Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-312/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja,u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Željke Rožić Kaleb, predsjednice vijeća, Andrine Raspor Flis, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ane Gradišek, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice EZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Martini Alagić, odvjetnice iz Vukovara, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, zastupanog po punomoćnicima iz OD Mađarić & Lui d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj P-168/2022-22 od 30. studenog 2023., u sjednici vijeća održanoj 8. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj P-168/2022-22 od 30. studenog 2023.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđuje se da su ništetne odredbe ugovora o [broj kredita] od 6. kolovoza 2007., sklopljenog između stranaka, u dijelu kojim je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF i da ista ne proizvodi nikakve pravne učinke, te se nalaže tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 2.236,52 eura, sa zakonskim zateznim kamatama, pobliže označenim u točki II. izreke prvostupanjske presude, kao i naknaditi joj trošak parničnog postupka u iznosu od 2.102,82 eura sa zakonskim zateznim kamatama, sve u roku od 15 dana.

2. Protiv te presude žali se tuženik iz svih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. to. 1. do 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 – dalje: ZPP), te predlaže da se pobijana presuda preinači, odnosno ukine.

3. Žalba nije osnovana.

4. U provedenom postupku sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući da presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, sadrži razloge o odlučnim činjenicama, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava.

5. Sud prvog stupnja nije počinio ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, a na koja ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

6. Nisu osnovani žalbeni navodi, jer je sud prvog stupnja na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo.

7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnosti ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena odredba o valutnoj klauzuli kojoj je glavnica vezana uz CHF, a posljedično tome i isplata iznosa od 2.236,52 eura sa zakonskim zateznim kamatama i troškom parničnog postupka.

8. Neosnovan je žalbeni navod da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio odredbu članka 190. ZPP kada je dopustio preinaku tužbe nakon provedenog financijskog vještačenja, budući da na zakonitost i pravilnost pobijane presude ne utječe okolnost što je tužiteljica podneskom od 9. ožujka 2021., nakon provedenog financijskog vještačenja preinačila tužbu povećanjem postojećeg zahtjeva, u smislu odredbe članka 191. stavak 1. ZPP, jer je, sukladno ocjeni ovog suda drugog stupnja, preinaka tužbe, a do koje je došlo na navedeni način, u ovom predmetu bila svrsishodna. Naime, tužiteljica je postavila zahtjev čim su joj bili poznati svi elementi visine naknade koji joj bez njezine krivnje nisu bili poznati ranije, pa bi se nedopuštanjem preinake tužbe tužiteljici nametnulo ograničenje prava na pristup sudu i pravično suđenje zajamčeno odredbom članka 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine Međunarodni ugovori 18/97, 6/99, 8/99, 14/02, 1/06). Pri tome valja dodati da tužiteljica u vrijeme podnošenja tužbe nije raspolagala svim odlučnim činjenicama, niti stručnim znanjem potrebnim za postavljanjem konačnog tužbenog zahtjeva, pa nedopuštanje preinake tužbe, koja je uslijedila ovdje odmah nakon provedenog financijskog vještačenja, ne bi bilo razmjerno legitimnom cilju iz odredbe članka 190. stavak 1. i 2. ZPP-a i rezultiralo bi povredom prava na pristup sudu. Legitimni cilj zabrane preinake tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka je onemogućavanje zlouporabe procesnih prava u cilju ubrzanja parničnog postupka, a iz provedenog postupka evidentno je da takve zlouporabe u konkretnom slučaju nije bilo.

9. Neosnovan je i žalbeni navod da sud prvog stupnja, iako se vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača, nije imao osnove odluke donesene u tim postupcima primijeniti i na ovaj postupak, budući da je sud prvog stupnja proveo pojedinačni kontradiktoran postupak i objema strankama u postupku dao jednaku mogućnost da izlože činjenice i predlože dokaze kojima se utvrđuju te činjenice i sve te predložene dokaze proveo.

