Zakon.hr

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Žrtava Fašizma 7

Poslovni broj: P-2564/2023-9

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

R J E Š E N J E

Općinski sud u Rijeci, po sucu Dariji Knez Grbčić, u pravnoj stvari tužitelja FČ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupan po Odvjetničkom društvu Vizentin - Brnabić & Rus, j.t.d. Rijeka, protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, zastupani po Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave 11. veljače 2025. i izvršene objave 8. travnja 2025.

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 2., 7.i 23. P Ugovora o namjenskom kreditu broj 3207692347/2006 od 20. listopada 2006. sklopljen između tužitelja i tuženika u dijelu u kojem je iskazana u valuti švicarski franak, a koja glasi:

"... u kunskoj protuvrijednosti 552,34 CHF (slovima: petstopedesetdva švicarska franka i 34/100 CHF) obračunatoj po srednjem tečaju HNB-a važećem za CHF na dan plaćanja"

"korisnik kredita i ostale ugovorne strane na strani korisnika kredita ... izrijekom potvrđuju da pristaju na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjena tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovornog odnosa na temelju ovoga ugovora".

II. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 20.908,83 eura preplaćen s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

na iznos od 4,72 € od 16.11.2008 do isplate,

na iznos od 21,94 € od 16.1.2009 do isplate,

na iznos od 22,22 € od 16.2.2009 do isplate,

na iznos od 13,04 € od 16.3.2009 do isplate,

na iznos od 15,15 € od 17.4.2009 do isplate,

na iznos od 15,57 € od 16.5.2009 do isplate,

na iznos od 11,94 € od 16.6.2009 do isplate,

na iznos od 12,57 € od 16.7.2009 do isplate,

na iznos od 9,35 € od 16.8.2009 do isplate,

na iznos od 13,12 €od 16.9.2009 do isplate,

na iznos od 8,93 € od 16.10.2009 do isplate,

na iznos od 11,64 € od 16.11.2009 do isplate,

na iznos od 11,21 € od 16.12.2009 do isplate,

na iznos od 18,52 € od 16.1.2010 do isplate,

na iznos od 23,21 € od 16.2.2010 do isplate,

na iznos od 22,20 € od 16.3.2010 do isplate,

na iznos od 26,86 € od 16.4.2010 do isplate,

na iznos od 35,41 € od 16.5.2010 do isplate,

na iznos od 37,65 € od 16.6.2010 do isplate,

na iznos od 48,62 € od 22.7.2010 do isplate,

na iznos od 60,45 € od 22.9.2010 do isplate,

na iznos od 60,46 € od 22.9.2010 do isplate,

na iznos od 56,27 € od 16.10.2010 do isplate,

na iznos od 79,91 € od 5.1.2011 do isplate,

na iznos od 81,90 € od 17.1.2011 do isplate,

na iznos od 76,26 € od 3.3.2011 do isplate,

na iznos od 78,80 € od 22.3.2011 do isplate,

na iznos od 72,39 € od 13.4.2011 do isplate,

na iznos od 70,99 € od 24.5.2011 do isplate,

na iznos od 1,84 € od 4.6.2011 do isplate,

na iznos od 98,01 € od 5.7.2011 do isplate,

na iznos od 119,02 € od 16.7.2011 do isplate,

na iznos od 134,85 € od 20.8.2011 do isplate,

na iznos od 110,75 € od 20.9.2011 do isplate,

na iznos od 19.333,06 € od 1.10.2011 do isplate,

po stopi koja za period od 16. studenog 2008. do 30. lipnja 2011. iznosi 14 % godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12 % godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za 3 %-tna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 %-tna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 %-tna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi od 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana , pod prijetnjom ovrhe.

III. Utvrđuje se ništetnom dio odredbe članka 2. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3207692347/2006 od 20. listopada 2006. sklopljenog između tužitelja i tuženika koji se odnosi na redovnu kamatu koja glasi:

"... u skladu s promjena tržnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. ...".

IV. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 3.879,82 eura preplaćen s osnova ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

na iznos od 38,26 € od 16.11.2007 do isplate,

na iznos od 37,58 € od 16.12.2007 do isplate,

na iznos od 38,71 € od 16.1.2008 do isplate,

na iznos od 38,51 € od 16.2.2008 do isplate,

na iznos od 74,13 € od16.3.2008 do isplate,

na iznos od 73,68 € od16.4.2008 do isplate,

na iznos od 71,25 € od16.5.2008 do isplate,

na iznos od 72,14 € od16.6.2008 do isplate,

na iznos od 71,41 € od16.7.2008 do isplate,

na iznos od 71,24 € od16.8.2008 do isplate,

na iznos od 71,19 € od16.9.2008 do isplate,

na iznos od 73,89 € od16.10.2008 do isplate,

na iznos od 75,53 € od16.11.2008 do isplate,

na iznos od 73,15 € od16.12.2008 do isplate,

na iznos od 79,48 € od16.1.2009 do isplate,

na iznos od 79,52 € od16.2.2009 do isplate,

na iznos od 77,36 € od16.3.2009 do isplate,

na iznos od 77,83 €)od17.4.2009 do isplate,

na iznos od 77,89 € od16.5.2009 do isplate,

na iznos od 77,02 € od16.6.2009 do isplate,

na iznos od 77,14 € od16.7.2009 do isplate,

na iznos od 103,34 € od16.8.2009 do isplate,

na iznos od 104,52 € od16.9.2009 do isplate,

na iznos od 103,15 € od16.10.2009 do isplate,

na iznos od 103,97 € od16.11.2009 do isplate,

na iznos od 103,80 € od16.12.2009 do isplate,

na iznos od 106,10 € od16.1.2010 do isplate,

na iznos od 107,56 €)od16.2.2010 do isplate,

na iznos od 107,19 € od16.3.2010 do isplate,

na iznos od 108,65 € od16.4.2010 do isplate,

na iznos od 111,32 € od16.5.2010 do isplate,

na iznos od 97,44 € od16.6.2010 do isplate,

na iznos od 100,40 € od22.7.2010 do isplate,

na iznos od 103,60 €)od22.9.2010 do isplate,

na iznos od 103,56 € od22.9.2010 do isplate,

na iznos od 102,36 € od16.10.2010 do isplate,

na iznos od 108,78 € od5.1.2011 do isplate,

na iznos od 73,53 € od 17.1.2011 do isplate,

na iznos od 72,47 € od 3.3.2011 do isplate,

na iznos od 72,88 € od 22.3.2011 do isplate,

na iznos od 71,68 € od 13.4.2011 do isplate,

na iznos od 71,38 € od 24.5.2011 do isplate,

na iznos od 75,08 € od 4.6.2011 do isplate,

na iznos od 76,13 € od 5.7.2011 do isplate,

na iznos od 79,86 € od 16.7.2011 do isplate,

na iznos od 64,60 € od 20.8.2011 do isplate,

na iznos od 61,19 € od 20.9.2011 do isplate,

na iznos od 58,37 € od1.10.2011 do isplate,

po stopi od 15 % godišnje do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14 % godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12 % godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za 3 %-tna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 %-tna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 %-tna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi od 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

V. Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 1.2. i 4. Ugovora o gotovinskom nenamjenskom kreditu broj 3209357334/2008 od 28. listopada 2008. sklopljen između tužitelja i tuženika u dijelu u kojem je iskazana u valuti švicarski franak, a koja glasi:

"Korisnik kredita i ostale ugovorne strane na strani korisnika kredita ... izrijekom potvrđuju da pristaju na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjena tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovornog odnosa na temelju ovoga ugovora."

