Republika Hrvatska

Općinski sud u Puli-Pola

Stalna služba u Rovinju-Rovigno

Rovinj, Obala P. Budicin 4

Posl. br. P-1035/2023-47

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

I

P R E S U D A

Općinski sud u Puli-Pola, Stalna služba u Rovinju-Rovigno, po sutkinji Alessandri Gržinić-Matika, u parničnom postupku tužitelja VA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Manueli Grbac Parčić, odvjetnici u Puli, protiv tužene Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupane po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave dana 11. ožujka 2025. godine u prisutnosti punomoćnika stranaka, dana 08. travnja 2025. godine

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe iz podneska tužitelja od 11. listopada 2024. godine uz korekciju (0,03 eura) iz podneska od 10. siječnja 2025. godine.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u čl. 6. Ugovora o kreditu broj 346-70/2004 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 25. studenoga 2004. godine u dijelu koji glasi: "… sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Korisnik kredita svojim potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da prihvaća primjenu Odluke o kamatnim stopama, kao i sve njene kasnije izmjene i dopune. ", pa stoga navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

II. Utvrđuju se ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovoru o kreditu broj 346-70/2004 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 25. studenoga 2004. godine a kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, i to u odredbi čl. 2. koja glasi: " ...prema srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita.",

u odredbama čl. 3. koje glase: " … po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. za devize na dan dospijeća..."; " Kamata se obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan dospijeća", pa stoga navedene odredbe ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 6.932,68 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom (po stopi od 15% godišnje propisanoj Uredbom Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate za period do 31. prosinca 2007. godine (NN 72/02), za period od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena,) koja teče:

- na iznos od 0,13 eura od 31.10.06. do isplate;

- na iznos od 6,91 eura od 30.09.07. do isplate;

- na iznos od 6,89 eura od 31.10.07. do isplate;

- na iznos od 6,96 eura od 30.11.07. do isplate;

- na iznos od 6,92 eura od 31.12.07. do isplate;

- na iznos od 7,03 eura od 31.01.08. do isplate;

- na iznos od 7,09 eura od 29.02.08. do isplate;

- na iznos od 27,17 eura od 31.03.08. do isplate;

- na iznos od 26,45 eura od 30.04.08. do isplate;

- na iznos od 26,15 eura od 31.05.08. do isplate;

- na iznos od 26,44 eura od 30.06.08. do isplate;

- na iznos od 25,93 eura od 31.07.08. do isplate;

- na iznos od 25,90 eura od 31.08.08. do isplate;

- na iznos od 26,14 eura od 30.09.08. do isplate;

- na iznos od 28,23 eura od 31.10.08. do isplate;

- na iznos od 26,76 eura od 30.11.08. do isplate;

- na iznos od 42,13 eura od 31.12.08. do isplate;

- na iznos od 42,47 eura od 31.01.09. do isplate;

- na iznos od 42,58 eura od 28.02.09. do isplate;

- na iznos od 42,01 eura od 31.03.09. do isplate;

- na iznos od 42,04 eura od 30.04.09. do isplate;

- na iznos od 41,19 eura od 31.05.09. do isplate;

- na iznos od 40,56 eura od 30.06.09. do isplate;

- na iznos od 40,64 eura od 31.07.09. do isplate;

- na iznos od 40,87 eura od 31.08.09. do isplate;

- na iznos od 40,78 eura od 30.09.09. do isplate;

- na iznos od 40,40 eura od 31.10.09. do isplate;

- na iznos od 40,89 eura od 30.11.09. do isplate;

- na iznos od 41,27 eura od 31.12.10. do isplate;

- na iznos od 41,83 eura od 31.01.10. do isplate;

- na iznos od 41,60 eura od 28.02.10. do isplate;

- na iznos od 42,39 eura od 31.03.10. do isplate;

- na iznos od 42,14 eura od 30.04.10. do isplate;

- na iznos od 42,38 eura od 31.05.10. do isplate;

- na iznos od 60,13 eura od 30.06.10. do isplate;

- na iznos od 56,03 eura od 31.07.10. do isplate;

- na iznos od 68,55 eura od 31.08.10. do isplate;

- na iznos od 64,23 eura od 30.09.10. do isplate;

- na iznos od 57,27 eura od 31.10.10. do isplate;

- na iznos od 71,95 eura od 30.11.10. do isplate;

- na iznos od 85,29 eura od 31.12.10. do isplate;

- na iznos od 72,27 eura od 31.01.11. do isplate;

- na iznos od 77,28 eura od 28.02.11. do isplate;

- na iznos od 71,46 eura od 31.03.11. do isplate;

- na iznos od 72,52 eura od 30.04.11. do isplate;

- na iznos od 97,14 eura od 31.05.11. do isplate;

- na iznos od 99,54 eura od 30.06.11. do isplate;

- na iznos od 120,11 eura od 31.07.11. do isplate;

- na iznos od 109,54 eura od 31.08.11. do isplate;

- na iznos od 97,98 eura od 30.09.11. do isplate;

- na iznos od 86,41 eura od 31.10.11. do isplate;

- na iznos od 85,54 eura od 30.11.11. do isplate;

- na iznos od 90,90 eura od 31.12.11. do isplate;

- na iznos od 95,58 eura od 31.01.12. do isplate;

- na iznos od 96,20 eura od 29.02.12. do isplate;

- na iznos od 92,97 eura od 31.03.12. do isplate;

- na iznos od 95,16 eura od 30.04.12. do isplate;

- na iznos od 96,65 eura od 31.05.12. do isplate;

- na iznos od 94,14 eura od 30.06.12. do isplate;

- na iznos od 94,80 eura od 31.07.12. do isplate;

- na iznos od 92,92 eura od 31.08.12. do isplate;

- na iznos od 88,90 eura od 30.09.12. do isplate;

- na iznos od 93,24 eura od 31.10.12. do isplate;

- na iznos od 95,32 eura od 30.11.12. do isplate;

- na iznos od 93,80 eura od 31.12.12. do isplate;

- na iznos od 85,62 eura od 31.01.13. do isplate;

- na iznos od 92,57 eura od 28.02.13. do isplate;

- na iznos od 93,18 eura od 31.03.13. do isplate;

- na iznos od 90,45 eura od 30.04.13. do isplate;

- na iznos od 81,98 eura od 31.05.13. do isplate;

- na iznos od 81,76 eura od 30.06.13. do isplate;

- na iznos od 83,85 eura od 31.07.13. do isplate;

- na iznos od 87,18 eura od 31.08.13. do isplate;

- na iznos od 91,81 eura od 30.09.13. do isplate;

- na iznos od 89,43 eura od 31.10.13. do isplate;

- na iznos od 91,11 eura od 30.11.13. do isplate;

- na iznos od 93,02 eura od 31.12.13. do isplate;

- na iznos od 101,12 eura od 31.01.14. do isplate;

- na iznos od 103,47 eura od 28.02.14. do isplate;

- na iznos od 102,41 eura od 31.03.14. do isplate;

- na iznos od 99,36 eura od 30.04.14. do isplate;

- na iznos od 98,22 eura od 31.05.14. do isplate;

- na iznos od 98,41 eura od 30.06.14. do isplate;

- na iznos od 101,39 eura od 31.07.14. do isplate;

- na iznos od 103,87 eura od 31.08.14. do isplate;

- na iznos od 103,07 eura od 30.09.14. do isplate;

- na iznos od 105,17 eura od 31.10.14. do isplate;

- na iznos od 106,52 eura od 30.11.14. do isplate;

- na iznos od 105,35 eura od 31.12.14. do isplate;

- na iznos od 105,36 eura od 31.01.15. do isplate;

- na iznos od 105,11 eura od 28.02.15. do isplate;

- na iznos od 104,88 eura od 31.03.15. do isplate;

- na iznos od 104,61 eura od 30.04.15. do isplate;

- na iznos od 104,38 eura od 31.05.15. do isplate;

- na iznos od 104,12 eura od 30.06.15. do isplate;

- na iznos od 103,86 eura od 31.07.15. do isplate;

- na iznos od 103,60 eura od 31.08.15. do isplate;

- na iznos od 103,35 eura od 30.09.15. do isplate; sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 2.206,08 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 30. rujna 2015. godine do isplate (do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena), sve u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 3.023,56 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana presuđenja pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

VI. U preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu 300,00 eura odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Dana 12. lipnja 2019. godine kod ovoga suda pod posl.br. P-1281/2019 zaprimljena je tužba tužitelja protiv tužene radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF iz ugovora o kreditu sklopljenog dana 18. studenoga 2004. godine, uz isplatu preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih odredbi.

1.1. U tužbeno osnovi tužbe se navodi:

- da je između tužitelja kao korisnika kredita s jedne strane te pravnog prednika tužene Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Zagreb, kao kreditora dana 18. studenoga 2004. godine sklopljen ugovor o kreditu broj: 346-70/2004 solemniziranog u Rovinju dana 25. studenoga 2004. godine kod javnog bilježnika Rina Zujića, kojim ugovorom je tužena odobrila tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti 62.000,00 CHF, a tužitelj i dalje otplaćuje;

- da ugovor o kreditu sadrži odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, a koja kamatna stopa da je promjenjiva sukladno odluci banke - tuženice;

- da u vrijeme zaključenja ugovora tužitelj i tužena nisu pojedinačno pregovarali o promjenjivoj kamatnoj stopi te ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode računa tih parametara koji da utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate;

- da se od početka otplate kredita pa nadalje kamatna stopa u nekoliko navrata povećavala što da je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta;

- da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 potvrđene odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine u dijelu koji se odnosi na promjenjivu ugovorenu kamatnu stopu, utvrđeno da je tuženica povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača;

- da je navedenom odlukom pravomoćno utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna odredba o redovnoj kamatnoj stopi ukoliko je ista promjenjiva prema jednostranoj odluci banke;

- da obzirom je predmetnim ugovorom o kreditu ugovoreno da se promjena redovne kamatne stope utvrđuje odlukom banke, o čemu da se u vrijeme zaključenja ugovora nije pojedinačno pregovaralo te ugovorom da nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, shodno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, tužitelj predlaže da se u predmetnom ugovoru o kreditu utvrde ništetnim odredbe temeljem koje se promjena kamatne stope vršila jednostrano odlukom banke;

