Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2203/2023-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Žulj, predsjednice vijeća, te članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice Mirele Mijoč Kramar i člana vijeća Roberta Jambora, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje iz Zagreba, A. Mihanovića 3 OIB 84397956623 protiv tuženika Hrvatskog ureda za osiguranje iz Zagreba, Martićeva 73 OIB 38922958547, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz odvjetničkog društva Mađarić & Lui iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-222/2020-27 od 18. kolovoza 2022., u sjednici vijeća održanoj 8. travnja 2025.,

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-222/2020-27 od 18. kolovoza 2022. kojim je dopuštena preinaka tužbe.

II. Ukida se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 222/2020-27 od 18. kolovoza 2022. i predmet vraća istome prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

III. O troškovima žalbenog postupka odlučit će se u konačnoj odluci

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku Hrvatski ured za osiguranje platiti tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje iznos od 164.290,78 kn uz pripadajuću zateznu kamatu koja teče na iznos od 81.437,74 kn od 16. siječnja 2020. do isplate i na iznos od 82.853,04 kn od 4. listopada 2021. do isplate. Prvostupanjskim rješenjem dopušta se preinaka tužbe i tužbenog zahtjeva.

2. Protiv prvostupanjske presude i rješenja žali se tuženik zbog svih zakonom predviđenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., dalje: ZPP), predlaže prvostupanjsku presudu i rješenje preinačiti, podredno ukinuti. Traži trošak žalbe.

3. Žalba protiv presude je osnovana, a žalba protiv rješenja je neosnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štetu nastalu isplatom invalidske mirovine osiguraniku tužitelja koji zahtjev temelji na odredbi čl. 161. i 164. st. 1. Zakona o mirovinskom osiguranju, a koja invalidska mirovina je isplaćena osiguraniku tužitelja u razdoblju od 1. rujna 2017. do 30. rujna 2019. i od 1. listopada 2019. do 30. rujna 2021., s tim da se štetni događaj na temelju kojeg je isti ostvario invalidsku mirovinu dogodio 22. travnja 2007.

5. Tužitelj je tužbom potraživao iznos od 81.437,74 kune s osnova isplaćene invalidske mirovine osiguraniku HZMO ČE za razdoblje od 1. rujna 2017. do 30. rujna 2019., a u podnesku od 4. listopada 2021. (list 104 spisa) tužitelj je istaknuo da je nastavio s isplatom invalidske mirovine osiguraniku HZMO ČE za slijedeće razdoblje od 1. listopada 2019. godine od 30. rujna 2021. te je nova šteta za HZMO u iznosu od 82.853,04 kuna. Stoga je povisio tužbeni zahtjev na ukupni iznos od 164.290,78 kuna s pripadajućim zateznim kamatama.

5.1. Prvostupanjski sud je pravilnom primjenom odredbe čl. 190. st. 2. i 3. ZPP-a dopustio preinaku tužbe iako se tuženik istome protivio s obzirom da je prvostupanjski sud utvrdio da je preinaka bila svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama i zato što tužitelj nije mogao preinačiti tužbu bez svoje krivnje do zaključenja prethodnog postupka, pa suprotni navodi tuženika nisu doveli u sumnju pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja. Stoga je valjalo primjenom odredbe čl. 380. st. 2. ZPP-a odlučiti kao pod točkom I. izreke rješenja.

6. Nadalje, prvostupanjski sud je ocijenio tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim polazeći od utvrđenja i zaključaka:

-da je iz pravomoćnog rješenja Općinskog suda u Pregradi broj P-147/07 od 30. travnja 2007. razvidno da je okrivljeni PE proglašen krivim jer je dana 22. travnja 2007. skrivio prometnu nesreću u kojoj je tjelesne ozljede zadobio osiguranik tužitelja ČE,

-da je iz pravomoćnog rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje Područne službe u Zagrebu klasa: 141-02/09-01 ur.broj: 341-25-05/3-09-068973 od 23. travnja 2009. razvidno da je osiguraniku ČE određena invalidska mirovina počev od 9. veljače 2009. zbog profesionalne nesposobnosti za rad u iznosu od 2.873,69 kuna mjesečno, time da isplata ove mirovine pripada korisniku počevši od 9. veljače 2009.,

