bilježnika Biserka Arambašić dana 10. listopada 2006. g. pod brojem OU-777/06, u dijelu odredbe koji glasi:

”…po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja…".

Pod točkom II. izreke nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. da tužitelju TĆ na ime preplaćeni dio anuiteta na ime promjene tečaja CHF isplati iznos od 1.936,62 eura / 14.591,46 kuna zajedno s pripadajućom zateznom kamatom, računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa kako je to pobliže označeno u izreci.

Pod točkom III. izreke odbija se u preostalom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja.

Pod točkom IV. izreke nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. da tužitelju TĆ nadoknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.890,45 eura / 14.243,60 kuna, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana donošenja presude pa do isplate.

Pod točkom V. izreke u preostalom dijelu zahtjeva za naknadom parničnog troška tužitelj se odbija.

2. Protiv prvostupanjske presude pod točkom I., II. i IV. izreke žali se tuženik zbog svih zakonom predviđenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., dalje: ZPP), predlaže prvostupanjsku presudu preinačiti, podredno ukinuti. Traži trošak žalbe.

3. Protiv prvostupanjske presude u dijelu pod točkom III. izreke žali se tužitelj zbog svih zakonom predviđenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. ZPP, predlaže prvostupanjsku presudu u tom dijelu preinačiti, podredno ukinuti te traži trošak žalbe.

4. Žalba tuženika je neosnovana, dok je žalba tužitelja osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem djelomične ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu od 4. listopada 2006. sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao davatelja kredita u dijelu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, te zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa s osnova povećanja tečaja CHF valute, sve sa zateznim kamatama.

5.1. Ispitujući presudu suda prvog stupnja, kao i postupak koji je prethodio njezinu donošenju, ovaj nije utvrdio da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, a na koju povredu određeno ukazuje tuženik u žalbi. Suprotno žalbenim navodima tuženika, sud prvog stupnja u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što niti ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava, odnosno zapisnika, a ne postoje drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati. Jednako tako nisu počinjene niti bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP-a).

6. Prvostupanjski sud je utvrdio:

- da su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženik, kao kreditor, dana 4. listopada 2006., sklopili Ugovor o kreditu broj 9012003654, koji je solemniziran po javnom bilježniku dana 10. listopada 2006. na iznos od 19.958,76 CHF, u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kroz isplate kredita,

-da je visina kamatne stope prilikom zaključena ugovora iznosila 4,99 % godišnje i ugovorena je kao promjenjiva kamatna stopa, a visina anuiteta je iznosila 282,00 CHF mjesečno,

-da je prilikom zaključenja ugovora o kreditu, a kredit je isplaćen dana 31. listopada 2006. kada je srednji tečaj iznosio 4,636848 kuna za 1 CHF iz čega proizlazi da je mjesečna obveza iskazana u kunama u iznosu od 1.307,59 kuna, kamatna stopa se mijenjala na način da je od 08/2007 iznosila 5,99% godišnje, a od 02/2008 iznosila 7,45% godišnje,

-da je provedenim vještačenjem utvrđeno da je sveukupno više plaćeno 1.967,15 eura / 14.821,46 kuna, u navedenom periodu, s tim da su navedeni iznosi kao više ili manje plaćeni taksativno navedeni u tablicama po mjesecima i godinama,

-da tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, te je uredio tužbeni zahtjev sukladno nalazu vještaka na način da od tuženika potražuje samo pozitivne razlike tečaja u iznosu od 1.967,15 eura / 14.821,46 kuna, zajedno s pripadajućim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate,

-da tuženik osporava nalaz i mišljenje vještaka s obrazloženjem da je isti utemeljen na pogrešnoj premisi da je između stranaka ugovorena fiksna kamatna stopa i fiksni tečaj, jer to nije bila ugovorna volja stranaka, niti to proizlazi iz predmetnog ugovora o kreditu,

-da je tuženik predložio da se izvrši dopuna vještačenja te da vještak utvrdi kolika bi bila kamatna stopa s obzirom na objektivne kriterije koji su utjecali na kretanje parametara uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope u periodu otplate kredita,

-da je odbijen prijedlog punomoćnika tuženika za provođenjem dopunskog vještačenja na predložene okolnosti, a tuženik je odustao od prijedloga za saslušanjem svjedoka osobnog bankara T,

-da su primjedbe punomoćnika tuženika pravne prirode, te isti nije imao primjedbi na matematički izračun,