"... u kunskoj protuvrijednosti 385,27 CHF (slovima: tristoosamdesetpet švicarskih franaka i dvadesetsedam rappena) obračunato po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja.

VI. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 2.559,19 € preplaćen s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

na iznos od 3,36 € od 6.1.2009 do isplate,

na iznos od 3,34 € od 6.2.2009 do isplate,

na iznos od 5,46 € od 6.3.2009 do isplate,

na iznos od 0,42 € od 6.4.2009 do isplate,

na iznos od 1,50 € od 6.5.2009 do isplate,

na iznos od 1,23 € od 6.1.2010 do isplate,

na iznos od 4,79 € od 6.2.2010 do isplate,

na iznos od 3,96 € od 8.3.2010 do isplate,

na iznos od 9,36 € od 6.4.2010 do isplate,

na iznos od 9,19 € od 6.5.2010 do isplate,

na iznos od 14,14 € od 6.6.2010 do isplate,

na iznos od 26,01 € od 7.7.2010 do isplate,

na iznos od 33,21 € od 22.9.2010 do isplate,

na iznos od 33,22 € od 22.9.2010 do isplate,

na iznos od 30,95 € od 6.10.2010 do isplate,

na iznos od 23,21 € od 9.11.2010 do isplate,

na iznos od 41,42 € od 15.12.2010 do isplate,

na iznos od 46,24 €od 15.1.2010 do isplate,

na iznos od 38,12 € od 15.2.2010 do isplate,

na iznos od 41,89 € od 3.5.2011 do isplate,

na iznos od 56,79 € od 2.6.2011 do isplate,

na iznos od 60,44 € od 4.6.2011 do isplate,

na iznos od 65,55 € od 5.7.2011 do isplate,

na iznos od 57,97 € od 5.7.2011 do isplate,

na iznos od 94,94 € od 7.8.2011 do isplate,

na iznos od 74,23 € od 8.3.2012 do isplate,

na iznos od 71,52 € od 6.4.2012 do isplate,

na iznos od 72,63 € od 9.5.2012 do isplate

na iznos od 75,04 € od 6.6.2012 do isplate,

na iznos od 72,38 € od 14.7.2012 do isplate,

na iznos od 72,30 € od 15.8.2012 do isplate,

na iznos od 66,05 € od 15.9.2012 do isplate,

na iznos od 1.348,33 € od 11.6.2013 do isplate,

po stopi od 14 % godišnje do 30. lipnja 2011., od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12 % godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za 3 %- tna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 %-tna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 %-tna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi od 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

VII. Utvrđuje se ništetnom dio odredbe članka 2. Ugovora o gotovinskom nenamjenskom kreditu broj 3209357334/2008 od 28. listopada 2008. sklopljen između tužitelja i tuženika, odnoseće na redovnu kamatu koja glasi:

"u skladu s promjena tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama

Zagrebačke banke d.d. ... "

VIII. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 130,24 € preplaćen s osnova ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

na iznos od 4,48 € od 6.8.2009 do isplate,

na iznos od 4,47 € od 6.9.2009 do isplate,

na iznos od 4,38 € od 6.10.2009 do isplate,

na iznos od 4,31 € od 6.11.2009 do isplate,

na iznos od 4,30 € od 6.12.2009 do isplate,

na iznos od 4,30 € od 6.1.2010 do isplate,

na iznos od 4,29 € od 6.2.2010 do isplate,

na iznos od 4,22 € od 8.3.2010 do isplate,

na iznos od 4,24 € od 6.4.2010 do isplate,

na iznos od 4,18 € od 6.5.2010 do isplate,

na iznos od 4,19 € od 6.6.2010 do isplate,

na iznos od 4,30 € od 7.7.2010 do isplate,

na iznos od 4,34 € od22.9.2010 do isplate,

na iznos od 4,26 € od22.9.2010 do isplate,

na iznos od 4,15 € od6.10.2010 do isplate,

na iznos od 3,96 € od9.11.2010 do isplate,

na iznos od 4,14 € od15.12.2010 do isplate,

na iznos od 4,12 € od15.1.2010 do isplate,

na iznos od 3,92 € od15.2.2010 do isplate,

na iznos od 3,88 € od3.5.2011 do isplate,

na iznos od 4,00 € od2.6.2011 do isplate,

na iznos od 3,95 € od4.6.2011 do isplate,

na iznos od 3,91 € od 5.7.2011 do isplate,

na iznos od 3,72 € od 5.7.2011 do isplate,

na iznos od 4,05 € od 7.8.2011 do isplate,

na iznos od 3,98 € od 8.3.2012 do isplate,

na iznos od 3,83 €)od 6.4.2012 do isplate,

na iznos od 3,73 € od 9.5.2012 do isplate,

na iznos od 3,63 € od 6.6.2012 do isplate,

na iznos od 3,49 € od14.7.2012 do isplate,

na iznos od 3,36 € od15.8.2012 do isplate,

na iznos od 3,17 € od15.9.2012 do isplate,

na iznos od 0,99 € od 10.06.2013 do isplate,

IX. Tuženik je dužan naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u ukupnom iznosu od 5.316,61 EUR kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 8. travnja 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 %-tna poena, sve u roku od 15 dana.

X. Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužitelja koji glasi:

"Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 2. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3207692347/2006 od 20. listopada 2006. sklopljen između tužitelja i tuženika u dijelu u kojem je iskazana u valuti švicarski franak, a koja glasi:

"... iznos kredita od 106.480,00 CHF (slovima: stošesttisućačetiristoosamdeset švicarskih franaka) sve u kunskoj protuvrijednosti obračunatu po srednjem tečaju HNB- a na dan plaćanja"

Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 1. i 2. Ugovora o gotovinskom nenamjenskom kreditu broj 3209357334/2008 od 28. listopada 2008. sklopljen između tužitelja i tuženika u dijelu u kojem je iskazana u valuti švicarski franak, a koja glasi:

"... iznos kredita od 18.690,00 CHF (slovima: osamnaesttisućašestodevedeset švicarskih franaka) sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju HNB- a na dan plaćanja."

