Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Borelli 9

Poslovni broj: Gž-136/2023-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca, Katije Hrabrov, predsjednice vijeća, Blanke Pervan, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Igora Delina, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja AB, [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po zakonskom zastupniku, a ovaj po punomoćnici ĆM dipl. iur., protiv tuženika NM [adresa], [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po zakonskom zastupniku, a ovaj po punomoćnicima-odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug d.o.o., Zagreb, Maksimirska 25, radi regresne isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj Pn-34/2019-24 od 30. studenog 2022., u sjednici održanoj 8. travnja 2025.,

r i j e š i o  j e

Ukida se presuda Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj Pn-34/2019-24 od 30. studenog 2022. i predmet vraća sudu prvog stupnja radi održavanja nove glavne rasprave, s tim što će se o troškovima žalbenog postupka odlučiti u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„Nalaže se tuženiku „ NM [adresa] [osobni identifikacijski broj] da tužitelju AB [adresa] [osobni identifikacijski broj] isplati 177.506,86 kn/23.559,211 eura (slovima: sto sedamdeset sedam tisuća petsto šest kuna i osamdeset šest lipa/dvadeset tri tisuće petsto pedeset devet eura i dvadeset jedan cent) sa zakonskim zateznim kamatama na iznos od, 84.053,20 kn/11.155,78 eura (slovim: osamdeset četiri tisuće pedeset tri kune i dvadeset lipa/jedanaest tisuća sto pedeset pet eura i sedamdeset osam centi) od 20.06.2019. do isplate, a na iznos od 93.453,66 kn/12.403,42 eura (slovima: devedeset tri tisuće četiristo pedeset tri kune i šezdeset šest lipa/dvanaest tisuća četiristo tri eura i četrdeset dva centa) od 01.04.2022. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena ( sukladno odredbi čl. 29. ZOO ) sve to u roku petnaest dana."

2. Prvostupanjskim rješenjem odlučeno je:

"Dozvoljava se preinaka tužbe kako je određeno pismenim podneskom tužitelja od 15. ožujka 2022.“

3. Protiv navedene presude žalbu je izjavio tuženik zbog bitne povede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava te odluke o troškovima postupka, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev, odnosno ista presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Prilikom donošenja pobijane presude počinjena je bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku budući ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, jer nema razloga o odlučnim činjenicama. Nije sporan nastanak prometne nezgode kao ni da je osiguranici tužitelja tijekom mirnog postupka zbog ozljeda zadobivenih u prometnoj nesreći isplaćen iznos od 28.000,00 kn, već je sporno postojanje uzročno-posljedične veze između zadobivenih ozljeda u prometnoj nezgodi i odlaska osiguranice tužitelja u invalidsku mirovinu. U dostavljenoj medicinskoj dokumentaciji osiguranice tužitelja jasno su prisutni znakovi degenerativnih promjena te ostalih tegoba koje se ne mogu dovesti u uzročno-posljedičnu vezu s prometnom nezgodom i njezin odlazak u invalidsku mirovinu, pa je iz tog razloga tuženik predložio provođenje vještačenja po vještaku medicine rada. Pobijana presuda o navedenome ne daje obrazložene razloge. U upravnom postupku nadležno je upravno tijelo po zahtjevu osiguranika tužitelja priznalo istoj određena prava vezana uz status osigurane osobe iz radnog odnosa, a nisu utvrđivane činjenice vezane uz odgovornost za štetu na temelju odredbi Zakona o obveznim odnosima. Ne dovodi se u pitanje rješenje tužitelja kojim je utvrđeno da je osiguranica tužitelja ostvarila prava iz mirovinskog osiguranja u vidu invalidske mirovine i naknade s osnove tjelesnog oštećenja, već smatra da je sud u konkretnom predmetu morao utvrditi jesu li ozljede pretrpljene u prometnoj nezgodi neposredan uzrok nastale štete koju tužitelj potražuje predmetnom tužbom. Tuženik je ovlašten predlagati dokaze u vidu utvrđenja posljedične veze između prometne nezgode i odlaska osiguranika u invalidsku mirovinu, jer na to ukazuje presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1222/21 od 6. rujna 2022. u kojoj je zauzeto pravno shvaćanje da parnični sud nije vezan odlukom tužitelja donesenom u upravnom postupku u pogledu uzroka umirovljenja osiguranika tužitelja u situaciji kada tuženik nije sudjelovao u upravnom postupku pa mu je dopušteno u parnici radi naknade štete tvrditi da radna nesposobnost osiguranika tužitelja i njegovo umirovljenje nisu u uzročno-posljedičnoj vezi sa štetnim događajem. Činjenično stanje u konkretnom predmetu ostalo je nepotpuno utvrđeno, a pogrešno je primijenjeno i materijalno pravo. Sporna je primjena Zakona o obveznom mirovinskom osiguranju i pravu tužitelja da od tuženika potražuje cjelokupnu isplatu iznosa obiteljske mirovine isplaćene osiguraniku tužitelja za utuženo razdoblje. Sud prvog stupnja smatra da tužitelj ima pravo na naknadu štete prema onom zakonu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete a da je šteta za tužitelja nastala isplatom svake obiteljske mirovine njegovoj osiguranici. Stav tuženika je da se u konkretnome na obračun štete koju bi tuženik trebao isplatiti tužitelju imaju primjenjivati odredbe iz Zakona koji je bio na snazi u trenutku nastanka štetnog događaja i osporava da bi se primjenjivao zakon koji je na snazi u trenutku isplate svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa. Također je sporno i pravno pitanje ima li tužitelj pravo na naknadu isplaćenih iznosa s osnova tjelesnog oštećenja, imajući u vidu odredbu čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu koji bi se kao lex specialis trebao primijeniti u konkretnom slučaju, budući da navedenom zakonskom odredbom nije predviđeno pravo tužitelja tužbom potraživati naknadu za ovaj vid štete. Pogrešno je sud prvog stupnja odlučio i o istaknutom prigovoru zastare, jer se u konkretnome primjenjuje zastarni rok od tri godine od nastanka štete, odnosno od isplate svakog pojedinog iznosa mirovine, sukladno odredbi čl. 230. Zakona o obveznim odnosima.

