Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-2839/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću toga suda sastavljenom od sudaca Milene Frankić, kao predsjednice vijeća, Gordane Bošković Majerović kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Vlaste Mrzljak, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja VR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kojeg zastupa punomoćnica Petra Vatavuk, odvjetnica iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-531/2022-24. od 29. travnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 8. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-531/2022-24. od 29. travnja 2024.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja citiranom u izreci odlučeno je:

„I. Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe Ugovora o kreditu br. 9012114972 od dana 22.11.2006. godine solemniziran od strane javnog bilježnika Jadranka Knego-Rogina iz Zagreba pod posl.br. OU-1535/2006-1 od dana 24.11.2006. sklopljen između tužitelja VR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., 10000 Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 koja glasi u čl. 6. „u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja.“

II. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., 10000 Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužitelju VR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 2.633,25 EUR, zajedno sa zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 10,04 EUR od 04.11.2008. do isplate,

- na iznos od 8,69 EUR od 08.01.2009. do isplate,

- na iznos od 13,72 EUR od 04.02.2009. do isplate,

- na iznos od 14,41 EUR od 03.03.2009. do isplate,

- na iznos od 12,53 EUR od 03.04.2009. do isplate,

- na iznos od 9,50 EUR od 12.05.2009. do isplate,

- na iznos od 8,94 EUR od 04.06.2009. do isplate,

- na iznos od 6,86 EUR od 07.07.2009. do isplate,

- na iznos od 6,72 EUR od 02.08.2009. do isplate,

- na iznos od 8,62 EUR od 03.09.2009. do isplate,

- na iznos od 7,64 EUR od 02.10.2009. do isplate,

- na iznos od 6,51 EUR od 05.11.2009. do isplate,

- na iznos od 8,70 EUR od 03.12.2009. do isplate,

- na iznos od 11,51 EUR od 12.01.2010. do isplate,

- na iznos od 14,21 EUR od 06.02.2010. do isplate,

- na iznos od 13,46 EUR od 05.03.2010. do isplate,

- na iznos od 18,10 EUR od 10.04.2010. do isplate,

- na iznos od 17,66 EUR od 07.05.2010. do isplate,

- na iznos od 21,89 EUR od 06.06.2010. do isplate,

- na iznos od 31,39 EUR od 09.07.2010. do isplate,

- na iznos od 33,36 EUR od 18.08.2010. do isplate,

- na iznos od 38,78 EUR od 08.09.2010. do isplate,

- na iznos od 33,60 EUR od 12.10.2010. do isplate,

- na iznos od 35,54 EUR od 19.11.2010. do isplate,

- na iznos od 46,35 EUR od 17.12.2010. do isplate,

- na iznos od 44,99 EUR od 16.01.2011. do isplate,

- na iznos od 44,06 EUR od 19.02.2011. do isplate,

- na iznos od 46,73 EUR od 18.03.2011. do isplate,

- na iznos od 43,33 EUR od 19.04.2011. do isplate,

- na iznos od 57,23 EUR od 28.05.2011. do isplate,

- na iznos od 43,33 EUR od 17.04.2011. do isplate,

- na iznos od 70,34 EUR od 15.07.2011. do isplate,

- na iznos od 87,55 EUR od 14.08.2011. do isplate,

- na iznos od 64,70 EUR od 14.09.2011. do isplate,

- na iznos od 57,58 EUR od 16.10.2011. do isplate,

- na iznos od 57,10 EUR od 17.11.2011. do isplate,

- na iznos od 58,59 EUR od 15.12.2011. do isplate,

- na iznos od 65,68 EUR od 19.01.2012. do isplate,

- na iznos od 67,35 EUR od 18.02.2012. do isplate,

- na iznos od 1.385,96 EUR od 18.02.2012. do isplate,

po stopi koja se za razdoblje do 31. srpnja 2015. određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., 10000 Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužitelju VR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknadi parnični trošak u iznosu od 1.740,22 EUR zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate po stopi koja se određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.“

