Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Gž-66/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A I R J E Š E NJ E

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivane Čačić Brčić, kao predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice Maje Skorić i Marte Plančić, kao članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŽC iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Horvat&Zebec&Bajslić Bogović j.t.d. u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Knezović i partneri j.t.d. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Čakovcu broj P-213/23-10 od dana 3. studenog 2023. godine, u sjednici održanoj dana 8. travnja 2025. godine

p r e s u d i o i  r i j e š i o j e

I. Odbija se djelomično žalba tuženika i pod točkom I., II. i III. izreke, kao i u dijelu odluke o parničnom trošku pod točkom IV. izreke za iznos od 3.798,00 eura/ 28.616,03 kune sa zateznom kamatom – potvrđuje presuda Općinskog suda u Čakovcu broj P-213/23-10 od dana 3. studenog 2023. godine, dok se djelomično uvažava žalba i djelomično preinačava odluka o parničnom trošku pod točkom IV. izreke u preostalom dijelu, na način da se odbija zahtjev za naknadu troška u iznosu od 435,49 eura/3.281,20 kuna sa zateznom kamatom.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđene su ništetne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi sadržane u članku 4. i članku 6. Ugovora o kreditu broj 146-318/2007 (dalje: Ugovor) kojeg su sklopili tužitelj kao korisnik kredita, i tuženik, kao kreditor (točka I. i II. izreke), te je obvezan tuženik da u roku od 15 dana isplati tužitelju iznos od 7.357,58 eura/55.435,66 kuna sa pripadajućim zateznim kamatama koje teku na pojedinačne iznose, za razdoblje od siječnja 2008. godine do studenog 2014. godine, kako je to pobliže navedeno u izreci te presude (točka III. izreke), kao i da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 4.233,49 eura/31.896,25 kuna sa pripadajućim zateznim kamatama koje teku od 3. studenog 2023. godine do isplate (točka IV. izreke).

2. Protiv te presude žalbu je izjavio tuženik, pobijajući je zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 52/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 48/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u skladu sa žalbenim navodima, podredno, da se ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Nije u pravu žalitelj kada ističe da je pobijanom presudom ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP (ne navodeći u čemu bi se sastojalo nezakonito postupanje suda kojim joj je onemogućeno raspravljanje) te bitna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP. Suprotno žalbenim navodima, pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, jer izreka presude nije proturječna samoj sebi, ni obrazloženju u kojem su navedeni potpuni i jasni razlozi o odlučnim činjenicama, koji ne proturječe međusobno, niti sadržaju izvedenih dokaza.

6. Budući da nisu ostvarene navedene bitne povrede odredaba parničnog postupka, kao ni neke druge povrede iz članka 354. stavak 2. ZPP na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP), žalba zbog tog žalbenog razloga nije osnovana.

7. Neosnovani su i žalbeni razlozi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

8. Prvostupanjski sud je ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove valjane ocjene (članak 8. ZPP) pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje:

- da su tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao kreditor, dana 12. prosinca 2007. godine sklopili potrošački Ugovor o kreditu u svrhu kupovine motornog vozila i to u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 29.880,00 CHF, u protuvrijednosti u kunama, prema srednjem tečaju kreditora,

- da je visina kamatne stope prilikom zaključenja Ugovora o kreditu iznosila 5,60% godišnje, time da je promjenjiva sukladno izmjenama i dopunama Odluke o kamatnim stopama Banke, koje se smatraju sastavnim dijelom ugovora, bez posebnog zaključivanja aneksa ugovora,

- da je isplata anuiteta vezana uz valutu CHF,

- da je nakon sklapanja ugovora o kreditu došlo do povećanja kamatne stope i do promjene tečaja CHF, pri čemu je istovremeno povećan anuitet kredita,

- da razlika u mjesečnim anuitetima koje je platio tužitelj u odnosu na mjesečne anuitete da nije došlo do porasta kamatne stope, iznosi 7.583,56 kuna, a razlika zbog promjene tečaja CHF iznosi 47.624,60 kuna, dakle, ukupno 55.435,66 kuna, odnosno 7.357,58 eura,

- da je u parnici radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine utvrđeno da je između ostalih banaka i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, i koja je ništetna, kao i koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a koje povrede traju i nadalje,

- da se o spornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti su tužitelju objašnjeni kriteriji koji utječu na promjenu kamatne stope, kao ni rizici fluktuacije tečaja CHF (iskazi tužitelja i osobnog bankara).

9. Kraj tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski je sud, pravilno zaključio da su odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u smislu odredbi članaka 96. - 99. i 102. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07 i dr.) te članka 322. stavka 1. u vezi članka 324. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje: ZOO). Kako su navedene odredbe ništetne, a odredbom članka 323. stavka 1. ZOO je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, to je, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu preplaćene razlike anuiteta prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke, sve sa zateznom kamatom od dana kada su izvršene uplate (članak 1115. ZOO) po stopi propisanoj člankom 29. ZOO.

10. Neutemeljeno tuženik u žalbi ponavlja prigovore koje je isticao tijekom prvostupanjskog postupka – da ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli nisu ništetne i da ne uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača – koje prvostupanjski sud prilikom donošenja prvostupanjske presude s pravom nije prihvatio, pozivajući se na postupanje tuženika protivno osnovnim načelima obveznog prava (načelu savjesnosti i poštenja, zabrane zlouporabe prava i ponašanju sudionika u ispunjavanju obveza).

11. Navodi tuženika da se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine na koju se prvostupanjski sud pozvao ne može primijeniti u konkretnom slučaju nisu osnovani, jer se navedena presuda odnosi na potrošačke ugovore o kreditu u CHF, kakav je i sporni ugovor.

