REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-2675/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Darka Milkovića, člana vijeća i dr.sc. Ante Perkušića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske - Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine, OIB 95093210687, koju zastupa zakonski zastupnik Općinsko državno odvjetništvo u Rijeci, protiv tuženika ŠD, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Alen Ivković, odvjetnik u Rijeci, radi predaje u posjed i isplate, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Osijeku, poslovni broj Gž-1735/2022-2 od 7. ožujka 2024. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj Ps-12/2022-3 od 26. kolovoza 2022., u sjednici održanoj 8. travnja 2025.,

r i j e š i o  j e:

I. Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije se odbija u dijelu koji se odnosi na naznačena pravna pitanja.

II. Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije se odbacuje u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnoga ljudskog prava zajamčenog Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Obrazloženje

1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Osijeku, poslovni broj Gž-1735/2022-2 od 7. ožujka 2024. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj Ps-12/2022-3 od 26. kolovoza 2022. Prijedlog je podnesen zbog pravnih pitanja za koja podnositelj navodi da su važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kao i zbog povrede temeljnoga ljudskog prava na pravično suđenje u aspektu prava na obrazloženu sudsku odluku i prava na pristup sudu.

2. Pitanja koja je tuženik naznačio u prijedlogu glase: 1) Je li drugostupanjski sud dužan u situaciji kada koristi ovlaštenje iz članka 368. stavka 1. Zakona o parničnom postupku i potvrđuje prvostupanjsku presudu navesti razloge svoje ocjene žalbenih navoda koji se odnose na odlučne činjenice na kojima je zasnovana prvostupanjska presuda i navesti dokaze i isprave na kojima je zasnovao svoje ocjene o odlučnim činjenicama i žalbenim navodima kako bi se drugostupanjska presuda mogla ispitati;

2) Može li se u parnici nakon zaključenja prethodnog postupka, nakon upuštanja tuženika u raspravljanje i bez pristanka tuženika, označavanje potpuno druge osobe (drugog naziva i drugog OIB [osobni identifikacijski broj]a) kao tužitelja, uz istovremeno izostavljanje naziva i OIB [osobni identifikacijski broj]a prvotno označenog tužitelja, smatrati ispravkom tužbe ili se takvo označavanje tužitelja treba tretirati kao subjektivna preinaka tužbe;

3) Može li se parnica nastaviti i voditi u odnosu na novooznačenog tužitelja kada se tuženik protivi subjektivnoj preinaci i stupanju novog tužitelja u parnicu, a u izostanku rješenja kojim sud dopušta subjektivnu preinaku;

4) Može li se u parnicama predmet kojih je reivindikacijski zahtjev iz članka 162. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima odlučivati o sporednim reivindikacijskim zahtjevima (naknadi za korištenje tuđe stvari) primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz članka 1115. Zakona o obveznim odnosima, a u situaciji kada stvar nije promijenila identitet;

5) Može li se u sporednom reivindikacijskom zahtjevu iz članka 164. i 165. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (naknadi za korištenje tuđe stvari) odlučiti u parničnom postupku bez utvrđenja posjednikovog poštenja/nepoštenja odnosno razdoblja trajanja nepoštenog posjeda, a u situaciji kada se naknada za korištenje tuđe stvari zahtijeva za razdoblje prije podnošenja tužbe;

6) Treba li se nepokretna stvar (stan) na koju se odnosi reivindikacijski zahtjev i koja se nalazi u zgradi s više stanova, tužbom točno označiti i odrediti, a radi pravilnog utvrđenja aktivne i pasivne legitimacije ili je dovoljno samo označiti adresu stana?

4. Tužiteljica nije odgovorila na prijedlog tuženika za dopuštenje revizije.

5. Postupajući u skladu s odredbama članka 387. u vezi s člankom 385.a stavkom 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 - Odluka Ustavnog suda RH, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), revizijski sud ocjenjuje da pravna pitanja naznačena u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i ne opravdavaju intervenciju najvišeg suda putem dopuštanja revizije.

6. Naime, prema odredbi članka 385.a stavka 1. ZPP, Vrhovni će sud reviziju dopustiti samo onda ako se u povodu nje može očekivati odluka o pravnom pitanju koje su nižestupanjski sudovi razmatrali, a koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi. Važno je pitanje pravni standard kojemu se značenje oblikuje u praksi Vrhovnog suda, a o takvom se pitanju može govoriti ako je riječ o pravnom pitanju o kojem odluka drugostupanjskog suda odstupa od prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ako je riječ o pravnom pitanju o kojem nema prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske, pogotovo ako praksa viših sudova nije jedinstvena, ako je riječ o pravnom pitanju o kojem praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske nije jedinstvena, ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskog suda temelji na tom shvaćanju, ali bi osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnog prvostupanjskog i žalbenog postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Suda Europske unije trebalo preispitati sudsku praksu.