2. Protiv navedene presude tuženik je podnio žalbu zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br.: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), uz prijedlog da se presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije, a tuženiku dosude troškovi postupka uvećani za troškove žalbe, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Na žalbu nije podnesen odgovor.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu odluku u smislu čl. 365. st. 2. ZPP, utvrđeno je da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2, 4, 8, 9, 13 i 14 ZPP, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti kao niti ona iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, na koju se tuženik poziva u žalbi. Presuda sadrži valjane razloge o odlučnim činjenicama koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, kako će naknadno biti obrazloženo.

6. U predmetnom postupku tužitelj traži isplatu preplaćenih iznosa po kreditu sklopljenom sa tuženikom, a radi ništetnosti odredaba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF.

7. U postupku pred prvostupanjskim sudom utvrđeno je, a između stranaka nije niti sporno, da je zaključen Ugovor o kreditu broj 9012114972 dana 22. studenoga 2006. prema kojem je tuženik isplatio tužitelju iznos od 20.383,14 CHF u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju Banke, na dan isplate kredita.

8. Na pravni odnos stranaka se primjenjuju odredbe čl. 81, 82, 85, 86. i 87. te 89. i 90. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu.

9. U odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012. od 4. srpnja 2013., donesena u postupcima protiv, između ostalih, i ovdje tuženika a po tužbi Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, kojom presudom je utvrđeno da je tuženik u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena glavnica vezana za švicarski franak, što je prosječnom potrošaču nerazumljivo, nepošteno i prema tome ništetno jer su banke prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustile informirati potrošače o četiri činjenice: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temeljila na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije bila pod kontrolom HNB, što proizlazi iz potvrde HNB od 7. lipnja 2013.), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

9.1. Ovdje tuženik bio je u tom predmetu također tuženik te je istom presudom, i u odnosu na tuženika, utvrđeno da je isti u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući s njima ugovore o kreditima u kojima je koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Time je postupano suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 93/03) i to čl. 81., 82. i 90. tog Zakona, u razdoblju od 1.1.2004. do 6.8.2007., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima (NN br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99, 88/01, dalje: ZOO/91) u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008., koja povreda traje i nadalje.

10. U obrazloženju presude Visokog trgovačkog suda posl. br. Pž-7129/13 navodi se da se pojedini potrošači u postupku individualne pravne zaštite mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih prava i interesa, a što je u skladu s odredbom čl. 138.a. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 79/07, 125/07 i dr., dalje: ZZP) te odluka u tom postupku u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u individualnim postupcima potrošača radi naknade štete uzrokovane postupanjem tuženika koje je predmet postupka povodom kolektivne tužbe.

11. U odluci Ustavnog suda U-III-5458/2021. od 30. lipnja 2022. obrazloženi su razlozi direktnog učinka presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača propisanog u čl. 502.c. ZPP.

12. Zato je pravilan zaključak, da su odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nepoštene i time nišetne u smislu čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05, 41/08, 78/15, dalje: ZOO/05).

13. Kod utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu koje se odnose na ugovaranje valutne klauzule u CHF i promjenjivu kamatnu stopu, prvostupanjski sud je imao na umu da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 41/14, 110/15, dalje: ZZP) u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz te odredbe, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, ali i odredbe čl. 502 C ZPP, kojim je propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih prava i interesa. U istoj je odredbi propisano, da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni tužbeni zahtjev iz tužbe za kolektivnom zaštitom potrošača, te je u tom slučaju, sud u tom pojedinačnom postupku vezan za ta utvrđenja. Takav stav zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi poslovni broj Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019., u kojoj navodi da u pojedinačnim postupcima koje pokreću potrošači nije nužno provoditi poseban dokazni postupak jer bi to bilo, s obzirom na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite, neekonomično i previše tegobno za potrošača, te suprotno odredbama ZPP i ZZP. Ustavni sud je u odluci poslovni broj U-III-2233/19 od 10. lipnja 2020. utvrdio da takvo stajalište Vrhovnog suda nije neobrazloženo niti proizvoljno.