11.1. U tom pravcu, odgovarajući na prigovore žalbe u kojima se tuženik referira na dio iskaza supruge tužitelja, ŠC, u dijelu u kojem ista navodi da se ne sjeća da li je njen suprug pročitao ugovor i da li su uvjete kredita za kupnju osobnog vozila provjeravali u drugim bankama, treba reći da je tuženik u ponovljenom postupku, nakon ukidnog rješenja ovog suda pod brojem Gž-1044/2022 od dana 14. veljače 2023. godine, odustao od saslušanja svjedoka LC, RC Ž i bankovne službenice u Poslovnici u [adresa], TC, prethodno predložene na okolnost da je tužitelj bio osobno detaljno upoznat s kreditnim proizvodom – te nije dokazao drugačije stanje stvari od onog na koje upućuje utvrđenje iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine, i na koje nema utjecaja ni odluka suda da neće saslušati javnog bilježnika Jasenku Crnčec iz [adresa], jer javni bilježnik nema potrebna ekonomska znanja o egzaktnim parametrima o metodama izračuna tih parametra koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorne kamate, te valutne klauzule.

12. Nije u pravu tuženik ni kada u žalbi ističe da je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi pogrešno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio neosnovanim istaknuti prigovor zastare – s tvrdnjom da podnošenje kolektivne tužbe ne dovodi do prekida zastare.

13. Izloženo stajalište žalitelja nije pravilno, jer je glede početka tijeka zastarnog roka, na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj dana 30. siječnja 2020. godine zauzeto pravno shvaćanje koje glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Navedeno shvaćanje dopunjeno je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj dana 31. siječnja 2022. godine koje glasi: „Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.“ Budući da je, dakle, ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u kolektivnom sporu utvrđena pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, a ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF presudom istog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, te kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 10. lipnja 2019. godine – do podnošenja tužbe nije protekao zastarni rok od pet godina.

14. Konačno, ne stoji ni žalbeni prigovor tuženika da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu članka 1115. ZOO, kada je tužitelju dosudio zatezne kamate od dana stjecanja, jer da je tuženik pošteni stjecatelj, pa da tužitelju pripada zatezna kamata na dosuđeni iznos od podnošenja tužbe. Naime, time što je u ovom slučaju utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena, to podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije – tuženika. Neosnovan je i žalbeni navod da „tuženik u svakom slučaju nije dužan plaćati zakonske zatezne kamate za razdoblje do 14. lipnja 2018. godine odnosno do 13. lipnja 2013. godine (dani kad su presude postale pravomoćne u tzv. predmet Franak)“, jer da „do tog dana tuženik nije bio u zakašnjenju, a zakašnjenje dužnika je pravni temelj za obvezivanje na plaćanje zakonskih zateznih kamata.“

15. Budući da se nisu ostvarili žalbeni razlozi, neosnovanu žalbu valjalo je odbiti i u odluci o glavnoj stvari potvrditi prvostupanjsku presudu (članak 368. stavak 1. ZPP).

16. Neosnovano tuženik pobija odluku o parničnom trošku navodeći da je pogrešnom primjenom materijalnog prava „sud tužitelju priznao parnični trošak vrednujući odvjetnički bod s 15,00 kuna i za one radnje poduzete prije 5. studenog 2022. godine budući da se do tog dana primjenjivala Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22) prema kojoj je odvjetnički bod iznosio 10,00 kuna, osporenom presudom retroaktivno je primijenjena novela navedene Tarife iz 2022. ("Narodne novine" broj 126/22) prema kojoj odvjetnički bod iznosi 15,00 kn.“ Naime, prema Tbr. 48. t. 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, dalje: Tarifa), kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, slijedom čega je prvostupanjski sud pravilnom primjenom materijalnog prava obračunao nagradu za rad odvjetnika uz vrijednost boda od 15,00 kuna i za radnje poduzete prije stupanja na snagu izmjena i dopuna Tarife.

17. Osnovano, međutim, tuženik u žalbi pozivajući se na ograničenje iz Tbr. 8. točka 1. Tarife o naknadi troška kojom je propisana naknada troška u punoj visini za ukupno četiri obrazložena podneska, prigovara priznatom trošku od 248,85 eura za obrazloženi podnesak od 28. srpnja 2023. godine sa PDV, koji pod tim datumom kako je naveden i u zahtjevu za naknadu troška, nije priložen spisu predmeta, pa nije ni mogao biti priznat, te priznatom trošku podneska od 20. travnja 2022. godine sa PDV za iznos od 186,64 eura – jer je pored četiri obrazložena podneska za koje je pravilno priznat trošak po Tbr. 8. točka 1. Tarife sa PDV, tužitelju za isti trebalo priznati trošak po Tbr. 8. točka 3. Tarife, dakle, u iznosu od 62,21 eur, a ne i u daljnjem iznosu od 186,64 eura.

18. Zbog toga je žalbu trebalo djelomično odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu u odluci o parničnom trošku do iznosa od 3.798,00 eura sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate, dok je djelomičnim uvažavanjem žalbe u preostalom dijelu – za iznos od 435,49 eura sa zateznom kamatom, presudu valjalo preinačiti i u tom dijelu odbiti zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška.

19. Zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka je odbijen, jer i pored djelomične preinake odluke o trošku, sa žalbom nije uspio u odnosu na glavni zahtjev, slijedom čega nije izmijenjen uspjeh stranaka u ovom postupku (članak 166. stavak 1. u vezi članka 154. stavak 1. ZPP).

U Šibeniku, 8. travnja 2025. godine

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Ivana Čačić Brčić