Republika Hrvatska

Trgovački sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: P-104/2024-78

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Varaždinu, po sucu Mariji Levanić-Škerbić, u pravnoj stvari tužitelja INKASO.HR d.o.o., Osijek, L. Jagera 5, OIB: 82925459345, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Borić & Toš d.o.o., Zagreb, Radnička cesta 34, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Kožul & Petrinović d.o.o., Zagreb, Bužanova 4, radi isplate iznosa od 6.982,82 eura, u ponovnom postupku, nakon zaključenja glavne rasprave na ročištu 28. veljače 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja, a u odsutnosti tuženika, na ročištu za objavu i uručenje presude 8. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Slavonska avenija 6, 10000, ZAGREB, OIB: 14036333877 da tužitelju INKASO.HR d.o.o., Ulica Lorenza Jägera 5, 31000 Osijek, OIB: 82925459345 isplati iznos od 6.982,82 €, zajedno sa zateznim kamatama, a koje teku na pojedinačne iznose od dospijeća pa do isplate, i to na iznos:

8,02 € od 31.01.2008.,

9,83 € od 29.02.2008.,

21,27 € od 31.03.2008.,

13,84 € od 30.04.2008.,

12,52 € od 31.05.2008.,

12,83 € od 30.06.2008.,

10,50 € od 31.07.2008.,

10,63 € od 31.08.2008.,

13,40 € od 30.09.2008.,

26,19 € od 31.10.2008.,

22,41 € od 30.11.2008.,

43,12 € od 31.12.2008.,

47,30 € od 31.01.2009.,

50,77 € od 28.02.2009.,

40,80 € od 31.03.2009.,

48,75 € od 30.04.2009.,

46,03 € od 31.05.2009.,

44,17 € od 30.06.2009.,

32,42 € od 28.02.2010.,

52,93 € od 31.03.2010.,

51,71 € od 30.04.2010.,

60,09 € od 30.05.2010.,

56,38 € od 31.05.2010.,

79,76 € od 31.07.2010.,

73,37 € od 31.08.2010.,

90,53 € od 30.09.2010.,

83,98 € od 31.10.2010.,

84,61 € od 30.11.2010.,

93,59 € od 31.12.2010.,

491,18 € od 31.01.2011.,

94,87 € od 28.02.2011.,

101,23 € od 31.03.2011.,

97,52 € od 30.04.2011.,

252,50 € od 30.06.2011.,

304,41 € od 31.08.2011.,

128,06 € od 30.09.2011.,

126,72 € od 31.10.2011.,

4.144,58 € od 04.11.2011., pa do isplate,

po stopi propisanoj Uredbom o visini stope zatezne kamate do 31.12.2007. godine, a od 01.01.2008. godine po stopi koju određuje članak 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima i to uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do 31.07.2015., a od 01.08.2015. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31.12.2022., a od 01.01.2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Slavonska avenija 6, 10000, ZAGREB, OIB: 14036333877 nadoknaditi tužitelju INKASO.HR d.o.o., Ulica Lorenza Jägera 5, 31000 Osijek, OIB: 82925459345, troškove parničnog postupka u iznosu od 2.893,23 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja ove presude 8. travnja 2025., pa do isplate, a koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. U povodu tužbe tužitelja podnijete protiv tuženika radi isplate iznosa od 55.708,61 kn, ovaj sud je proveo prvostupanjski postupak i donio presudu poslovni broj P-121/2019-40 od 4. srpnja 2022., kojom je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju iznos od 52.612,13 kuna zajedno sa zateznom kamatom tekućom na pojedinačne iznose kako je to opisano u izreci prvostupanjske presude, a pod točkom I. izreke rješenja je utvrđeno da je tužba povučena za iznos od 3.096,48 kuna, pod točkom II. izreke je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 15.320,00 kuna zajedno sa zateznom kamatom od 4. srpnja 2022. do isplate sve u roku od 8 dana, dok je pod točkom III. izreke rješenja odbijen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 1.250,00 kuna sa zateznim kamatama i u dijelu zatezne kamate na dosuđeni parnični trošak preko kamatne stope iz točke II. izreke rješenja.

