REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-883/2025-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Draženke Deladio, predsjednice vijeća, Kamelije Parać, sutkinje izvjestiteljice i doc. dr. sc. Jelene Čuveljak, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HRVATSKA UDRUGA ZA ZAŠTITU IZVOĐAČKIH PRAVA – HUZIP, Zagreb, Ivana Broza 8a, OIB: 43987938364, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Vukmir i suradnici, Zagreb, Gramača 2L, protiv 1. tuženika HRVATSKI TELEKOM d.d., Zagreb, Roberta Frangeša Mihanovića 9, OIB: 81793146560, kojeg zastupa punomoćnica Albina Dlačić, odvjetnica iz Zagreba, Kneza Mislava 10 i 2. tuženika BLOGMUSIK SAS, sada DEEZER SA, 240 rue d'Calais, 75009 Pariz, Francuska, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Maćešić i Partneri d.o.o., Rijeka, Pod Kaštelom 4, i umješača na strani 2. tuženika 1. umješač Hrvatske diskografske udruge, Zagreb, Kneza Borne 5, OIB: 27424462347, i 2. umješač CroCo-Deal d.o.o., Zagreb, Kneza Borne 5, OIB: 87399728880, oba zastupana po punomoćnicima, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Korper i Partneri d.o.o., Zagreb, Prilaz Gjure Deželića 16, radi povrede prava stavljanja na raspolaganje javnosti fiksirane izvedbe umjetnika izvođača, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1403/2015 od 20. prosinca 2024., u sjednici vijeća održanoj 8. travnja 2025.

r i j e š i o  j e

Ukida se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1403/2015 od 20. prosinca 2024. i predmet vraća na ponovno suđenje pred drugim sucem pojedincem.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke odbijen je tužitelj s tužbenim zahtjevom koji glasi:

„a)Utvrđuje se da su tuženici povrijedili pravo stavljanja na raspolaganje fiksiranih izvedbi umjetnika izvođača iz sustava zaštite tužitelja za područje Republike Hrvatske na način da su aktivirali i nastavili s pružanjem usluga putem servisa Deezer koristivši pritom fiksirane izvedbe umjetnika izvođača iz sustava zaštite tužitelja bez traženja i pribavljanja odobrenja tužitelja za takvo korištenje. b) Nalaže se I. tuženiku da u roku od 8 dana od pravomoćnosti presude dostavi tužitelju podatke o prihodima ostvarenim od servisa Deezer u Republici Hrvatskoj od 1. ožujka 2013. od pravomoćnosti presude pa do isplate u ukupnom iznosu i po mjesecima.

c) Nalaže se tuženicima da solidarno i u roku od 8 dana od pravomoćnosti presude plate tužitelju naknadu za neovlašteno korištenje fiksiranih izvedbi umjetnika izvođača iz sustava kolektivne zasitite tužitelja za razdoblje od 1. ožujka 2013. od 21. listopada 2021. u iznosu od 25 % ostvarenih prihoda servisa Deezer u Republici Hrvatskoj zajedno sa kamatom koja se po stopi zakonske zatezne kamate obračunava mjesečno svakog prvog u mjesecima koji slijede nakon 1. ožujka 2013. pa sve do isplate i to na iznos od 25 % prihoda servisa Deezer ostvarenih u Republici Hrvatskoj ostvarenih u prethodnom mjesecu.

d)Nalaže se tuženicima da tužitelju naknade troškove parničnog postupka.“ U točki II. izreke naloženo je tužitelju da prvotuženiku naknadi troškove postupka u iznosu od 40.897,28 EUR u roku od 15 dana. U točki III. izreke naloženo je tužitelju da drugotuženiku naknadi troškove postupka u iznosu od 47.904,00 EUR u roku od 15 dana. U točki IV. izreke naloženo je tužitelju da umješačima naknadi troškove postupka u iznosu od 136.236,75 EUR u roku od 15 dana.