- da obzirom je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi temeljem jednostrane odluke banke sa učinkom ex tunc da su bez pravnog učinka i sve odluke banke - tuženice o promjeni kamatne stope donesen tijekom trajanja kredita sa istim pravnim učinkom;

- da je temeljem ugovora o kreditu banka odobrila korisniku (tužitelju) kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa 62.000,00 CHF-a prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita;

- da je ugovorom ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 408,83 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja;

- da je u vrijeme zaključenja ugovora, prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima tužena propustila tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je ugovor o kreditu vezan što da je za posljedicu imalo neravnotežu u pravim i obvezama ugovornih strana;

- da je na dan solemnizacije predmetnog ugovora (25. studenoga 2004. godine) srednji tečaj CHF-a prema tečajnoj listi Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. iznosio 4,996109, a od početka otplate kredita pa nadalje tečaj švicarskog franka da se stalno mijenja i to na način da se povećava, što da je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja;

- da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 potvrđene odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, pravomoćno utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača pa da su takve odredbe ugovora ništetne;

-da je navedenom odlukom pravomoćno utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, obzirom da banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka;

- da obzirom se predmetnim ugovorom o kreditu glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, a tužitelj kao potrošač u trenutku sklapanja ugovora nije bio informiran o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, shodno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1041/2012, tužitelj predlaže da se u predmetnom ugovoru o kreditu utvrde ništetnim odredbe ugovora o kreditu kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za tečaj valute švicarskog franka;

- da su se temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koji da je stupio na snagu dana 30. rujna 2015. godine sklapali anexi/dodaci uz osnovni ugovor o kreditu;

- da je anexima/dodacima provedena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR što je značilo da se od zaključenja anexa/dodatka otplata njegovog kredita veže za valutnu klauzulu u EUR-u, pa u cilju da se krediti koji su bili vezani uz CHF valutu izjednače s kreditima u EUR valuti, anexima/dodacima da dolazi do umanjenja preostale neotplaćene glavnice kredita;

- da ništetnost ugovornih odredbi djeluje ex tunc dakle od trenutka kada je ugovor sklopljen stoga da se ima smatrati da te ništetne ugovorne odredbe nisu niti sklopljene, tj. da pravno uopće ne postoje, što nadalje znači da u trenutku sklapanja anexa/dodatka, u osnovnim ugovorima o kreditu valuta švicarskog franka više nije postojala, čime da nestaje glavni razlog za sklapanje anexa/dodatka - da krediti s valutnom klauzulom u CHF valuti konverzijom postanu krediti s valutnom klauzulom u EUR;

- da su dana 5. veljače 2016. godine tužitelj i tuženica zaključili Anex uz ugovor o kreditu broja: 346-70/2004 kojim je utvrđena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR;

- da je u odredbi čl. 2. toga Anexa navedeno da preostali iznos glavnice na dan 30. rujna 2015. godine iznosi 25.411,58 eura, što u kunskoj protuvrijednosti iznosi 194.114,79 kuna;

- da obzirom su ništetne ugovorne odredbe osnovnog ugovora o kreditu kojima se kamatna stopa mijenja jednostrano odlukom banke te odredbe kojima se glavnica i kamatna stopa mijenja jednostranom odlukom banke te odredbe kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za tečaj valute švicarskog franka (a ništetnost da djeluje ex tunc), na dan 30. rujna 2015. godine prema početnom otplatnom planu preostala neotplaćena glavnica kredita da je iznosila 36.289,06 CHF-a, što u kunskoj protuvrijednosti (primjenom tečaja koji je bio važeći na dan solemnizacije ugovora) iznosi 181.304,10 kuna dakle, preostala neotplaćena glavnica kredita da je znatno manja nego što da je prikazano u anexu ugovora;

- da obzirom ništetnost ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu djeluje od trenutka kada je ugovor sklopljen te da u trenutku sklapanja predmetnog dodatka valuta švicarskog franka u osnovnom ugovoru o kreditu više nije postojala, u dodatku ugovora o kreditu da je netočno prikazan iznos preostale neotplaćene glavnice kredita, a koji iznos da predstavlja bitan sastojak anexa ugovora;

- da se sukladno ZOO-u obnovom niti konverzijom ne otklanjaju uzroci ništetnosti, odnosno ništetan ugovor/odredbe ugovora ne konvalidiraju, pa time tužitelj ima pravo povrata od tuženice novčanih sredstava koje je tuženica stekla temeljem ništetnih ugovornih odredbi i to razliku stvarno uplaćenog (jer isto da sadržava povećanje tečaja i kamate) i ono što je trebalo biti uplaćeno prema početnoj kamatnoj stopi i tečaju na solemnizacije ugovora, kako do dana 30. rujna 2015. godine pa i nakon 30. rujna 2015. godine, s tim da ovom tužbom tužitelj zahtijeva pretplatu do dana 30. rujna 2015. godine;

- da pravo na restituciju temeljem ništetnosti iz čl. 323. ZO-a, kada je u pitanju pravo zaštite potrošača treba tumačiti u duhu odredbe čl. 6. st. 1. Direktive 93/13, na način da ugovorenu odredbu koja je proglašena nepoštenom, valja smatrati kao da nikada nije postojala tako da ne može imati učinak na potrošača, s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala, a osobito uspostavom prava na povrat koristi koje je trgovac neopravdano stekao na njegovu štetu primjenom nepoštene odredbe;

- da se u tom smislu tužitelj poziva na presude Europskog suda: GA i dr. C-154/15, C-307/15 I C-308/15, potom ČA C-118/17;

- da slijedom naprijed navedenog tužitelj potražuje od tuženice povrat svih koristi koje je tuženica neosnovano stekla primjenom nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi, i to iznos 33.735,47 kuna, sve pozivom na odredbe čl. 323 te čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a zajedno sa zakonskom zateznom kamatom;

- da je rješenjem Vrhovnog suda RH broj: Rev-2868/2018 od dana 12. veljače 2019. godine utvrđeno da korisnici kredita koji su temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) zaključili dodatak ugovoru o kreditu, kojim dodatkom su obveze iz osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valute obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice, ne znaći da su isti izgubili pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, već upravo suprotno da korisnici kredita imaju pravni interes i mogu tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga ostvarili eventualna prava za koja smatraju da im pripadaju - pravo na povrat novčanog iznosa;

- da presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br.P-1401/2012, potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br.Pž-7129/13 od 13.lipnja 2014. godine te posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, koja je donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, a kojom se utvrđuje ništetnost odredbe ugovora o kreditu o jednostranoj promjeni kamatne stope i ništetnost odredbe ugovora o kreditu kojom se glavnica i anuiteti kredita veže za valutu švicarskog franka, obvezujuća u pojedinačnim sudskim postupcima koje svaki korisnik kredita pokrene protiv banke;

- da sve opisane odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli su protivne kogentnim odredbama čl. 81. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, s time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača);

- da sukladno odredbi čl. 323. ZOO-a ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj ugovornoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila;

- da prema mišljenju tužitelja, u konkretnom slučaju radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba primijeniti početno ugovorenu kamatnu stopu (4,99%) te srednji tečaj švicarskog franka koji je na dan solemnizacije predmetnog ugovora bio važeći prema tečajnoj listi tuženice (4,996109), obzirom da su jedino navedeni parametri tužitelju bili poznati prilikom sklapanja ugovora;

- da obzirom je zbog nepoštenog ugovaranja ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita te mjesečni anuiteti vežu za valutu švicarskog franka kao i način promjene kamatne stope, tužitelj je smatrao da je predmetni kredit do dana 30. rujna 2015. godine preplatio za iznos 33.735,47 kuna, a na koji iznos dugovanja tužitelju da pripada i zatezna kamata tekuća od dospijeća do konačne isplate.

1.2. Slijedom svega naprijed navedenog tužitelj predlaže da sud po provedenom dokaznom postupku usvoji tužbeni zahtjev to utvrdi djelomičnu ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi sadržane u čl. 6. Ugovora, te odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule CHF sadržane u čl. 2. i 3. Ugovora o kreditu, uz nalaganje tuženoj da isplati stečeno bez osnove po tim ništetnim ugovornim odredbama, prvotno u tužbi naznačenog iznosa od 33.735,47 kuna zajedno sa zzk. od 31. siječnja 2005. godine do isplate, a nastavno provedenom vještačenju uz korekciju promjene valute usklađuje tužbeni zahtjev tražbinom sadržaja kao u točkama III. i IV. izreke ove presude.

2. Tužena u odgovoru na tužbu (list 41-45) od 8. studenoga 2019. godine (zaprimljeno 11. studeni 2019. godine) u cijelosti se usprotivila navodima iz tužbe i osporila tužbeni zahtjev u cijelosti, uz isticanje prigovora zastare, a sve uz slijedeće navode:

- da nije sporno da je tuženica sa tužiteljem sklopila ugovor o kreditu broj 346-70/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine 18. studenoga 2004. godine, no da je tužitelj predmetni ugovor izmijenio u dijelu valute obveze i kamatne stope, sklapanjem

Aneksa uz ugovor o kreditu;

- da je tuženica bila obvezna ponuditi tužitelju sklapanje navedenog Aneksa sukladno izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15);

- da budući je tuženica morala postupiti u skladu sa predmetnim zakonom, predložila je tužitelju sklapanje Aneksa kojim se mijenjaju odredbe ugovora, a što uključuje odredbu o valuti obveze i kamatnim stopama;

- da je člankom 19.e. Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 i 143/13) naloženo tuženici i drugim bankama da izjednače korisnike kredita sa monetarnom klauzulom u CHF sa korisnicima kredita sa monetarnom klauzulom u EUR valuti i to ponudom novog ili izmijenjenog ugovora;

- da budući je tuženica morala postupati u skladu sa predmetnim zakonom, da je predložila tužitelju sklapanje Aneksa kojima se mijenjaju ugovorne odredbe, a što da uključuje odredbu o valuti obveze i kamatnim stopama;

- da je tužitelj sklapanjem Aneksa u cijelosti izmijenio odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz ugovora o kreditu, člankom 3. Aneksa ugovora o kreditu, a koji Aneks se primjenjuje na pravni odnos stranaka retroaktivno, što da proizlazi iz otplatnog plana koji je tužitelj primio uz Aneks gdje je obračunata konverzija ugovora o kreditu na temelju izmijenjenih odredbi, tako da je visina otplate anuiteta (glavnica i kamata) određena istovrsno kao i u ugovorima o kreditu s valutnom klauzulom u EUR valuti i to od dana početka otplate ugovora o kreditu;