2. Protiv navedene presude tuženik je podnio žalbu u povodu koje je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio presudu poslovni broj Pž-3914/2022-2 od 5. srpnja 2023. kojom je pod točkom I. izreke odbijena žalba tuženika i potvrđena prvostupanjska presuda, a pod točkom II. izreke je odbijen zahtjev tuženika za naknadu troška drugostupanjskog postupka. Rješenjem suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđeno je prvostupanjsko rješenje u točki II. izreke za parnični trošak u iznosu od 13.320,00 kuna sa zateznim kamatama koje teku od 4. srpnja 2022. do isplate po dosuđenoj stopi, a preinačeno je prvostupanjsko rješenje u točki II. izreke tako da je odbijen zahtjev za trošak u iznosu od 2.000,00 kuna.

3. Nakon toga je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd 1221/2024-2 od 21. ožujka 2024. tuženiku dopušteno podnošenje revizije protiv presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-3914/2022-2 od 5. srpnja 2023. u odnosu na sljedeće pravno pitanje: “Je li protivno odredbi čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003) te procesnoj ravnopravnosti stranaka donošenje zaključka suda da se o odredbi potrošačkog ugovora (u konkretnom slučaju odredba o vezivanju glavnice kredita za valutu CHF) nije pojedinačno pregovaralo, bez izvođenja dokaza saslušanjem svjedoka kojeg je trgovac predložio na okolnost pojedinačnog pregovaranja o navedenoj odredbi?"

4. Postupajući po navedenom dopuštenju za podnošenje revizije tuženik je protiv navedene drugostupanjske presude podnio reviziju u odnosu na pravno pitanje zbog kojeg je dopuštena.

5. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 981/2024-2 od 15. listopada 2024. ukinuta je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-3914/2022-2 od 5. srpnja 2023. i rješenje istog suda, poslovnog broja i datuma u dijelu u kojem je potvrđena točka II. presude Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj P-121/2019-40 od 4. srpnja 2022. za parnični trošak i presuda i točka II. rješenja Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj P-121/2019-40 od 4. srpnja 2022. te je predmet vraćen ovome sudu na ponovno suđenje.

6. U ponovnom postupku punomoćnik tužitelja je postavio tužbeni zahtjev u podnesku od 25. veljače 2025. sadržaja kao u izreci ove presude.

7. Predmet spora u ponovnom postupku je, dakle, zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 6.982,82 eura na temelju Ugovora o ustupu tražbine od 10. lipnja 2019. (dalje: Ugovor o ustupu tražbine), koji predstavlja iznos kojeg su CV i ČV platili na ime redovnih kamata i prema valutnom tečaju u švicarskim francima temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu od 18.12.2007.

8. U ovome predmetu nakon provedenog ponovnog postupka između stranaka nisu sporna sljedeća činjenična utvrđenja:

- da su CV i ČV s tuženikom (čija je tvrtka tada glasila Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.) sklopili Ugovor o kreditu broj 146-334/2007 kojim je tuženik odobrio kredit u iznosu od 31.978,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita,

- da je predmetni kredit u cijelosti otplaćen te da su korisnici kredita s tužiteljem 10. lipnja 2019. sklopili Ugovor o ustupu tražbine kojim su mu ustupili svoju tražbinu prema tuženiku po osnovi ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i vezanju glavnice ugovora za valutu švicarski franak iz navedenog Ugovora o kreditu čime je na tužitelja preneseno dospjelo novčano potraživanje koje tužitelj potražuje u ovom sporu od tuženika,

- da je Potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača vodio, između ostalog, i protiv ovdje tuženika spor pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 te da je u tom sporu 4. srpnja 2013. donesena presuda kojom je, između ostalog, utvrđeno da je ovdje tuženik kao V-tuženik u tom postupku u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa da je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tog Zakona (…) te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, kao i da je tuženik u razdoblju 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio protivno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju do 6. kolovoza 2007. (…) te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima,

- da je navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu (djelomično) potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i (djelomično) potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6631/2017 od 14. lipnja 2018. kao i to da je izjavljene revizije protiv obje navedene drugostupanjske presude Vrhovni sud Republike Hrvatske odbio odlukama poslovni broj Revt 575/2016 od 3. listopada 2017. i Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019.,

- da je Ugovor o kreditu broj 146-334/2007 kojeg je tuženik sklopio s CV i ČV potrošački ugovor na kojeg se primjenjuju utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. jer, neovisno o tome što su korisnici kredita naknadno s tužiteljem sklopili Ugovor o ustupu tražbine, korisnici kredita su bili potrošači, a predmetni ugovor o kreditu je sklopljen u razdoblju između 1. lipnja 2004. i 31. prosinca 2008. te je tim ugovorom ugovorena mjesečna anuitetna otplata uz valutnu klauzulu u CHF i promjenjiva kamatna stopa sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika ili drugog akta tuženika.

