Poslovni broj: P-382/2023-18

Općinski sud u Dubrovniku

Dr. Ante Starčevića 23

20000 Dubrovnik

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Dubrovniku, sutkinja Marija Bušković, u pravnoj stvari tužitelja 1. ZN, OIB: [osobni identifikacijski broj], 2. UN, OIB: [osobni identifikacijski broj], i 3. PN, OIB: [osobni identifikacijski broj], svi iz [adresa], zastupani po punomoćniku Tomu Šoletiću, odvjetniku iz Dubrovnika, protiv tuženice Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535, kojeg zastupa punomoćnik Goran Gložinić, odvjetnik u odvjetničkom društvu Mađarić & Lui d.o.o., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 13. ožujka 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženice, 8. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe Ugovora o kreditu broj 818-50-3924598, solemniziran 16. veljače 2007. kod Nikše Viđena, javnog bilježnika u Dubrovniku, pod brojem OU-202/2007, kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim fancima i to dijelove odredbi čl. 1. i čl. 7.

II. Nalaže se tuženici u roku od 15 dana isplatiti tužiteljima iznos od 8.269,98 eura sa zateznom kamatom tekućom na iznos od:

- 2,77 eura od 1. travnja 2007.,

- 2,07 eura od 1. ožujka 2008.,

- 10,25 eura od 1. travnja 2008.,

- 35,91 eura od 1. studenog 2008.,

- 9,09 eura od 2. prosinca 2008.,

- 43,18 eura od 6. veljače 2009.,

- 48,42 eura od 6. veljače 2009.,

- 50,79 eura od 1. ožujka 2009.,

- 44,27 eura od 5. svibnja 2009.,

- 45,51 eura od 5. svibnja 2009.,

- 35,53 eura od 14. srpnja 2009.,

- 28,19 eura od 14. srpnja 2009.,

- 30,14 eura od 1. kolovoza 2009.,

- 34,01 eura od 1. rujna 2009.,

- 33,68 eura od 1. listopada 2009.,

- 29,76 eura od 1. studenog 2009.,

- 37,11 eura od 1. prosinca 2009.,

- 43,00 eura od 1. siječnja 2010.,

- 51,38 eura od 1. veljače 2010.,

- 49,46 eura od 5. svibnja 2010.,

- 60,83 eura od 5. svibnja 2010.,

- 58,67 eura od 9. srpnja 2010.,

- 62,87 eura od 30. studenog 2010.,

- 99,27 eura od 30. studenog 2010.,

- 91,77 eura od 5. srpnja 2011.,

- 112,75 eura od 5. srpnja 2011.,

- 104,98 eura od 5. srpnja 2011.,

- 92,47 eura od 5. srpnja 2011.,

- 118,86 eura od 5. srpnja 2011.,

- 152,43 eura od 5. srpnja 2011.,

- 128,66 eura od 18. listopada 2011.,

- 137,00 eura od 18. listopada 2011.,

- 126,39 eura od 18. listopada 2011.,

- 128,30 eura od 31. siječnja 2012.,

- 173,30 eura od 1. siječnja 2013.,

- 177,69 eura od 1. siječnja 2013.,

- 215,29 eura od1. siječnja 2013.,

- 195,97 eura od 1. siječnja 2013.,

- 174,83 eura od 1. siječnja 2013.,

- 172,56 eura od 1. siječnja 2013.,

- 170,93 eura od 1. siječnja 2013.,

- 181,02 eura od 1. siječnja 2013.,

- 189,81 eura od 31. prosinca 2013.,

- 190,48 eura od 17. lipnja 2014.,

- 184,41 eura od 17. lipnja 2014.,

- 188,51 eura od 17. lipnja 2014.,

- 191,31 eura od 17. lipnja 2014.,

- 186,60 eura od 17. lipnja 2014. i

- 3.537,50 eura od 17. lipnja 2014. do isplate

po stopi koja do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 342,71 eura sa zakonskom zateznom kamatom.