-da je iz nalaza i mišljenja vještaka o invalidnosti od 13. studenog 2008. HZMO Područne službe u Zagrebu broj 292052 razvidno da je Mišljenje Stručnog povjerenstva za reviziju od 17. prosinca 2008. da je potrebno odrediti med. KI za poslove ovlaštene službene osobe i time profesionalnu nesposobnost za rad od 13. studenoga 2008. zbog ozljeda na radu uz utvrđene dijagnoze: glavna bolest: Sy CB CC posttr. Contr. Omeri l.dex. posttr., Contr. Cubiti et genii l.sin. posttr. I druge bolesti koje utječu na radnu sposobnost: St. P. contus. Thoracis St. P. infractionem proc. Xipoideus i Sy IS chr., uz utvrđenje da su ustanovljene bolesti i anatomsko- funkcionalni defekti koji onemogućuju rad na poslovima ovlaštene službene osobe jer na osnovi utvrđenog zdravstvenog stanja koje uvjetuje navedene kontraindikacije te nakon usporedbe prema tjelesno i psihički zdravome osiguraniku iste ili slične naobrazbe i sposobnosti za poslove na koje je raspoređen i koje obavlja vještak – postoji invalidnost i to profesionalna nesposobnost za rad jer mu je radna sposobnost trajno smanjena za više od polovice prema tjelesno i psihički zdravome osiguraniku iste ili slične naobrazbe i sposobnosti, a uzrok invalidnosti je ozljeda na radu time da je uzrok nastanka invalidnosti 13. studenoga 2008.,

-da je iz presude Općinskog suda u Krapini poslovni broj P-266/08-35 od 18. studenoga 2009. razvidno da je tuženik Hrvatski ured za osiguranje, Zagreb, Martićeva 73 dužan platiti tamo tužitelju ČE iznos od 36.900,00 kn sa zateznom kamatom tekućom od 2. travnja 2008. pa do isplate s osnova pravične novčane naknade zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje, a koja presuda je postala pravomoćna 14. prosinca 2011.,

-da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-3835/11 od 3. travnja 2013. naloženo tuženiku Hrvatskom uredu za osiguranje isplatiti tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje iznos od 27.628,63 kune sa sporednim potraživanjima, a koji iznos predstavlja štetu koju je tužitelj pretrpio isplatom mirovine temeljem rješenja HZMO od 22. travnja 2009. kojim je osiguraniku priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad jer je tužitelj isplatio osiguraniku od 9. veljače 2009. do 31. siječnja 2010. na ime invalidske mirovine ukupan iznos od 35.689,92 kune te stoga sukladno zakonskim propisima obračun razmjernog dijela isplaćene mirovine iznosi 7.137,98 kuna koji iznos predstavlja štetu, a koju tuženik nije dobrovoljno podmirio,

-da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1570/15 od 24. studenoga 2015. naloženo tuženiku Hrvatskom uredu za osiguranje isplatiti tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje iznos od 7.259,71 kuna sa zateznom kamatom koja teče od 1. travnja 2015. do isplate,

-da je sud izvršio uvid u spis HZMO broj spisa 292052 i utvrdio da je poslije na ponovnom pregledu 20. prosinca 2010. ovlašteni vještak dao novi nalaz i mišljenje kojim je utvrđeno da nije došlo do pogoršanja zdravstvenog stanja niti promjena, te se ne mijenja mišljenje o invalidnosti koje je ranije dato, a uzrok invalidnosti je i dalje 100% ozljeda na radu, time da je u međuvremenu osiguranik kontroliran po fizijatru, psihijatru ali nije došlo do značajnije promjene zdravstvenog stanja i ranija ocjena se ne mijenja,

-da je mjerodavno pravo Zakon o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj 157/2013., 151/2014., 33/2015., 93/2015., 120/2016., 18/2018., 62/18., 115/2018. i 102/2019., dalje: ZMO) jer tužitelju šteta nastaje sukcesivno svakom mjesečnom isplatom mirovine pa svaka tužiteljeva isplata invalidske mirovine njegova osiguranja predstavlja novu štetu,