r i j e š i o j e

Dopušta se preinaka tužbenog zahtjeva istaknuta u podnesku od 19. rujna 2022.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja i isplate. U povijesnom dijelu tužbe naveo je da je sa tuženikom zaključio dva ugovora o nenamjenskom, odnosno namjenskom kreditu i to ugovor broj 3207692344/2006 i ugovor broj 3209357334/2008. Predmetne ugovore istakao je da je zaključio kao korisnik kredita radi kupnje stana i to uz valutnu klauzulu u iznosima od 106.480,00 CHF, odnosno 18.690,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja. Naveo je da je ugovorima iz 2006. i 2008. ugovorena kamatna stopa kao promjenjiva koja je na dan zaključenja prvotnog ugovora iznosila 4,50% godišnje, dok je daljnjim ugovorom iznosila 8,70% godišnje. Smatrao je da su predmetnim ugovorima povrijeđena njegova prava kao potrošača s obzirom da je ugovorima ugovorena nedopuštena i nepoštena primjena valutne klauzule izražene u CHF, kao i ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

2. Istaknuo je da je prilikom sklapanja predmetnih ugovora u istima bila određena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci banke, o čemu isti nije posebno pregovarao sa bankom. Takve odredbe ugovora istakao je da istome kao potrošaču nisu mogle biti razumljive, pri čemu je posebno napomenuo da ugovorne odredbe koje promjenu ugovorne kamate, načina obračuna i naplate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dovodi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koju promjenu tuženik ne može predvidjeti, a niti provjeriti pravilnost promjene jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. S tim u svezi napomenuo je da kod zaštitne klauzule za valutu CHF je kompletan rizik promjene tečaja prevaljen na potrošača koji nije mogao objektivno cijeniti mogućnost aprecijacije tečaja iste valute za razliku od banke.

3. Pravni osnov svog zahtjeva temeljio je na odredbama Zakona o zaštiti potrošača koji je detaljno elaboriran u sudskim presudama u sporu radi zaštite kolektivnih prava potrošača. Pri tome se pozvalo na pravomoćnu odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13, kao i na presudu istoga suda donesenu u kolektivnome sporu (Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.) kojom je odbijena žalba i potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 14. srpnja 2013. Pozivajući se na odredbu članka 502c Zakona o parničnom postupku, smatrao je da je odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezna za naslovni sud u ovosudnom postupku kojeg je pokrenuo kao potrošač radi isplate.

4. Nakon zaključenja predmetnih ugovora, banka je bez ikakvog valjanog razloga i kriterija donosila jednostrane odluke o promjeni kamatne stope za predmetne kredite. Stoga je cijenio da su predmetni krediti preplaćen po pojedinim anuitetima.

5. Predložio je da sud nakon provedenog postupka usvoji postavljeni zahtjev kojim će se utvrditi da su u ugovoru o kreditu kojeg je zaključio sa tuženikom 2006., ništetne ugovorne odredbe članka 2.,7. i 23P u dijelu u kojima je iskazana u valuti švicarski franak, kao i u odnosu na redovitu kamatnu stopu. Također, da su u ugovoru o kreditu kojeg su stranke zaključile 2008. ništetne ugovorne odredbe članka 1.,2. i 4. u dijelu u kojem je iskazana u valuti švicarski franak, kao i u odnosu na redovnu kamatu. Osim deklaratornog zahtjeva, tužitelj je istakao i kondemnatorni zahtjev predlažući da sud naloži tuženiku da mu isplati sa ranije iskazanih osnova ukupan novčani iznos u visini od 210.893,75 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose od njihovog dospijeća pa do isplate kako ih je taksativno naveo u petitu zahtjeva, uz naknadu prouzročenog parničnoga troška uvećanog za sporedna davanja.

6. U odgovoru na tužbu, kao i u svojim daljnjim očitovanjima, tuženik je osporio tužbu i postavljeni tužbeni zahtjev kako glede osnovanosti osnova, tako i visine postavljenog zahtjeva. Ne sporeći zaključenje predmetnih ugovora o kreditu između stranaka , naveo je da su zaključeni pravni poslovi odraz slobodne volje ugovornih strana te da je tužitelj svjesno i slobodno raspolagao svojim pravima i preuzeo obveze zaključivši predmetne ugovore cijeneći da se tržišne prilike u budućnosti neće bitnije mijenjati i da će kroz ugovor ostvariti najpovoljniju kamatu, odnosno cijenu za kredit. Stoga su se stranke suglasile i svjesno ugovorile ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u CHF s promjenjivom kamatnom stopom.

7. Suprotno stavu tužitelja, cijenio je da u konkretnom slučaju nije moguće primijeniti pravomoćnu odluku donesenu u kolektivnom sudskom postupku koja doista obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. Ukoliko bi sud cijenio suprotno stavu tuženika i smatrao primjenjivim na konkretan spor sadržaj pravomoćne presude donijete u kolektivnom sudskom postupku, smatrao je da bi valjalo utvrditi kako su stranke pregovarale i je li u konkretnom slučaju tužitelj bio upoznat sa cjelokupnim sadržajem ugovora.

8. Istakao je prigovor pomanjkanja aktivne legitimacije tužitelja cijeneći da je treća osoba podmirivala obvezu tužitelja plaćanjem dužnih iznosa, a što skladno odluci Ustavnog suda RH poslovni broj U-III/3176/2007 valja cijeniti kod isticanja stjecanja bez osnove . Prema stavu iznijetom u navedenoj odluci stjecatelj je pozvan vratiti ono što je stekao bez osnove onome od kojeg je nešto bez osnove stekao. Stoga je upravo ta osoba legitimirana tražiti povrat sredstava.

9. Također, istakao je prigovor zastare potraživanja i to na sve iznose koji su dospjeli prije 11.06.2014. Pri tome je cijenio da zastarni rok s naslova stjecanja bez osnove počinje teći od trenutka kada je imovina stjecatelja povećana.

10. Glede odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi istakao je da ista nije zabranjena već da je dopušteno njezino ugovaranje člankom 26. ZOO-a, slijedom čega ista nije ništetna kako to smatra tužitelj. Posebno je napomenuo da kamata koju je banka naknadno odredila na temelju ovlasti iz članka ugovora ne prelazi zakonom najvišu dopuštenu ugovorne kamate te je temeljena na propisima. U odnosu na valutu, napomenuo je da je tužitelj potpisom predmetnog ugovora potvrdio da je upoznat sa valutnom klauzulom u CHF te da je svjesno i dobrovoljno preuzeo na sebe rizik mogućeg nepovoljnog tečaja izabrane valute u ugovoru. Slijedom navedenog, osporio je da bi bio koja odredba ugovora bila ništetna, kao i da bi nešto stekao bez osnove uplatom novčanih iznosa od strane tužitelja. Stoga je predložio odbijanje tužbenog zahtjeva, uz naknadu prouzročenog parničnog troška.

11. U svojim daljnjim očitovanjima tijekom postupka, istakao je protivljenje preinaci tužbenog zahtjeva kako je to tužitelj učinio po dostavi nalaza i mišljenja vještaka. Osporio je status potrošača tužitelju te je ustrajući kod prigovora zastare smatrao potrebnim cijeniti kada je preinaka učinjena s obzirom na računanje zastare.