IV. Nalaže se tuženici u roku od 15 dana isplatiti tužiteljima na ime nadoknade troška postupka iznos od 2.341,29 eura sa zateznom kamatom tekućom od 9. travnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1.1. Tužitelji u tužbi podnesenoj ovom sudu 27. travnja 2023. i tijekom postupka tvrde da je njihov prednik pok. ČN s tuženicom sklopio Ugovor o kreditu broj 818-50-3924598, solemniziran 16. veljače 2007. kod Nikše Viđena, javnog bilježnika u Dubrovniku, pod brojem OU-202/2007, a temeljem kojeg mu je tuženik isplatio iznos od 56.930,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika važećem na dan korištenja kredita, s promjenjivom kamatnom stopom od 4,95 % godišnje, uz obvezu otplaćivanja kredita u jednakim mjesečnim anuitetima s rokom otplate 84 mjeseca. Kako je predmetnim ugovorom o kreditu otplata kredita vezana u tečaj CHF prema kuni na način da tuženica nije njihovog prednika kao potrošača u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima za donošenje odluke o sklapanju ugovora, a presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i Visokog trgovačkog suda RH posl. br. Pž-7129/13-4 , u kolektivnom sporu, utvrđeno da je tuženica nepošteno postupila prilikom ugovaranja valutne klauzule, tvrde da su odredbe o primjeni valutne klauzule ništetne.

1.2. Slijedom navedenog, a kako je tuženica temeljem ništetnih odredbi ugovora o kreditu kojima je ugovorena primjena valutne klauzule primio uplate po otplati kredita, konačno određenim zahtjevom, pored utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF, zahtijevaju isplatu preplaćenog iznosa po kreditu u ukupnom iznosu od 8.269,98 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznose pojedinih tzv. pozitivnih pretplata od dana preplate pojedinog anuiteta do isplate, uz obvezu tuženice da im nadoknadi trošak postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude do isplate.

2.1. U odgovoru na tužbu tuženica se protivi osnovi i visini zahtjeva tužitelja te tvrdi da je prednik tužitelja slobodnom voljom sklopio predmetni ugovor o kreditu te da su mu prilikom sklapanja ugovora uručeni i opći akti kreditora s kojim se no suglasio svojim potpisom. Ukazuje da je ugovaranje valutne klauzule bilo dopušteno zakonom, a da je tužitelj na istu pristao nakon što je upoznat sa svim okolnostima i rizicima iste uz odabir upravo ugovorene valute. Smatra da iz činjenice da se o odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula pregovaralo jasno proizlazi da se ne radi o nepoštenoj odredbi ugovora.

2.2. Ističe prigovor zastare potraživanja anuiteta na ime ništetne valutne klauzule pozivom na odredbu čl. 226. Zakona o obveznim odnosima. Prigovara nedostatku legitimacije jer ona s tužiteljima nije bila u ikakvom ugovornom odnosu.

2.3. Slijedom navedenog, tuženica predlaže odbiti zahtjev tužitelja i naložiti istima da joj nadoknade troškove postupka.

3. Tužitelji su prvotno zahtijevali isplatu iznosa od 8.612,69 eura sa zakonskim zateznim kamatama, da bi po primitku nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka u ovom predmetu smanjih zahtjeva tako da konačno zahtijevaju isplatu iznosa od 8.269,98 eura sa zakonskim zateznim kamatama, što se smatra djelomičnim povlačenjem i čemu se tuženica usprotivila odmah po smanjenju zahtjeva tužitelja.

4.1. Tijekom glavne rasprave pročitan je ugovor o kreditu, zahtjev za kredit, otplatni plan, knjigovodstvena kartica, rješenje o nasljeđivanju koje je 25. rujna 2007. pod poslovnim brojem O-651/07 donio Nikša Viđen, javni bilježnik u Dubrovniku, saslušana je tužiteljica ZN te je provedeno financijsko-knjigovodstveno vještačenje.