9. Nadalje prema utvrđenjima suda, premda tužitelj nije potrošač u smislu Zakona o zaštiti potrošača, odredbe čl. 502.c ZPP-a i čl. 138. Zakona o zaštiti potrošača se primjenjuju i u slučaju kad je trećoj osobi (tužitelju) ustupljena tražbina s osnove preplaćenih sredstava po ništetnim odredbama predmetnog ugovora (od strane korisnika kredita – potrošača), jer se radi o prenosivoj tražbini sukladno odredbi čl. 80. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23 - dalje: ZOO). U konkretnom slučaju radi o novčanoj tražbini za povrat preplaćenih novčanih sredstava koju su korisnici kredita kao potrošači, valjano prenijeli na tužitelja. Slijedom navedenog, a sukladno odredbi čl. 84. st. 1. ZOO-a primatelj prema dužniku ima ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja.

10. Tijekom prvog prvostupanjskog postupka ovaj sud je radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva odnosno kolike su iznose izražene u kunama po mjesecima korisnici kredita preplatili svojom otplatom predmetnog Ugovora o kreditu u odnosu na kunske iznose koje bi bili dužni platiti po ugovorenom tečaju CHF spram kune na dan isplate kredita, izveo dokaz financijsko knjigovodstvenim vještačenjem. Vještak je u svom nalazu i mišljenju od 22. travnja 2021. ( str. 585-593 spisa ) , kojeg je usmeno iznio na ročištu održanom 17. svibnja 2022. - str. 690 spisa) naveo da ukupna preplaćena razlika s osnove promjene kamatne stope i valutne klauzule iznosi 55.654,73 kn, nakon čega je tužitelj, zbog tuženikovog prigovora na matematički izračun, povukao tužbu za iznos od 3.042,60 kn i ostao kod zahtjeva za iznos od 52.612,17 kn, što u ponovnom postupku predstavlja iznos od 6.982,82 eura, kojeg tužitelj u ponovnom postupku postavljenim tužbenim zahtjevom traži od tuženika.

11. Ovaj sud tijekom prvog prvostupanjskog postupka nije usvojio dokazni prijedlog tuženika za saslušanje svjedoka i to radnika tuženika RV, kao i svjedoke CVB i UV, uz obrazloženje da bi izvođenje tih dokaza bilo nesvrhovito i neekonomično, posebice uzimajući u obzir postojeću sudsku praksu vezanu uz konkretni spor te okolnost da je činjenično stanje utvrđeno u dovoljnoj mjeri za donošenje odluke, a osim toga, odluka suda u postupku kolektivne zaštite obvezuje ostale sudove u smislu odredbe članka 502.c Zakon o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 , 57/11, 148/11-pročišćeni tekst , 25/13, 89/14 i 70/19, dalje u tekstu: ZPP-a), zbog čega nije bilo potrebno u navedenom pravcu ponovno provoditi dokaze.

12. Drugostupanjski sud je u svojoj odluci naveo da i prema pravnom shvaćanju tog suda nije bilo potrebe provoditi dokaze radi utvrđivanja činjenice je li se između stranaka prije sklapanja Ugovora o kreditu broj 146-334/2007 pregovaralo o ugovaranju valutne klauzule u CHF (o čemu isključivo u ovom sporu ovisi osnovanost tužbenog zahtjeva) jer bi drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za potrošača.

13. U revizijskom dijelu postupka Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučivao je o pravilnosti primjene odredbe čl. 81. ZZP-a kod donošenja zaključka suda prema kojem se o odredbi potrošačkog ugovora (u konkretnom slučaju odredbe o valutnoj klauzuli u CHF) nije pojedinačno pregovaralo, odnosno o pitanju može li se tužitelj, pozivajući se na ništetnost spornih ugovornih odredbi, pozvati na izravnu primjenu pravnih utvrđenja iz kolektivnog postupka za zaštitu prava i interesa potrošača i ne provesti u individualnom postupku dokaze predložene po tuženiku.