10. Presudom Visokog trgovačkog suda broj PŽ-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine utvrđeno da su povrijeđeni kolektivni interesi potrošača korištenjem ugovornih odredbi kojima je otplata glavnice kredita vezana uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja, te u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informiralo o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a to je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

11. Presudom suda EU broj C-23/13 od 30. travnja 2014., u odnosu na tumačenje i primjenu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ, odlučeno je da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorne odredbe potrošaču ne moraju biti samo gramatički razumljive, što znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama Ugovora, odnosno Općih uvjeta poslovanja koja se na to odnose, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

12. Odredbom čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje: ZOO) definiran je pojam ugovora o kreditu kojim se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

13. Valutna klauzula je zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije, što znači da osigurava kreditoru da broj novčanih jedinica koje će potrošač plaćati kako će anuiteti dospijevati, bude po svojoj stvarnoj vrijednosti jednaka vrijednosti novčanih jedinica u trenutku isplate kredita potrošača, a sve to kako bi se ispoštovalo jedno od temeljnih načela ugovornih odnosa – načelo jednake vrijednosti činidaba. Valutna klauzula nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču, međutim kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća, a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja naspram kune na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora – novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.

14. To znači da prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti, osobito ukupnu cijenu svog zajma. To, uz ostalo, uključuje informiranje o tome da snosi rizik od pada valute od kojih ostvaruje dohodak, što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i tim povezane rizike zajma u stranoj valuti. Pritom nije dostatno da su odredbe tužiteljici kao osobi prosječnog potrošača koja je razumno dobro informirana i razumno pažljiva i oprezna samo gramatički razumljive, nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga, banka kao pružatelj usluge mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti, pa potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer pravodobna informacija pružena pri sklapanju ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača je od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe postupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.

15. Tuženik nije dokazao da su tužiteljici prilikom realiziranja kredita bili predočeni rizici ugovora s valutnom klauzulom, a kako je ta ugovorna odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika, očito je da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, što tuženik ničim niti ne dokazuje, zbog čega se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi, u smislu odredbe čl. 96. st 1. i 2. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 79/07 dalje ZZP), prema kojoj se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a takva nepoštena ugovorna odredba je, sukladno odredbi čl. 102. st. 1. ZZP, ništava.

16. Takvim načinom ugovaranja, prema jednostranoj odluci tuženika, tuženik je maksimalno zaštitio svoje interese, a svoj rizik povećanja mjesečnih anuiteta uslijed tečajnih promjena prebacio je na tužiteljicu, grubo narušivši time ugovornu ravnotežu. Tuženiku je kao instituciji koja se bavi kreditiranjem, bila poznata ili mu je barem trebala biti poznata izuzetna riskantnost ugovora s valutnom klauzulom u CHF, ali je unatoč tome plasirao takve kredite potrošačima koji su u pregovorima bili u podređenom položaju, bez stvarne mogućnosti utjecaja na sadržaj ugovora, a još manje svjesni stvarnog rizika u koji se upuštaju uslijed propusta banke da ih valjano informira o svim potencijalnim scenarijima i rizicima koje primjena takvih odredaba može prouzročiti u odnosu na njihovu mogućnost financiranja mjesečnih anuiteta. Stoga postoji kod tuženika odgovornost koja se očituje u ništetnosti takvih ugovornih odredbi.

17. Osim toga, navedene odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz CHF, suprotne su odredbi čl. 12. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11,78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 – dalje: ZOO), kojom je određeno kako su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanja prava i obveza iz tih odnosa dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja, odnosno, da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, a mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača s jedne strane, te urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti.

18. Materijalne posljedice nepoštenosti ugovorne odredbe propisane su u čl. 6. st. 1. Direktive 93/13, prema kojem države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu, nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošače.

19. Iz toga proizlazi da čl. 6. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovornu odredbu koja je proglašena nepoštenom valja smatrati, u načelu, kao da nikad nije postojala tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošače. Stoga, sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojem bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo, među ostalim, uspostavljanjem prava na povrat koristi koju je prodavatelj robe, odnosno pružatelj usluge neosnovano stekao na potrošačevu štetu na temelju navedene nepoštene odredbe.

20. Sukladno navedenom, kad je potrošač izvršio plaćanje na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, mora imati pravo na povrat tih plaćanja, jer je pravo potrošača na restituciju posljedica neobvezujuće prirode nepoštene ugovorne odredbe.

21. Prema odredbi čl. 323. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, dok je odredbom čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO propisano kako je stjecatelj, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, dužan vratiti je, odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se kod prijelaza imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

22. Obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto prima s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, pa kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva (čl. 1115. ZOO).

23. Stoga je pravilno sud prvog stupnja prihvatio tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju financijskog vještaka, pa svi suprotni navodi u žalbi nisu osnovani.

24. Slijedom navedenog valjalo je na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja.

U Zagrebu 8. travnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Željka Rožić Kaleb