4.2. Obzirom je činjenično stanje utvrđeno temeljem provedenih dokaza, ocijenjeno je da bi izvođenje daljnjih dokaza bilo protivno načelu ekonomičnosti postupka, radi čega drugi dokazi nisu niti izvedeni.

5. Ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno čl. 8. ZPP-a, utvrđeno je da su zahtjevi tužitelja pretežito osnovani te je odlučeno kao u točkama I., II. i III. izreke ove presude.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu kojim je otplata kredita vezana za tečaj CHF u odnosu na kunu na dan plaćanja anuiteta, te isplatu razlike više plaćenih anuiteta po kreditu u vezi primjene valutne klauzule na otplatu kredita i to ukupne pretplate anuiteta te zakonskih zateznih kamata na preplaćene anuitete.

7. Nesporno je među strankama

-da je tuženica **.**.2007. s ČN sklopila ugovor o kreditu kojim je glavnica i otplata kredita vezana uz tečaj CHF-a prema kuni (valutnu klauzulu u CHF),

- da su anuiteti kredita tijekom otplate kredita rasli zbog rasta tečaja CHF-a u odnosu na kunu.

8. Sporno je među strankama:

- jesu li tužitelji sljednici pok. KN u vezi predmetnog ugovora te time i legitimacija stranaka u vezi predmeta spora,

- primjenjivost odluke u postupku kolektivne zaštite potrošača na odnos stranaka,

- nepoštenje odredbi ugovora o kreditu o primjeni valutne klauzule i time ništetnost ugovorene valutne klauzule,

- visina potraživanja tužitelja te

- zastara potraživanja tužitelja.

9. Iz sadržaja ugovora o kreditu koji su pok. ČN i tuženica sklopili 16. veljače 2007. proizlazi da su istim ugovorile da su sva međusobna potraživanja ugovorom o kreditu vezana za valutu CHF na način da se obveza ispunjava u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženice za CHF u odnosu na kunu. Kredit je odobren u iznosu od 56.930,00 CHF-a u kunskoj protuvrijednosti kao stambeni kredit, uz obvezu plaćanja 84 jednaka mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan dospijeća.

10. Čitanjem rješenja o nasljeđivanju koje je 25. rujna 2007. pod poslovnim brojem O-651/07 donio Nikša Viđen, javni bilježnik u Dubrovniku, utvrđeno je da je ČN umro **.**.2007. te da su istog naslijedili supruga i maloljetna djeca, ovdje tužitelji, svaki za po 1/3 dijela, time i u pogledu svih prava i obveza iz ugovornog odnosa njihovog prednika i ovdje tuženice.

11. Već iz citiranog sadržaja ugovora o kreditu, vremena sklapanja i nesporne činjenice da je isti ugovoren uz valutnu klauzulu CHF, jasno proizlazi da se zahtjev tužitelja, kao nasljednika potrošača, u ovom postupku temelji na istovjetnom interesu koji je bio predmet postupka po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u odnosu i na ovdje tuženicu, a u kojem je pravomoćno odlučeno da su odredbe ovakvih ugovora ništetne u dijelu u dijelu u kojem su obveze ugovornih strana vezane za tečaj kune u odnosu na tečaj CHF, čime se tužitelji, sukladno čl. 502 c ZPP-a, imaju pravo pozvati se na utvrđenje suda u ovom postupku po kojem su nepoštene, time i ništetne, odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovoreno primjena ugovorenu valutne klauzulu u CHF-a bez prethodnog potpunog informiranja korisnika kredita – potrošača od stranke kreditora-trgovca.