12. Iznijete navode odgovora na tužbu, kao i očitovanja tuženika, tužitelj je u cijelosti otklonio apostrofirajući da su odredbe kojima se ugovara promjena kamatne stope prema jednostranoj odluci banke te primjena zaštitne klauzule u valuti CHF nerazumljive, nepoštene i ništetne te uzroku neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer de facto vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji su promjenu tijekom vremena ne može predvidjeti a pravilnost promjene niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Posebno je napomenuo da je značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u CHF tim veći pa tako i za istoga s obzirom da nije znao za rizik tečaja švicarskog franka već je smatrala da je sklapanjem ugovora svaka strana prihvatila samo opći valutni rizik, a isti je još veći i zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka k tome promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. U tom smjeru napomenuo je da je dan i zaključak presudi VTS RH poslovni broj Pž-6632/2017.

13. Isticanje tuženika da u konkretnom slučaju navedena presuda ne bi bila primjenjiva smatrao je neosnovanim. Cijenio je stav VSRH iznijet u odluci poslovni broj 18/2018 u kojem se navodi učinak odlike po kolektivnoj tužbi zbog čega nije potrebno provoditi personalne dokaze.

14. Prigovor zastare iznijet od strane tuženika otklonio je u cijelosti, cijeneći da isti valja cijeniti kroz pravno shvaćanje sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. gdje je kod posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

15. Ustrajući kod tužbe, tužitelj je tijekom postupka, a nakon provedenog financijskog vještačenja, postavio konačan tužbeni zahtjev kako je to istaknuto u podnesku od 19. rujna 2022., ustrajući kod ranije istaknutog deklaratornog zahtjeva kao u tužbenom zahtjevu, dok je u odnosu na kondemnatorni zahtjev zatražio isplatu s osnove preplaćenog iznosa uslijed ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF u iznosu od 157.537,39 kn (20.908,83 EUR), odnosno iznos preplaćen s osnove promjenjive kamatne stope u visini od 29.232,19 kn (3.879,82 EUR) sve sa pripadajućim sporednim davanjima tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate uz naknadu prouzročenog parničnog troška uvećanog za sporedna davanja.

16. Nakon provedenog postupka i zaključene glavne rasprave, sud je presudom i rješenjem od 28. listopada 2022. odlučio o konačno postavljenom tužbenom zahtjevu i izvršenoj preinaci.

17. Povodom žalbe tuženika Županijski sud u Splitu rješenjem poslovni broj Gž-2144/2022 od 8. studenog 2023. ukinuo je presudu i rješenje suda prvoga stupnja te predmet vratio na ponovno suđenje. U obrazloženju svoje odluke žalbeni sud je istaknuo da je prvostupanjski sud povrijedio prilikom suđenja zakonsko, ustavno i konvencijsko pravo na raspravljanje tuženika i to konkretno na raspravljanje o nalazu i mišljenju vještaka Tomislava Prpića s obzirom da unatoč prigovorima tuženika na nalaz i mišljenje vještaka, sud nije iste prigovore raspravio, odnosno tražio da se o njima očituje vještak. Time je povrijeđeno stranci pravo na pristup sudu.

18. U odnosu na odluku kojom je sud dopustio preinaku tužbenog zahtjeva, a na koju se žalio tuženik, žalbeni sud je istaknuo da je prilikom dopuštenja preinake sud u svojoj odluci samo paušalno naveo razloge takvog dopuštenja, pozivajući se pri tome na odredbu članka 190. ZPP-a.

19. Stoga je ukazao u svojoj uputi da se u ponovljenom suđenju otklone uočene povrede odredaba parničnog postupka, kako bi stranka iskoristila svoja procesna ovlaštenja.

20. U daljnjem tijeku postupka tužitelj je ustrajao kod činjeničnog i pravnog supstrata utuženja, kao i kod konačno postavljenoga zahtjeva iznijetog u podnesku od 19. rujna 2022.

21. Tuženik je ustrajući kod odgovora na tužbu ustrajao i kod svih iznijetih prigovora u prijašnjem tijeku postupka, kao i kod iznijetih primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka izrađen za potrebe ovosudnoga postupka.

22. Radi utvrđivanja činjeničnog stanja sud je proveo dokaz uvidom u cjelokupnu dokumentaciju koja prileži spisu i to uvidom u ugovore o kreditu, uvidom u otplatni plan za predmetne ugovore izrađen od strane tuženika, uvid u relevantne uplate učinjene od strane tužitelja s osnove ugovora, čitanjem obavijesti o promjeni kamatne stope. Proveo je dokaz čitanjem nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka financijske struke, kao i dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke.

23. Skladno prijedlogu tuženika, kao i danoj uputi žalbenog suda koju ovaj sud u potpunosti cijeni i prihvaća, tijekom ponovljenog postupka proveden je dokaz usmenim iznošenjem nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Tomislava Ppića.

24. Također, valja istaći da sud u ponovljenom postupku nije provodio daljnje personalne dokaze, posebno u vidu saslušanja djelatnika banke s obzirom da takav dokazni prijedlog nije istaknut. Sud provodi dokaze po prijedlogu stranaka, a ne po službenoj dužnosti te je pozvan utvrđivati stranačku istinu, a ne materijalnu istinu.

25. Sud je dopustio preinaku tužbenog zahtjeva tužitelja cijeneći da je donošenje odluke o tako postavljenom zahtjevu svrsishodno za trajno rješenje odnosa između stranaka, zbog čega je skladno odredbi čl. 190 ZPP-a, odlučeno kao u izreci rješenja.

26. Cijeneći uputu žalbenoga suda da se prilikom donošenja takve odluke detaljnije obrazlože razlozi za donošenje iste, valja istaći da je tužitelj tek po izradi nalaza i mišljenja vještaka bio u mogućnosti postaviti konačan zahtjev jer je tek iz nalaza i mišljenja mogao navesti izračun preplate po pojedinoj osnovi, o čemu se vještak izjasnio. Prilikom podnošenja tužbe tužitelj je isključivo mogao cijeniti aproksimativne vrijednosti kako bi ih mogao navesti u kondemnatornom dijelu zahtjeva. Tek po egzaktno provedenom dokazu kao što je financijsko vještačenje, iskristalizirali su se iznosi preplate koje je tužitelj potraživao da mu se isplate s osnove stjecanja bez osnove od strane tuženika.

27. Podredno valja istaći da je s obzirom na specifičnost ove vrste predmeta koje pokreću potrošači radi zaštite svojih potrošačkih prava skladno odredbama ZZP- a, VSRH zauzeo je pravni stav o potrebi dopuštenja preinake postavljenih tužbenih zahtjeva tijekom postupka, a nakon izrade nalaza i mišljenja financijskih vještaka. Stoga je sud cijeneći navedeni stav najvišeg redovnog suda u Republici Hrvatskoj i donosio odluku o preinaci.

28. Ocjenom svih provedenih dokaza, kako svakog pojedinačno tako i svih ukupno, sud je ocijenio konačno postavljen tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovanim.