-da je tužitelj utužio isplatu mirovine počev od 1. rujna 2017. pa do 30. rujna 2019. u iznosu od 81.437,74 kune i potom od 1. listopada 2019. do 30. rujna 2021. u visini od 82.853,04 kune (preinačeni tužbeni zahtjev 4. listopada 2021.) pa da nije nastupila zastara za sva navedena potraživanja jer je šteta nastupila 1. rujna 2017. , a tužba je podnesena 16. siječnja 2020. dok je za preinačeni tužbeni zahtjev šteta nastupila 1. listopada 2019., a preinačeni tužbeni zahtjev je podnesen 4. listopada 2021. pa dakle nije protekao rok u smislu odredbe članka 215. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023., dalje: ZOO), prema kojem zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano,

-da prema odredbi čl. 230. stavka 2. ZOO-a tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a obzirom da u ovom postupku nije protekao rok od 3 godine iz navedena zakonske odredbe

-da je prema odredbi članka 162. ZMO-a propisano da tužitelj ima pravo na naknadu štete od osobe koja je prouzročila smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, djelomična ili potpun gubitak radne sposobnosti, tjelesno oštećenje ili smrt osigurane osobe, a prema odredbi članka 164. istog Zakona, Zavod ima pravo tražiti naknadu štete izravno od društva za osiguranje kod kojeg su vlasnici odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu (izvorno pravo na naknadu štete), dok je odredbom članka 161. ZMO-a određeno da Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja, a naknada stvarne štete koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz tog Zakona obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja, između ostalog, novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na mirovinu u punom iznosu,

-da je u ovom predmetu Zakon o mirovinskom osiguranju lex specialis.

-da nisu utemeljeni prigovori tuženika da je bilo potrebno primijeniti Zakon o mirovinskom osiguranju koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štetnog događaja kao niti da je potrebno primijeniti Zakon o obveznim osiguranjima u prometu, jer je u ovom predmetu nedvojbeno da tužitelj ima pravo na naknadu štete od tuženika u punom iznosu, a ne u razmjernom dijelu,

-da je odbijen prijedlog za izvođenje dokaza vještačenjem po vještaku medicine rada iz razloga što je vezano uz uzrok nastanka profesionalne nesposobnosti za rad ČE već provedeno vještačenje po vještaku medicine rada prim. dr. sc. Bojani Knežević u predmetu P-2157/16 Trgovačkog suda u Zagrebu u kojem je utvrđeno da skup tjelesnih ozljeda koje je ČE zadobio u prometnoj nezgodi predstavlja tešku tjelesnu ozljedu koja je uzrok umirovljenja i trajnih posljedica te je isti profesionalno nesposoban obavljati poslove ovlaštene službene osobe u policiji,

-da stoga prvostupanjski sud ne nalazi potrebe za novim vještačenjem posebno imajući u vidu da je invalidska mirovina utvrđena pravomoćnim upravnim aktom te je na tuženiku bila mogućnost da ukoliko raspolaže nekim novim činjenicama ili dokazima pokrene postupak obnove upravnog postupka priznanja prava na invalidsku mirovinu, a što tuženik nije učinio,

-da je odbijen prijedlog za provođenje financijskog vještačenja jer je tužitelj u ovom postupku dostavio dvije javne isprave i to dva obračunu isplaćenih mirovina i to uz tužbu kao i uz podnesak kojim je predložio preinaku tužbenog zahtjeva i to u predmetu OB-03342760115 od 25. rujna 2019. na iznos od 81.437,74 kn (list 41 spisa) i u obračun HZMO u predmetu OB 03342760115 od 4. listopada 2021. na iznos od 82.853,04 kn (list 42 spisa),

-da se radi o ispravama koje je izdalo javno tijelo, i sačinjeni su u skladu s odredbama članka 160. ZMO-a te se u skladu s člankom 171. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/2009.) smatraju javnim ispravama,

-da tuženik nije naveo niti jedan razlog zbog kojim bi osporio istinitost sadržaja javne isprave, a u smislu čl. 230. ZPP-a javna isprava dokazuje istinitog onoga što se u njoj potvrđuje odnosno određuje,

-da je prvostupanjski sud utvrdio da je tužitelj dokazao ne osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva,

-da je tužitelj dokazao da je podnio tuženiku odštetni zahtjev, i to podneskom od 18. studenog 2019. (list 40 spisa), što tuženik nije niti osporio, pa se smatra da je tuženik pao u zakašnjenje s naknadom štete od prvog slijedećeg dana, te je sud tužitelju priznao zatezne kamate na iznos od 81.437,74 kune počev od 16. siječnja 2020., kao dana podnošenja tužbe, a zatezne kamate na iznos od 82.853,04 kune je priznao tužitelju počev od 4. listopada 2021. kao dana podnošenja podneska kojim je zatražena preinaka tužbe sudu i to naknadom štete i za navedeni iznos za koji su isplaćene invalidske mirovine od strane tužitelja.