12. Tvrdnja tuženice da tužitelji nemaju pravo na izravnu primjenu utvrđenja iz kolektivnog spora nije utemeljena jer je smisao kolektivne zaštite kao i utvrđenja ništetnosti odredbe u obeštećenju oštećene strane ugovora, dok zakonski termin ¨parnicama radi naknade štete¨, kako to propisuje čl. 502c ZPP-a, treba tumačiti ekstenzivno i teološki kao parnica u kojima se oštećenom potrošaču nadoknađuje štete koja mu je nastala povredom prava i interesa, a što je biti ove parnice u kojoj tužitelji zahtijevaju da se za konkretni ugovor utvrdi ništetnost istovjetne odredbe ugovora o kreditu u vezi valutne klauzule i da im se isplati šteta koja je nastala temeljem ništetne odredbe u vidu preplaćenih iznosa anuiteta kredita nastalih primjenom ništetne valutne klauzule.

13. Odredbom čl. 502.c ZPP-a je propisano da su fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

14. U navedenom kolektivnom sporu, a u kojem je tuženica bila stranka istog, također u ulozi tuženice, za ugovore koji su sklopljeni u isto vrijeme kada je sklopljen i ovdje predmetni kredit uz ugovaranje valutne klauzule u CHF- u, u bitnom je utvrđeno da su ništetne odredbe ugovora o kreditu o kojima se nije individualno pregovaralo u smislu odredbe o valutnoj klauzuli, uz potpuno informiranje potrošača o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka pa kada se navedeno dovede u vezu sa sadržajem ovdje predmetnog ugovora o kreditu te činjenicom da su prednik tužitelja i potom tužitelji kao njegovi nasljednici tijekom otplate kredita zbog primjene valutne klauzule otplaćivali anuitete koji su znatno uvećani u odnosu na početne anuitete, zaključuje se da je tuženik kao trgovac očito nametnuo potrošaču citiranu odredbu ugovora kao ¨jača¨ strana ugovora jer time u biti ugovorio da cijenu svoje usluge može mijenjati po vlastitom nahođenju bez obveze da promjenu cijene veže za objektivne razloge i bez mogućnosti potrošača da istoj prigovori, čime je tužitelja kao potrošača doveo u znatno nepovoljniji položaj, dok je sasvim logično i životno da je prednik tužitelj kao potrošač, nestručna osoba, u odnosu na tuženicz kao osobu koja se profesionalno bavi financijama, bio potpuno nesvjestan rizika vezivanja otplate kredita uz valutu CHF, koja kao takva nije platežno sredstvo kojim je isti uobičajeno poslovao, dapače koja je kao valuta u vrijeme sklapanja ugovora bila potpuna novina u Republici Hrvatskoj.

