Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Gž-36/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Šibeniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Marte Plančić, kao predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice Maje Skorić i Tonija Šantića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja EB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Boris Jug, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupaju odvjetnici u Odvjetničkom društvu Šavorić i partneri iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv Općinskog građanskog suda u Zagrebu pod brojem P-5550/2022-38 od dana 25. listopada 2023. godine, u sjednici održanoj dana 8. travnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu pod brojem P-5550/2022-28 od dana 25. listopada 2023. godine.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška žalbenog postupka, kao i zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužitelju iznos od 49.763,64 eura/374.994,19 kuna, zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama koje teku na pojedinačne iznose, kako je to pobliže navedeno u izreci presude (točka I. izreke), te je naloženo tuženiku da u istom roku nadoknadi parnični trošak u iznosu od 11.241,62 eura/84.700,00 kuna sa pripadajućim zateznim kamatama koje teku od 25. listopada 2023. godine do isplate (točka II. izreke).

2. Protiv prvostupanjske presude žalbu je podnio tuženik pobijajući je zbog svih žalbenih razloga označenih u članku 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 155/23, dalje: ZPP) sa prijedlogom da drugostupanjski sud pobijanu presudu preinači i odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, te obveže tužitelja na plaćanje parničnog troška uključujući i trošak žalbenog postupka, podredno, da pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. U odgovoru na žalbu tužitelj je osporio osnovanost žalbenih prigovora i predložio da se žalba odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda, uz zahtjev za isplatu parničnog troška žalbenog postupka.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet ovog spora je zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa sa zateznim kamatama od dana plaćanja, po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u Ugovoru o kreditu broj 028-50-2948822 kojeg su stranke sklopile dana 14. srpnja 2005. godine, a temeljem kojeg je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 142.900,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita uz obvezu vraćanja kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan dospijeća.

6. Nije u pravu žalitelj kada ističe da je pobijanom presudom ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, jer, suprotno žalbenim navodima, pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, budući da izreka presude nije proturječna samoj sebi, ni obrazloženju u kojem su navedeni potpuni i jasni razlozi o odlučnim činjenicama, koji ne proturječe međusobno, niti sadržaju izvedenih dokaza. Budući da nije ostvarena navedena bitna povreda odredaba parničnog postupka, kao ni neke druge povrede iz članka 354. stavak 2. ZPP na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP), žalba zbog tog žalbenog razloga nije osnovana.

7. Neosnovani su i žalbeni razlozi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

8. Prvostupanjski sud je ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove valjane ocjene (članak 8. ZPP) pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, dana 14. srpnja 2005. godine sklopili potrošački ugovor o kreditu (stambeni kredit) u iznosu od 142.900,00 CHF uz redovnu kamatnu stopu od 4,95% godišnje, koja je promjenjiva u skladu sa Odlukom kreditora i s otplatom u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika kao kreditora na dan dospijeća, uz ugovoreni rok otplate od 300 mjeseci,

- da je iznos kredita i isplata anuiteta vezana uz valutu CHF,

- da je nakon sklapanja ugovora o kreditu došlo do promjene tečaja CHF, pri čemu je istovremeno mijenjan (povećan) anuitet kredita,

- da je kredit prijevremeno otplaćen dana 10. travnja 2015. godine,

- da razlika u mjesečnim anuitetima koje je tužitelj platio u odnosu na mjesečne anuitete da nije porastao tečaj CHF, iznosi 49.763,74 eura/ 374.994,19 kuna,

- da je u parnici radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od dana 4. srpnja 2013. godine utvrđeno da je između ostalih banaka i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a koje povrede traju i nadalje.

9. Kraj tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski je sud pravilno zaključio da su odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u smislu odredbi članka 81. stavaka 1. i 2., članka 84. i članka 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03 i dr.) te članka 322. stavak 1. u vezi članka 324. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO). Kako su navedene odredbe ništetne, a odredbom članka 323. stavak 1. ZOO je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, to je, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu na ime razlike tečaja valute, sve sa zateznom kamatom od dana kada su izvršene uplate (članak 1115. ZOO) po stopi propisanoj člankom 29. ZOO.