7. Slijedom svega iznesenog prvostupanjski sud je tužbeni zahtjev tužitelja ocijenio osnovanim i odlučio kao u izreci presude.

8. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika da je tražbina tužitelja iz podneska od 4. listopada 2021., koja se odnosi na razdoblje od 1. listopada 2019. do 30. rujna 2021. zastarjela. Vrhovni sud Republike Hrvatske je, polazeći od odredbi Zakona o mirovinskom osiguranju, u nizu odluka (odluke broj Rev x-800/12 od 3. srpnja 2013., Rev-110/10 od 16. veljače 2011., Rev x-639/17 od 10. listopada 2019., Rev-545/08 od 14. siječnja 2009., Rev 205/2023- od 17. listopada 2023. i dr.) izrazio shvaćanje da se potraživanja Zavoda (tužitelja) po osnovi isplaćenih mirovina, prema osobi odgovornoj za štetu, smatraju naknadom štete te da se na te tražbine primjenjuju zastarni rokovi za naknadu štete, a koji su propisani Zakonom o obveznim odnosima. Pri čemu u postupku nije utvrđeno da je od saznanja za isplatu pojedinih iznosa pa do podnošenja tužbe, odnosno podneska od 4. listopada 2021. protekao trogodišnji rok zastare iz članka 230. ZOO-a propisan za tražbinu naknadu štete, a ni petogodišnji zastarni rok iz članka 225. ZOO-a u kojem roku zastarijeva obveza vraćanja stečenog bez osnove.

9. Međutim, osnovani su žalbeni navodi tuženika da je prvostupanjski sud zbog pogrešnog pravnog pristupa propustio utvrditi osnovanost istaknutih prigovora tuženika o nedostatku postojanja uzročne veze između štetnog događaja i umirovljenja osiguranika tužitelja na koju okolnost je tuženik predlagao provođenje vještačenja po vještaku medicine rada kao i prigovor da tužitelj ima pravo samo na razmjerni dio mirovine te je u tu svrhu, radi utvrđenja razmjernog dijela mirovine, tuženik predlagao i provođenje financijskog vještačenja, pa su utoliko osnovani žalbeni navodi tuženika da je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno te da je prvostupanjski sud na tako nepotpuno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio i materijalno pravo.

10. Rješenje kojim je odlučeno o pravu osiguranika tužitelja na invalidsku mirovinu, a koje je HZMO kao upravno tijelo nadležno za odlučivanje o pravima iz mirovinskog osiguranja, donijelo u upravnom postupku odlučujući o pravu stranke u upravnoj stvari predstavlja upravni akt. Sve što je utvrđeno izrekom pravomoćnog upravnog akta donesenog u zakonitom postupku smatra se dokazanim, a stranka koja to osporava i tvrdi suprotno dužna je to i dokazati, što znači da je, u situaciji kada tuženik ospori da je invalidnost tužiteljevog osiguranika nastupila kao izravna posljedica ozljeda zbog prometne nezgode unatoč postojanju odluke upravnog tijela o priznavanju prava na mirovinu, na tuženiku teret (i mogućnost) dokaza (ne)postojanja uzročno posljedične veze između ozljeda osiguranika tužitelja zadobivenih u prometnoj nezgodi s njegovim umirovljenjem (tako i Ustavni sud u svojoj odluci U-III-3670/19 od 17. rujna 2020., Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama Rev 716/2022 od 31. kolovoza 2022. Rev 249/2022-2 od 18. siječnja 2022. i dr.).