-da iz iskaza tužitelja u svojstvu stranke slijedi da je predmetni ugovor o kreditu sklopio 2006., godine za kupnju osobnog automobila za osobne potrebe, u iznosu od oko 19.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, da nije bio vlasnik / suvlasnik firme / obrta, da je predmetni ugovor o kreditu sklopio s PSC Osijek za kupnju osobnog automobila marke Opel Astra, da su mu u PSC-u rekli da surađuju s PBZ-om, te su ga uputili u PBZ poslovnicu u Osijeku u Radićevoj ulici, kod gospodina C, koji ga je upitao hoće li podići kredit u eurima ili CHF-u, te ga je savjetovao da je povoljniji kredit u CHF-u budući je niža kamata, da se nakon povećanja rata u banci interesirao zbog čega se to dešava, a oni su mu odgovorili da je narastao tečaj franka u odnosu na kunu te je zbog toga rata porasla, da nije mogao pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama i dobio je gotovi obrazac Ugovora o kreditu, da je pročitao predmetni ugovor prije potpisivanja, da mu je bilo jasno da je kamata promjenjiva, no nitko mu nije objasnio način promjene kamatne stope i nije očekivao da će toliko porasti kamatna stopa, kao i tečaj CHF u odnosu na kunu, da ga nisu upozorili da HNB ne brani tečaj CHF-a u odnosu na kunu, niti da bi se tečaj mogao toliko povećati, a da je znao da će se rata kredita toliko povećati takav kredit ne bi podigao,

-da je iskaz tužitelja dan logično, okolnosno, uvjerljivo i nije u suprotnosti s izvedenim materijalnim dokazima,

-da je čl. 502. c. ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. a. stavak 1., ovog zakona, da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi,

-da je čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/2003, dalje: ZZP/03) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocjene nepoštenima ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati,

-da je čl. 87. istog zakona propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna,

-da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost iz samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe,

-da je stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev-249/14-2 da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu, da su u odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora, koja je kao takva ostala nerazumljiva,

-da je ocjenom provedenih dokaza utvrđeno da je tužitelj kao korisnik kredita broj 9012003654, sklopljenog dana 4. listopada 2006., s tuženikom kao kreditorom zaključio Ugovor o kreditu na iznos od 19.958,76 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan isplate kredita, na rok vraćanja od 84 mjeseca, a na dan sklapanja Ugovora redovna kamata je iznosila 4,99% godišnje, koja se mijenjala u skladu s jednostranim odlukama tuženika, prvotni mjesečni anuitet je iznosio od 282,00 CHF, no tijekom otplate kredita radi povećanja kamatne stope i tečaja CHF naspram kune, mjesečni anuiteti u kunskoj protuvrijednosti su se plaćali po srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja, odnosno od početnih 1.307,59 kuna mjesečno tijekom otplate su iznosili oko 2.000,00 kuna mjesečno,

-da iako tuženik navodi da su mediji i HNB upozoravali javnost na moguće rizike i učinke tečajnih i kamatnih promjena na kreditne obveze te da je HNB napravila analizu hipotetske naravi na primjeru kredita vezanog uz CHF, uslijed čega je tužitelj imao saznanja da postoji eventualna mogućnost jačanja tečaja švicarskog franka u odnosu na kunu, da tuženik nije dokazao da je prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu u cijelosti informirao tužitelja o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule u CHF,

-da kako su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu bile sastavni dio standardnog unaprijed sastavljenog ugovora o kreditu od strane banke, a o kojim se odredbama s tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj imao utjecaj na njegov sadržaj, niti je tuženik prije i u vrijeme zaključenja ugovora u cijelosti informirao tužitelja o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule u CHF te je na taj način temeljem nepoštenih odredbi stekao određenu nepripadnu korist jer je povrijedio interes i prava tužitelja kao potrošača, korisnika kredita, jer se u ugovoru koristio ništetnim i nepoštenim ugovornim odredbama, na način da je tuženik povećavao kamatnu stopu sukladno jednostranoj odluci banke i na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime da je tuženik postupio suprotno odredbama ZZP/03,

-da je prigovor zastare sud djelomično osnovanim u odnosu na potraživanje tužitelja za isplatom iznosa za period od 10. studenoga 2006. do 10. ožujka 2007. budući je za navedene iznose nastupila zastara kao i za iznose od 14. siječnja 2008. do 15. siječnja 2009. i za iznos od 9,76 eura od 12. veljače 2009. zajedno s pripadajućim kamatama, budući se navedeni iznosi odnose na negativnu tečajnu razliku odnosno manje plaćenih iznosa, u iznosu od 22,53 eura, sve pobliže opisano pod III/ izreke presude, pa je u tom dijelu odbijen tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan,

-da je u preostalom dijelu prigovor zastare neosnovan, budući nije protekao rok zastare od pet godina.