4. Na žalbu nije odgovoreno.

5. Žalba je osnovana.

6. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je regresni zahtjev tužitelja prema tuženiku – osiguravajućem društvu jer tužitelj potražuje isplatu iznosa isplaćenih mirovina za razdoblje od 18. siječnja 2016. do 31. prosinca 2018. te od 1. siječnja 2019. do 31. prosinca 2021. zbog ozljeda VM koje je zadobila u prometnoj nezgodi koja je okarakterizirana kao ozljeda na radu, i do koje je došlo 21. travnja 2013. u [adresa], u kojoj je ista stradala kao osiguranica tužitelja AB, a koju je prouzročio osiguranik tuženika NM Zagreb, PM.

7. Regresno potraživanje je pravo tužitelja da od tuženika, koji je odgovoran za štetu potražuje povrat isplaćenih iznosa na temelju zakonskih odredbi, a u ovom slučaju se odnosi na isplatu invalidskih mirovina koje je tužitelj isplatio svojoj osiguranici VM.

8. U postupku pred sudom prvog stupnja utvrđeno je slijedeće:

- da je dana 21. travnja 2013. došlo do prometne nesreće u [adresa], na raskrižju Ivanjske i Duge ulice u kojoj je stradala osiguranica tužitelja VM te je za nastanak te nesreće odgovoran vozač vozila osiguranog kod tuženika,

- da je štetni događaj isključivi uzrok odlaska osiguranice tužitelja VM u invalidsku mirovinu,

- da je nalazom vještaka revizora Eve Budimir iz Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom Ministarstva rada i mirovinskog sustava, u postupku pokrenutom po službenoj dužnosti radi određivanja invalidske mirovine Klase: UP/I 141-02/16-01/03303078023, Ur. broj: 341-08-05/3-16- 8737 (l.s. 15) utvrđeno da je osiguranica tužitelja VM rođ. 1962., medicinska sestra na pedijatrijskom odjelu stradala u prometnoj nezgodi i zadobila teške tjelesne ozljede (St. post haemathoma subdurale XIX es 06, contusio capitis i epilepsia focalis – kontuziju glave s komocijom mozga, hematome glave i lica i krvarenje na desni zvukovod) te joj je učinjena osteoplastična kraniotomija fronto temporalno desno s evakuacijom hematoma, te je vijeće vještaka utvrdilo djelomični gubitak radne sposobnosti kojega je uzrok "ozljeda na radu 100%" (l.s. 48-52),

- da je revizijom Samostalnog sektora za reviziju i nadzor medicinskog vještačenja u Ministarstvu rada i mirovinskog sustava, vještak/revizor 17. ožujka 2016. dao suglasnost na navedeni nalaz i mišljenje vještaka o djelomičnom gubitku radne sposobnosti osiguranice tužitelja (l.s. 15) i

- da je tužitelj svom osiguraniku VM s osnova invalidske mirovine u spornom razdoblju isplatio ukupno 177.506,86 kn (23.559,21 eura), koji iznos tužitelj potražuje tužbom.