10.1. Dakle, u parnici je dopušteno dokazivati da radna sposobnost osiguranika tužitelja i njegovo umirovljenje nisu u uzročno-posljedičnoj vezi (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev 203/2023-2 od 9. svibnja 2023.). U navedenoj odluci Vrhovni sud Republike Hrvatske, odgovarajući na drugo postavljeno pitanje, i vodeći računa o ispravama u spisu kojom se dostavlja obračun za isplatu tužitelju, neovisno o tome što se na toj ispravi naznačuje po samom tužitelju da ona ima značaj javne isprave iz čl. 161. do 170. ZMO-a kada navedene odredbe ne uređuju niti propisuju karakter potvrde o izvršenim isplatama po osnovi prava iz mirovinskog osiguranja već reguliraju pitanje naknade štete, po ocjeni tog suda takva potvrda nema značaj javne isprave u smislu odredbe čl. 230. ZPP-a (identično pravno shvaćanje je zauzeto i u odluci Rev 1034/2021-2 od 8. veljače 2023.).

10.2. Pri čemu su osnovani žalbeni navodi tuženika da je time što je u postupku, unatoč protivljenju tuženika, u dokazne svrhe uzet u obzir nalaz i mišljenje vještaka izrađen u drugom sporu (P-2157/16), tuženiku zapravo oduzeta mogućnost raspravljanja pred sudom. To tim više jer sud odlučuje o tužbenom zahtjevu, u pravilu, na temelju usmene, neposredne i javne rasprave i vještačenje se usmeno iznosi na glavnoj raspravi, a sud određuje hoće li vještak iznijeti svoj nalaz i mišljenje samo usmeno na raspravi ili ih podnijeti i u pisanom obliku prije rasprave. Vještak mora obrazložiti svoj nalaz i mišljenje usmeno na glavnoj raspravi, s tim da je svrha takvog iznošenja nalaza i mišljenja vještaka omogućavanje strankama da se postavljanjem pitanja vještaku razjasne eventualne primjedbe na njegov nalaz i mišljenje (članak 4. i 259. do 260. ZPP-a). Identično pravno shvaćanje je zauzeto u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2408/13-2 od 24. travnja 2018.

11. Nadalje, sporno je i po kojem se propisu ima procjenjivati osnovanost zahtjeva tužitelja s obzirom da prvostupanjski sud smatra kako se na konkretno potraživanje tužitelja-izdatak za isplatu invalidske mirovine primjenjuje odredba čl. 161. i 164. ZMO-a, dok se tuženik tijekom postupka i u žalbi poziva na odredbu Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“, broj 151/2005., 36/2009., 75/2009., 76/2013., 152/2014., dalje: ZOOP) i to čl. 27. st. 3. Zakona.

12. Odredbom čl. 161. st. 1. ZMO-a propisano je da Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju, a prema stavku 2. istog članka propisano je da naknada stvarne štete, koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz ovoga Zakona, obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja, između ostalog, novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na mirovinu u punom iznosu. Odredbom čl. 164. st. 1. ZMO-a propisano je da Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima iz članka 161. ovoga Zakona i izravno od društva za osiguranje kod kojega su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu (izvorno pravo na naknadu štete).

13. Odredbom čl. 27. st. 1. ZOOP propisano je da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, prema st. 2. stvarnom štetom u smislu st. 1. istog članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji, a prema stavku 3. razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

14. Proizlazi, dakle, da je sukladno odredbi čl. 27. st. 1. ZOOP društvo za osiguranje (ovdje tuženik) obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, što znači svaku stvarnu štetu koju ti zavodi trpe bez obzira o kojem se osiguranju radi, ako se radi o obvezi iz okvira djelatnosti pojedinih zavoda za osiguranje i ako je obveza društva za osiguranje u granicama preuzetim u ugovoru o osiguranju između društva za osiguranje i njegovog osiguranika (stvarnog štetnika). No, kada je riječ o izdacima učinjenim na ime invalidske mirovine, kako je to određeno st. 2. i 3. čl. 27. ZOOP obveza tuženika postoji ako postoji razlika između iznosa mirovine koji se isplaćuju i iznosa koji bi bili isplaćeni kada bi razlog isplati bila ozljeda na radu, a ne štetni događaj za koji je odgovoran tuženik na ime osiguranja stvarnog štetnika.

15. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u brojnim odlukama (primjerice broj Rev-1067/12 od 5. prosinca 2017., broj Rev- 5292/2019-2 od 16. lipnja 2020. broj Rev 3159/2018-2 od 12. srpnja 2022.) za odluku o sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan je ZOOP koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine, a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka samog štetnog događaja (prometne nezgode).

16. Dakle, vezano za sporno pitanje; primjene propisa koji se ima primijeniti na konkretno potraživanje tužitelja-izdatak za isplate invalidske mirovine svom osiguraniku na temelju odredbe čl. 161. ZMO valja odgovoriti da se ima primijeniti poseban propis koji je bio na snazi u vrijeme kada je izdatak učinjen, a to je Zakon o obveznim osiguranjima u prometu (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske primjerice u odluci Rev 716/2022 od 31. kolovoza 2022., Rev 1298/2022-2 od 11. siječnja 2023. i dr.). Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci broj Rev 90/2023-2 od 4. travnja 2023. zauzeo pravno shvaćanje da je Zakon o mirovinskom osiguranju kasniji zakon, ali je ZOOP posebniji zakon, koji uređuje užu problematiku, pa se u konkretnoj situaciji ne može primijeniti načelo lex posterior derogat legi priori te da je bila intencija zakonodavca da donošenjem Zakona o mirovinskom osiguranju iz 2013. izmijeni odredbe ZOOP kojima je uređena odgovornost osiguratelja, da nije bilo zapreke da se donošenjem tog Zakona stave izvan snage odredbe ZOOP koje nisu usklađene s odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju u pogledu odgovornosti osiguratelja.

17. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci Rev 678/2022 u odgovoru na pitanje: "Je li za utvrđenje stvarne štete u postupcima u kojima Zavod za mirovinsko osiguranje od osiguravajućeg društva potražuje naknadu isplaćenih mirovina povodom prometne nezgode – a koje su isplaćene u vrijeme kada je snazi bio Zakon o obveznim osiguranjima u prometu – mjerodavan Zakon o mirovinskom osiguranju ili Zakon o obveznim osiguranjima u prometu? naveo da je već u odluci poslovni broj Rev-x 388/2018 od 25. kolovoza 2020. zauzeto pravno shvaćanje prema kojem je za odluku o sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine, a da je istovjetno pravno shvaćanje zauzeto i u kasnijim odlukama toga suda (Rev 5292/2019-2 od 16. lipnja 2020., Rev 206/2022-2 od 23. ožujka 2022., Rev 12/2022 od 12. siječnja 2022.).

18. U odluci broj Rev 203/2023-2 od 9. svibnja 2023. Vrhovni sud Republike Hrvatske navodi da je u odluci suda EU C-371/12 od 23. siječnja 2014. izneseno pravno shvaćanje da se na odnose osiguratelja i oštećenih osoba, u pogledu postojanja i visine obveze osiguratelja za naknadu štete osnovom zaključenog ugovora o osiguranju od automobilske odgovornosti uporabom motornog vozila za štete nastale u prometnim nezgodama, primjenjuju odredbe zakona koji regulira obvezno osiguranje vozila. Taj sud razlikuje građanskopravnu odgovornost za štetu uzrokovanu motornim vozilima, koju definira i jamči zakonodavstvo Unije i opseg štete naknade štete oštećenicima na ime građanskopravne odgovornosti osiguranika, (područje koje je uglavnom uređeno nacionalnim pravom, presuda C- 484/09 od 17. ožujka 2011. ČEA).

18.1. U navedenoj odluci broj Rev 203/2023-2 se navodi da je prema odredbi čl. 27. st. 1. ZOOP-a tuženik u obvezi zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog i invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, a to znači svaku stvarnu štetu koju ti zavodi trpe bez obzira o kojem se osiguranju radi (zdravstvenom, mirovinskom ili invalidskom), ako se radi o obvezi iz okvira djelatnosti tih zavoda za osiguranje i ako je obveza društva za osiguranje u granicama preuzetim u ugovoru o osiguranju između društva za osiguranje i njegovog osiguranika (stvarnog štetnika). Stoga svi izdaci koji su u uzročno posljedično vezani za isplate koje zavodi za socijalno osiguranje isplaćuju svojim osiguranicima na temelju propisa o osiguranju koji reguliraju takva prava, zbog posljedica štete koju je uzrokovao osiguranik društva za osiguranje predstavljaju stvarnu štetu koju je društvo za osiguranje dužno naknaditi zavodu za osiguranje jer je takvim isplatama umanjena imovina zavoda pa time i predstavlja stvarnu štetu.