7. Slijedom svega navedenog, prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja kao osnovan za utvrđenjem ništetnosti dijela odredbi iz članka 4., stavak 1., i članka 6., stavak 2. Ugovora o kreditu broj 9012003654, sklopljenog dana 4. listopada 2006., između tužitelja i tuženika, pobliže opisan pod točkom I. izreke presude. Nadalje, prvostupanjski sud je utvrdio da je tuženik temeljem ništetnih odredbi, a koje se odnose na odredbe ugovora o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF stekao nepripadnu korist, te je utvrdio da tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog ugovora, odnosno dijela ugovora u konkretnom slučaju primio, a sukladno odredbi čl. 323., čl. 1111., u svezi s čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima( „Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023., dalje: ZOO), pa je obvezao tuženika na isplatu iznosa od 1.936,62 eura / 14.591,46 kuna, zajedno s pripadajućim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate.

8. Tužitelj se pravilno pozvao na učinke presude iz spora za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. (kao i presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015.), kojom je potvrđeno i u odnosu na tuženika da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora (8.studenoga 2006.), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa da je time postupljeno suprotno odredbama ZZP/03 u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje, i protivno odredbama Zakonu o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/2007. i d, dalje: ZZP/07) i to člancima 96., 97. i 102. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

9. Jednako tako, identične posljedice su u pogledu odluke na koju se poziva tužitelj iz istog spora koji se odnosi na zaštitu kolektivnih interesa potrošača vezano za valutnu klauzulu u švicarskim francima. Naime, odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. potvrđena je odluka prvostupanjskog suda kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev na utvrđenje da su banke, (i tuženik u tom sporu) u pojedinim utuženim razdobljima za svaku banku, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a koja odluka je potvrđena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 2221/2018 povodom revizije i u odnosu na žalitelja.

10. Neosnovano žalitelj problematizira činjeničnopravne zaključke suda prvog stupnja o ništetnosti spornih odredbi ugovora o kreditu koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule vezane za CHF, jer je sud prvog stupnja svoja utvrđenja o nepoštenosti navedenih ugovornih odredbi, a što za posljedicu ima njihovu ništetnost, temeljio na odlukama sudova donesenih u postupku kolektivne tužbe, na koje se tužitelj pozivao i to iz razloga koje je i sam naveo, a što kao potpuno pravilno prihvaća i ovaj sud.

11. Radi toga je pravilan zaključak da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF nepoštene i time ništave u smislu odredaba čl. 87. st. 1.

ZZP/03 te Zakona o obveznim odnosima.

12. Odredbom čl. 81. st. 2. i st. 3. ZZP/03, važećeg u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu između stranaka u ovome sporu, bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

13. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 81. st. 4 ZZP/03).

14. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor (čl. 83. ZZP/03).

15. Nadalje odredbom čl. 87. st. 1 ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe ( st. 2.).

16. U ovom postupku tuženik nije dokazao, teret dokaza koje činjenice je ležao na istom, da se je o spornim odredbama ugovora pregovaralo.

17. S obzirom da je odredbom čl. 81. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kakvu neravnotežu uzrokuju sporne odredbe, jer tuženik kao trgovac tužitelja kao potrošača nije u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima te elementima koje dovode do promjene bilo kamatne stope bilo valute te jer tuženik kao trgovac nije informirao tužitelja o parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja to je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da su predmetne odredbe kao takve ništetne kako je to u konačnosti utvrđeno i u kolektivnom sporu.

18. Ovo iz razloga jer je odredbom čl. 87. st. 1 ZZP/03 propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava slijedom čega je pravilno prvostupanjski sud pobijanom presudom utvrdio ništetnost Ugovora u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamata i valutna klauzula vezano uz valutu CHF.

19. S obzirom da se odluka o ništetnosti odredaba spornog potrošačkog ugovora o kreditu temelji na presumpciji da u određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, tuženik je u konkretnom slučaju bio ovlašten utvrditi i dokazivati da je u postupku sklapanja pojedinačnog Ugovora o kreditu, kao što je ugovor od 4. listopada 2006. ipak na drugi način dao odgovarajuću obavijest potrošaču u naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošaču unatoč punoj obavijesti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, koje okolnosti tuženik u ovom postupku nije dokazao.