- da je nesporno da je Aneksom ugovora o kreditu izmijenjena odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora o kreditu i to člankom 3. na način da je određeno da kamatna stopa predstavlja zbroj promjenjivog dijela kamatne stope i fiksnog dijela kamatne stope dok da se promjenjiva kamatna stopa veže uz šestomjesečni EURIBOR te da se ista u skladu s EURIBOR-om usklađuje odnosno mijenja;

- da je odredba članka 3. usklađena sa čl. 11.a ZPK-a, a koji da je bio na snazi u vrijeme sklapanja Aneksa;

- da kako bi predmetna odredba bila što jasnija korisniku kredita je obrazložen termin EURIBOR (Euro Interbank Offered Rate), a isti da predstavlja prosjek kamatnih stopa po kojima više od 50 europskih banaka međusobno posuđuju sredstva i kao takav da se smatra najvažnijom referentnom kamatnom stopom europskog novčanog tržišta, a da se mijenja sukladno promjenama na tržištu novca i na njegovu promjenu da nema utjecaja tuženica;

- da su navedene odredbe zamijenjene s retroaktivnom promjenom, kao da je odredba čl. 3. Aneksa ugovorena na dan sklapanja osnovnog ugovora, a navedeno da je u skladu sa ZPK-om kojim da je određeno da se svi korisnici kredita sa valutnom klauzulom u CHF moraju izjednačiti sa korisnicima kredita sa klauzulom u EUR valuti, a isto da je moguće ispuniti samo ako se ugovorna obveza izmjeni retroaktivno;

- da je za cijelo vrijeme trajanja ugovora obveza po promjenjivoj kamatnoj stopi odrediva jer da se ista mijenja sukladno objektivnom pokazatelju tj. promjeni EURIBOR-a na tržištu;

- da sukladno čl. 324. st. 1. ZOO-a ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači i ništetnost samog ugovora, stoga da se na predmetnu pravnu situaciju ne može primijeniti odredba čl. 326. st. 1. ZOO-a koja zabranjuje konvalidaciju kada je ništetan cijeli ugovor;

- da se smisao odredbe čl. 326. st. 1. ZOO-a ogleda u tome što zbog apsolutne ništetnosti nepostojeći ugovor (contractus nullus) ne postoji ni faktično ni pravno, dok da ništetan ugovor postoji samo faktično, ali ne i pravno, slijedom čega u oba slučaja ugovor da nije nastao i kao takav da se ne može naknadno ni osnažiti, konvalidirati, već da bi se jedino mogao sklopiti novi ugovor;

- da suprotno navedenom, kod ništetnosti pojedine odredbe ugovora zakonodavac odredbom čl. 324. st. 1. ZOO-a podržava načelo afirmacije ugovora po kojem treba nastojati da se sklopljeni obvezni ugovor što više održi na snazi pa su iz tog razloga ugovorne strane ovlaštene eventualno ništetne odredbe ugovora zamijeniti valjanima;

- da predmetnim Aneksom nije došlo do konvalidacije eventualno ništetne odredbe, tj. ista da nije pravno osnažena, što uostalom i da nije moguće po odredbama ZOO-a već je došlo do zamjene postojeće odredbe novom, pa tu nema govora o konvalidaciji ništetne odredbe, budući da više nije riječ o istoj odredbi;

- da odredbe aneksa u dijelu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u EUR treba promatrati kao nove odredbe kojima da su ugovorne strane slobodno i u skladu s načelom slobode ugovaranja uredile svoje odnose s retroaktivnim učinkom i koje da nisu ništetne;

- da odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2868/19 od 12. veljače 2019. godine nije utvrđeno pravo tužitelja na isplatu i kod konvertiranih kredita, jer takav stav nigdje u tom rješenju nije iznesen, niti da je takav stav izražen u bilo kojoj drugoj odluci toga suda;

- da je u predmetnoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske samo paušalno naveden mogući interes za utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o kreditu koje su prestale vrijediti, ali da se sud ni na koji način nije bavio problematikom tzv. konvertiranih kredita niti osnovanošću imovinsko pravnih zahtjeva temeljem takvih ugovora;

- da stoga Aneks treba promatrati kao konačno rješenje svih odnosa ugovornih strana po pitanju konverzije i ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o kreditu;

- da su sklapanjem Aneksa ugovorne strane suglasno izmijenile obvezu vraćanja kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama valutnom klauzulom u EUR za cijelo vrijeme trajanja ugovornog odnosa, pa su tako odredbe čl. 2. i 3. u cijelosti zamijenjene odredbom čl. 2. Aneksa ugovora o kreditu i to retroaktivno;

- da budući se presuda u kolektivnom sporu primjenjuje isključivo na ugovore o kreditu u kojima je valuta vezana uz glavnicu u CHF, a koji da su sklopljeni s tuženicom u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. godine, ista da nije primjenjiva u ovom postupku;

- da tužitelj potpuno pogrešno tvrdi kako je pravna osnova njegovog tužbenog zahtjeva odluka u kolektivnom sporu, a za koju bi sud trebao biti vezan prilikom donošenja odluke, a također da ugovor s valutnom klauzulom u EUR valuti da ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača budući da, niti u vrijeme sklapanja ugovora, a ni danas ne postoji veliki rizik tečajnih razlika;

- da su tuženica i tužitelj izmijenili valutu obveze iz CHF u EUR, prije donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u predmetu Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine, stoga da tužitelj ne može isticati prigovor kako je aneksom izmijenjena ništetna odredba;

- da je tuženica o svim relevantnim okolnostima tužitelja obavijestila, kao i upozorila na rizike koje valutna klauzula CHF nosi, da je kod kredita s valutnom klauzulom provela edukaciju djelatnika, kako u pogledu samih komercijalnih uvjeta, tako i u odnosu na prodaju tih proizvoda klijentima pa je upravo zbog navedenog tuženica vodila računa o klijentima i načinu prezentacije uvjeta kredita klijentima;

- da je predmetnim ugovorom ugovoren rok otplate predmetnog kredita od 20 godina, stoga da je jasno da je u trenutku sklapanja ugovora o kreditu bilo neizvjesno kretanje kako kune tako i CHF;

- da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije mogla biti predvidiva, niti je tuženica mogla procijeniti kretanje tečaja CHF, stoga da ni tuženica nije mogla predmetnu valutnu klauzulu koristiti radi stjecanja dobiti jer ni ona sama nije znala kakve će okolnosti nastupiti u idućih 20 godina;

- da tužitelj zahtijeva isplatu u visini koja da očigledno predstavlja razliku kao da se kamatna stopa nije mijenjala za cijelo vrijeme trajanja otplate, pa bi takvim uređenjem prava i obveza stranaka sud u potpunosti dokinuo slobodno uređivanje obveznih odnosa iz čl. 2. ZOO-a i protivno volji ugovornih strana utvrdio fiksnu kamatnu stopu na predmetni ugovor o kreditu;

- da je notorno da su stranke svojom slobodnom voljom sklopile ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom, a tužitelj u tužbi nije ni na koji način obrazložio kolika bi prema njegovom stavu trebala iznositi promjenjiva kamatna stopa već istu samo paušalno određuje kao početno ugovorenu kamatnu stopu;

- da na taj način tužitelj stvara okolnosti u kojima se primjenjuje fiksna kamatna stopa, ali pod daleko povoljnijim uvjetima nego što je tuženica nudila za ugovore s fiksnom kamatom u bilo kojoj valuti obveze;

- da kada bi se utvrdila ništetnost odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi, iznos navodne preplate bi se moglo računati isključivo u odnosu na prosječnu kamatnu stopu na tržištu u utuženom razdoblju;

- da tuženica smatra kako je sklapanjem Aneksa tužitelj u cijelosti obeštećen;

- da glede prigovora zastare tuženica ističe kako ne postoji niti jedna zakonska odredba koja bi određivala prekid zastarnog roka za pojedinačno potraživanje na temelju postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava koje se nalaze u glavi 32. ZPP-a;

- da je osnovna zadaća suda suditi na temelju Ustava, međunarodnih ugovora, zakona i drugih važećih izvora prava to je sud ovlašten tumačiti zakonske odredbe u slučaju kada iste postoje, pa budući da odredba čl. 388. ZOO-a uređuje isključivo pravnu situaciju kada tužitelj pokrene određenu pravnu radnju prema dužniku, razvidno je da se ista ne bi mogla primijeniti u ovoj konkretnoj situaciji, a to posebno s obzirom na činjenicu da se ne radi o identičnom postupku jer da je kolektivna tužba pokrenuta radi deklaratornog utvrđenja dok tužitelj u ovom postupku potražuje isplatu;

- da bi primjena čl. 388. ZOO-a u ovom kontekstu dovela u pitanje pravnu sigurnost i legitimna očekivanja tuženice kao elemenata vladavine prava, a što da predstavlja jednu od najviših vrednota ustavnog pretka Republike Hrvatske;

- da čak i kad bi sud prihvatio stav o prekidu zastare podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu, zastara za ona potraživanja koja su već zastarjela prije podnošenja kolektivne tužbe da ne mogu ponovno početi teći ispočetka.

2.2. Slijedom svega navedenog, tužena predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti uz naknadu parničnog troška.