14. U postupku je provedeno vještačenje po vještaku financijske struke, te je vještak utvrdio, da je na temelju promjene tečaja preplaćen kredit za ukupni iznos od 2.633,25 eur, pri čemu je vještak iznose prikazao pojedinačno za svaki mjesec u utuženom razdoblju, navodeći točan datum uplate svakog pojedinog anuiteta, te imajući na umu i razdoblja kada je tečaj bio niži. Vještak je u dopuni nalaza ukazao na to da su u tabeli iskazane i tzv. negativne razlike koje ukupno iznose -988,00 HRK (-132,51 EUR).

15. Na temelju istoga sud je zaključio, da tužitelju pripada na ime razlike više plaćenog zbog tečajne razlike tužbenim zahtjevom traženi iznos od ukupno 2.633,25 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama od uplate pojedinih anuiteta u kojima je preplata ostvarena, do isplate.

16. Nije odlučan prigovor tuženika o tome, da je valutna klauzula dopuštena te da je isto predstavljalo volju ugovornih strana, te je radi istoga on te klauzule smio primijeniti prilikom sklapanja ugovora, koji je tužitelj svojim potpisom prihvatio. Prvostupanjskom presudom sud nije proglasio ništetnom valutnu klauzulu kao takvu, nego postupanje tuženika prilikom sklapanja ugovora s valutnom klauzulom u CHF. Pri tom je, kako je već navedeno, odredbom čl. 502. C ZPP, propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih prava i interesa, a to je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni tužbeni zahtjev iz tužbe za kolektivnom zaštitom potrošača, te je u tom slučaju, sud u pojedinačnom postupku vezan za ta utvrđenja.

17. Tuženik u postupku nije niti pokušao dokazati da je prednik tužiteljice bio upoznat s rizicima valutne klauzule u CHF i da bi na istu dao svoj informirani pristanak.

18. Nadalje, istaknuta činjenica da je kredit u međuvremenu u cijelosti otplaćen, ne utječe na pravo tužitelja kao potrošača isticati ništetnost pojedinih odredaba ugovora o kreditu, za koju tužbu nije predviđena zastara, te tražiti povrat plaćenog bez osnove na temelju takve, ništetne odredbe.

19. Pravilno je ocijenjen neosnovanim i prigovor zastare tražbine, jer se radi o restitucijskom zahtjevu prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, na temelju čl. 323. st. 1. ZOO. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe jest zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO.

20. Pravnim shvaćanjem koje je doneseno 31. siječnja 2022., Vrhovni sud je utvrdio: „Ako je ništetnost ugovornih odredaba ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zaključak se odnosi na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.“

21. U smislu odredbe čl. 241. ZOO/05 pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

21.1. Radi toga je zastarni rok za konkretno potraživanje istekao 14. lipnja 2023., pa je, u situaciji kada je tužba podnesena 11.10. 2021., ista podnesena unutar zastarnog roka, a kako je to pravilno obrazložio prvostupanjski sud.

22. Tuženik je, s obzirom na utvrđenja iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, nepošteni stjecatelj, jer je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, čime je povrijedio odredbe tada važećeg ZZP/03, odnosno ZZP/07, te ZOO. Radi toga mora vratiti ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredaba, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

23. Radi toga je na činjenično stanje utvrđeno u postupku pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je tuženik obvezan na isplatu kako je prethodno citirano, a o istom je sud dao i valjane razloge.

24. Odluka o troškovima pravilno je donesena, na temelju čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP te u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23, dalje: OT), čemu se određeno ne prigovara.

25. Na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 8. travnja 2025.

Predsjednik vijeća:

Milena Frankić