18.2. Vezano za opseg štete, u navedenoj odluci se nadalje ističe da prema odredbi čl. 161. ZMO-a Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju (st. 1.). Naknada stvarne štete, koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz toga Zakona obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja, između ostaloga novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na mirovinu u punom iznosu (st. 2. t. 1.).

18.3. Također se u toj odluci navodi da kad se govori o stvarnoj šteti da se tada mora imati u vidu da su prihodi mirovinskog osiguranja između ostalog doprinosi za obvezno mirovinsko osiguranje na temelju generacijske solidarnosti čiji su obveznici osiguranici, poslodavci, Republika Hrvatska i drugi obveznici prema propisima koji uređuju doprinose (čl. 151. t. 1. ZMO-a), dok su rashodi mirovinskog osiguranja, između ostalog, mirovine, novčane naknade i druga primanja iz mirovinskoga osiguranja na temelju stečenih prava (čl. 152. t. 1. ZMO-a).

18.4. Stoga se u istoj odluci navodi, imajući u vidu navedeno, po redovnom tijeku stvari, da u štetnom događaju za koji je odgovoran tuženik nije došlo do ozljeđivanja i potpune nesposobnosti za rad osiguranika tužitelja, osiguranik tužitelja bi nastavio raditi i ostvario bi pravo na starosnu mirovinu. Time bi kroz cijelo razdoblje radnog odnosa tužiteljevog osiguranika u korist tužitelja bili uplaćivani doprinosi za obvezno mirovinsko osiguranje čime bi sukladno odredbi čl. 151. st. 1. ZMO-a tužitelj ostvarivao prihod. U konkretnoj situaciji tužitelj je ostvario prihod uplatama doprinosa obveznog mirovinskog osiguranja samo do odlaska u invalidsku mirovinu svog osiguranika, dok su daljnje uplate, potrebne za ostvarenje uvjeta za starosnu mirovinu izostale, krivnjom osiguranika tuženika, dakle samog tuženika.

18.5. Po shvaćanju tog suda u takvoj situaciji stvarnu štetu, koju tužitelj trpi isplatama invalidske mirovine nakon odlaska njegovog osiguranika u invalidsku mirovinu, predstavlja razlika između isplaćene invalidske mirovine u razmjeru u kojem je tako isplaćenoj mirovini doprinio osiguranik tuženika i razmjernog dijela mirovine koju bi po redovnom tijeku stvari ostvario osiguranik tužitelja, a koji razmjer ovisi o duljini staža osiguranja do smrti osiguranika tužitelja i duljini razdoblja u kojem je do pretpostavljenog stjecanja prava na starosnu mirovinu uplata doprinosa izostala (tako i u odluci broj Rev-1235/2021-2 od 22. veljače 2022.).

19. Slijedom svega navedenog, s obzirom da je zbog pogrešnog pravnog pristupa prvostupanjskog suda činjenično stanje nepotpuno utvrđeno valjalo je na temelju odredbe čl. 370. ZPP-a ukinuti prvostupanjsku presudu i vratiti predmet tome sudu na ponovno suđenje.

20. U ponovnom postupku prvostupanjski sud će, uzimajući u obzir pravna shvaćanja koja mu je ukazano ovim rješenjem radi utvrđivanja činjenica odlučnih za rješenje predmetnog spora ponovo odlučiti o dokaznim prijedlozima koje je tuženik predložio na okolnost osporene uzročne veze između ozljeđivanja osiguranika tužitelja i odlaska u invalidsku mirovinu i na okolnost utvrđenja razmjernog dijela mirovine, a zatim na temelju rezultata cjelokupnog postupka ponovo odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva, imajući pri tom u vidu i ostale žalbene prigovore tuženika.

21. O troškovima žalbe tuženika odlučit će se u konačnoj odluci.

U Zagrebu 8. travnja 2025.

Predsjednica vijeća

Vesna Žulj