3. Tužitelj se podneskom od 12. veljače 2020. godine (list 55-65) očitovao na navode iz odgovora na tužbu protiveći se pravnim shvaćanjem tuženice, a sve u bitnome ističući da u trenutku konverzije kredita još nije bila pravomoćna odluka o nepoštenosti i ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF valuti, a koja činjenica svakako da utječe na preostalu neotplaćenu glavnicu kredita, kao i na pravo potrošača na punu restituciju. Slijedom, da prilikom obračuna konverzije, banka nije uzela u obzir da je odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope ništetna, već je u obračun uzela u obzir i sve promjene kamatne stope, a koje promjene su bile donesene jednostrano od strane banke. S tim u svezi tužitelj ukazuje na presudu suda EU u predmetu "Z" - ČA protiv Erste bank Hungary broja C-118/17 koja se kao jedan od izvora prava ima primijeniti prilikom odlučivanja te ukazuje na Direktivu vijeća 93/13 koja je implementirana u Hrvatski pravni sustav. Nadalje, pozivom na odredbe čl. 327. i 328. ZOO-a ukazuje da ništetni ugovori ne mogu konvalidirati i da svaka zainteresirana osoba ima pravo isticati ništetnost, a to pravo da se ne gasi. Slijedom, činjenica da su tužitelj i tužena sklopili Aneks ugovoru kojim je provedena konverzija, ne utječe na pravo tužitelja da zahtjeva utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu, a niti je konverzija kredita zapreka da se naknadno utvrdi ništetnost cijelog ugovora ili pojedinih odredbi jer se pravo na isticanje ništetnosti nikada ne gasi. Ukazuje da se na predmetni ugovor o kreditu primjenjuju odredbe ZZP koji je tada bio na snazi (NN 96/03) i to konkretno pozivajući se na odredbu čl. 81., 83. i 87. toga zakona. Konačno, ističe da tužitelj nije bio upozoren niti na jedan od bitnih rizika koje sa sobom nosi ugovaranje kredita s valutnom klauzulom CHF, a isto tako da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ne definira pod kojim uvjetima i na koji način se kamatna stopa ima mijenjati. Slijedom navedenog, da je tužena kao i ostale banke iskoristila situaciju nepostojanja izričitog propisa na način da je u standardiziranim ugovorima potrošačima nametnula spornu ugovornu odredbu da će se kamatna stopa mijenjati prema jednostranoj odluci banke i tijekom otplate kredita podizala kamatnu topu, čime je tužitelj stavljen u neravnopravni položaj. Prigovor zastare osporava u potpunosti kao neosnovan pozivom na odredbu čl. 215. ZOO-a koja propisuje da zastara počinje teći prvog dana posije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, koju valja tumačiti na način da od dana utvrđenja ništetnosti počinje teći vjerovnikovo pravo za zahtjeva povrat. U konkretnom slučaju u odnosu na ništetnu odredbu o načinu promjene kamatne stope, korisnici kredita mogu od banaka tražiti povrat preplaćenih iznosa sa početkom tijeka zastarijevanja s danom 14. lipnja 2014. godine, s obzirom je presuda VTS RH poslovni broj Pž-7129/13 postala pravomoćna 13. lipnja 2014. godine, a glede ništetnih odredbi kojom se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu CHF početak tijeka zastarijevanja počinje teći s danom 15. lipnja 2018. godine kako je presuda VTS RH posl.br. Pž-6632/17 postala pravomoćna 14. lipnja 2018. godine.

4. Rješenjem i presudom ovoga suda posl.br. P-1281/2019-26 od 02. lipnja 2021. godine dopuštena je preinaka tužbe koju je tužitelj preinačio podneskom od 19. ožujka 2021. godine (list 219-222) nakon provedenog vještačenja i usvojen tužbeni zahtjev iz toga podneska u cijelosti.

4.1. Odlučujući o žalbi tužene, Županijski sud u Varaždinu rješenjem posl.br. Gž-1001/2021-6 od 08. studenoga 2023. godine odbija tuženikovu žalbu u odnosu na pobijano rješenje kojim je dopuštena preinaka i ukida prvostupanjsku presudu od 02. lipnja 2021. godine u cijelosti to vraća predmet sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

5. Radi utvrđenja relevantnih okolnosti za presuđenje u ovoj pravnoj stvari uvažavajući i uputu iz obrazloženja drugostupanjske odluke, sud je proveo slijedeće dokaze:

- čitanjem ugovora o kreditu broj: 346-70/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 18. studenoga 2004. godine sa prilozima (list 10-18);

- čitanjem Aneksa uz ugovor o kreditu od 5. veljače 2016. godine sa prilozima (list 20- 24);

- čitanjem obavijesti o promjenama kamatnih stopa od 31. svibnja 2019. godine (list 27-28, 134-135);

- uvidom u pregled prometa (list 29-30, 70-114, 136-155);

- uvidom u popisa uplata (list 31-32);

- uvidom u izračun i obavijest o provedenoj konverziji (list 46-50);

- uvidom u otplatne planove (list 51-52, 119-133);

- uvidom u pregled prometa za klijenta (list 70-104);

- uvidom u specifikaciju uplata (list 157-165);

- čitanjem pisanog nalaz i mišljenje vještakinje Barbare Babić Gobbo, mr. oec. od

15. siječnja 2021. godine (list 195-213);

- uvidom u simulaciju otplatnog plana uz kamatu (list 229-297).

- saslušanjem svjedokinje EA na ročištu od 26. lipnja 2024. godine (list 431-432);

- saslušanjem tužitelja na ročištu od 26. lipnja 2024. godine (list 433-434);

- saslušanjem vještakinje dipl. oec. Barbare Babić Gobbo na ročištu od 11. listopada 2024. godine (list 441).

6. Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

7. Predmet postupka je utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi, odnosno dijelova ugovornih odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog 18. studenog 2004. godine br. 346- 70/2004, kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja se mijenjala u skladu s jednostranom odlukom tužene i kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, te restitucijski zahtjev isplate preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih odredbi.

8. U ovoj pravnoj stvari među strankama nije sporno:

- da su stranke u postupku sklopile Ugovor o kreditu br. 346-70/2004 dana 18. studenoga 2004. godine, a ovjeren dana 25. studenoga 2004. godine od strane javnog bilježnika Rina Zujića br. OU-769/04, za iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 62.000,00 CHF-a s rokom otplate do 31. prosinca 2024. godine (20 godina) s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom od 4,99% godišnje, koja se obračunava u CHF-u (dekurzivno godišnje);

- da su stranke u postupku dana 05. veljače 2016. godine sklopile Aneks ugovora o kreditu solemniziran kod javnog bilježnika Rina Zujića broj OV-958/16 kojim je utvrđeno stanje glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan 30. rujna 2015. godine u iznosu od 25.411,58 eura (čl. 2. Aneksa);

- da je Aneksom ugovora utvrđen manjak na dan 30. rujna 2015. godine u iznosu od 446,09 eura;

- da se početna kamatna stopa mijenjala u šest navrata i to povećanjem od početne ugovorene 4,99% na 5,24% od 31. prosinca 2004. godine; na 5,94% od 29. veljače 2008. godine; na 6,4% od 30. studenoga 2008. godine; na 6,15% od 30. studenoga 2010. godine; na 5,65% od 30. rujna 2011. godine; na 3,23% od 01. siječnja 2014. godine;

9. Sporno je među parničnim strankama:

- da li se na predmetni spor primjenjuju pravna utvrđenja po kolektivnoj tužbi udruge "potrošača Franak" iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7192/2013 od 13. lipnja 2014. godine, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine, presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/2014-2 od 09. travnja 2015. godine kao i presuda i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatska posl. br. Rev-2221/18-11 od 03. rujna 2019. godine;

- da li se predmetni ugovor o kreditu uz naknadno zaključen Aneks od 05. veljače 2016. godine primjenjuje i da li su pobijane odredbe Ugovora u tužbi nepoštene i ništetne;

- da li tužitelj ima pravni interes za podnošenje predmetne tužbe i da li / i koji iznos obeštećenja pripada tužitelju;

- da li je osnovan prigovor zastare.

10. Po pitanju prigovora pomanjkanja pravnog interesa, ovaj sud smatra da činjenica što su stranke zaključile Aneks uz Ugovor o kreditu kojim je kredit konvertiran iz valute CHF u valutu EUR nema značaja za ocjenu pravnog interesa za pokretanje i vođenje ove parnice. O postojanju pravnog interesa za pokretanje i vođenje parnice u kojima tužitelj traži utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi Ugovora o kreditu kojima je glavnica vezana uz valutu CHF i ugovorena promjenjiva kamatna stopa ili kao ovdje, kada sud o tome odlučuje kao o prethodnom pitanju, a stranke ugovora zaključile Dodatak ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita, izjasnio se Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci od 12. veljače 2019. godine donesenoj u spisu predmeta Rev 2868/2018 povodom izvanredne revizije u kojoj je postavljeno pitanje - da li sklapanjem aneksa/dodatka ugovora o kreditu korisnik kredita gubi pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Vrhovni sud je izrazio stav da sama činjenica, da su stranke sklopile Aneks/Dodatak ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK/15, kojim je izvršena konverzija kredita u valuti CHF u kredit uz valutnu klauzulu u eura, a kojim su u prethodno zaključenom ugovoru o kreditu izmijenile odredbe glede valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, i kojim su postigle sporazum o raspolaganju preplatom, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu u valuti CHF ništetne.

10.1. U odnosu na osporeni pravni interes pozivom na odluke VSRH od strane tužene, za istaknuti je odluku VSRH donesenu u oglednom postupku posl.br. Gos-1/2019 u kojemu se nije raspravilo pitanje načina i opsega obeštećenja potrošača od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu do dana sklapanja konverzije, što znači da će se u svakom pojedinačnom slučaju utvrditi koji je to iznos potpune restitucije koja pripada tužiteljima konvertiranih kredita. Aneksom/Dodatkom ugovora o kreditu ugovorne strane su uredile svoj odnos pro futuro odnosno, da tek od sklapanja Aneksa/Dodatka tužitelj svoj kredit otplaćuje u euro valuti u kunskoj protuvrijednosti dok u razdoblju od zaključenja osnovnog ugovora pa do sklapanja aneksa kojim se provela konverzija tužitelj je svoj kredit otplaćivao u CHF valuti u kunskoj protuvrijednosti, u kojem periodu je tuženica kamatnu stopu mijenjala jednostranom odlukom.

10.2. Iz prakse presuda EU suda, poglavito u odnosu na provedenu konverziju, valja istaći odluku EU broj C-567/20 u kojoj se ukazuje, da je na nacionalnom sudu da utvrdi je li konverzijom uspostavljena ravnoteža potrošača, a tužiteljica smatra da je banka u konverziju stavila sve promjene kamatnih stopa kao i svako povećanje tečaja CHF valute stoga, da konverzijom nije ostvarena potpuna restitucija.

10.3. Ovaj sud izražava isto pravno stajalište, pozivom na izraženi stav Vrhovnog suda u naprijed navedenom predmetu, da tužitelj ima pravni interes za podnošenje predmetne tužbe, neovisno o činjenici što je zaključen aneks uz Ugovor o kreditu temeljem ZID ZPK/15, da se tužitelj kao potrošač nije odrekao utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i vezanju glavnice uz valutu CHF iz Ugovora o kreditu od 18. studenoga 2004. godine i da sklapanje Aneksa Ugovoru ne može dovesti potrošače u nepovoljniji položaj od onih koji nisu sklapali Dodatke/Anekse iz razloga što su istovjetne Ugovore o kreditu prijevremeno otplatili. Konačno ovaj pravni stav potvrđuje i provedeno financijsko vještačenje.