15. Iz sadržaja ugovora o kreditu kao tipskog ugovora uz primjenu Općih uvjeta poslovanja tuženice, kao i iskaza tužiteljice ZN, jasno proizlazi o ponudi banke o kojoj se nije individualno pregovaralo u smislu ugovaranja konkretnih odredbi na čijim bi sadržaj potrošač mogao utjecati, navedeno jer je potpuno nelogično da bi isti pristao da plati iznos koji ovisno o potpuno nepoznatom i neodređenom tečaju valute, a koja nije platežno sredstvo u Republici Hrvatskoj, i to iznos koji može, i je, s vremenom znatno rastao, pa da bi pristao da vjerovniku plati cijenu koja je time gotovo neovisna o tražbini koju je dobio jer ovlašćuje vjerovnika da za istu tražbinu kasnije naplati cijenu znatno različitu od inicijalno ugovorene. Logično je i životno da je potrošač svoju obvezu shvatio kao iznos koji je naveden da mora mjesečno plaćati u otplatnom razdoblju za iznos koji mu je isplaćen, a očito je da isti nije znao, mogao znati, a sigurno ne bi pristao da za dobiveni iznos plati višestruko uvećani iznos zbog znatnog povećanja valute CHF u odnosu na kunu, na koje nije mogao utjecati, a niti po logici stvari predvidjeti, čime je njegova imovina znatno umanjenja, obveza znatno otežana, a tuženik kao stručna osoba – trgovac stekao znatno povećanje svoje imovine. Naime, kao što tužiteljica navodi, u konkretnom slučaju se radilo o kreditu koji je njen pokojni suprug uzeo za adaptaciju stana u kojem su oni kao obitelj živjeli, a da se za ovu banku odlučio kao banku u kojoj je imao otvoren račun, s tim da mu je ovo bio prvi i jedini kredit stambeni kredit u životu, pored kredita za vozilo s kojim nije imao negativnih iskustava i koji je također uzeo malo prije predmetnog kredita. Ista uvjerljivo i logično iskazuje da je njen pokojni muž, po struci pomorac, vjerovao svojoj banci kao stručnoj kada mu je ovaj kredit ponuđen kao najpovoljniji, a smatra da se u to vrijeme s bankama nije moglo pregovarati, dok nisu niti znali niti očekivali da bi u konačnici anuitet od oko 3 tisuće kuna mogao doći na 5 tisuća kuna, a što je teško vraćala od svoje mirovine, obzirom je suprug malo nakon sklapanja ugovora iznenada umro te je ostala s njihovom maloljetnom djecom živjeti u tom stanu, uz prijetnju ovrhe radi vraćanja kredita. Tuženici niti ne tvrdi, a time niti dokazuje, da je potrošača, prednika tužitelja, informirala da ugovaranjem valutne klauzule nije određen mjesečni, a ni ukupni, raspon njegove obveze, da je faktično sama visina obveze neodređena i da može rasti u značajnom postotku koji kao takav u bitnom utječe na financije potrošača. Informirani pristanaka u konkretnom slučaju bi pretpostavljao da je potrošač informiran da nema ograničenja rasta anuiteta niti u postotku niti u iznosu te da je potrošač uz takvu informaciju pristao na takvu obvezu.

16. Slijedom navedenog, utvrđeno je da su predmetne odredbe ugovora o kreditu nepoštene u smislu čl. 96. Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03., 46/07., 79/07., dalje u tekstu:ZZP) te kao takve ništetne.

17. Kako je iz samog ugovora o kreditu, prethodno navedenog rješenja o nasljeđivanju te evidencije uplata po istom kreditu razvidno da je tužitelj bio jedini obveznik otplate kredita i da su tužitelji kao nasljednici preuzeli njegove obveze, jasno je da tužitelji, sukladno čl. 323. i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje u tekstu: ZOO), imaju pravo zahtijevati razliku imovine koja je temeljem ništetnih odredbi prešla u imovinu tuženice.

18.1. Sukladno čl. 328 ZOO-a pravo na isticanje ništetnosti ne gasi se, dok je sukladno čl. 332. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti, svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

18.2. Nadalje, čl. 214. st. 1. do 3. ZOO-a je propisano da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, a zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze te da se sud neće obazirati na zastaru ako se dužnik nije na nju pozvao.

18.3. Čl. 215. st. 1. ZOO-a propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, dok čl. 241. ZOO-a propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

19.1. U vezi s prethodno navedenim, ukazuje se da, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH, izraženom na sjednici Građanskog odjela tog suda 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

19.2. Nadalje, sukladno pravnom shvaćanju koje je doneseno 31. siječnja 2022. na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda, ako je ništetnost ugovornih odredaba ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

19.3. Slijedom navedenog, a uzimajući u obzir da je o ništetnosti odredbe o primjeni valutne klauzule odlučeno pravomoćnošću presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske – poslovni broj Pž-6632/17 i to 14. lipnja 2018., zastara za povrat stečenog temeljem ništetnosti odredbi ugovora o primjeni valutne klauzule nije nastupila do podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari – 27. travnja 2023., obzirom da do tada nije istekao opći zastarni rok od 5 godina koji se sukladno čl. 225. ZOO-a primjenjuje u konkretnom slučaju, obzirom se potraživanje tužitelja temelji na izvanugovornoj osnovi, institut stjecanja bez osnove, a ne na ugovornom potraživanju na koje bi se eventualno primjenjivao rok određen čl. 226. ZOO-a.