1.1. Tako je odlučio prvostupanjski sud jer je nakon provedenog postupka utvrdio da tužitelj nije dokazao da je došlo do povrede prava iz odredbi Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima te da su prvo i drugotuženik neovlašteno koristili autorska djela ili predmete srodnog prava. Prvotuženik ne stavlja fiksirana glazbena djela javnosti na raspolaganje niti pruža Deezer uslugu te nije niti u obvezi tražiti odobrenje od tužitelja niti je u obvezi plaćati naknadu tužitelju. Prvotuženik samo omogućava tehnički pristup usluzi drugotuženika, naime prvotuženik ne inicira prijenos, ne izabire primatelja prijenosa, te ne mijenja informacije sadržane u prijenosu. Kako prvotuženik nije pasivno legitimiran u ovom predmetu ne postoji solidarnost u smislu čl. 173. st. 2. Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima. Drugotuženik stavlja na raspolaganje samo i isključivo izvedbe izvođača koji sa proizvođačima fonograma imaju ugovore, a za te izvođače tužitelj ne može ostvariti kolektivnu zaštitu. Drugotuženik je sa HDU zaključio ugovor 11. travnja 2013. i za izvođače kojim je pribavio pravo za puštanje muzičkog sadržaja putem servisa Deezer. HDU je kao primatelj prava sa CroCo-Deal d.o.o. zaključio ugovor o digitalnoj distribuciji. CroCo-Deal je na drugotuženika prenio prava korištenja i dao ovlaštenje za stavljanje raspolaganje javnosti u bilo kojem obliku kataloga koji je predmet ugovora. Nadalje drugotuženik plaća naknadu u korist CroCo-Deal, a CroCo-Deal je odgovoran za isplate diskografima, producentima i izvođačima. Umjetnik izvođač koji svoje pravo iznajmljivanja prepusti proizvođaču fonograma ili nekoj drugoj osobi sadržava pravo na naknadu a naknadu je dužna isplaćivati osoba koja iznajmljuje izvedbu a to je CroCo-Deal d.o.o. te drugotuženik nije obveznik isplate naknade. Slijedom obrazloženih razloga sud je odbio tužitelja s postavljenim tužbenim zahtjevom. Odluka o trošku temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku.

2. Protiv presude žalbu je podnio tužitelj. Presudu pobija u cijelosti zbog svih žalbenih navoda. U žalbi u bitnom navodi da pobijana presuda ima 30 stranica, od kojih obrazloženju pripada njih 29. Pa ipak, u suštinskom je smislu obrazloženje pobijane presude sadržano u jednoj jedinoj točki, točki 52. (str. 26. – 28.) i to samo u dijelu navedene točke (koji slijedi nakon nabrajanja i citiranja odredbi Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima 2003). U preostalom dijelu obrazloženja, prvostupanjski sud tek suhoparno (a dijelom i neuredno, npr. bez kronološkog reda i sustavnosti) nabraja podneske stranaka u postupku i sažima ih, zatim nabraja podnesene i izvedene dokaze i provedene parnične radnje, ali sve to bez ikakvog osvrta, komentara ili ocjene osnovanosti tvrdnji, dokaza, relevantnih ili irelevantnih činjenica i čitavog niza argumenata koje je tužitelj tijekom postupka izložio i obrazložio. Posebno se pritom ističe da obrazloženje pobijane presude ne sadrži ocjenu nijednog podnesenog i izvedenog dokaza. U skladu s čl. 8. Zakona o parničnom postupku, sud o dokazanim činjenicama mora odlučiti na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da takve ocjene svakog i svih dokaza uopće nije bilo imajući sve navedeno u vidu. Predlaže da ovaj sud preinači prvostupanjsku presudu na način da u cijelosti usvoji tužbeni zahtjev podredno da ju ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu pred drugim sucem pojedincem.

3. Prvotuženik u odgovoru na žalbu navodi da je neosnovana i predlaže da ovaj sud potvrdi presudu uz naknadu troška odgovora na žalbu.

4. Drugotuženik u odgovoru na žalbu navodi da je neosnovana i predlaže da ovaj sud potvrdi presudu uz naknadu troška odgovora na žalbu.