13.1. Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj Rev-981/2024-2 od 15. listopada 2024. kojim su ukinute prvostupanjska i drugostupanjska presuda, u postupku individualne zaštite od nepoštenosti ugovorne odredbe, za razliku od postupka kolektivne zaštite, kontrolu nepoštenosti ugovorne odredbe sud je dužan raspraviti s obzirom na osobu potrošača koja je pokrenula postupak i s obzirom na sve okolnosti tog pojedinačnog slučaja. To stoga što se stvarna ravnoteža u pravima i obvezama potrošača i trgovca uspostavlja u postupcima individualne sudske zaštite u povodu pojedinačne tužbe potrošača u kojima sud o nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje s obzirom na specifične okolnosti pojedinačnog slučaja. Stoga je prvostupanjski sud morao tuženiku omogućiti dokazivanje da je u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) na drugi način dao odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

13.2. Prema tome odgovor na postavljeno revizijsko pitanje u konkretnom slučaju je glasio:

"Protivan je, odredbi čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/2003) kao i procesnoj ravnopravnosti stranaka, zaključak suda prema kojem se o odredbi potrošačkog ugovora (u konkretnom slučaju dijelu odredbe o načinu promjene kamatne stope i valutnoj klauzuli ugovora o kreditu denominiranog u CHF ili denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF) nije pojedinačno pregovaralo, ako se na tu okolnost nije proveo predloženi dokaz saslušanjem svjedoka (radnika revidenta), koji je sudjelovao u sklapanju ugovora o kreditu kojeg je trgovac predložio na okolnost pojedinačnog pregovaranja o navedenoj odredbi.

14. U konkretnom slučaju je stoga tijekom ponovnog prvostupanjskog postupka, a sukladno stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske i odgovoru na gore navedeno revizijsko pitanje, ovaj prvostupanjski sud bio dužan raspraviti kontrolu nepoštenosti ugovorne odredbe s obzirom na osobu potrošača koja je pokrenula postupak i s obzirom na sve okolnosti tog pojedinačnog slučaja.

15. Prema tome, u ponovnom postupku ostalo je sporno je li se o spornim odredbama potrošačkog Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo te je valjalo provesti dokaz saslušanjem radnice tuženika koja je sudjelovala u sklapanju Ugovora o kreditu, na okolnost pojedinačnog pregovaranja, a koji dokaz je tuženik tijekom prvog prvostupanjskog postupka i predložio.

16. Međutim, tijekom ponovnog postupka tuženik je u podnesku od 21. veljače 2025. izričito naveo da odustaje od dokaznog prijedloga saslušanjem zaposlenice tuženika i ostalih personalnih dokaza.

17. S obzirom na takvo stanje stvari, kada je tuženiku u ponovnom postupku omogućeno dokazivanje njegovih tvrdnji da u konkretnom slučaju ne dolazi do izravne primjene utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom postupku za zaštitu prava i interesa potrošača, jer da se o spornim ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo, no tuženik je u ponovnom postupku odustao od svojih dokaznih prijedloga kojima bi dokazao ove svoje tvrdnje, slijedom čega je sud odlučivao na temelju ostalih provedenih dokaza i pri tome primijenio pravilo o teretu dokazivanja (čl. 219a. ZPP-a).

17.1. Naime, sukladno odredbi čl. 219. ZPP-a, svaka stranka dužna je iznijeti činjenice i predložiti dokaze u prilog svojih tvrdnji, a ako stranka koja se poziva na određenu činjenicu, nije pružila sudu dokaz o tome, obveza je suda da tu tvrdnju uzme kao nedokazanu, primjenom pravila o teretu dokazivanja iz odredbe članka 221a. ZPP-a.

17.2. U konkretnom slučaju je tuženik trebao dokazati svoje tvrdnje da je u postupku sklapanja konkretnog Ugovora o kreditu dao odgovarajuće obavijesti korisnicima kredita CV i ČV, i to o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njihove novčane obveze i da su oni, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristali na sklapanje takvog ugovora. Međutim, tuženik ove tvrdnje nije dokazao, jer na ove okolnosti nije predložio nikakve dokaze, odnosno tijekom ponovnog prvostupanjskog postupka odustao je od dokaza saslušanjem radnice tuženika koja je sudjelovala u sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu.