29. Predmetnim tužbenim zahtjevom tužitelj potražuje od tuženika povrat razlike između iznosa kojeg je stvarno isplatio temeljem ugovorenih promjenjivih kamatnih stopa u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu, kao i povrata razlike između iznosa kojeg je stvarno isplatio tuženiku temeljem ugovorene obveze na plaćanje anuiteta sa valutnom klauzulom u CHF u odnosu na tečaj CHF u trenutku realizacije oba kredita. Navedenu isplatu tužitelj potražuje kao posljedicu ništetnosti ugovornih odredbi iz ugovora o kreditima koje je zaključio sa tuženikom tijekom 2006. i 2008., a koje odredbe se odnose na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i ugovorenu valutnu klauzulu u CHF.

30. Između stranaka nije sporna činjenica da je tužitelj sa tuženikom zaključio namjenski, odnosno nenamjenski ugovor o kreditu tijekom 2006. i 2008. u iznosima CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju za HNB na dan korištenja kredita. Nije sporno da je za vrijeme trajanja ugovornih odnosa skladno ugovorenim odredbama tuženik izvijestio tužitelja o promjeni kamatne stope, a koje povišenje kamatne stope je pratilo i obvezu tužitelja koju je isti spram tuženika izvršavao tijekom ugovornog razdoblja. Stranke ne spore da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu pod poslovnim brojem P-1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa, a predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za CHF i odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke.

31. Predmetni postupak pravomoćno je okončan na način da je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Presudom Vrhovnog suda RH pod poslovnim brojem Rev-249/14 od 09. travnja 2015. utvrđeno da je, između ostalih i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003.g. do 31. prosinca 2008. a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime da je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 07.08.2007.g. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama ZOO-a.

32. Također, nije sporno niti da je Vrhovni sud RH u svojoj odluci Rev- 2221/18 od 03. rujna 2019. u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog Trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je utvrđeno da su tužene banke, među kojima je i ovdje tuženik, u razdoblju od 01. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju do 6. kolovoza 2007. da od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača.

33. Iz ranije citiranih sudskih odluka u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa, između ostalog utvrđeno je da je i tuženik kao i preostale banke povrijedio kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita prilikom zaključenja predmetnih ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF.

34. Sporna je primjena navedenih pravomoćnih odluka sudskih instanci na konkretan slučaj. Ukoliko bi sud i cijenio primjenjivim zaključke ranije navedenih sudskih odluka donesenih u kolektivnom sporu potrošača, pitanje je li tužitelj de facto dokazao individualni interes koji bi njemu osobno bio povrijeđen s obzirom da se navedene odluke izravno ne mogu primijeniti na konkretan slučaj.

35. Sporan je status potrošača tužitelja u navedenim pravnim poslovima te je li isti podmirivao preuzete ugovorne obveze tuženiku ili je to činila treća osoba. Također, između stranaka sporno je i pitanje je li zahtjev tužitelja s osnove isplate obuhvaćen zastarom. Podredno, sporno je pitanje visine tako postavljenoga zahtjeva.

36. Suprotno stavu tuženika, ovaj sud cijeni da valja primijeniti stavove i zaključke pravomoćne odluke donesene u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača, a što će naknadno u ovosudnom obrazloženju biti i navedeno prilikom obrazlaganja pojedinog segmenta zahtjeva.

37. Isticanja tuženika da navedena pravomoćna odluka ne bi bila neprimjenjiva u konkretnom slučaju, ovaj sud nije cijenio osnovanim. Tužitelj s pravom ističe da sud nije vezan pravnom osnovom, već činjeničnim supstratom kojeg je ista u tužbi konkretno iznijela, a upravo se odnosi na potraživanje zaštite slabije ugovorne strane (potrošača) prilikom ispunjenja preuzetih obveza iz ugovora o kreditu koje bi bile pravno nevaljane. Tužitelj traži da joj tuženik isplati imovinu koju je stekao bez osnove s obzirom da joj je takvim stjecanjem pričinjena šteta. Upravo na toj činjeničnoj osnovi u ranije navedenoj odluci donesenoj u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa je donesena pravomoćna odluka. U vrijeme sklapanja predmetnih ugovora o kreditu bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u trgovačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe ZOO-a kojim je to pitanje bilo regulirano na razini općeg propisa. Odredbom ZZP-a propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

38. Iz sadržaja predmetnih ugovora o kreditu koje su stranke zaključile tijekom 2006. i 2008., proizlazi da su odredbe koje se odnose na ugovorenu promjenljivu kamatnu stopu bila vidno istaknute, odnosno da su bile lako uočljive. Isto tako proizlazi i da je u navedenim odredbama bilo jasno naznačeno da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatama banke iz čega proizlazi da su te ugovorne odredbe bila jasne. Stoga je za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari potrebno ocijeniti da li je predmetna ugovorna odredba o promjenljivoj kamatnoj stopi bila razumljiva tužitelju kao potrošaču posljedično čemu da li je ista poštena u smislu naprijed navedenog zakona.

39. Cijeneći sadržaj predmetnih ugovornih odredbi kojima je ugovorna promjenjiva kamatna stopa sukladno Odluci o kamatama banke, ocjena je ovog suda da su iste za prosječnog potrošača bile posve nerazumljive. Naime, navedenim odredbama općenito je promjena kamatne stope vezana za Odluku o kamatama banke, odnosno akt banke, s time da se nedvojbeno radi o dokumentu koji je stručan i kao takav razumljiv isključivo osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu, ili koje se bave bankarskim poslovanjem, slijedom čega sud zaključuje da te odluke koje su uređivale pitanje promjenljive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja tužitelju kao prosječnom potrošaču nisu mogle biti razumljive.

40. Valja cijeniti da ugovorna kamata u ugovoru o kreditu, sadržajno je naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga ugovorna kamata kao takva mora biti određena, odnosno odrediva, sve u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO-a. Ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja i načelo zabrane zlouporabe prava. Obzirom na iznijeto, po stavu ovog suda unošenje u ugovor o kreditu potpuno neodređene formulacije glede promjenljive kamatne stope, a kako je to učinio tuženik u konkretnom ugovoru, može se ocijeniti suprotno navedenim načelima obveznog prava, jer se time od samog početka tog ugovornog odnosa, tužitelja kao korisnika kredita i potrošača dovodi u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca.

41. Naime, odredbom čl. 2. citiranog ugovora iz 2006., odnosno odredbama članaka 1., 2. i 4 citiranog ugovora iz 2008., određeno je samo koliko iznosi kamata na dan sklapanja tog ugovora iz čega proizlazi da su samo navedeni podaci tužitelju u trenutku sklapanja ugovora bili poznati, dok ostali podaci, odnosno kriteriji temeljem kojih će se ta kamatna stopa nadalje mijenjati, nisu bili niti određeni, niti odredivi, već je buduća kamatna stopa ugovorena kao isključivo "promjenjiva". Predmetni ugovori ne sadrže niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. U takvoj situaciji nije moguće očekivati da bi tužitelj kao prosječan potrošač bez adekvatnog znanja u financijskim segmentima bio u stanju cijeniti promjene tržišnih uvjeta i s time u vezi buduće promjene kamatne stope koje bi uslijedile u razdoblju zaključenog ugovornog odnosa.

