Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Gž-346/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Gorana Stošića, predsjednika vijeća, Dubravke Ćurko Ventrić, članice vijeća i suca izvjestitelja i Ljudevita Zoričića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŽĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Ivana Marković Palaić, odvjetnica u Petrinji, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Glamuzina i Grošeta u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. P-4506/2023-41 od 8. ožujka 2024., u sjednici vijeća održanoj 8. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Djelomično se odbija žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. P-4506/2023-41 od 8. ožujka 2024. pod točkom I i II izreke te u dijelu pod točkom III izreke kojim je tuženiku naloženo, u roku od 15 dana, naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.475,61 Eur sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 8. ožujka 2024., kao dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

II Djelomično se prihvaća žalba tuženika te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. P-4506/2023-41 od 8. ožujka 2024. preinačuje u preostalom dijelu pod točkom III na način da se odbija zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 26,54 Eur sa zateznim kamatama.

III Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Točkom I prvostupanjske presude utvrđena je ništetnom odredba ugovora o kreditu broj: 029-50-3726476 sklopljenog među strankama 20. listopada 2006. kojom je ugovorena otplata uz korištenje valutne klauzule vezane uz CHF; točkom II naloženo je tuženiku platiti tužitelju 1.415,13 Eur sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, a točkom III tuženiku je naloženo naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 2.502,15 Eur sa zateznim kamatama od 8. ožujka 2024. do isplate.

2. Tuženik presudu u cijelosti pobija žalbom iz svih žalbenih razloga predviđenih čl. 353 st. 1 Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08,123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/2013, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP), predlažući preinačiti ju odbijanjem tužbenog zahtjeva, uz nalog tužitelju naknaditi mu troškove postupka, uključivo i žalbenog, sve sa zateznim kamatama.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika djelomično je osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati razliku između anuiteta po početnom tečaju CHF te anuiteta po primjenjivanom tečaju CHF, kad je taj tečaj bio veći.

6. U ovoj pravnoj stvari prvostupanjski je sud već donio presudu posl.br. P- 1514/2021 od 4. svibnja 2022., koja je, rješenjem ovog drugostupanjskog suda posl.br. Gž-688/2022-2 od 3. travnja 2023. povodom žalbe tuženika ukinuta i predmet vraćen na ponovno suđenje.

7. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud je utvrdio:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, 20. listopada 2006. sklopili Ugovor o kreditu broj: 029-50-3726476, radi kupnje vozila, kojim je tužitelju odobren i isplaćen iznos od 11.430,32 Chf u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora na dan isplate, uz otplatu u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja, te da se radi o potrošačkom ugovoru;

- da tužitelj u vezi kredita nije komunicirao sa zaposlenicima banke, već je sve oko uvjeta kreditiranja odradila auto-kuća, da ga je u auto-kući čekao pripremljen ugovor o kreditu u valuti Chf, te mu nisu nuđeni kunski ni eurski kredit;

- da je kredit u cijelosti otplaćen te kako je tužitelj, uslijed promjene tečaja Chf platio 10.662,28 Kn (1.415,13 Eur) više nego bi to platio prema početnom otplatnom planu, da su takozvane ''negativne razlike'' iznosile 673,09 Kn (89,33 Eur);

- da tuženik nije dokazao kako su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli bile tužitelju jasne, razumljive ili lako uočljive, da se o njima pregovaralo i da ne uzrokuju znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja;

- da je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-1 od 3. rujna 2019. i presudom Visokog trgovačkog suda posl.br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., utvrđeno kako je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. (pravilno: 1. siječnja 2004.) do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik u razdoblju do 6. kolovoza 2007. postupao protivno odredbama čl. 81, 82 i 90 tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/03), a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama čl. 96 i 97 tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09), te protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23, dalje: ZOO).

8. Temeljem tako utvrđenog činjeničnog stanja, a pozivom na odredbe čl. 118 u vezi čl. 106 st.1 Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 41/14 i 110/15 - dalje: ZZP/14, na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka), te čl. 502 c ZPP, kojima je sud vezan za odluku donesenu u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, prvostupanjski sud utvrđuje ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli ništetnom, slijedom čega nalaže tuženiku, sukladno odredbama čl. 323 st. 1 Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23, dalje: ZOO), isplatiti tužitelju više plaćenih 10.662,28 Kn (1.415,13 Eur) i to, kao nesavjesni stjecatelj, sukladno odredbama čl. 1115 ZOO sa zateznim kamatama od plaćanja svakog pojedinog iznosa do isplate. Prigovor tuženika da bi se više plaćeno trebalo umanjiti za iznos ''negativnih razlika'' odbio je budući tuženik nije istaknuo zahtjev za povrat manje plaćenih rata i zato što tužitelj time nije ništa primio, pa ne postoji ni obveza vraćanja.