18. Tijekom ponovnog postupka sud je prema tome proveo dokaz čitanjem cjelokupne dokumentaciju u spisu i to: dokumentaciju uz tužbu (listovi 5-20 spisa):

Ugovor o ustupu tražbine od 10.6.2019., Ugovor o kreditu od 18.12.2007., otplatni plan, te specifikaciju isplate kredita uz preslike naloga za uplatu, dokumentaciju uz odgovor na tužbu (listovi 35-92 spisa) i to: metodologija promjene kamatnih stopa, bilten prednika tuženika za studeni 2017., dokumentaciju uz podnesak tužitelja od 16.1.2020. (listovi 98-521 spisa) i to: presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., presudu broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt 249/2014-2 od 9. travnja 2015., presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019., presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 1172/2018-2 od 19. ožujka 2019., presudu i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2245/2017-2 od 20. ožujka 2018., uz podnesak tuženika od 28.1.2020. (listovi 525- 538), zapisnik sa 51. sjednice kreditnog odbora od 17.12.2007., kreditni prijedlog, suglasnost za prihvaćanje i osiguranje kredita, zahtjev za kredit za kupovinu motornog vozila, te je pročitan nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka CENTAR POSLOVNIH ANALIZA d.o.o. Čakovec, Park Rudolfa Kropeka 2 od 22. travnja 2021.

– listovi 585-593 spisa, pisano očitovanje vještaka na prigovor tuženika od 17. lipnja 2021. – listovi 656-659 spisa te usmeno očitovanje vještaka na ročištu 17. svibnja 2022. – list 690 spisa).

19. Iz Ugovora o kreditu broj 146-334/2007 od 18.12.2007. (list 7-9 spisa), a što nije niti sporno, proizlazi da je prednik tuženika odobrio CV i ČV kredit u iznosu od 31.978,00 CHF-a u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF-a prednika tuženika važećem na dan korištenja kredita (članak 2. Ugovora o kreditu). Stranke su odredbom čl. 3. Ugovora o kreditu ugovorile redovnu kamatu od 5,60% godišnje, a koja je promjenjiva u skladu s odlukama tuženika (članak 6. Ugovora o kreditu). Člankom 4. Ugovora o kreditu predviđeno je plaćanje 84 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 461,05 CHF po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan plaćanja.

20. U ovome ponovnom postupku tuženik nije dokazao da je prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, korisnike kreditnih usluga, konkretno CV i ČV, u cijelosti informirao o svim potrebnim okolnostima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, kojim je dakle ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica - švicarski franak, kao i ugovorena redovna kamatna stopa, koja je tijekom postojanja obveze u ugovoru o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke. Posljedica toga je neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97. navedenog Zakona te suprotno odredbama ZOO-a, slijedom čega se radi o ništetnim odredbama ugovora (čl. 322. st. 1. ZOO-a).

21. Ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez tih odredbi (čl. 324. st. 1. ZOO-a). No posljedica ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi, kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i vezanje glavnice za tečaj švicarskog franka, sastoji se u tome da svaka stranka ima pravo na povrat onoga što je dala temeljem navedenih odredbi (čl. 323. st. 1. ZOO-a).

22. Posljedično navedenom tuženik je, sukladno odredbi čl. 323. ZOO-a, u svezi čl. 84. st. 1. ZOO-a, dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom, odnosno tužitelj ima pravo na povrat preplaćenih iznosa anuiteta, i to razlike između iznosa koji su korisnici kredita platili na temelju obračuna tuženika prema promjenjivoj kamatnoj stopi i iznosa obračunatog prema stopi od 5,60 % redovne kamate te kunskih iznosa koje je preplatio zbog vezanja glavnice za tečaj švicarskog franka.

23. Nalazom i mišljenjem stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo Natalije Jambrečić od 22. travnja 2021. (listovi 585-593 spisa) dopunjenog dopunom od 17. lipnja 2021. (listovi 656-659 spisa), a kojeg sud i u ponovnom postupku ocjenjuje da je sačinjen stručno, obrazloženo te na temelju isprava u spisu, utvrđena je razlika između onoga što je korisnik kredita platio i onoga što je korisnik kredita trebao platiti uslijed ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu. Prema obračunu preplaćenih iznosa s osnove promjene kamatne stope te s osnove valutne klauzule proizlazi da je zbog promjene kamatne stope u odnosu na prvotno ugovorenu Ugovorom o kreditu broj 146-334/2007 (5,60% godišnje) i zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju od 31.01.2008. do 04.11.2011. utvrđena razlika više plaćenog od 55.654,73 kuna (prikazano tabeli nalaza i mišljenja na listu 591-592 spisa).

