Republika Hrvatska
Županijski sud u Zadru
Zadar, Ulica plemića Borelli 9
Poslovni broj: Gž-510/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca i to Katije Hrabrov, predsjednice vijeća, Blanke Pervan, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Igora Delina, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja AB, [adresa], [osobni identifikacijski broj], zastupanog po zakonskom zastupniku, a ovaj po punomoćnici ČT dipl. iur., protiv tuženika NM [adresa], [osobni identifikacijski broj], zastupanog po zakonskom zastupniku, a ovaj po punomoćniku RT, mag.iur., radi regresne isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6374/2022-20 od 21. ožujka 2024., u sjednici vijeća održanoj 8. travnja 2025.,
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tužitelja AB, [adresa] kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6374/2022-20 od 21. ožujka 2024.
Obrazloženje
1. Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja suđeno je:
''I Odbija se u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi: "Nalaže se tuženiku NM iz [adresa], da tužitelju AB, [adresa], isplati na ime naknade štete svotu od 58.230,90 kn/7.141,43 eura uz pripadajuću zakonsku zateznu kamatu koja teče od podizanja tužbe do isplate prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, u roku 15 dana."
II Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu od 265,45 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 21. ožujka 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.''
2. Protiv citirane presude žalbu je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Pobijanu je odluku sud donio sukladno stavu izraženom u odluci Rev-731/2022 koja je u skladu s praksom Vrhovnog suda u pogledu nastanka štete i primjene zakona, u kojoj se navodi da šteta tužitelju nastaje isplatom mirovine te treba primijeniti onaj propis koji je na snazi u tom trenutku, a u kojim odlukama je navedeno kako se treba polaziti od primjene Zakona o mirovinskom osiguranju. Polazeći od primjene Zakona o obveznim osiguranjima u prometu sud je pogrešno primijenio materijalno pravo u predmetnoj pravnoj stvari i odstupio od pravnog shvaćanja Vrhovnog suda. Da je intencija zakonodavca bila da društvo za osiguranje ne naknađuje štetu AB kao trećoj osobi, bilo bi to izričito istaknuto i brisana odredba čl. 164. Zakona o mirovinskom osiguranju o odgovornosti osiguratelja za naknadu štete. Posljedica primjene odredbe čl. 27. Zakona o obveznom osiguranju u prometu, kako se to navodi u pobijanoj presudi, bila bi da svi vozači u Republici Hrvatskoj, ako su odgovorni za nezgodu, odgovaraju za naknadu štete prema AB, unatoč činjenici da su se osigurali od odgovornosti za štetu i prema trećima. Odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju predstavljaju poseban propis kojim je uređena materija naknade štete koju tužitelj trpi plaćanjem novčanih iznosa svojim osiguranicima kojima je priznato pravo na invalidsku i obiteljsku mirovinu. To je razvidno iz odredbe čl. 164. st. 5. tog Zakona. Zakon o obveznom osiguranju u prometu općenito uređuje obvezna osiguranja u prometu i pojedina pitanja naknade štete prouzročene na vozilima u pogledu kojih je sklopljen ugovor o obveznom osiguranju. Prema shvaćanju Vrhovnog suda šteta za tužitelja nastaje sukcesivno, svakom mjesečnom isplatom mirovine, pa tako u presudi broj Rev- 436/10 od 2. veljače 2011. stoji da se visina naknade štete utvrđuje prema odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete, a ne u vrijeme nastanka štetnog događaja, jer je šteta za tužitelja nastala svakom isplatom invalidske mirovine i svaka isplata predstavlja novu štetu. Predlaže pobijanu presudu preinačiti i usvojiti tužbeni zahtjev.
3. Na žalbu nije odgovoreno.
4. Žalba nije osnovana.
5. Ispitujući pobijanu presudu ovaj drugostupanjski sud nalazi da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 48/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP) na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, po čl. 365. st. 2. ZPP.
6. Predmet spora je regresni zahtjev tužitelja prema tuženiku – osiguravajućem društvu jer tužitelj potražuje naknadu štete u iznosu isplaćenih mirovina svojoj osiguranici BT za razdoblje od 1. prosinca 2019. do 30. rujna 2022., u sveukupnom iznosu od 7.141,43 eura, zbog ozljeda zadobivenih u prometnoj nezgodi koja se dogodila 10. srpnja 1974. u kojoj je stradala osiguranica tužitelja, a prouzročio je osiguranik tuženika.
6.1. Regresno potraživanje je pravo tužitelja da od tuženika koji je odgovora za štetu potražuje povrat isplaćenih iznosa na temelju zakonskih odredbi, a u ovom slučaju se odnosi na isplate invalidskih mirovina koje je tužitelj isplatio svojoj osiguranici.