20. Jedine odredbe ugovora o kreditu koje su kao takve jasne i razumljive te odmah određene i primijenjene u smislu iznosa glavnice tražbine/duga su po ocjeni ovog suda iznos glavnice koji je primijenjen kod isplate kredita u smislu iznosa kredita koji je isplaćen tužitelju i na koji iznos je primijenjen tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate. To su parametri koji su bili jasni i potpuni te o kojima je tužitelj kao potrošač jasno informiran jer se radi o konkretnim iznosima i parametrima, pa je slijedom navedenog, sudskoj vještakinji dan zadatak da izračuna iznos anuiteta kredita tijekom otplate kredita uz primjenu tečaj CHF u odnosu na kunu koji je vrijedio na dan isplate kredita.

21.1. Stalna sudska vještakinja financijske struke je temeljem pravila struke, a nakon pregleda uplata po kreditu i samog ugovora o kreditu, izradila izračun u kojem je obračunala anuitete kredita primjenom tečaja CHF-a koji je vrijedio na dan isplate kredita te je potom takav izračun usporedila sa stvarnim uplatama po kreditu i potom iskazala razlike između izračuna i uplata. Stranke nisu prigovarale stručnosti i matematičkoj pravilnosti nalaza vještakinje pa je isti kao potpun, jasan, te sastavljen temeljem isprava u spisu, sukladno pravilima struke i danom zadatku, prihvaćen u cijelosti.

21.2. Pri tome se ukazuje da je vještakinja zasebno prikazala iznos glavnice pretplate tzv. pozitivnih razlika anuiteta (više plaćenih anuiteta od anuiteta po tečaju na dan isplate kredita) u ukupnom iznosu od 8.269,98 eura, zasebno glavnicu tzv. negativnih razlika anuiteta (manje plaćenih anuiteta od anuiteta po tečaju na dan isplate kredita) u ukupnom iznosu od 123,19 eura te zasebno glavnicu tzv. neto pretplate anuiteta (razliku iznosa više plaćenih anuiteta i manje plaćenih anuiteta od anuiteta po tečaju na dan isplate kredita) u iznosu od 8.146,79 eura, dok je odvojeno tablično prikazala svaki pojedinačni plaćeni anuitet i datum plaćanja istog.

22. Čl. 1111. st. 1. ZOO-a propisuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, a st. 3. istog članka da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Nadalje, čl. 1115. ZOO-a propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

23. Pri tome se ukazuje da je člankom 323. ZOO- a propisano slijedeće:

(1) U slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

(2) Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

24.1. U konkretnom slučaju, tuženica je kao jača ugovorna strana povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne obveze u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženica postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kako je to konačno i utvrđeno u kolektivnom sporu, to tuženica, kao trgovac, koja je kriva za sklapanje ništetnih odredba ugovora, konkretno odredbe o valutnoj klauzuli, nema pravo od tužitelja, zahtijevati bilo kakvu naknadu ni s osnove naknade štete koju je eventualno sam pretrpjela zbog djelomične ništetnosti ugovora obzirom da takvo pravo, a sve u smislu odredbe čl. 323 st. 2 ZOO-a, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora, a što je konkretno prednik tužitelja, a ne i tuženica koja je odgovorna za ugovaranje ništetnih odredbi ugovora.