42. Tijekom postupka nije dokazano da bi prilikom zaključenja navedenih ugovora sa tužiteljem, na razumljiv način prosječnom čovjeku bez dovoljnog financijskog znanja bio objašnjen postupak formiranja kamatnih stopa, što sve utječe na takvo formiranje tijekom ugovornoga razdoblja, a na temelju čega bi tužitelj kao potrošač mogao spoznati učinke koje će u budućnosti nastati iz tako ugovorenih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi. Isti po stavu ovoga suda nije mogao imati saznanja o osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju u trenutku zaključenja pojedinog ugovora. Valja pri tome cijeniti da prosječni građanin u Republici Hrvatskoj u to vrijeme nije bio u dovoljnoj mjeri educiran iz područja financija da bi uopće mogao projecirati u budućnosti posljedicu ugovaranja promjenjive kamatne stope.

43. Banka, odnosno financijska institucija čiji je krajnji cilj ostvarivanje zarade zasigurno ostvaruje pravo na ugovaranje promjenljive kamatne stope, posebno kada zaključuje ugovore o kredite na duže vremensko razdoblje, međutim istovremeno su banke u sklapanju takvih pravnih poslova dužne postupati kao dobri i odgovorni gospodarstvenici. Po stavu ovoga suda to znači da su dužne nuditi svoje financijske proizvode svakom pojedinom potrošaču, pri tome pomažući mu da u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi se njihovim uslugama, a da pri tome ne nastaje šteta istome. Stoga je stav ovoga suda da je tuženik prilikom zaključenja konkretnih ugovora bio pozvan tužitelja kao potrošača detaljno upoznati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost o mogućoj izvjesnoj promjeni za vrijeme trajanja ugovornog odnosa koja bi za njega mogla biti vrlo otegotna.

44. Posebno je za napomenuti da valja cijeniti da je predmetne ugovore o kreditu tuženik unaprijed sastavio kao financijska institucija, predočio ga tužitelju kao potrošaču koji pri tome nije mogao utjecati na sam sadržaj ugovora te je odredbama ranije navedenim u obrazloženju istome nametnuta obveza koju on nije mogao u tom trenutku sagledati kao jednu cjelinu, a što je de facto posljedično utjecalo na promjenu samih anuiteta. Stoga valja zaključiti da su predmetne ugovorne odredbe na koju ukazuje tužitelj sasvim sigurno uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja kao ugovorne strane u odnosu na tuženika kao druge ugovorne strane, a što je suprotno temeljnim načelima obveznoga prava, odnosno ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima.

45. Slijedom navedenog, kako su predmetne odredbe čl. 2. ugovora o kreditu iz 2006. i ugovora o kreditu iz 2008. u dijelu koji se odnosi na ugovorenu promjenjivu kamatu nepoštene, to su iste u smislu odredaba ZZP-a ništetne. U preostalom dijelu ugovorne odredbe čl. 2. navedenih ugovora nisu obuhvaćene ništetnošću.

46. Sud cijeni isticanje tuženika da je zakonom dozvoljeno dogovaranje promjenjive kamatne stope, no smatra ne na način kako je to činio tuženik u konkretnom slučaju, bez da je tužitelju ukazao na jasne parametre o kojima promjena kamatne stope u budućnosti ovisi i time onemogućio tužitelju da sagleda u potpunosti obvezu koja će s vremenom primjenom tog dijela ugovorne odredbe za njega nastati. Prvotno ugovorena kamatna stopa u navedenim ugovorima nije fiksna, već se radi o visini kamatne stope koja je tužitelju u trenutku ugovaranja i samog zaključenja ugovornog odnosa bila poznata, konkretna i koju je isti prihvatio kao preuzetu obvezu zaključenja ugovora.

47. Valja istaknuti da naprijed citirana Presuda VTS pod poslovnim brojem Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. ima učinak pravno relevantne činjenice i u ovom postupku iz razloga što se ista odnosi na kolektivni spor koji je vođen i protiv tuženika, a u svezi potrošačkih ugovora koji su sklapani u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. u kojem razdoblju je zaključen i predmetni Ugovor o kreditu. Naime, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnog interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene protiv banke kako je to propisano i odredbama ZZP.

48. Tužitelj ima pravni interes tražiti utvrđenje ugovora ništetnim jer se ništetnost ugovora sukladno odredbi čl. 322. i 326. ZOO-a utvrđuje ex tunc odnosno u trenutku zaključenja Ugovora. Odredbom čl. 326. ZOO-a je propisano da ništetan Ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a ne može se niti osnažiti, niti prema odredbi čl. 148. st. 1. ZOO-a, niti nagodbom stranaka. Kako ništetnost kao posljedica nepoštene ugovorne odredbe djeluje ex tunc, odnosno od samog sklapanja ugovora, to je nepoštena odredba od samog početka ništetna tj. od kada je ugovorena slijedom čega je tužitelj imao pravo zahtijevati povrat svih naplaćenih iznosa u onom razdoblju u kojem je banka ništetnu odredbu koristio, odnosno razdoblju koje je obuhvaćeno tužbom.

49. Iz sadržaja predmetnih Ugovora o kreditu sklopljenih između tužitelja i tuženika, utvrđeno je da je odredba o valutnoj klauzuli bila vidno istaknuta, odnosno uočljiva.

50. Također, razvidno je da je u navedenoj odredbi bilo jasno naznačeno da se iznos glavnice i obveza na isplatu kredita vezuje uz tečaj CHF iz čega proizlazi da je bila jasna. Međutim, ovaj sud smatra da tijekom postupka nije utvrđeno da su ugovorne strane o tome pojedinačno pregovarale iz čega bi proizašla posljedica da bi tužitelju kao potrošač jasno i nedvojbeno bio upoznat o svim rizicima koji prate ugovorenu valutu, odnosno da bi joj bili jasno objašnjeni kriteriji o kojima ovisi promjena tečaja. Podredno se ističe da takav sadržaj nije niti naveden u samome ugovoru.

51. Naime, mišljenje je ovoga suda da prosječnom potrošaču u RH u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije bilo poznato da je uz valutnu klauzulu u CHF vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, što znači da banka nije na transparentan način informirala potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu euro, a što je svakako bitno za donošenje odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe. Zbog toga prosječnom potrošaču odredba kojom se glavnica veže za valutnu klauzulu CHF nije bila razumljiva. Stav je ovoga suda da su i navedene odredbe ugovora suprotne načelu savjesnosti i poštenja jer su banke kao savjesni gospodarstvenici i stručne osobe trebale same, prema temeljnom načelu savjesnosti i poštenja voditi računa i o interesima druge strane, odnosno građana kao potrošača upoznati sa svim rizicima kod sklapanja ovakve vrste ugovora kako bi građanin mogao razumjeti što mu donosi sporna zaštitna klauzula i po saznanju o tome donijeti razumnu odluku.