9. Suprotno žalbenim navodima obrazloženje presude izrađeno je sukladno odredbama čl. 338 st. 4 ZPP, a neosnovani su i navodi kako je presuda, arbitrarna i da je tuženiku povrijeđeno pravo na procesnu jednakost, jer presuda sadrži dostatne i pravno relevantne razloge za donesenu odluku kao i očitovanja o navodima stranaka, izvedenim i neizvedenim dokazima te utvrđenim činjenicama.

9.1. Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud dopustio preinaku tužbe nakon provedenog vještačenja, budući je prema Zaključku broj 4. sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 26. studenoga 2021. (Su IV-162/2021), u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima, preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem, dopuštena, pa žalbeni navodi u tom pravcu nisu osnovani.

9.2. U odnosu na žalbeni navod tuženika kako sud nije otklonio prigovor na nalaz vještaka koji je izrađen kao da su stranke ugovorile kunski kredit, za reći je kako se sadržajno radi o prigovoru na nalog suda, te da iz toč. 18 obrazloženja presude proizlazi zbog čega je vještaku dan upravo takav nalog.

9.3. Neosnovani su i navodi kako je izreka presude proturječna sama sebi jer je točkom I utvrđena ništetnom odredba ugovora o valutnoj klauzuli, a zahtjev za isplatu sadržan u točki II temelji se na valjanosti te odredbe. Ovo zato što se zahtjev za isplatu ne temelji na ugovornoj odredbi o valutnoj klauzuli već razlici stvarno plaćenih anuiteta i onih koje bi platio po početnom tečaju Chf, odnosno da valutna klauzula nije ugovorena ni primjenjivana.

9.4. Budući presuda prvostupanjskog suda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka je razumljiva, ne proturječi sama sebi ni razlozima presude, presuda ima razloge o odlučnim činjenicama koji su jasni i nisu proturječni, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, to nije počinjena bitna povreda odredaba postupka iz čl. 354 st. 2 t. 11 ZPP na koju upire tužitelj, ali ni koja druga bitna povreda odredaba postupka iz čl. 354 st. 2 ZPP na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbama čl. 365 st. 2 ZPP. Isto tako, kako je ranije obrazloženo, nije počinjena bitna povreda iz čl. 354 st. 1 u vezi čl. 338 st. 4 ZPP jer obrazloženje sadrži sve potrebno, a ni bitna povreda odredaba postupka iz čl. 354 st. 1 u vezi čl. 190 ZPP, jer je preinaka tužbe pravilno dopuštena. Slijedom svega navedenog žalbeni navodi da je prvostupanjski sud počinio povrede odredaba postupka nisu osnovani.

10. Nadalje, suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski je sud valjano obrazložio zbog čega su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ništetne i o vezanosti tog suda, u smislu odredaba čl. 502. c ZPP te odredaba čl. 106 st. 1 i čl. 118 ZZP/14, za odluke odnosno utvrđenja iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača. Naime, tim je odlukama potrošačima pružena zaštita na općenitoj, apstraktnoj razini, jer su izvođeni dokazi radi utvrđivanja razumljivosti osporenih ugovornih odredaba s aspekta prosječnog potrošača polazeći od obavijesti koje su banke dale potrošačima kroz opće tržišne komunikacije (javne izjave, oglasi i promidžbene poruke banaka). U vezi toga neosnovano tuženik ističe kako prvostupanjski sud nije ispitivao jesu li odredbe jasne, razumljive, lako uočljive, pa ako jesu nije dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost, jer je to bilo predmetom postupka u kolektivnom sporu. Međutim, kako u tom postupku nisu provođeni dokazi radi utvrđivanja obaviještenosti pojedinog potrošača, u postupku kao ovaj, koji se vodi po tužbi potrošača, tuženik je mogao dokazivati da je pojedinom potrošaču pružio sve potrebne obavijesti i da se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, dakle, teret tih dokaza nije na tužitelju, no tuženik to nije dokazao. Slijedom svega, žalbeni navodi tuženika da se odluke donesene u kolektivnom sporu ne primjenjuju u pojedinačnom potrošačkom sporu i da tužitelj nije dokazao da su odredbe o valutnoj klauzuli ništetne, nisu osnovani.

11. Neosnovano tuženik ističe da je ugovor o kreditu u cijelosti ispunjen a uzrok ništetnosti je zabrana manjeg značaja, radi čega da je sukladno odredbama čl. 326 st. 2 ZOO tužbeni zahtjev trebalo odbiti, jer ugovaranje ništetne odredbe o valutnoj klauzuli prema ocjeni ovog suda ne predstavlja zabranu manjeg značaja.