5. Umješači u odgovoru na žalbu navode da je neosnovana i predlaže da ovaj sud potvrdi presudu uz naknadu troška odgovora na žalbu.

6. Žalba je osnovana.

7. Prvostupanjska presuda ispitana je sukladno odredbi čl. 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. toga Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava te je utvrđeno da je prvostupanjski sud počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a jer presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati jer nema razloga o odlučnim činjenicama, pogrešno je utvrdio činjenično stanje što je dovelo do pogrešne primjene materijalnog prava.

8. Iz spisa proizlazi da je tužitelj 3. lipnja 2015. podnio tužbu protiv prvotuženika HRVATSKI TELEKOM d.d., Zagreb, Roberta Frangeša Mihanovića 9, OIB: 81793146560 i drugotuženika BLOGMUSIK SAS, 10 rue d'Athenes, 75009 Pariz, Francuska, radi utvrđenja da su tuženici povrijedili pravo stavljanja na raspolaganje fiksiranih izvedbi umjetnika izvođača iz sustava zaštite tužitelja na područje Republike Hrvatske na način da su aktivirali i nastavili s pružanjem usluga putem servisa Deezer koristivši pritom fiksirane izvedbe umjetnika izvođača iz sustava zaštite tužitelja bez traženja i pribavljanja odobrenja tužitelja za takvo korištenje. Tužitelj tužbom traži da prvotuženik dostavi podatke o ostvarenim prihodima servisa Deezer u Republici Hrvatskoj od 1. ožujka 2013. do pravomoćnosti presude, da tuženici solidarno plate tužitelju naknadu za neovlašteno korištenje fiksiranih izvedbi umjetnika izvođača iz sustava kolektivne zaštite tužitelja za razdoblje od 1. ožujka 2013. do pravomoćnosti presude u iznosu od 25% ostvarenih prihoda servisa Deezer s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom kao i naknadu parničnog troška.

8.1. Na ročištu od 29. travnja 2021. tužitelj je preinačio točku II. tužbenog zahtjeva na način da se i drugotuženik obveže na dostavu podataka o prihodima budući je tijekom postupka drugotuženik započeo suradnju i s drugim pružateljima telekomunikacijskih usluga. Rješenjem poslovni broj P-1403/15 od 11. listopada 2024. prvostupanjski je sud dozvolio preinaku tužbenog zahtjeva u odnosu na drugotuženika.

8.2. Raspravnim rješenjem suda od 24. srpnja 2024. naloženo je tužitelju da specificira točku c) tužbenog zahtjeva u odnosu na prvo i drugotuženika.

8.3. Podneskom od 25. rujna 2024. tužitelj je specificirao tužbeni zahtjev u točki c) da tako ima dvije podtočke i glasi:

I. Nalaže se Tuženicima, Hrvatskom Telekomu d.d., Roberta Frangeša Mihanovića 9, 10090 Zagreb, OIB: 81793146560, i DEEZER S.A., 24rue de Calais, 75009 Pariz, Francuska, OIB: 43201376937, da solidarno i u roku od 8 dana od pravomoćnosti presude plate tužitelju naknadu za neovlašteno korištenje fiksiranih izvedbi umjetnika izvođača iz sustava kolektivne zaštite tužitelja za razdoblje od 1. ožujka 2013. do 21. listopada 2021. u ukupnom iznosu od 3.679.123,27 eura, zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

II. Nalaže se II-Tuženiku, DEEZER S.A., 24 rue de Calais, 75009 Pariz,Francuska, OIB: 43201376937, da u roku od 8 dana od pravomoćnosti presude plati tužitelju naknadu za neovlašteno korištenje fiksiranih izvedbi umjetnika izvođača iz sustava kolektivne zaštite tužitelja za razdoblje od 1. ožujka 2013. do 21. listopada 2021. u ukupnom iznosu od 1.097.219,72 eura, zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

8.4. Sud nije dopustio preinaku tužbenog zahtjeva u podnesku tužitelja od 25. rujna 2024.

8.5. Raspravnim rješenjem od 23. travnja 2024. sud je naložio prvo i drugotuženiku da u roku od 15 dana dostave podatke o ostvarenim prihodima servisa Deezer u Hrvatskoj u razdoblju od 1. ožujka 2013. do 21. listopada 2021. u skladu s čl. 185.b Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima. Tuženici te podatke nisu dostavili.