7. U postupku pred sudom prvog stupnja utvrđeno je slijedeće:
-da je dana 10. srpnja 1974. došlo do prometne nesreće u kojoj je stradala osiguranica tužitelja BT rođena **.**.1939., za koju je prometnu nesreću odgovoran osiguranik tuženika ĆT,
- da je štetni događaj uzrok odlaska osiguranice tužitelja u invalidsku mirovinu, jer je Samoupravna interesna zajednica mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske 4. travnja 1979. donijela rješenje kojim se BT zbog gubitka sposobnosti za rad priznaje pravo na invalidsku mirovinu počev od 6. prosinca 1978. (l.s. 8),
- da je predmetni štetni događaj utjecao na ukupnu invalidnost osiguranice tužitelja od 50% (l.s. 66),
- da je tužitelj svojoj osiguranici s osnova invalidske mirovine u spornom razdoblju isplatio novčani iznos od 7.141,43 eura/58.230,90 kn,
- da je nalazom financijskog vještaka Zrinka Ručevića iz tvrtke Ručević vještačenja d.o.o. za knjigovodstvena, računovodstvena i financijska vještačenja od 20. rujna 2023. utvrđeno da nema razlike između invalidske mirovine koju tužitelj isplaćuje svojoj osiguranici BT i one koja bi bila određena osiguranici u slučaju povrede na radu, u utuženom razdoblju od 1. prosinca 2019. do 30. rujna 2022. (l.s. 66-68).
8. Prvostupanjski je sud zaključio da tužitelj nema pravo od tuženika potraživati naknadu štete u visini isplaćenih iznosa svojoj osiguranici, jer je nalazom i mišljenjem sudskog vještaka utvrđeno kako nema razlike između isplaćene invalidske mirovine osiguranici tužitelja i pretpostavljene invalidske mirovine, slijedom čega je odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.
9. Navedena činjenična utvrđenja suda prvog stupnja kao i pravni zaključak prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.
10. Naime, prvostupanjski je sud u konkretnom slučaju pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" broj 151/05, 36/09, 76/13 i 152/14; dalje ZOOP) koji propisuje da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti tog osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju (st. 1.), time da se stvarnom štetom u smislu st. 1. tog članka Zakona smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji (st. 2.), pri čemu se razmjerni iznosi mirovine određuju prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (st. 3.) te sadržaja odredbe članka 161. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" broj 157/13, 33/15, 120/16, 62/18, 115/18, 102/19 i 84/21; dalje ZOMO).
11. ZOOP predstavlja lex specialis koji, među ostalim, regulira materiju regresne isplate za novčana davanja koja su isplaćena na teret mirovinskog osiguranja.
12. Sukladno odredbi čl. 27. st. 1. ZOOP društvo za osiguranje (tuženik) obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svog osiguranika u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, što znači svaku stvarnu štetu koju zavod trpi.
13. Dakle, obveza tuženika kao društva za osiguranje postoji samo onda ukoliko bi razmjerni iznos mirovine koja se isplaćuje osiguraniku tužitelja bio veći od razmjernog iznosa mirovine koja se isplaćuje umirovljenjem zbog povrede na radu.
14. U konkretnome, nema razlike između isplaćene invalidske mirovine i pretpostavljene invalidske mirovine osiguranice tužitelja određene u slučaju ozljede na radu u utuženom razdoblju od 1. prosinca 2019. do 30. rujna 2022., pa je prvostupanjski sud pravilno odlučio kada je pobijanom presudom odbio zahtjev tužitelja za isplatom utuženog novčanog iznosa, pa je s obzirom na uspjeh stranaka u parnici pravilnom primjenom materijalnog prava iz čl. 154. u svezi čl. 155. ZPP obvezao tužitelja da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak.
15. Glede žalbenog razloga kojeg ističe tužitelj te se poziva na primjenu odredbi ZOMO, za kazati je da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju broj Rev-12/2022 od 12. siječnja 2022. u kojemu je na pitanje: "Je li za utvrđenje stvarne štete u postupcima u kojima Zavod za mirovinsko osiguranje od osiguravajućeg društva potražuje naknadu isplaćenih mirovina povodom prometne nezgode, a koje su isplaćene u vrijeme kada je na snazi bio Zakon o obveznim osiguranjima u prometu – mjerodavne odredbe ZOOP ili ZOMO?", određeno naveo da se "ima promijeniti propis koji je bio na snazi u vrijeme kada je izdatak učinjen, a to je ZOOP". Takav je pravni stav izražen i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-x-388/2018.
16. Stoga žalba tužitelja nije osnovana.
17. Na osnovi iznesenog, trebalo je, po čl. 368. st. 1. ZPP, odbiti žalbu tužitelja i potvrditi pobijanu presudu suda prvog stupnja.
U Zadru, 8. travnja 2025.
Predsjednica vijeća
Katija Hrabrov