12. Nisu osnovani ni žalbeni navodi iz kojih proizlazi kako je sud trebao uzeti u obzir anuitete plaćene po nižem tečaju, odnosno umanjiti tražbinu tužitelja za ''negativne razlike'', budući prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog u presudi Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023., sud nije ovlašten ni dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tim iznosima ako tuženik nije istaknuo prigovor radi prebijanja ili materijalno pravni prigovor prijeboja ili protutužbeni zahtjev, što u konkretnom slučaju nije.

13. Neosnovan je i prigovor da je sud propustio primijeniti odredbu čl. 19. st. 3 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj: 102/2015) prema kojoj se iz obveze konverzije kredita iz valute Chf u valutu Eur isključuju ugovori koju bili otplaćeni do stupanja na snagu tog Zakona, jer se ovdje ne radi o konvertiranom kreditu, pa odredbe tog Zakona nisu relevantne za ovaj postupak.

14. Nadalje, nisu osnovani žalbeni navodi da je prvostupanjski sud tuženikov prigovor zastare otklonio pogrešnom primjenom materijalnog prava. Naime, pravilno prvostupanjski sud zaključuje da je podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu, 4. travnja 2012., tijek zastare prekinut (čl. 241 ZOO), te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od pravomoćnosti odluke donesene u kolektivnom sporu, o čemu je zauzeto pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. Budući je odluka iz kolektivnog spora kojom je utvrđena ništetnost odredaba o valutnoj klauzuli svojstvo pravomoćnosti stekla 14. lipnja 2018., a tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 3. ožujka 2021., petogodišnji zastarni rok za tražbinu tužitelja s osnove ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, nije protekao.

15. Neosnovani su i žalbeni navodi da je tuženiku pogrešno naloženo platiti zateznu kamatu od plaćanja svakog pojedinog iznosa, jer da nije nesavjestan stjecatelj. Naime, nesavjesno postupanje tuženika utvrđeno je u kolektivnom sporu, ali i ovom postupku, slijedom čega je utužene iznose stekao nesavjesno, radi čega je pravilna odluka prvostupanjskog suda kojom je naloženo tuženiku platiti tužitelju zatezne kamate sukladno odredbama čl. 1115 ZOO.

16. Slijedom svega navedenog, nisu osnovani ni žalbeni navodi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, radi čega je temeljem odredaba čl. 368 st. 1 ZPP, žalba tuženika odbijena, u odnosu na točke I i II izreke prvostupanjske presude odbijena kao neosnovana, a prvostupanjska presuda u tom dijelu potvrđena.

17. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika kojima prigovora obračunu nagrade za zastupanje prema vrijednosti boda od 2,00 Eur, budući je sukladno odredbama T.br. 52 st. 3 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23, dalje: Tarifa, koja se u ovom postupku primjenjuje obzirom na vrijeme zaključenja glavne rasprave) propisano da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Nadalje, nije u pravu tuženik kad ističe kako tužitelju nije bio potreban podnesak od 6. 12.2021., budući se tim podneskom tužitelj očitovao o tuženikovu prigovoru na preinaku tužbe i nalaz vještaka; da mu nije bio potreban podnesak od 23.11. 2023. kojim je tužbeni zahtjev izrazio u valuti Eur, jer je tužitelj to bio dužan; a nije u pravu ni kad ističe da tužitelju za zastupanje na ročištu 8.9.2021. ne pripada nagrada prema T.br. 9 st.1. Tarife, već prema st. 2 istog T.br., budući su stranke na tom ročištu iznosile svoje zahtjeve, prigovore i dokazne prijedloge, pa ne stoji tvrdnja da se raspravljalo samo o procesnim pitanjima.

17.1. Međutim osnovano tuženik prigovara u pogledu sudske pristojbe za presudu budući je tužitelj, kao potrošač, u ovom postupku koji je pokrenut na temelju pravomoćne sudske presude donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa, temeljem odredaba čl. 11. st. 1 t. 2 Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine, broj: 118/18, 37/23) oslobođen dužnosti plaćanja sudskih pristojba od 20. svibnja 2023., kao dana stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine, broj: 37/23).

17.2. Slijedom naprijed navedenog, odluka o troškovima postupka, pod točkom III prvostupanjske presude, temeljem odredaba čl. 380 t. 2 ZPP potvrđena je u dijelu kojim je tuženiku naloženo naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 2.475,61 Eur, sa zateznim kamatama, dok je temeljem odredaba čl. 380 t. 3 ZPP preinačena na način da je zahtjev za više traženih 26,54 Eur odbijen kao neosnovan.

18. Temeljem odredaba čl. 166 st. 1 u vezi čl. 154 st. 5 ZPP odbijen je zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka, jer je sa žalbom uspio u neznatnom dijelu.

U Šibeniku, 8. travnja 2025.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Goran Stošić