9. Između tužitelja i tuženika sporna je osnovanost kao i visina tužbenog zahtjeva.

10. Prvostupanjski je sud usvojio postavljeni tužbeni zahtjev u cijelosti te zaključio da se u konkretnom slučaju na potraživanje proizašlo iz štetnog događaja od 21. travnja 2013. primjenjuju odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine"; broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18 i 102/19 – dalje ZOMO), kao lex specialis te da je visina naknade (tražbine tužitelja) utvrđena prema javnim ispravama – obračunima isplaćene mirovine kojih sadržaj tuženik tijekom postupka nije osporio, pa zaključuje da, s obzirom da je osiguranici tužitelja VM priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog ozljede na radu, te da je upravo ozljeda na radu u uzročno posljedičnoj vezi s prometnom nesrećom od 21. travnja 2013., smatra da je osnovan tužbeni zahtjev tužitelja te je slijedom toga odbio prijedlog tuženika da se provede vještačenje radi utvrđenja uzročno-posljedične veze ozljeda osiguranice tužitelja s prometnom nesrećom od 21. travnja 2013.

11. Isto je tako sud prvog stupnja odbio tuženikov prigovor zastare kao neosnovan. Smatra da tužiteljevo potraživanje zastarijeva u roku od 5 godina, u smislu odredbe čl. 160. st. 2. i čl. 166. st. 1. ZOMO u svezi čl. 230. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155/23), jer je tužba podnesena 21. svibnja 2019., a potraživanje tužitelja se odnosi na razdoblje od 18. siječnja 2016. do 31. prosinca 2018., odnosno 1. siječnja 2019. do 31. prosinca 2021.

12. U konkretnom slučaju, suprotno pravnom stavu suda prvog stupnja, potrebno je primijeniti Zakon o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" broj 151/05, 36/09, 76/13 i 152/14; dalje ZOOP), polazeći od odredbe čl. 27. ZOOP, koja propisuje da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti tog osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju (st. 1.), time da se stvarnom štetom u smislu st. 1. tog članka Zakona smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji (st. 2.), pri čemu se razmjerni iznosi mirovine određuju prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (st. 3.) te sadržaja odredbe članka 161. ZOMO.

13. ZOOP predstavlja lex specialis koji, među ostalim, regulira materiju regresne isplate za novčana davanja koja su isplaćena na teret mirovinskog osiguranja, a ne ZOMO, kako to pogrešno smatraju sud prvog stupnja i tuženik.

14. Sukladno odredbi čl. 27. st. 1. ZOOP, kako je već gore navedeno, društvo za osiguranje (ovdje tuženik) obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svog osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, što znači svaku stvarnu štetu koju zavodi trpe, bez obzira o kojem se osiguranju radi, ako se radi o obvezi u okviru djelatnosti pojedinih zavoda za osiguranje i ako je obveza društva za osiguranje u granicama preuzetih ugovora o osiguranju između društva za osiguranje i njegovog osiguranika (stvarnog štetnika).

15. Takav pravni stav zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju broj Rev- 1251/2022-2 od 20. lipnja 2023. te u rješenju broj Rev-12/2022 od 12. siječnja 2022. u kojem je na pitanje: "je li za utvrđenje stvarne štete u postupcima u kojima Zavod za mirovinsko osiguranje od osiguravajućeg društva potražuje naknadu isplaćenih mirovina povodom prometne nezgode, a koje su isplaćene u vrijeme kada je na snazi bio ZOOP ili ZOMO", revizijski sud je određeno naveo: "da se ima primijeniti propis koji je bio na snazi u vrijeme kada je izdatak učinjen.", odnosno ZOOP.

15.1. Takav je pravni stav izražen i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-X-388/2018.

16. Tuženik je tijekom postupka i u žalbi naveo da je prvostupanjski sud u konkretnome morao utvrditi jesu li ozljede koje je osiguranica tužitelja pretrpjela u prometnoj nezgodi neposredan uzrok nastale štete koju tužitelj potražuje predmetnom tužbom, jer smatra spornim postojanje uzročno posljedične veze između zadobivenih ozljeda VM u prometnoj nezgodi i njezina odlaska u invalidsku mirovinu.