11. Prigovor zastare nije osnovan.

11.1. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u svojim presudama broj: Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05, pa zastara individualnih restitucijskih zahtjeva da počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

11.2. Ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovaj konkretni slučaj već u postupku kolektive zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno, kredita u HRK s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača na koji se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

11.3. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine u odnosu na ništetnost ugovorene promjenjive kamate postala je pravomoćna 13. lipnja 2014. godine, a u odnosu na utvrđenje ništetnosti valutne klauzule uz koju je glavnica vezana u CHF dana 14. lipnja 2018. godine, pa kako zastara počinje teći nakon pravomoćnosti tih presuda, a tužitelj je tužbu podnio 12. lipnja 2019. godine, zaključak je ovog suda da u odnosu na oba zahtjeva nije protekao petogodišnji rok zastare propisan člankom 225. ZOO-a.

12. Tužitelj u tužbi tvrdi, da se promjena kamatnih stopa koja je izvršena jednostrano i bez obrazloženja provodila prema ugovornoj odredbi koja nije određena, a niti je odrediva, pa da je stoga ništetna jer je kao takva nedopuštena prema ZZP-u i ZOO-u sve pozivajući se i na one okolnosti koje su bile odlučne prilikom donošenja relevantnih presuda u ovoj problematici odnosno, ranije pomenute: presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, presude Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13 od 13.6.2014, a koja je potvrđena i odlukom Vrhovnog suda Revt-249/14 od 09. travnja 2015. godine sve u djelu koji se odnosi na ništetnost ugovorene promjenjive kamatne stope.

13. Prije svega je za istaknuti, da je odlukom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi protiv više tuženika podignutoj radi zaštite interesa potrošača u parnici koja se vodila pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P-1401/12. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknada štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Glede pitanja primjene citiranih odluka za konkretni slučaj nesporno je, da je i tužena sudjelovala u postupku po kolektivnoj tužbi, a isto tako da je riječ o ugovoru koji je tužena zaključila sa tužiteljem u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, odnosno dana 18. studenog 2004. godine, odnosno solemniziran 25. studenoga 2004. godine.

14. Ništetnost ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope upravo je utvrđena navedenim presudama. Naime, presudom VS RH Revt-249/14 potvrđena je drugostupanjska odluka u dijelu kojem je suđeno o povredi kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametra koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana u temeljeno na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time i pravna prednica tužene Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredaba Zakona o obveznim odnosima.

15. Vrhovni sud je u svojoj odluci potvrdio stavove sudova nižeg stupnja da su ugovori o kreditu u navedenom razdoblju ugovarali ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu koje su bile lako uočljive i jasne, ali odredbe nisu bile razumljive potrošačima budući da je banka svojim odlukama određivala način promjene kamatne stope koja terminologija banke je visoko stručna i kao takva razumljiva isključivo onim osobama koje imaju ekonomsku izobrazbu i bave se bankarskim poslovanjem dok je za prosječnog potrošača takva terminologija apsolutno nerazumljiva sukladno čemu sud smatra da je takva odredba nepoštena temeljem čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine (čl. 84. ZZP/03). Nadalje, Vrhovni sud utvrđuje kako ugovorna kamata za koju se korisnik kredita obvezao platiti banci za korištenje novčanih sredstava koja su mu odobrena kao takva nije bila određena, odnosno odrediva sukladno čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO/05 što se istovjetno dogodilo i u konkretnom slučaju ovoga postupka.

16. Osnovni Ugovor o kreditu između stranaka sklopljen je 18. studenoga 2004. godine, odnosno solemniziran 25. studenoga 2004. godine pa se na sadržaj toga Ugovora a vezano uz primjenu meterijalnopravnog propisa, glede utvrđenja da li su neke odredbe toga Ugovora nepoštene, a vezano na činjenice koje tužitelj u tužbi iznosi imaju primijeniti odredbe ranijeg važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovoga Ugovora.

17. Odredbom čl. 81. ZZP/03 (čl. 96. ZZP/07) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nedopuštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, a na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo dužan je to dokazati.

18. Odredbom čl. 84. ZZP/03 (čl. 99. ZZP/07) propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

19. Odredbom čl. 85. ZZP/03 (čl. 100. ZZP/07) propisano je, da ako na temelju Zakona ili sporazuma stranaka Ugovor mora biti u pisanom obliku, tada njegove odredbe moraju biti napisane jasno i razumljivo i biti lako uočljive.

20. Odredbom čl. 86. st. 1. ZZP/03 (čl. 101. ZZP/07) propisano je, da dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača.

21. Konačno odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 (čl. 102. ZZP/07) je propisano da nepoštena ugovorna odredba ništava, a ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači za sobom i ništavost samog ugovora, ako on može opstati bez takve ništave odredbe.

22. U čl. 6. Ugovora o kreditu zapravo ni nema nikakvog jasnog kriterija koji bi pojašnjavao kako bi se kamatna stopa mijenjala i o čemu bi to ovisilo na način da to prosječan potrošač može shvatiti. Osim toga ovdje valja naglasiti da CHF krediti nisu obični krediti, nego su to krediti koji su neposredno povezani s FOREKS tržištem o čemu su potrošači također morali biti na jednostavan način i obaviješteni. Banka je morala dati informacije potrošačima putem posebnih savjetnika sa posebnim kvalifikacijama za takav posao i primijeniti dužan stupanj pažnje stručnjaka da potrošača informira o svim rizicima takve ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, što očito nije uslijedilo.

23. Da je tome tako proizlazi iz iskaza saslušane svjedokinje EA i tužitelja.

23.1. Naime, svjedokinja EA kao zaposlenica pravnog prednika tužene, prisjetila se tužitelja kao bivšeg klijenta u vrijeme kada je ista bila zaposlenica tadašnje Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., pa predočivši predmetni ugovor sa lista 10-18 spisa, istoga i prepoznaje. Svjedokinja nema posebnih sjećanja u svezi ovog klijenta kada je u pitanju kredit u CHF jer se nije radilo o nekoj posebnoj situaciji, već o uobičajenoj pa navodi da je i njemu kao i svima ostalima, nudivši ovaj kredit objašnjavala zašto je ovaj najpovoljniji i tom prilikom da je sigurno rekla da je ovo povoljniji kredit od kredita u EUR koji se tada nudio sa fiksnom kamatnom stopom od 9% i maksimalnim iznosom kredita od 20.000 eura, što je činilo taj kredit skupim jer je sama rata bila visoka i nedostupna većini. Slijedom navedenog da je u tom trenutku kredit u CHF bio daleko povoljniji pa se prednica tuženika reklamirala da bi klijenti drugih banaka dolazili kod njih te prebijali kredite iz tih banaka, uzevši nove u CHF kod prednika tužene. Svjedokinja navodi da je klijentima govorila da je CHF stabilna valuta, da je najpovoljnija, a doista i tečaj u to vrijeme bio stabilan. Tvrdi da nije bilo edukacije službenika u svezi ovih kredita, a informacije dobivali putem e-maila ili dostupnim lecima. Osobno da nije ništa znala da bi to bilo rizično jer je i ona sama uzela kredit, iako su oni kao službenici imali povoljniju situaciju od ostalih klijenata. Klijentima da je u vezi kamatne stope govorila samo da je promjenjiva međutim, da ništa nije objašnjavala i govorila o čemu ovisi promjena kamatne stope, što na to utječe, a osim toga da je znala reći, da je takav kredit podržan od HNB-a i da je siguran, a to na temelju informacija iz medija. Međutim, što se tiče zaštite valute od HNB-a ista da to klijentima nije govorila jer tada to nije ni znala, a niti su o tome imali uputu. Ugovor o kreditu klijent da bi prvi put vidio pred potpis kod javnog bilježnika, a inače bi i ona odlazila kod bilježnika, pa iz iskustva navodi da nije doživjela da bi javni bilježnik pročitao ugovor u cijelosti, već da bi ga objašnjavao u cijelosti. Konkretno ovog klijenta se ne sjeća da bi bilo što pitao da mu nije jasno međutim da bi se javni bilježnik uglavnom zadržavao glede pojašnjenja pojma sudužnika, jamca i posljedica neplaćanja, kao i da je kamatna stopa promjenjiva no, da bilježnik nije objašnjavao bilo što se ticalo uvjeta promjene kamatne stope. Konačno svjedokinja potvrđuje tužiteljeve navode da nije bilo nikakve mogućnosti pregovaranja oko uvjeta kredita jer je to bio gotov proizvod koji se mogao prihvatiti ili ne.

23.2. Tužitelj je u cijelosti potvrdio navode svjedokinje EA navodeći da je prešao iz druge banke u Hypo Alpe-Adria Banku da bi dobio ovaj kredit za kojega je saznao upravo putem reklama da je riječ o najpovoljnijem kreditu. Bankarica da je odmah ponudila ovaj kredit u CHF i zagovarala ga, a isti vjerovao jer mu je to bilo prvo kreditno iskustvo, pa znajući da pregovara promjenjivu kamatnu stopu nije vjerovao da bi se moglo toliko promijeniti niti je ona objašnjavala bilo što o tome. Valutu CHF da je poznavao kao laik i ništa detaljnije o toj valuti i rizičnosti te valute bankarica nije pojasnila osim da je govorila da je stabilna. U početku je mjesečni anuitet bio normalan, a kasnije je to došlo na neizdrživo visok iznos pa i duplo veći od početnog. U toj situaciji da je tražio moratorij od banke koji mu nisu odobrili, a niti su nudili drugo rješenje, i tako sve do konverzije koju je prihvatio samo da smanji ratu iako ne na visini one početne. Tužitelj navodi da je imao saznanja da je preplatio kredit ali konverziju da je pripremila banka i na to utjecaja da nije imao, pa u nastavku da je još neko vrijeme plaćao konvertirani kredit sve dok se u obitelji u bitnome nisu izmijenile okolnosti (smrt oca i bolest majke) kada je odlučio prodati roditeljski dom i vratiti ovaj kredit. Konačno, tužitelj navodi da je namjera tog kredita bila da tim iznosom sagradi svoj dom u Općini Kanfanar gdje i danas stanuje sa svojom obitelji, a koja se kuća nikada nije iznajmljivala te mu to predstavlja jedinu nekretninu. Oko uvjeta kredita navodi da se nije moglo pregovarati jer je to bio gotov proizvod, a on ga prihvatio smatrajući ga najpovoljnijim pri čemu mu nisu pojasnili rizičnosti tog kredita niti u smislu rizika promjene kamatne stope i o čemu to ovisi, a niti po pitanju rizičnosti te valute.