20. Prvostupanjski sud je omogućio dokazivanje da li su tužitelju u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile u konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) na drugi način dane odgovarajuće obavijesti potrošača o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovorenih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da li je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Prvostupanjski sud je izveo dokaz saslušanja tužitelja te izvršio uvid u dostavljenu dokumentaciju na koju se tuženik pozvao u odgovoru na tužbu dok tuženik nije predlagao daljnje dokaze na te okolnosti, a odustao je od prijedloga za saslušanje djelatnika tuženika (list 92 spisa). Stoga, kraj činjenice da je, kako je to navedeno, na sporne okolnosti sud proveo adekvatne personalne i materijalne dokaze, predložene po strankama, koje je pravilno ocijenio u smislu odredbe čl. 8. ZPP, s kojom ocjenom se slaže i ovaj viši sud, neosnovani su navodi tuženika da je prvostupanjski sud zanemario okolnosti konkretnog slučaja.

21. Vještak je svoj nalaz i mišljenje utemeljio na priloženoj dokumentaciji, te ga iznio savjesno i u skladu s pravilima struke. Tuženik nije prigovarao matematičkom izračunu vještaka, prvostupanjski sud je prihvatio nalaz financijskog vještaka kao objektivan i stručan, a upućivanje tuženika na drugu metodologiju izračuna predstavlja prigovor pravne prirode koji od strane prvostupanjskog suda pravilno nije prihvaćen.

22. Žalbeni navodi o tome da je Zakonom o obveznim odnosima dopušteno ugovarati valutnu klauzulu, kao i promjenjivu kamatnu stopu, nemaju utjecaja na odluku o ništetnosti navedenih ugovornih odredbi i to upravo zbog utvrđenja iz presuda na koje se prvostupanjski sud utemeljeno pozvao, pa se samo može dodati to da sama mogućnost ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope ne znači i ne može značiti da niti jedna ugovorna odredba kojom se ugovara valutna klauzula i /ili promjenjiva kamatna stopa ne može biti ništetna, jer je mogućnost takvog ugovaranja zakonom propisana. U ovom slučaju ugovorne odredbe su ništetne po posebnom propisu, Zakonu o zaštiti potrošača kao lex specialisu, i to zato što su nepoštene.

23. Nadalje, neosnovano se tuženik poziva na parametre koji utječu na promjenjivost visine kamatne stope u periodu otplate s obzirom na utvrđenje o ništetnosti konkretnih ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi pa se na ugovorni odnos primjenjuje odredba o kamati po stopi ugovorenoj u trenutku sklapanja ugovora. Pri tome valja istaknuti da je i prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 143/2013.), na koji Zakon upire tuženik u žalbi, postojala zakonska obveza preciznijeg definiranja parametara o promjenjivoj kamatnoj neovisno o tome što do stupanja na snagu tog Zakona nije postojala zakonska obveza izmjene ili usklađivanja odredaba u postojećim ugovorima o kreditu na način da se definiraju parametri promjenjivosti, a navedena nepoštena postupanja banaka su i bila povod preciznijem normiranju navedene zakonske obveze (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-953/2020-2 od 11. siječnja 2023.).

24. Također, prvostupanjski sud je pravilno otklonio kao neosnovan tuženikov prigovor zastare. Naime, valja reći da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva iznova ponovno počinje teći od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u tom sporu, odnosno taj rok počinje teći pravomoćnošću presude u predmetu Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u odnosu na ništetnost valutne klauzule. S tim u vezi, Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. dao je objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovdje slučaj, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Stoga je suprotno žalbenim navodima tuženika materijalno pravo pravilno primijenjeno kada je prigovor zastare odbijen kao neosnovan budući da je tužba u konkretnom slučaju podnesena 2. kolovoza 20021., slijedom čega za isplatu preplaćenih iznosa s osnova ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli nije protekao petogodišnji zastarni rok. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe jest zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a.

24.1. Iskazano shvaćanje početka roka zastare za restitucijske zahtjeve potrošača, kao posljedica nepoštenosti (ništetnosti) ugovorne odredbe je i u duhu prava Europske unije - presude Suda Europske unije broj C-485/19 od 22. travnja 2021. (LH protiv Profi Credit Slovakia s. r. o.), kojom je presuđeno:

"Načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive Vijeća 93/13/EZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ili odredaba protivnih zahtjevima iz Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ primjenjuje rok zastare …. koji počinje teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove." (točka 1. izreke)". Pravilno je ocijenjen neosnovanim i prigovor zastare tražbine, jer se radi o restitucijskom zahtjevu prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, na temelju čl. 323. st. 1. ZOO, odnosno 104. ZOO/91. Kao posljedica utvrđenja ništetnosti pojedinih odredaba ugovora, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost, kako je to zaključio Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela 30. siječnja 2020.