52. U konkretnom slučaju po stavu ovoga suda došlo je do znatne neravnoteže u pravima o obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, koja je znatna s obzirom na neizvjesnost iznosa glavnice kredita koje je tužitelj kao potrošač imao kao obvezu vratiti banci, a što je imalo za posljedicu promjenjive i neizvjesne bitne elemente ugovora. Slijedom navedenog, a kako i predmetne odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja kao korisnika kredita i potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na tuženika kao banku i trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, odnosno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu suradnje, te načelu zabrane zlouporabe prava, to su ista u navedenom segmentu, također ništetne.

53. Tuženik ispravno navodi da zakonom nije zabranjeno ugovarati valutnu klauzulu. Međutim, po mišljenju suda u konkretnom slučaju postupanje banke kao ugovorne strane bez dovoljnog upoznavanja tužitelja kao potrošača o svim mogućim rizicima ne može se cijeniti kao dopušteno. Valja cijeniti da tečaj CHF u vrijeme pregovaranja i zaključenja ugovora nije bio fiksan te je tužitelju bio poznat isključivo u vrijeme samoga ugovaranja kako je to navedeno u otplatnom planu koji joj je uz ugovor i uručen.

54. U tom smjeru iznijeti je i stav suda u presudi VTS poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. Također, potrebno je istaknuti i da je Vrhovni sud u svojoj odluci Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru.

55. Istaknuti prigovor stranačke legitimacije, ovaj sud nije cijenio osnovanim.

56. Iz sadržaja ugovora kojeg su stranke zaključile 2006. utvrđeno je da se radilo o namjenskim sredstvima predviđenim za kupnju stana.

57. Iz iskaza tužitelja, kojeg je sud u cijelosti prihvatio kao istinit i životan, utvrđeno je da je tužitelj ostvarena sredstva iz drugog kredita koristio za adaptaciju predmetnog stana u [adresa] kojeg je kupio kreditnim sredstvima. Radilo se o nekretnini koja je kupljena za potrebe obitelji, a koju je tužitelj naknadno bio primoran otuđiti u razdoblju visokih rata kredita. Isti, kao niti članovi njegove obitelji nije bio vlasnik obrta ili tvrtke koja bi se bavila iznajmljivanjem nekretnine, niti bi se u istoj odvijala djelatnost tvrtke.

58. Iz iskaza tužitelja utvrđeno je da je isti pročitao predočeni ugovor, a glede razumijevanja sadržaja ugovora iznio je "razumio sam koliko sam razumio".

59. Na temelju ranijih utvrđenja, proizlazi da je tužitelj imao status potrošača skladno odredbama ZZP-a.

60. Isticanje tuženika u svezi sa iznijetim prigovorom da tužitelj ne bi svojim sredstvima ispunjavao svoju obvezu spram tuženika, već da bi to činila treća osoba, ovaj sud nije prihvatio osnovanim.

61. Iz iskaza tužitelja, kojeg je sud u cijelosti ocijenio istinitim i objektivnim, utvrđeno je da su isplate tuženiku vršene putem trajnog naloga što vodi zaključku da su obveze spram tuženika upravo i izvršavane sredstvima samoga tužitelja. Podredno se ističe da je tuženik istakao navedeni prigovor bez posebnog obrazlaganja istoga.

62. Iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke dipl. oec Tomislava Prpića, kojeg je ovaj sud u cijelosti ocijenio stručnim i objektivnim, proizlazi da je u razdoblju otplate oba kredita tužitelj preplatio iznose kako s osnove kamata, tako i s osnove razlike u valuti i to upravo u iznosima kako je to tužitelj i potraživao konačno postavljenim zahtjevom. U svom nalazu i mišljenju stalni sudski vještak istaknuo je da je tužitelj s osnove kredita br. 3207692347/2006 od 20. listopada 2006. više preplatio s osnova kamata iznos od 3.879,82 EUR, a s osnova tečajne razlike iznos od 20.908,83 EUR. Pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, naveo je da je na ime tečajnih razlika manje platio iznos od 292,00 EUR. S osnove kredita broj 3209357334/2008 od 28. listopada 2008. vještak je naveo da je tužitelj preplatio kamate u iznosu od 130,24 EUR, a s osnove razlike u tečaju iznos od 2.559,19 EUR. Pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužitelj je na ime tečajnih razlika manje uplatio 24,40 EUR.

63. U konkretnom slučaju radi se o djelomičnoj ništetnost odredbi ugovora i to dijela kojim je ugovoren način promjene kamatne stope i dijela kojim je povrat obveze vezan za promjene tečaja CHF, dok su u preostalom dijelu te ugovorne odredbe valjane. Zbog toga razliku pretplate valja utvrđivati kao razliku između valjano ugovorene kamatne stope i kasnijih nevaljanih jednostranih povećanja, odnosno razliku između početnog anuiteta (po tečaju u trenutku realizacije ugovora koji je tužitelju bio poznat) i kasnijih nevaljanih povećanja tečaja, a kako je to provedenim vještačenjem i utvrđeno.

64. Isticanje tuženika da je nalaz rađen na pogrešnoj premisi da su stranke ugovorile fiksnu kamatnu stopu sud nije cijenio osnovanim, a kako stranka nije imala daljnjih primjedbi na izrađeni nalaz i mišljenje, sud nije smatrao potrebnim pozivati vještaka radi usmenog obrazlaganja nalaza i mišljenja. Kao što je ranije obrazloženo, sud nije cijenio da su stranke ugovorile fiksnu kamatu zbog čega u tom smjeru nije niti dana zadaća vještaku. Sud je pozvao vještaka u da u svom nalazu se izjasni o eventualno nastaloj razlici kada govorimo o isplati obveze s osnove kamata na način da cijeni tužitelj jedino poznati parametar, a to je početna kamata u trenutku zaključenja ugovora jer je istom to jedino bilo poznato, dok je ugovorena promjenjiva kamata obuhvaćena ništetnošću.

65. U svom usmenom obrazlaganju nalaza i mišljenja iznijetom na ročištu za glavnu raspravu 11. veljače 2025. vještak je istaknuo netočnost stava tuženika da su preplaćeni iznosi tečajne razlike obračunati na način (tečaj na datum plaćanja anuiteta – inicijalni tečaj) x (stvarni anuitet u CHF – razlika kamate, dok da je negativna razlika obračunata na način da je od stvarno obračunatog anuiteta u kunama oduzimao stvarni anuitet u CHF po inicijalnom tečaju. Obrazložio je da su tečajne razlike prikazane kao čista tečajna razlika plaćanje anuiteta umanjeno samo za tečajnu razliku više plaćene kamate i to iz razloga da ne bi došlo do udvostručenja potraživanja. Također je istaknuo da je istovrsni postupak primijenjen kod negativne tečajne razlike s navođenjem da nije bila utvrđena manja plaćena kamata da bi moglo doći do udvostručenja. Pojasnio je da je navedena metodologija standardna u financijskoj struci u predmetnima ovakve vrste.