17. Prvostupanjski je sud u pobijanoj presudi naveo da je vezan rješenjima koja su donesena u upravnom postupku u pogledu uzročno-posljedične veze između štetnog događaja i nastupanja invalidnosti osiguranika tužitelja kao i na utvrđenja razloga i omjera nastanka gubitka radne sposobnosti te da tuženik ne može osporiti pravo koje je osiguranica tužitelja ostvarila temeljem pravomoćnih rješenja donesenih u upravnom postupku.

18. Sukladno stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u više odluka (Revr- 1254/2011-2 od 13. lipnja 2012., Rev-318/2021-2 od 9. siječnja 2024.) sud u parničnom postupku doista nije ovlašten ispitivati pravilnost pravomoćnog rješenja donesenog u upravnom postupku, izuzev činjeničnih utvrđenja iz upravnog postupka (utvrđenja vještaka o uzrocima nastanka i omjerima uzroka opće nesposobnosti za rad).

19. Takav je stav izražen i u revizijskoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-318/2021-2 od 9. siječnja 2024.

20. Pravomoćnim rješenjem HZMO Područni ured u [adresa] od 16. svibnja 2016. donesenom u postupku pokrenutom po službenoj dužnosti radi određivanja invalidske mirovine VM iz [adresa] utvrđeno je da je kod nje "zbog ozljede na radu" nastao djelomični gubitak radne sposobnosti te joj je počev od 18. siječnja 2016. određena invalidska mirovina, s isplatom mirovine počev od 18. siječnja 2016. (dana utvrđenog djelomičnog gubitka radne sposobnosti – l.s. 15).

21. Rješenjem HZMO Područnog ureda u Koprivnici od **.**.2018. VM kao dotadašnjem korisniku invalidske mirovine priznato je i dalje zbog djelomičnog gubitka radne sposobnosti pravo na invalidsku mirovinu (l.s. 21).

22. Tuženik je u odgovoru na tužbu i tijekom postupka doveo u pitanje uzročno- posljedičnu vezu između ozljeda koje je osiguranica tužitelja zadobila u prometnoj nezgodi i njezinog odlaska u mirovinu, te njezinu preostalu radnu sposobnost.

23. Teret dokaza je na tuženiku koji osporava, odnosno dovodi u pitanje uzročno- posljedičnu vezu između invalidnosti osiguranice tužitelja i prometne nezgode prouzročene postupanjem osiguranika tuženika, a ne na tužitelju koji svoj regresni zahtjev temelji na pravomoćnom upravnom aktu.

24. Kako je tuženik još u odgovoru na tužbu predložio izvođenje dokaza medicinskim vještačenjem radi utvrđenja uzročno-posljedične veze između ozljeda koje je osiguranica tužitelja zadobila u prometnoj nezgodi i njenog odlaska u mirovinu, (odnosno radi utvrđenja udjela pojedinih uzroka u njenoj ukupnoj invalidnosti), zbog pogrešnog pravnog shvaćanja da se u konkretnome imaju primijeniti odredbe ZOMO, a ne materijalno pravo iz čl. 27. ZOOP, ovaj je dokazni prijedlog sud prvog stupnja neosnovano odbio izvesti.

25. Stoga je žalba tuženika osnovana.

26. Na osnovi iznesenog trebalo je, po čl. 369. st. 1. ZPP, ukinuti pobijanu presudu suda prvog stupnja i predmet vratiti istom sudu prvog stupnja radi održavanja nove glavne rasprave.

27. U ponovljenom će postupku prvostupanjski sud pravilnom primjenom materijalnog prava iz čl. 27. ZOOP utvrditi postoji li u konkretnom slučaju stvarna šteta tužitelja u smislu odredbe čl. 27. ZOOP, a u slučaju da sud utvrdi da stvarna šteta tužitelja u smislu citirane odredbe postoji, tada će utvrditi i njezinu visinu i donijeti novu na zakonu utemeljenu odluku.

28. O troškovima postupka u povodu žalbe odlučit će se u konačnoj odluci, sukladno odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.

29. Nepobijano rješenje suda prvog stupnja ostaje neizmijenjeno.

Zadar, 8. travnja 2025.

Predsjednica vijeća

Katija Hrabrov