25. Tuženik je, s obzirom na utvrđenja iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, nepošteni stjecatelj, jer je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, čime je povrijedio odredbe ZZP/03 te odredbe ZOO-a. Radi toga mora vratiti ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredaba, već platiti i zateznu kamatu, kako je to, pravilno utvrdio prvostupanjski sud. Pri tome se ne može primjenjivati odredba vezana za trogodišnji zastarni rok navedena u čl. 226. ZOO-a, s obzirom da je potraživanje tužitelja usmjereno na pretplaćeni iznos kamata, a ne na povrat samih kamata. U konkretnom slučaju nije riječ o tražbini povremenih davanja, niti se tražbina tužitelja odnosi na plaćanje anuiteta, već isplatu stečenog bez osnove pa u primjenu ne dolazi zastarni rok iz čl. 226. ZOO-a, već opći zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a.

26. U odnosu na ostale žalbene navode tuženika kojima ponavlja prigovore koji su isticani u postupku, na koje je prvostupanjski sud u razlozima prvostupanjske presude jasno i argumentirano odgovorio, nije potrebno ponavljati obrazloženje prvostupanjske presude.

27. Stoga je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a valjalo odbiti žalbu tuženika i odlučiti kao pod točkom I. izreke ove presude. Pri čemu drugostupanjski sud ne pazi po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka (čl. 365. st. 2. ZPP-a), a tuženik određeno ne prigovara broju i vrstama radnji za koje je tužitelju dosuđen trošak.

28. Međutim, osnovani su žalbeni navodi tužitelja kojima osporava pravno shvaćanje prvostupanjskog suda da je dio tužbenog zahtjeva tužitelja u zastari, kao i pravno shvaćanje prvostupanjskog suda o uračunavanju negativne tečajne razlike.

29. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci broj Rev 1238/2022-2 od 11. siječnja 2024. zauzeo pravno shvaćanje da su pravilno nižestupanjski sudovi ocijenili prigovor zastare neosnovanim iz razloga jer je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, pa je zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počela teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Stoga jer je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 postala pravomoćna 13. lipnja 2014. i od toga dana je počeo teći zastarni rok od pet godina propisan čl. 225. ZOO-a dok je u pogledu valutne klauzule zastara počela teći od 4. lipnja 2018. Obzirom na izloženo, odgovor na pitanje zbog kojeg je dopuštena revizija glasi: "Nije nastupila zastara prava za isplatom iznosa koji su dospjeli prije 4. travnja 2007. s osnove ništetnih odredbi ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi, a sve s obzirom na činjenicu da je kolektivna tužba poslovni broj P-1401/12 u postupku Potrošač podnesena 4. travnja 2012."

30. Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci broj Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023. vezano za umanjivanje potraživanje tužitelja s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate zauzeo pravno shvaćan: „U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK - CHF bio manji od tečaja HRK - CHF na dan isplate kredita.“

31. S obzirom da je prvostupanjski sud zbog pogrešnog pravnog pristupa djelomično odbio tužbeni zahtjev tužitelja, a iz pobijane presude nije moguće utvrditi točnost iznosa koji su s te osnove odbijeni imajući u vidu iznose utvrđene provedenim vještačenjem (stranica 64 spisa) te dosuđujući iznos u točki II. izreke presude, osnovani su žalbeni navodi da je u tom dijelu činjenično stanje nepotpuno utvrđeno te da je prvostupanjski sud na tako nepotpuno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio i materijalno pravo.

32. Stoga je na temelju odredbe čl. 370. ZPP-a valjalo ukinuti prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu (pod točkom III. izreke prvostupanjske presude) i vratiti predmet tome sudu na ponovno suđenje.

33. U ponovnom postupku prvostupanjski sud će, uzimajući u obzir pravna shvaćanja koja mu je ukazano ovim rješenjem te iznose utvrđene provedenim vještačenjem te dosuđujući iznos u točki II. izreke presude, donijeti novu odluku.

34. O troškovima žalbe tužitelja odlučit će se u konačnoj odluci.

U Zagrebu 8. travnja 2025.

Predsjednica vijeća

Vesna Žulj