8.6. Usprkos svemu navedenom prvostupanjski je sud odlučio o prvo postavljenom tužbenom zahtjevu, pritom zanemarivši tijekom postupka izmijenjene tužbene zahtjeve, a da o tome u obrazloženju nije dao nikakve razloge pa se presuda ne može ispitati.

8.7. Osim navedenog nije jasno zašto sud nije prihvatio preinaku tužbenog zahtjeva u podnesku od 25. rujna 2024. kada je tužitelja sam pozvao da ga specificira i kada tuženici nisu postupili po nalogu suda i dostavili tražene podatke. Preduvjet specifikacije tužbenog zahtjeva je bila dostava podataka tuženika o prihodima servisa Deezer. Tužitelj je tužbeni zahtjev specificirao sukladno čl. 161. ZAPSP-a, prema javno dostupnim podacima - godišnja izvješća HDS-ZAMP-a za godine 2013. – 2021. Izvješća o kojima je riječ objavljena su na internetskim stranicama HDS-ZAMP-a https://www.zamp.hr/o-nama/izvjesca/pregled. Takvoj preinaci tužbenog zahtjeva tuženici se ne mogu protiviti iz razloga što su ju sami prouzročili odbijanjem dostavljanja traženih podataka.

9. Nadalje, među strankama je sporna aktivna i pasivna legitimacija, solidarnost između prvo i drugotuženika, pravna osnova i visina tužbenog zahtjeva.

10. U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o autorskom pravu i srodnim pravima („Narodne novine“ broj: 167/03, 79/07, 125/11, 141/03, 127/14, 62/17, 96/18; dalje: ZAPSP).

11. Ovaj sud je analizirao cjelokupni sadržaj spisa konkretnog predmeta i utvrdio da je prvostupanjski sud propustio ocijeniti, u osnovi, sve relevantne činjenične i pravne elemente koji su objektivno mjerodavni za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari, da obrazloženje pobijane presude ne sadrži ocjenu nijednog podnesenog i izvedenog dokaza što je protivno odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III-3034/2022.

11.1. Prema navedenoj odluci ustavno i konvencijsko pravo na pravično suđenje (čl. 29. st. 1. Ustava; čl. 6. st. 1. Konvencije) primarno jamči zaštitu od arbitrarnosti u odlučivanju sudova i drugih državnih tijela. U tom su smislu obrazloženja sudskih odluka iznimno važna jer je nedostatak relevantnih i dostatnih razloga za ocjene kakve su odlukom dane prvi i najvažniji znak koji upućuje na arbitrarno sudsko odlučivanje.

11.2. Razlozi navedeni u pisanom obrazloženju odluke u pravilu će se smatrati relevantnima ako jasno upućuju na to da sudovi u konkretnom slučaju nisu svoje procjene donosili na nerazuman način, da nisu učinili neku drugu očitu pogrešku u prosudbi, pogrešno procijenili postojanje nekog važnog čimbenika ili pak propustili razmotriti sve relevantne čimbenike odnosno propustili uzeti u obzir sve činjenične i pravne elemente koji su objektivno mjerodavni za donošenje odluke, da nisu odbili provesti dokaze koji bi mogli dovesti do drugačije odluke i pri tome nisu zanemarili dokaze koje je sudu prezentirala stranka i sl. Ukratko, razlozi navedeni u pisanom obrazloženju odluke moraju obuhvatiti sve važne aspekte razmatranog slučaja koji su mogli utjecati na konačnu odluku suda (mjerilo relevantnosti).