24. Dakle, iz navedenog, ali i iz sadržaja Aneksa uz ugovor o kreditu od 05. veljače 2016. godine proizlazi, da se tužitelj kao potrošač nije odrekao utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe koju je konvertirao, a isto tako očito je, da ni banka nije obavijestila potrošača o okolnosti, da bi se odredba koja se mijenjala mogla kasnije proglasiti ništetnom kao i o posljedicama ništetnosti, pa se ima zaključiti da tužitelj prije ugovaranja konverzije nije imao informacija o ugovornim uvjetima i posljedicama takvog ugovaranja. Stoga, da sklapanje samoga Aneksa ne može i ne smije dovesti ove potrošače u nepovoljniji položaj od onih koji nisu sklapali dodatke iz razloga što su istovjetne Ugovore o kreditu prijevremeno otplatili.

25. Radi se o tipskom ugovoru jer je unaprijed izrađen model Ugovora pa je kod takvih Ugovora u pravilu isključena mogućnost pregovaranja i mijenjana sadržaja Ugovora. Da bi neka odredba Ugovora bila nepoštena zapravo nije bitno, da li se radi o tipskom ili individualnom Ugovoru već da se radi o adhezijskom zaključivanju Ugovora, a to znači da se sklapa pristupanjem jedne strane bez mogućnosti pregovaranja i utjecaja na sadržaj Ugovora.

26. Ovaj sud smatra, da osporeni dijelovi ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi iz čl. 6. osnovnog Ugovora su koncipirani nedovoljno određeno, pa niti odredivo imajući u vidu da je obračun kamate vezan za akte tužene koji dokumenti su stručni i razumljivi isključivo osobama koje se bave bankarskim poslovima i imaju ekonomsku naobrazbu, tim više što potrošač nije imao utjecaja na sadržaj iste, a niti se s njime pojedinačno pregovaralo, pa je primijenjenim odredbama, a suprotno savjesnosti i poštenja, potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja Ugovora. Stoga, nepoznanica iz tako koncipirane ugovorne odredbe, izazvala je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, te načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zloupotrebe prava.

27. Nastavno navedenom, osporene odredbe iz predmetnog Ugovora o kreditu glede promjenjive kamatne stope jesu protivne načelima savjesnosti i poštenja koja je jedno od osnovnih načela u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanja prava i obveza iz tih odnosa čl. 4. ZOO/05, a kao takva nepoštena odredba je i ništetna temeljem odredbe čl. 102. ZZP/07, a sve imajući u vidu i naprijed citiranu odredbu odnosno čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO/05.

28. Tužena u ovoj pravnoj stvari, a u smislu odredbe čl. 96. st. 4. ZZP/07 nije dokazala da bi se o spornim ugovornim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi pojedinačno pregovaralo, a pored toga ugovorom nisu niti utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženice - banke o promjeni ugovorene kamatne stope. To je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača čime je tuženica postupila suprotno odredbama ZZP/07. Ovakvo utvrđenje o neravnoteži o pravima i obvezama ugovornih strana, a koja je utemeljena na jednostranom povećanju kamatnih stopa proizlazi nesporno i iz prethodno citiranih relevantnih odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine i odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14-2 od 19. travnja 2015. godine. Nastavno takvim odlukama svaka osoba kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta bez obzira na pokretanje i vođenje postupka kolektivne zaštite, može pred nadležnim sudom pokrenuti postupak za naknadu štete protiv osobe koja je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništavosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja ili bilo koji drugi postupak koji će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o Zaštiti potrošača.

29. Dakle osnovno je, da se utvrdi da li je ta predmetna ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi razumljiva tužitelju kao potrošaču posljedično čemu, da li je poštena u smislu zakonskih odredbi iz čl 99. i 100. ZZP/07 (čl. 84. i 85. ZZP/03).

30. Sud cijeni da tužitelju kao potrošaču takve odredbe nisu mogle biti razumljive, što potvrđuje i po njoj iskazano, kako je istoj ostalo nerazumljivo - zašto je došlo do promjene kamatne stope u odnosu na početnu ugovorenu stopu. U ugovoru o kreditu ugovorna kamata je naknada koju se korisnik kredita obvezuje isplatiti davatelju kredita za korištenje novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje uz njegovu obvezu vraća iskorištenog iznosa novca, a u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu ugovoreno. Ugovorna kamata stoga mora biti određena, odnosno odrediva, a sve u smislu čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO/05. Ugovor o kreditu je dvostrano obvezni pravni posao u odnosu na kojeg se primjenjuju opća načela obveznog prava, a to su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo jednake vrijednosti činidbe, savjesnosti i poštenja i dr.

31. U ovom konkretnom slučaju tužena je u Ugovor o kreditu unijela neodređenu, a prije svega nerazumljivu formulaciju u pogledu promjenjivosti kamatne stope. Dakle, može se zaključiti da je postupila suprotno osnovnim načelima obveznog prava jer je tužitelj kao korisnik kredita, a ujedno i potrošač, doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku kao trgovca. Tužitelju je u trenutku sklapanja ugovora samo bilo poznato to, da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i da ona u trenutku sklapanja ugovora iznosi 4,99%, dok podaci kako će se točno ta kamata u budućnosti mijenjati, nisu mu bili poznati. Tuženica je financijska institucija i njezin cilj je ostvarivanje zarade, ima pravo na ugovaranje promjenjive kamatne stope, posebno kod kredita na dulje vremensko razdoblje, ali banka je prilikom sklapanja takvih ugovora dužna postupati kao dobar i odgovoran gospodarstvenik. To znači da kada potrošaču nudi svoj proizvod na tržištu mora to učiniti odgovorno i pomoći da u okviru mogućnosti koje dopušta Zakon koristi se uslugama banke, ali nikad na svoju štetu.

32. Mišljenje je suda, da je tuženica prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu tužitelja kao potrošača bila dužna detaljnije informirati o odredbi ugovora koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i ukazati o kojim točno parametrima ovisi kamatna stopa u razdoblju trajanja kredita.

33. Ocjena je suda, a uzimajući u obzir odredbu čl. 96. i 97. ZZP/07 koja kaže da se nepoštenom odredbom između ostalog može smatrati i odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog ugovorom predviđenog razloga, a kako prema odredbama ZZP nepoštene odredbe ugovora su ništetne da je ugovorena odredba iz čl. 6. Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na to da je tuženica ovlaštena mijenjati kamatnu stopu sukladno odlukama banke ništava, a posljedično tome i odredbe koje se odnose na promjenu anuiteta sve u smislu odredbe čl. 102. st. 1. ZZP iz 2007. godine.

34. Nadalje, ocjenjujući dijelove ugovornih odredbi iz čl. 2. i čl. 3. Ugovora o kreditu kojima se glavnica veže za valutu CHF i ugovara obračun kamate u CHF sud zaključuje, da takva odredba za tužitelja kao prosječnog klijenta banka je također nepoštena i nerazumljiva jer mu nije na valjan način objašnjena posljedica i doseg takve ugovorne odredbe kao potrošaču, dok su banke kao trgovci bile svjesne rizika za tužitelja kao potrošača zbog ugovaranja ovog kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF. Naime, banka je i prije i u vrijeme zaključivanja Ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama, odnosno o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzulu vezanoj uz EUR (jer se tečajna politika HNB-a temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja Kune prema EUR-u, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na HRK nije pod kontrolom HNB-a), da je rast tečaja CHF-a u kontekstu skorog uvođenja Euro zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, a značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u CHF-u je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja CHF- a, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju CHF-a, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u CHF-u, što znači da su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora.

35. Za ponoviti je, da je ovaj sud vezan utvrđenim činjenicama po provedenim dokazima u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u kojemu je izreka i u odnosu na ovu tuženicu postala pravomoćna, pa kako je ranije navedeno i prema citiranim odredbama ZPP-a i ZZP-a postoji direktan učinak tužbe i one obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarivanja prava potrošače za naknadu mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a. st. 1. ZPP-a.

36. Polazeći od navedenih činjeničnih utvrđenja te od odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 - ZZP) kojom je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona obvezuje ove sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, ovaj sud zaključuje da je odredba predmetnog Ugovora o kreditu o promijeni stope redovne kamate odluke tuženika kao kreditora i odredba kojima je i glavnica kredita vezana uz valutu CHF nepoštena, a onda i ništetna u smislu odredbe čl. 102. ZZP/07.

37. Predmetnoj parnici prethodila je parnica u kolektivnom sporu vođena u skladu s odredbama čl. 131.-141.b ZZP/07. Dakle, predmetna parnica je pokrenuta u skladu s odredbom čl. 140. toga zakona kojom odredbom je propisano da pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog temeljem čl. 131. navedenog zakona ne sprječava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama toga zakona i drugih propisa navedenih u čl. 131. toga Zakona, prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupka za nadoknadu štete protivi osobe koja joj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupka za poništenje ili utvrđenje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno, da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati otvaranja prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima.

38. S obzirom da predmetnu parnicu pokreće pojedinačni potrošač u smislu naprijed navedene odredbe čl. 140. ZZP/07 (čl. 120. ZZP/14) nakon prethodno pravomoćnog kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača, u predmetnoj parnici tužitelj u skladu s odredbom čl. 502.c ZPP, bio ovlašten pozivati se na pravno utvrđenje suda iz navedenog kolektivnog spora kao što to čini i ovaj sud u predmetnoj parnici, u skladu s odredbom čl. 138.a ZZP/07 (čl. 118. ZZP/14), vezan tim pravnim utvrđenjem iz pravomoćne presude kojom je u kolektivnom sporu utvrđena povreda prava i interesa potrošača.