24. Navedeni iznos od 55.654,73 kuna korisnici kredita su preplatili postupajući po ništetnim ugovornim odredbama, posljedično čemu je navedeni iznos tuženik stekao bez pravne osnove (čl. 1111. ZOO-a.)

25. Tužbenim zahtjevom u ponovnom postupku tužitelj potražuje od tuženika iznos od 6.982,82 eura, što je protuvrijednost tadašnjih 52.612,17 kn, koliko je tužitelj i tijekom prvotnog prvostupanjskog postupka u konačnici zatražio (nakon što je smanjio tužbeni zahtjev za 3.042,60 kn, uvaživši time tuženikov prigovor na pravilnost matematičkog izračuna u nalazu vještaka)

26. Temeljem svega navedenoga, sud je ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa 6.982,82 eura, kojeg je tuženik dužan isplatiti tužitelju temeljem čl. 1111. te čl. 323. st. 1. ZOO-a, u vezi sa čl. 80. st. 1. ZOO-a. Uz navedeni iznos glavnice tužitelj ima pravo i na zakonske zatezne kamate temeljem čl. 29. st. 1. ZOO-a, a koje teku od dana izvršenih plaćanja od strane korisnika kredita (čl. 1115. ZOO-a), a koji dani su utvrđeni na temelju nalaza i mišljenja vještaka. Stoga je odlučeno kao u točci I. izreke.

27. Odluka o troškovima parničnog postupka (točka II. izreke) temelji se na odredbama čl. 151., čl. 154. st. 1. te čl. 155. ZPP-a, dok je visina naknade troškova za rad odvjetnika odmjerena na temelju Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023, dalje: Tarifa).

27.1. Tužitelju je kao potreban priznat trošak zastupanja po odvjetniku u skladu s Tarifom i to za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7.1 Tarife), sastav obrazloženog podneska od 16.1.2020. kojim odgovara na navode iz odgovora na tužbu u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8.1. Tarife), sastav obrazloženog podneska kojim se očituje na nalaz i mišljenje vještaka od 11. svibnja 2021. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8.1. Tarife), sastav podneska od 18. lipnja 2021., 29. siječnja 2025. te 25. veljače 2025. u iznosu od po 200,00 eura za svaki podnesak (Tbr. 8.3. Tarife), zastupanje na ročištu održanom 4. veljače 2020. te 28. veljače 2025. u iznosu od po 200,00 eura za svako ročište (Tbr. 9.1. Tarife), što ukupno daje iznos od 1.600,00 eura, čemu se pribraja PDV po stopi od 25% u iznosu od 400,00 eura, zatim trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 120,78 eura (čl. 1. st. 1. Zakona o sudskim pristojbama – „Narodne novine“ broj 118/18., dalje: ZSP, u vezi s Tar. br. 1. stavkom 1. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi – „Narodne novine“ broj 53/19., dalje: Uredba) te za prvostupanjske presude u iznosu od po 120,78 eura (članak 1. stavak 1. ZSP-a, u vezi s Tar. br. 2. stavkom 1. Uredbe), kao i trošak na ime plaćenog predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 530,89 eura, što sveukupno na ime troškova parničnog postupka daje iznos od 2.893,23 eura, kojeg je dužan tuženik nadoknaditi tužitelju, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, temeljem čl. 29. st. 1. i st. 2. ZOO-a, i to od 8. travnja 2025., kao dana donošenja presude, pa do isplate (točka II. izreke).

U Varaždinu 8. travnja 2025.

Sudac:

Marija Levanić-Škerbić

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana kada je održano ročište na kojem je presuda objavljena, ako je stranka uredno obaviještena o tom ročištu. Ako stranka nije uredno obaviještena o tom ročištu, može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od primitka prijepisa presude. Žalba se podnosi putem ovog suda Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske.

DNA:

- za tužitelja – OD Borić & Toš d.o.o., Zagreb, Radnička cesta 34,

- za tuženika –OD Kožul & Petrinović d.o.o., Zagreb, Bužanova 4.