24.2. Naime, sporne odredbe ugovora o kreditu su stvarale prava i obveze za obje strane tijekom cijelog razdoblja otplate kredita, a posljedica njene nišetnosti je vraćanje imovine stranaka u stanje u kojem bi se ista nalazila da nije došlo do primjene takve odredbe. Konkretno, da nije bilo primjene ništetno ugovorene otplate kredita, tužitelji bi plaćala početno ugovorene anuitete, a tuženica bi primila takve uplate, radi čega tužitelj ima pravo po cjelokupnom ugovornom odnosu i uplatama zahtijevati samo onaj iznos koji je zaista pretplatio u razdoblju primjene ništetne ugovorne odredbe, a to je iznos koji je predstavlja razliku više plaćenog u odnosu na početno ugovorenu obvezu plaćanja. Pri tome razdoblja u kojima su tužitelji plaćali manje od početnog ugovorene obveze ne utječu na ukupno potraživanje tužitelja jer plaćanjem manjih anuiteta nije došlo do pretplate početno ugovorene obveze, dapače pretplata predstavlja samo razliku koja je veća od onoga što je trebalo platiti po ugovorenom kreditu i to u ukupnom iznosu, dok su pojedine uplate zasebno relevantne samo u kontekstu koristi koju je tuženica kao banka imala time što je stekao imovinu bez osnove pa u tom smislu ima obvezu vraćanja iste sa zateznom kamatom od dana stjecanja takve imovine bez osnove do vraćanja iste.

25. Slijedom navedenog, tuženici je naloženo tužiteljima isplatiti preplaćene iznose kako je iste kao tzv. pozitivne razlike obračunala stalna sudska vještakinja, sa zakonskom zateznom kamatom određenom sukladno čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a i to tekućom od dana pojedine pretplate pojedinog anuiteta, dok je odbijen zahtjev za isplatu iznosa od 342,71 eura koji iznos predstavlja razliku traženog prije i nakon provedenog vještačenja u ovom predmetu, a na koje smanjenje (povlačenje) zahtjeva tuženica nije pristala pa je isti bilo nužno u tom dijelu odbiti.

26.1. Tužitelji su u pogledu osnove zahtjeva uspjeli u cijelosti, dok su u pogledu visine zahtjeva uspjeli s 96 % zahtjeva, pa kako u vezi dijela zahtjeva u pogledu kojeg nisu uspjeli nije poduzeta niti jedna zasebna radnja te je trošak zastupanja po punomoćnicima odvjetnicima i dalje u istom platnom razredu, čl. 154. st. 5. i čl. 155. ZPP-a imaju pravo na nadoknadu troška koji je bio potreban za uspjeh u sporu.

26.2. Uslijed činjenice zastupanja po punomoćniku odvjetniku tužiteljima pripada naknada troška sastava tužbe u iznosu od 240,00 eura (tbr. 7. toč. 1. i tbr. 36. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, "Narodne novine" br. 138/23, dalje u tekstu OT), sastava obrazloženih podnesaka od 1. rujna 2023. i 17. siječnja 2025. u ukupnom iznosu od 480,00 eura (tbr. 8. toč. 1. i tbr. 36. toč. 1. OT-a), troška zastupanja na ročištima na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari 22.5.2024., 16.10.2024. i 13.3.2025. u ukupnom iznosu od 720,00 eura (tbr. 9. toč. 1. i tbr. 36. toč. 1. OT-a), te pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 100 eura (tbr. 9. toč. 3. OT-a), sve uvećano za PDV od 25 % u ukupnom iznosu od 385,00 eura (tbr. 46. OT- a), što daje ukupni trošak zastupanja u iznosu od 1.925,00 eura.

26.3. Tužitelji, pored navedenog, sukladno čl. 154. st. 6. ZPP-a, imaju pravo na nadoknadu troška plaćenog predujma troškova vještačenja u iznosu od 350,00 eura te troška plaćene sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 66,29 eura, time ukupnog troška postupka u iznosu od 2.341,29 eura.

26.4. Tužiteljima na dosuđeni trošak postupka, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a, u vezi s čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a, pripada i pravo na zateznu kamatu, kako je odlučeno u točki IV. izreke presude.

Dubrovnik, 8. travnja 2025.

Sutkinja

Marija Bušković

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa iste. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, putem ovog suda, pisano u tri istovjetna primjerka.

Dostaviti:

1. pun. tužitelja,

2. pun. tuženice