39. Stoga, u odnosu na deklaratorni zahtjev koji se odnosi na ništetnu odredbu iz čl. 2 i 3. Ugovora kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu CHF-a, a uvažavajući sve prethodno navedeno te primjenjujući materijalno pravo odnosno, odredbe:

- članka 96. ZZP/07 važećeg u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1.), i da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (stavak 2.),

- članka 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (stavak 1.), i da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (stavak 2.), te od pravnog stava suda EU izraženog u presudi donesenoj u predmetu C-26/13, a vezano za tumačenje odredbe članak 4. Direktive 93/13/EEZ, prema kojem ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva,

- članka 4., članka 322. i članka 323. stavak 1. ZOO, kojima je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja; da je ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva ništetan; i da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila temeljem takvog ugovora, ovaj drugostupanjski sud, prihvaća kao pravilan zaključak prvostupanjskog suda da sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, jesu jasne i lako uočljive, ali nisu razumljive, jer u njim nisu precizno određeni parametri koji utječu na promjenu tečaja valute CHF prema valuti kuna i mogući rizici otplate kredita vezanog uz tečaj CHF, niti je prilikom sklapanja ugovora tužitelju kao potrošaču navedeno na transparentan i razumljiv način objašnjeno kako bi tužitelj kao potrošač na temelju jasnih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje bi iz toga mogle proizaći, što je imalo za posljedicu uzrokovanje znatne neravnoteže u pravima i obvezama jedne ugovorne strane (tužitelja) kao korisnika kredita i potrošača u odnosu na drugu ugovornu stranu (tuženicu) kao davatelja kredita i trgovca, slijedom čega su navedene ugovorne odredbe nepoštene ugovorne odredbe, a time su i ništetne.

40. Tužitelj se u predmetnoj parnici s pravom poziva na pravna utvrđenja i stavove iz tzv. kolektivnog spora, što nikako ne znači apriori automatsku primjenu tih stavova u predmetnoj parnici, već je na tuženici, kao trgovcu u odnosu na kojeg je kao tuženu vođen kolektivni spor i u odnosu na kojeg je donesena pravomoćna presuda u tom sporu, bio teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni Ugovor o kreditu. U skladu s time, na tuženici je bio teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da se predmetni Ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenična utvrđenja na kojem se temelje pravna utvrđenja iz presuda donesenih u tzv. "kolektivnom sporu", da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu identične onima koje ima u vidu sud u kolektivnom sporu, bilo da su odredbe predmetnog Ugovora razumljive za potrošača, bilo da se je o spornim ugovornim odredbama prilikom sklapanja ugovor pregovaralo, slijedom čega se takve odredbe ne bi mogle smatrati nepoštenim. Međutim, tuženica primjenom pravila o teretu dokazivanja, kako je teret dokaza na tuženoj (čl. 7. i 219. st. 1. ZPP-a), takve tvrdnje ničim nije dokazala, pa niti iskazom predložene svjedokinje EA koja je iskazivala upravo suprotno.

41. Činjenica, što je ugovor prošao postupak solemnizacije kod javnog bilježnika u odnosu na predmetni spor nema nikakvog utjecaja, jer prije svega javni bilježnik nije bio stranka predmetnog ugovora o kreditu niti je mogao stoga pojedinačno pregovarati s tužiteljem o pojedinim ugovornim odredbama, a niti potvrđivanje privatne isprave (solemnizacija) ima pravni učinak pojedinačnog pregovaranja. Javni bilježnik je prilikom potvrđivanja predmetnog Ugovora o kreditu samo utvrdio da su stranke sposobne i voljne sklopiti predmetni ugovor i objasnio im pravne učinke i posljedice potvrđivanja ugovora, dok nije objasnio egzaktne, jasne i određene parametre koji su utjecali na promjenu tečaja CHF prema valuti HRK u razdoblju otplate kredita. Nije njegov zadatak, a niti je on ovlašten da daje informacije o bilo kakvim očekivanim ili neočekivanim rizicima koje eventualno donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope uvažavajući da je riječ o rizičnom tečaju CHF. Slijedom takva stava ovoga suda odlučeno je odbiti dokazni prijedlog saslušanja javnog bilježnika Rina Zujića iz Rovinja.

42. Konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sklapanjem Aneksa Ugovora o kreditu izvršena je temeljem Zakon o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje ZID ZPK). Radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih Aneksa i to: valuta kredita, kamatna stopa i iznose ostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz čl. 19c. toč. 6. ZID ZPK na način kako to nalaže zakon. Glavni motiv navedenog Zakona bio je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Aneksom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima valute CHF kroz ovdje utuženo razdoblje, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim. Konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizišle iz Ugovora o kreditu, niti jedna odredba ZID ZPK ne širi primjenu konverzije na druge izvanugovorne odnose među strankama.

43. Sud je stajališta da konverzija odnosno potpisivanje Aneksa ugovora o kreditu između stranaka nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev jer se niti odredbama ZID ZPK, a niti navedenim Aneksom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da je banka bez prethodnog pregovaranja s korisnikom kredita sama tj. nepošteno, mijenjala kamatnu stopu u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Razlog donošenja navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Aneksom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim. Dakle, činjenica da su stranke sklopile Aneks ugovora o kreditu 05. veljače 2016. godine kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, sama za sebe ne upućuje na zaključak da je tužitelju vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorenoj kamatnoj stopi.

44. U odnosu na prigovor tuženice u pogledu činjenice da su stranke u konkretnom slučaju provele konverziju kredita na koju je tužitelj pristao, pa tuženica nalazi da je takvim postupanjem nastao novi ugovorni odnos koji isključuje mogućnost provođenja kontrole nepoštenosti prvotnih ugovornih odredbi, ukazuje se da takvo stajalište tuženice nije pravilno, te suprotno standardima zaštite potrošača ustanovljenim u okviru jurisprudencije Europskog suda. Naime, navedeni sud je u predmetu C-118/17 ČA od 14. ožujka 2019. godine raspravljao na istovjetnu, ali činjenično sličnu situaciju unutar mađarskog nacionalnog prava i pitanje njegove usklađenosti s odredbama čl. 6. st. 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, te jasno i nedvosmisleno ukazao kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može imati učinaka na smanjenje zaštite zajamčene potrošačima (točka 43. predmetne odluke).

44.1. Stoga je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka odnosno pitanja, je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Dakle, činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi već ista zahtijeva utvrđenje i odgovor na pitanje je li njome u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovornim odredbama. Ako to nije slučaj, tada potrošači moraju imati pravo ostvarenja pune zaštite te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji im pripada.

45. Polazeći od takva pravna stava, kako korisnik kredita smatra da provedbom konverzije nije obeštećen glede posljedica koje su proizvele ništetne ugovorne odredbe, isti postavlja i kondemnatorni zahtjev za isplatu, pri čemu treba imati u vidu i to, da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO-a), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO-a. Ovakav identičan pravni stav, na koji ukazuje i Županijski sud u svojoj odluci izrazio je VS RH u svojoj odluci Rev 18/2018 od 26. svibnja 2020. godine.

46. Radi utvrđenja okolnosti je li provedbom konverzije, a uzevši pri tome sve efekte provedene konverzije u obzir, tužiteljeva obveza po kreditu svedena na onaj iznos koliko bi bila prema početnim uvjetima kredita uz eliminaciju ništetnih ugovornih odredbi (valutne klauzule i promjena kamate) provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Barbari Babić Gobbo, dipl. oec. 46.1. Vještakinja je dostavila pisani nalaz i mišljenje dana 15. siječnja 2021. godine (list 195-211), a u ponovnom suđenju dopunu nalaza zbog promjene valute pa je utvrđene iznose iz nalaza pretvorila iz kune u eure, primjenom fiksnom tečaja konverzije od 7,53450 HKR za 1 EUR, to postupajući po naloženom zadatku suda utvrdila:

- da je sukladno izračunu konverzije stanje glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan 30. rujna 2015. godine (koji se uzima kao dan konverzije) u iznosu od 25.411,58 eura u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke;

- da je tužena u obračunskom razdoblju otplate kredita mijenjala kamatnu stopu šest puta, te se ona kretala povišenjem od početno ugovorene 4,99% na 5,24% (od 31. prosinca 2004. godine), na 5,94% (od 29. veljače 2008. godine), na 6,40% (od 30. studenoga 2008. godine), na 6,15% (od 30. studenoga 2010. godine), na 5,65% (od 30. rujna 2011. godine) i konačno posljednja izmjena učinjena sukladno ZID ZPK (NN 143/13) 01. siječnja 2014. godine čijim odredbama je regulirana kamatna stopa na stambene kredite s valutnom klauzulom CHF na 3,23%;

- da je tužitelj na ime kamata, pod pretpostavkom da se tijekom cijelog razdoblja otplate kredita kamata nije mijenjala do konverzije kredita uplatio više iznos od 2.344,34 eura (tablica 1, stupac C - list 450-452);

- da je tužitelj na ime tečajnih razlika pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita do konverzije tečaj bio jednak tečaju na dan isplate kredita (4,89109 HRK za 1 CHF), više uplatio iznos od 4.588,34 eura (tablica 1, stupac E - list 450-452);

- da sveukupna preplata tužitelja po osnovi više plaćenih kamata iz CHF iznosi 6.932,68 eura (tablica 1, stupac F - list 450-452);

- da razlika u trenutku konverzije između nedospjele (preostale) glavnice koju je tužena utvrdila u Aneksu od 05. veljače 2016. godine i nedospjele (preostale) glavnice prema početnom otplatnom planu iznosi 2.206,08 eura odnosno 16.621,71 HRK ili 3.398,36 CHF.

47. Podneskom od 19. ožujka 2021. godine, a istovjetno i podneskom od 10. siječnja 2025. godine (list 456-459) po dopuni nalaza od 29. studenoga 2024. godine, tužitelj se očituje na nalaz vještaka prihvaćajući ga u cijelosti, to sukladno prikazu ukupnih preplata po osnovi kamate i tečaja iz tablice 1, posljednjeg stupca G, usklađuje tužbeni zahtjev u točki III. tužbe te sukladno utvrđenoj razlici glavnice precizira zahtjev u točki IV. tužbe.