11.3. Ne može se smatrati kako presuda zadovoljava opće zahtjeve koji proizlaze iz Ustavom zajamčenog prava na pravično suđenje sve dok u njoj nisu navedeni dostatni i relevantni razlozi kojima se sud vodio u donošenju svoje odluke, a koji mogu dovesti do uvjerenja da je taj sud stvarno ispitao slučaj i odgovorio na sve bitne navode stranaka. Dužnost obrazlaganja odluka jamči kakvoću odluke kroz kontrolu logičkog procesa pomoću kojeg je nadležno tijelo došlo do određene odluke, a ujedno stvara informacijsku osnovu koja strankama omogućuje pobijanje odluke u postupku po pravnim lijekovima. Stoga samo obrazložena odluka predstavlja jamstvo protiv sudske arbitrarnosti, a u suprotnome je riječ (i) o povredi prava na učinkovit pravni lijek (čl. 18. Ustava; čl. 13. Konvencije).

11.4. Prvostupanjski sud nije, sukladno čl. 338. st. 4. ZPP-a naveo i obrazložio koje je odlučne činjenice utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, a ako ih je utvrdio dokazivanjem, koje je dokaze izvodio i zašto te kako ih je ocijenio, nije se izjasnio o prijedlozima stranaka, prigovorima te o njima nije dao svoje razloge.

12. U odnosu na aktivnu legitimaciju tužitelja

12.1. Tužitelj je organizacija za kolektivno ostvarivanje prava umjetnika izvođača u Republici Hrvatskoj. Rješenjem Državnog zavoda za intelektualno vlasništvo od 28. rujna 2004. tužitelju je odobreno obavljanje djelatnosti kolektivnog ostvarivanja niza prava umjetnika izvođača, između ostalog i njihovog isključivog prava stavljanja na raspolaganje javnosti. Iz čl. 174. st. 1. ZAPSP-a neposredno proizlazi pravo tužitelja na pokretanje i vođenje ovog parničnog postupka.

12.2. Za tužitelja se, temeljem čl. 157. st. 5. ZAPSP-a, pretpostavlja da ima punomoći za ostvarivanje tog prava za sve domaće i strane nositelje tog isključivog prava, osim onih nositelja koji su izričito u pisanom obliku obavijestili tužitelja da njihovo pravo stavljanja na raspolaganje javnosti ne ostvaruje. Kako je postojanje punomoći zakonska pretpostavka koja je oboriva, na tuženicima je bio teret dokazivanja suprotnog.

12.3. U spisu nema dokaza o tome da su umjetnici izvođači, čije izvedbe tuženici stavljaju na raspolaganje javnosti, izričito u pisanom obliku obavijestili tužitelja da njihovo pravo stavljanja na raspolaganje javnosti ne ostvaruje.

13. U odnosu na pasivnu legitimaciju prvotuženika

13.1. Prvostupanjski sud pogrešno smatra da prvotuženik nije pasivno legitimiran u postupku uz obrazloženje da prvotuženik ne stavlja fiksirana djela na raspolaganje javnosti jer samo omogućava tehnički pristup usluzi drugotuženika. Prvostupanjski sud ničim ne obrazlaže na temelju kojih dokaza je iznio navedeni zaključak, nije ocijenio od kakvog je značaja za povredu činjenica slanja aktivacijskih kodova servisa DEEZER, korisničkih podataka, email adresa za registraciju i to sve od strane prvotuženika korisnicima servisa DEEZER, čime im je omogućen (i bez čega bi im bio nemoguć) pristup zaštićenom sadržaju – fiksiranim izvedbama umjetnika izvođača koje se neovlašteno stavljaju na raspolaganje javnosti.