7. Prvo naznačeno pitanje polazi od netočne činjenične tvrdnje da drugostupanjski sud nije naveo razloge svoje ocjene žalbenih navoda. Suprotno, pak, proizlazi iz sadržaja drugostupanjske presude jer je drugostupanjski sud točno naveo zbog kojih je žalbenih razloga tuženik podnio žalbu (bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava) te je potom odgovorio na svaki žalbeni navod tuženika. Drugo i treće pitanje također polaze od netočne činjenične tvrdnje da je u postupku došlo do subjektivne preinake tužbe, usprkos tome što su oba nižestupanjska suda, odgovarajući na navode tuženika istaknute tijekom trajanja postupka, takve tvrdnje otklonili zaključkom da u postupku nije došlo do subjektivne preinake tužbe dajući razloge za takav zaključak. Šestim naznačenim pitanjem osporava se činjenica identiteta predmetne nekretnine, pa se ne radi o pravnom, već o činjeničnom pitanju. Odredbom je, pak, članka 385.a stavka 1. ZPP propisano da se prijedlog za dopuštenje revizije može podnijeti zbog pravnih, a ne činjeničnih pitanja. Utoliko ni ovo pitanje nema potrebno obilježje važnosti.

7.1. O odgovoru na četvrto naznačeno pitanje, prema ocjeni ovog suda, ne ovisi odluka u sporu, zato što i uz primjenu odredbe članka 165. stavka 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 i 94/17) vlasniku pripada pravo tražiti da mu se naknade sve koristi koje je nepošteni posjednik stvari imao za vrijeme svog posjedovanja njegove stvari.

7.2. U odnosu na peto naznačeno pitanje kojim se tvrdi da sudovi nisu utvrdili tuženikovo nepoštenje posjeda predmetnog stana, valja odgovoriti da su sudovi tretirali tuženika kao nepoštenog posjednika predmetne nekretnine u cijelom utuženom razdoblju (štoviše i ranije odnosno od useljenja 2012.) na temelju činjenice da se u stanu nalazi(o) bez valjane pravne osnove. Takvo utvrđenje tuženik u žalbi nije osporavao, već je osporavao činjenicu posjeda i identitet stana. U tom smislu valja uzeti da se peto naznačeno pitanje ne oslanja na činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova, pa utoliko nema potrebno obilježje važnosti koje bi opravdavalo intervenciju najvišeg suda dopuštenjem revizije.

8. Uz naprijed navedeno, valja istaći da iz sadržaja prijedloga tuženika i njegovih priloga ne proizlazi da je u istim činjeničnim i pravnim okolnostima nekoj stranci pružena pravna zaštita drugačijeg sadržaja od onog kakav je strankama pružen pobijanom odlukom u odnosu na ocjenu osnovanosti konkretnog tužbenog zahtjeva

9. Nadalje, prema ocjeni ovog suda, tuženik navodima iznesenim u prijedlogu za dopuštenje revizije nije učinio vjerojatnim ni da mu je tijekom prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka povrijeđeno temeljno ljudsko pravo na pravično suđenje zajamčeno odredbom članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17 - dalje: EKLJP) te člankom 29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 2/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14 - dalje: Ustava RH).

9.1. Naime, odredba članka 6. stavka 1. EKLJP i članka 29. stavka 1. Ustava RH sadrže određena procesna jamstva, a revizijski sud ocjenjuje da je u postupku pred nižestupanjskim sudovima svakoj stranci bilo omogućeno izjasniti se o navodima protivne stranke, iznositi činjenice i predlagati dokaze te na taj način ravnopravno sudjelovati u postupku. Iz priloženih nižestupanjskih presuda je, k tome, razvidno da su sudovi u svojim presudama odgovorili na sve odlučne navode stranaka. U tom su smislu presude sudova obrazložene ozbiljnim, relevantnim, razboritim i dostatnim razlozima i ne mogu se smatrati arbitrarnima niti očito nerazumnima, pa stoga sadržaj prijedloga ni njegovi prilozi na upućuju na zaključak da tuženik nije imao pravo na pravično suđenje.

10. U takvim je okolnostima, na temelju odredbi članka 389.b stavaka 1. i 2. ZPP, valjalo odbiti prijedlog tuženika u dijelu koji se odnosi na naznačena pravna pitanja, dok je po osnovi odredbe članka 389.a stavaka 4. i 5. ZPP valjalo odbaciti prijedlog tuženika za dopuštenje revizije u odnosu na povredu temeljnih ljudskih prava i odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

Zagreb, 8. travnja 2025.

Predsjednik vijeća

Ivan Vučemil