9. Navodi tuženika da se presude donesene u kolektivnom sporu na koje se prvostupanjski sud pozvao ne mogu primijeniti u konkretnom slučaju nisu osnovani, jer se navedene presude odnose na potrošačke ugovore o kreditu, kakav je i sporni ugovor koji su stranke sklopile. Tuženik neosnovano navodi u žalbi da je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno, jer da se prvostupanjski sud samo pozvao na utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od dana 4. srpnja 2013. godine, a tuženiku da nije dana mogućnosti da dokazuje svoje navode, te se u tom pravcu poziva na odluke županijskih sudova u kojima su tužene banke predlagale saslušanje određenih djelatnika, navodeći da su isti sudjelovali kod pregovaranja i sklapanja ugovora. Naime, tuženik na te okolnosti nije predložio saslušanje svjedoka u odgovoru na tužbu, odnosno do zaključenje prethodnog postupka (kao uostalom ni u daljnjem tijeku postupka) – pa se stoga na takvog svjedoka određeno ne poziva niti u žalbi, dok je tužitelj kao stranka, svoj stav očitovao podnošenjem tužbe upravo zbog toga što se pozvao na razloge nepoštenosti i ništetnosti iz kolektivnog spora.

10. Tuženik u žalbi neosnovano ponavlja prigovor da je tužitelju trebalo ukupno zatraženi iznos na ime preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli umanjiti za manje uplaćene iznose zbog smanjenja tečaja, što je ujedno i prigovor upućen obračunu utuženog iznosa po vještaku financijske struke. Naime, ovaj sud ukazuje na pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda RH broj Rev-549/2023 od dana 18. prosinca 2023. godine koje glasi: „U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita.“

11. Nije u pravu tuženik ni kada u žalbi ističe da je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi pogrešno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio neosnovanim istaknuti prigovor zastare. Naime, potraživanje s naslova vraćanja onog što je stečeno bez pravne osnove zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina (članak 225. ZOO). Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj dana 30. siječnja 2020. godine zauzeto je pravno shvaćanje koje glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“ Budući da je ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli u CHF u kolektivnom sporu utvrđena pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od dana 14. lipnja 2018. godine, te kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 28. travnja 2021. godine – do podnošenja tužbe nije protekao zastarni rok od pet godina.

12. Konačno, ne stoji ni žalbeni prigovor tuženika da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu članka 1115. ZOO, kada je tužitelju dosudio zatezne kamate od dana stjecanja, jer da je tuženik pošteni stjecatelj, pa da tužitelju pripada zatezna kamata na dosuđeni iznos od podnošenja tužbe. Naime, time što je u ovom slučaju utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena, to podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije – tuženika.

13. Neosnovana je žalba tuženika i u odnosu na odluku o parničnom trošku koju u žalbi pobija zato što smatra da je tužbeni zahtjev neosnovan, kao i da je sud primijenio pogrešno odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 107/15, 37/22 i 126/22, dalje: Tarifa) koja da nije bila na snazi u vrijeme poduzimanja svih radnji u postupku, a čime ne dovodi u sumnju pravilnost primjene materijalnog prava u odluci o troškovima postupka (članak 154. stavak 1. i članak 155. ZPP) u kojoj su navedene pojedinačne radnje i obračun troška prema odredbama Tarife, a niti pravilnost primjene Tarife, jer se sukladno odredbi članka 48. stavak 3. Tarife u trenutku kada sud odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne stranke, primjenjuje Tarifa i vrijednost boda (ovdje 15,00 kuna) koja je bila na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, pa kako u tom dijelu nisu počinjene ni bitne povrede parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP na koje žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti, to se i žalba tuženika kojom se pobija odluka o parničnom trošku – ukazuje neosnovana.

14. Zbog svega navedenog neosnovanu žalbu valjalo je odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu (članak 368. stavak 1. ZPP) te ujedno odbiti zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka (članak 166. stavak 1. u vezi članka 154. stavak 1. ZPP), kao i zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava odgovora na žalbu jer isti nije bio nužan za donošenje odluke u žalbenom postupku (članak 155. ZPP).

U Šibeniku, 8. travnja 2025. godine

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Marta Plančić