13.2. Osnovan je žalbeni navod da prvostupanjski sud uopće nije ocijenio važnost odluka Suda Europske unije (posebice u predmetima Đ (C-466/12) i V (C-527/15)) na koje je upućivao tužitelj o tome (1) da stavljanje na raspolaganje javnosti nije puko tehničko pitanje već je to prvenstveno pravno pitanje, (2) da onaj tko omogućuje pristup zaštićenom sadržaju(neovisno o tome što u tehničkom smislu ne vrši prijenos), npr. onaj tko šalje poveznicu – ovdje aktivacijski kod za takav pristup čini povredu prava stavljanja na raspolaganje javnosti, (3) da onaj tko je pravovremeno upozoren na povredu prava ne može uživati blagodati isključenja odgovornosti iz zakonskih pravila koje uređuju područje elektroničke trgovine. Prvostupanjski sud se na iste nije osvrnuo niti jednom jedinom rečenicom iako su obje presude u kontekstu ovog predmeta izrazito značajne, a zaključak prvostupanjskog suda direktno protivan utvrđenjima iz istih.

14. U odnosu na pasivnu legitimaciju drugotuženika

14.1. Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je od odlučne važnosti za donošenje odluke u ovom predmetu činjenica da su umješači sklopili ugovore s drugotuženikom, odnosno kojima su diskografi (proizvođači fonograma, posredovanjem umješača) dali na korištenje servisu DEEZER snimke s fiksiranim izvedbama umjetnika izvođača.

14.2. Međutim, prvostupanjski sud u obrazloženju presude ne daje razloge o tome jesu li tuženici tim ugovorima mogli steći pravo stavljanja na raspolaganje javnosti, s obzirom na to da je za takvo stjecanje potrebno utvrditi je li izvršen pravilan prijenos navedenog isključivog prava s umjetnika izvođača na proizvođača fonograma.

14.3. Naime, ugovor s umjetnikom izvođačem čini pravni temelj svakog daljnjeg stjecanja ili ustupanja prava stavljanja na raspolaganje javnosti i bez takvog je ugovora svako daljnje stjecanje ili ustupanje nezakonito. O tome u presudi nema nikakvih razloga.

15. U odnosu na solidarnost oba tuženika

15.1. Sukladno čl. 173. st. 2. ZAPSP-a, ako više osoba povrijedi zajedničkim djelovanjem neko od prava iz ovog Zakona, njihova je odgovornost solidarna.

15.2. Prvostupanjski sud nije ocijenio dokaze koje je tužitelj dostavio sudu između ostalog ugovornu dokumentaciju (Općim uvjetima, TV reklamama i drugim promotivnim materijalima, dokazima o slanju aktivacijskih kodova, usporedbama cijena usluge servisa DEEZER za korisnike HT-a (prvotuženika) s jedne strana i korisnike te usluge ugovorene neposredno s drugotuženikom). Pri tome sud nije uzeo u obzir odluku Suda Europske unije u predmetu L'Oreal protiv eBaya, C-324/09, koja se nalazi u spisu.

16. U odnosu na osnovu tužbenog zahtjeva

16.1. Člankom 30. ZAPSP-a 2003 pravo stavljanja na raspolaganje javnosti definirano je kao isključivo pravo priopćavanja javnosti, bežično ili putem žica, na način koji pripadnicima javnosti omogućuje pristup s mjesta i u vrijeme koje sami odaberu. Temeljem čl. 125. ZAPSP-a takvo, isključivo pravo stavljanja na raspolaganje javnosti pripada i umjetnicima izvođačima i to u pogledu njihove fiksirane (snimljene) izvedbe.

16.2. Prema čl. 51. ZAPSP-a, u vezi s člankom 4. istoga Zakona koji propisuje da se njegove odredbe o autorskom pravu u prometu primjenjuju na odgovarajući način i naprava umjetnika izvođača (srodna prava), ugovor na temelju kojeg se stječe pravo iskorištavanja, u ovom slučaju fiksirane izvedbe umjetnika izvođača na način da ju se stavlja na raspolaganje javnosti, mora biti sklopljen u pisanom obliku.

16.3. Budući da tuženici nemaju odobrenje tužitelja iz čl. 160. ZAPSP-a trebali su dokazati da za korištenje prava umjetnika izvođača stavljanjem na raspolaganje javnosti imaju formalni ugovor o konkretnom pravu, koji sadrži sporazum s umjetnikom izvođačem baš o tom pravu, te sve druge bitne i sporedne odredbe, npr. o opsegu iskorištavanja, trajanju i naknadi.