48. Podneskom od 16. travnja 2021. godine (list 223-228), a istovjetno potvrđeno i nakon dopune nalaza na raspravnom ročištu od 11. listopada 2024. godine i 11. ožujka 2025. godine, tužena je osporila nalaz vještaka samo u dijelu u kojem nisu uzete u obzir i negativne razlike odnosno da je vještak trebao uračunati i manjkove tj. one anuitete kada je tužitelj manje platio iznose prema simulaciji te tako izračunati točan iznos razlike, a sve pozivom i na presudu gdje je tako odlučivano ŽS u Bjelovaru posl.br. Gž-1157/2019 od 11. veljače 2021. godine. Naime, osporava se nalaz vještaka zbog korištene metodologije pri izradi nalaza i mišljenja s obzirom se zahtjeva isplata u visini koja bi očigledno predstavljala razliku kao da se kamatna stopa nije mijenjala i ugovorila fiksna te da za cijelo vrijeme trajanja otplate nije ugovorila valutna obveza, a što da nije bila volja ugovornih strana. Konačno, pozivom na odluku Vrhovnog sud RH od 04. ožujka 2020. godine donesene u oglednom postupku Gos-1/2019, ukazuje se da je predmetnom odlukom utvrđeno da je aneks o konverziji valjan i da proizvodi pravne učinke što da znači da se pravni učinci ocjenjuju u cijelosti i punom opsegu, a to se odnosi onda i na retroaktivan učinak aneksa. Nadalje, da je Vrhovni sud RH u oglednom postupku zauzeo stav da se pravni interes za podnošenje tužbe kod tzv. konvertiranih kredita odnosi na pravne situacije kada konverzija nije pravilno provedena. Stoga, da se logičnim tumačenjem nameće zaključak kako tužitelj sklapanjem Aneksa, u situaciji kada je konverzija provedena u skladu sa ZID ZKP, nema više pravni interes niti pravo potraživati dalje iznose na ime obeštećenja.

48.1. Tužena se usprotivila preinaci tužbenog zahtjeva iz podneska tužitelja od 11. listopada 2024. godine te je istakla prigovor zastare na preinačeni iznos tužbe koju preinaku tužitelj predlaže da sud dopusti budući je svrsishodna za rješavanje odnosa između stranaka imajući u vidu da se preinaka u ponovnom suđenju odnosi i na konverziju u valuti EUR.

49. Tužitelj se vezano za prigovor uračunavanja negativnih razlika pozvao na presudu Vrhovnog suda RH broj Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023. godine uzimajući u obzir da tuženik nije postavio prigovor radi prijeboja ili protutužbeni zahtjev, a opreza radi tužitelj za takvo potraživanje ističe i prigovor zastare.

50. Sud je dopustio preinaku tužbenog zahtjeva imajući u vidu odredbu čl. 190. st. 2. ZPP-a kojim je propisano da je preinaka tužbe dopuštena do zaključenja glavne rasprave ako tužitelj zbog opravdanih razloga nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupak. Naime, tužitelj je uskladio tužbeni zahtjev u ponovnom suđenju upravo sukladno i zauzetom stavu Vrhovnog suda RH na koji ukazuje tužitelj, a koji stav je od utjecaja i na visinu kondemnatornog zahtjeva kada su u pitanju tzv. negativne razlike pa kako je isti zauzet nakon prethodnog zaključenja glavne rasprave, kada tužitelj za ovaj stav nije znao, sud je preinaku dopustio uvažavajući izračun vještaka glede utvrđene samo pozitivne preplate koje iznose zasigurno tužitelj nije mogao utvrditi bez stručne pomoći, pa bez svoje krivnje nije mogao znati da bi mogao postaviti tužbeni zahtjev u ovakvom obliku, a uvijek kao posljedica utvrđene ništetnosti iz deklaratornog dijela zahtjeva. Stoga ne radi se o nekom drugom osnovu nego je riječ o metodologiji izračuna i pristupu uračunavanja.

51. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka kao stručno i objektivno to ne nalazivši razloga da sumnja u ispravnost istoga kraj činjenice da ni tužena nije osporila matematički izračun već metodologiju, odnosno neuvažavanje negativnih razlika.

52. U odnosu na negativne tečajne razlike i prigovor tužene da se imaju uzeti u obzir kod izračuna prigovarajući na taj način nalazu vještaka, ukazuje se na recentan stav proširenog vijeća Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog u presudi posl.br. Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023. godine glede odgovora na pitanje zbog kojeg je dopuštena revizija u tome predmetu, koje glasi: U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijedloga ili protutužbenog zahtjeva, postupcima u kojima tužitelji potražuju preplatu mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razdobljima koji se odnese na razdoblje kada je tečaj HRK-CHF bio manji od tečaja HRK-CHF na dan isplate kredita.

52.1. U tom smislu kako u ovom postupku tužena do zaključenja prethodnog postupka nije istakla protutužbu i procesnopravni prigovor radi prebijanja, odnosno materijalnopravni prigovor prijeboja do zaključenja glavne rasprave tada, nema ni postupovnih pretpostavki za umanjenje tužiteljeve tražbine tužene za one iznose za koje je tužitelj platio manji anuitet zbog toga što je tečaj CHF bio manji od onoga na dan isplate. Dakle, nema pravilno postavljenog tuženikova zahtjeva o kojem bi sud odlučivao jer jedino tada sud može odlučivati o potraživanju tuženice na ime restitucije temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu.

53. Nedvojbeno je, da je zahtjev tužitelja za isplatu-restitucijski zahtjev kao posljedica ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica CHF-a, a isto tako da je točno, da naprijed citirane odredbe čl. 502.c Zakona o parničnom postupku i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača govore o postupcima naknade štete, pa je s time u svezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima i umanjenje nečije imovine.

54. Tužitelj je plaćanjem anuiteta obračunatog prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema tečaju CHF-a tuženika na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženica je stekla nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.

55. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenom i dopunama Zakona o zaštiti potrošača i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje i uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. godine.

56. U presudi spojenih predmeta C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašenja nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena idu u pravu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima prava na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

57. Kada se navedena pravila primjene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi dakle, bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF-a obračunatih po srednjem tečaju obračunatih za CHF tuženice.

58. Provedenim financijskim vještačenjem utvrđen je iznos plaćenih anuiteta kroz ugovoreni rok otplate i razlika između tih plaćenih anuiteta i onih koje bi tužitelj bio u obvezi platiti bez djelomično ništetnih odredbi iz Ugovora o kreditu uz prikaz razlike glavnice i neosnovanog umanjenja u postupku konverzije.

59. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF-u i promjenjiva kamata tijekom otplate prema odluci tuženika nepoštene, a imajući u vidu nespornu činjenicu da je tuženik (pravni prednik) sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, proizlazi logičnim i zaključak da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega da u smislu čl. 323., 1111. i 1115. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 dalje: ZOO) mora platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja odnosno, isto i prema odredbi čl. 1086. ZOO-a, gdje je određeno da se obveza naknade štete smatra dospjelom od trenutka nastanka štete.

60. Odredbom čl. 102. st. 1. ZZP/07 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, a identično i ranije u čl. 87. st. 1. ZZP/03, odnosno u čl. 55. ZZP/14, određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Kako je svrha proglašenja ugovorne odredbe nepoštenom, pa stoga i ništetnom i u postupku zaštite potrošača od nepoštenih odredaba, te da tuženica kao potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovanom isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora i to neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena, jasnim proizlazi zaključak da tužiteljičino pravo na isplatu nije zastarjelo.

61. Tužitelj je podnio zahtjev za naknadu parničnog troška u ukupnom iznosu 3.323,56 eura, sastojeći od troškova zastupanja u iznosu od 2.500,00 eura i to: za sastava tužbe (200,00 eura), pristupa na ročišta od 18. veljače 2020. godine, 20. travnja 2021. godine, 18. travnja 2024. godine, 26. lipnja 2024. godine i 11. listopada 2024. godine i 11. ožujka 2025. godine (svako po 200,00 eura), za sastav obrazloženih podnesaka od 12. veljače 2020. godine, 18. lipnja 2020. godine, 19. ožujka 2021. godine, 07. svibnja 2024. godine i 10. siječnja 2025. godine (svako po 200,00 eura) te za pristup na ročište za objavu presude (100,00 eura). Nadalje potražuje naknadu za trošak vještačenja u iznosu od 400,00 eura te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 105,00 eura te presudu u iznosu 66,56 eura te putni trošak odvjetnika za pristup na sedam ročišta (Pula-Rovinj-Pula, 72 km x 0,40 eura x 7) u iznosu 252,00 eura.

61.1. Sud je ocijenio osnovanim i potrebnim za vođenje ove parnice troškove nastale iz osnove zastupanja koji se odnose na nagradu odvjetnika za sastav tužbe (200,00 eura sa PDV-om), pristupa na održana ročišta od 18. veljače 2020. godine, 26. lipnja 2024. godine, 11. listopada 2024. godine i 11. ožujka 2025. godine (svako po 200,00 eura) te za ročišta od 20. travnja 2021. godine i 18. travnja 2024. godine u vrijednosti 50% nagrade jer se na istima raspravljalo samo o procesnim pitanjima (svako po 100,00 eura), za sastav obrazloženih podnesaka od 12. veljače 2020. godine, 18. veljače 2020. godine, 07. svibnja 2024. godine i 10. siječnja 2025. godine (svako po 200,00 eura), a za podnesak od 18. lipnja 2020. godine 50% nagrade (100,00 eura), uz trošak pristupa na ročište za objavu (100,00 eura). Konačno, priznat je trošak vještačenja u iznosu 400,00 eura i plaćena sudska pristojba na tužbu i prvostupanjsku presudu i putni trošak za pristup na sedam održanih ročišta.

61.2. Sud nije priznao tražene troškove zastupanja za ročišta od 20. travnja 2021. godine i 18. travnja 2024. godine u punoj vrijednosti tražene nagrade s obzirom da se na istima raspravljalo samo o procesnim pitanjima pa je priznato 50% nagrade te nadalje nije priznat puni iznos troška sastava podneska od 18. lipnja 2020. godine za koji je također priznato 50% nagrade.

61.3. Slijedom svega navedenog, usvojen je zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška do visine iznosa od 3.023,56 eura, dok se u preostalom dijelu u visini 300,00 eura zahtjev odbija kao neosnovan, kao u točkama V. i VI. izreke, a primjenom odredaba čl. 154. i 155. ZPP-a i primjenjive Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Tbr. 7.1, 8.1, 8.4, 9.1, 9.2, 9.3, 9.5, 46. i 54.) i Zakona o sudskim pristojbama.

U Rovinju, 08. travnja 2025. godine.

Sutkinja :

Alessandra Gržinić-Matika

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu, putem e-komunikacije, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.