16.4. Zaključak o postojanju ugovora umjetnika izvođača i proizvođača fonograma kojima je uređeno pravo stavljanja na raspolaganje javnosti u suprotnosti je s dokazima podnesenim i izvedenim tijekom prvostupanjskog postupka. Naime, u spisu se ne nalaze ugovori tj. dokazi o tome da su umjetnici izvođači na konkretnim snimkama s proizvođačima fonograma sklopili ugovore kojim su im prepustili svoje pravo stavljanja na raspolaganje javnosti odnosno odobrili korištenje toga prava od strane proizvođača fonograma. Nijedan ugovor koji je u tom smislu dostavljen kao dokaz ne dokazuje da su proizvođači fonograma stekli konkretno pravo stavljanja na raspolaganje javnosti od svih nositelja (svih umjetnika izvođača) na konkretnim snimkama u pravno valjanom obliku i prije nego što su se putem servisa DEEZER snimke o kojima je riječ počele stavljati na raspolaganje javnosti u Republici Hrvatskoj.

17. Nadalje, prvostupanjski sud pogrešno smatra da je tužitelj, kao udruga za kolektivno ostvarivanje, trebao dokazati da je došlo do povrede prava tj. da nije bilo odobrenja odnosno ugovora iz čl. 179. ZAPSP-a.

17.1. Izostanak odobrenja tužitelja za korištenje predmeta zaštite tj. stavljanje na raspolaganje javnosti, koje je propisano čl. 160. ZAPSP-a nije bilo sporno među strankama.

17.2. Tuženici tvrde da se na servisu DEEZER na raspolaganje javnosti stavljaju samo i isključivo izvedbe umjetnika izvođača s kojima proizvođači fonograma imaju sklopljene ugovore. Budući da valjani mogu biti samo ugovori sklopljeni u pisanom obliku, u smislu dokaznog sredstva iz Zakona o parničnom postupku ugovori su isprave. Stranka koja se poziva na ispravu kao dokaz svojih navoda, dužna je tu ispravu podnijeti kao dokaz – čl. 232. st. 1. ZPP-a. To znači da su tuženici bili dužni podnijeti ugovore umjetnika izvođača i proizvođača fonograma na koje su se pozvali.

18. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva

18.1. Prvostupanjski je sud raspravnim rješenjem od 23. travnja 2024. naložio tuženicima da u roku od 15 dana dostave podatke o ostvarenim prihodima servisa Deezer u Hrvatskoj u razdoblju od 1. ožujka 2013. do 21. listopada 2021. u skladu s čl. 185.b ZAPSP-a. Tuženici te podatke nisu dostavili. Sud nije cijenio od kakvog je značaja činjenica da tuženici nisu postupili po nalogu suda.

19. S obzirom na sve navedeno valjalo je na temelju čl. 369. i čl. 371. ZPP-a ukinuti presudu i predmet vratiti na ponovno suđenje pred drugim sucem pojedincem.

20. Kako su bitne povrede postupka počinjene u fazi prethodnog postupka to se primjenom čl. 377. st. 1. ZPP-a predmet vraća u fazu prethodnog postupka.

21. U nastavku postupka prvostupanjski će sud ispraviti navedene nedostatke, pozvati tužitelja da postavi točno određeni tužbeni zahtjev u odnosu na oba tuženika. Nakon toga će tako određeni tužbeni zahtjev kao i eventualne podneske i dokaze dostaviti tuženicima i umješačima u skladu s pravilima o dostavi pismena u elektroničkom obliku te odrediti novo pripremno ročište i provesti glavnu raspravu na kojem će raspraviti sve sporne činjenice vodeći računa o navodima iz žalbe te nakon toga će odlučiti o postavljenom tužbenom zahtjevu i odluku pravilno obrazložiti.

Zagreb, 8. travnja 2025.

Predsjednica vijeća

Draženka Deladio