66. Valja istaknuti da u smislu odredbe čl. 296. st. 1. i 3. i čl. 323. st. 1. i 2. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takva ugovora, te je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje takvog ugovora, odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema tečaju CHF tuženika, na dan plaćanja tijekom utuženog razdoblja nastala šteta, a banka je stekla nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi koju je primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz članka 1111. ZOO dužna vratiti tužitelju.

67. Slijedom navedenog, tuženik je u obvezi isplatiti tužitelju s ranije navedene osnove novčani iznos kako je to isti potraživalo sa pripadajućim sporednim davanjima tekućim na svaki pojedinačni iznos koji je preplatio unutar ukupnog iznosa.

68. Prilikom izrade nalaza i mišljenja stalni sudski vještak je izvršio projekciju da se u pojedinim mjesecima ukazala negativna razlika s obzirom da je u pojedinom razdoblju plaćeni anuitet bio manji od inicijalnog anuiteta prema tečaju isplate, odnosno vrijednost koja odgovara iznosu koji čini negativnu razliku svakog pojedinog plaćenog anuiteta i ugovorom definiranog anuiteta sa primijenjenim tečajem na dan puštanja kredita i u tom razdoblju otplate kredita je utvrđeno da je isti manje platio na ime anuiteta određeni iznos.

69. Glede izražene negativne razlike, sud cijeni osnovanim isticanje tuženika da bi se matematički mogla umanjiti zatražena preplata za navedeni iznos. Međutim, radi se po stavu ovoga suda o matematičkoj projekciji koja ne prati događanja unutar obvezno pravnog odnosa stranaka.

70. Mišljenje je ovoga suda da tuženik ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja što je tijekom postupka utvrđeno. Manje kamatne stope proizašle su iz činjenice što je banka jednostrano mijenjala kamatnu stopu, ponekad i na niže, a manje plaćeni anuiteti nastali su zbog tečajne razlike CHF-a koja nije bila na pravno valjani način ugovorena između ugovornih strana. Posebno valja cijeniti da takvim plaćanjem na strani tužitelja nije nastao nikakav primitak, pa bi stoga neosnovano bilo postojanje njegove obveze na vraćanje određenog iznosa.

71. Naime, valja cijeniti da nije došlo do prijelaza imovine tuženika u imovinu tužitelja, zbog čega bi isti bio pozvan s osnova nezakonitoga stjecanja izvršiti određeni povrat novčanih sredstava tuženiku.

72. Tuženik se tijekom postupka pozvao na prigovor zastare kojeg je ovaj sud u cijelosti smatrao neosnovanim.

73. Tužitelj je isticao zahtjev za utvrđenje ništetnosti određenih dijelova ugovora, odnosno zatražio isplatu novčanog iznosa. Prema odredbama ZOO-a, pravo na ništetnosti se ne gasi, odnosno ne zastarijeva, dok kod zahtjeva za isplatom novčanog iznosa valja cijeniti da takav zahtjev predstavlja povrat onoga što je dano na temelju ništetne ugovorne odredbe i stoga ga valja promatrati zajedno sa zahtjevom za utvrđenje. Ostvarivanje prava na restituciju ne podliježe zastari jer bi se time umanjio sam značaj instituta ništetnosti koji nije vremenski ograničen.

74. U tom smjeru je i stav VS RH iznijet na sjednici u siječnju 2020. gdje je u pitanju zastare u ovakvoj vrsti sporova navedeno da kod restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. U tom smjeru je pravilan iznijeti stav tužitelja.

75. Valja istaći da je tužitelj podnio tužbu 11. lipnja 2019. unutar zastarnog roka kada govorimo o preplati s osnove promjenjive kamatne stope s obzirom da je odluka u kolektivnom sporu s te osnove postala pravomoćna 13. lipnja 2014. U odnosu na preplatu s osnove valute također valja cijeniti da je zahtjev postavljen u tužbi 11. lipnja 2019., a da je skladno stavu VSRH zastarni rok valjalo cijeniti pravomoćnošću odluke u kolektivnom sporu u odnosu na taj osnov koja je postala pravomoćna 14. lipnja 2018.

76. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u stavku I. do VIII. izreke presude.

77. U odnosu na zahtjev tužitelja za utvrđenjem dijela ništetne odredbe članka 2 Ugovora o namjenskom kreditu broj 3207692347/2006 od 20. listopada 2006. koji se odnosi na sadržaj "...iznos kredita od 106.480,00 CHF (slovima: stošesttisućačetiristoosamdeset švicarskih franaka) sve u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja", kao i glede zahtjeva tužitelja za utvrđenjem dijela ništetne odredbe članka 1. i 2. Ugovora o gotovinskom nenamjenskom kreditu broj 3209357334/2008 od 28. listopada 2008. koji se odnosi na sadržaj "...iznos kredita od 18.690,00 CHF (slovima: osamnaesttisućašestodevedeset švicarskih franaka), sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja" valjalo je istoga odbiti sa tako postavljenim dijelom zahtjeva, a to iz razloga jer je navedenim sadržajem ugovornih odredaba određena visina ugovorenih kreditnih sredstava koja je tužitelju kao korisniku kredita bila poznata.

78. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u stavku X izreke presude.

79. Tužitelju je dosuđena u cijelosti naknada parničnoga troška skladno odredbi članka 154. stavak 5. ZPP-a, neovisno o činjenici da tužitelj nije u cijelosti uspio sa konačno postavljenim zahtjevom. Sud je cijenio prilikom dosuđivanja naknade troška činjenicu da je tužitelj odbijen sa neznatnim dijelom zahtjeva za koji nisu nastali posebni troškovi.

80. Tužitelju je dosuđen parnični trošak prema troškovniku koji prileži spisu, a koji se sastoji od sastava tužbe, sastava podneska od 11. veljače 2020. i 19. rujna 2022. te zastupanja na ročištima 28. rujna 2021., 17. studenog 2020., 11. listopada 2022., 8. ožujka 2024. i 11. veljače 2025. prema Tbr 9/1, 8/1 i 7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika uplaćenih sudskih pristojbi na tužbu i presudu prema odredbama Zakona o sudskim pristojbama te trošak predujma provedenog financijskog vještačenja, odnosno ukupan novčani iznos u visini od 5.316,61 EUR.

81. Podredno se ističe da se radi o predmetu u kojem je ranije donesena prvostupanjska odluka, a u kojem vremenskom tijeku je tužitelj bio dužan podmiriti ne samo pristojbe na tužbu već i na presudu skladno odredbama Zakona. Kako je isti podmirio dužne pristojbe na presudu iste su mu dosuđene sa preostalim dijelom troška.

82. Na dosuđeni iznos tužitelju su dosuđena i sporedna davanja u vidu zakonskih zateznih kamata tekuća od presuđenja pa do isplate.

83. Slijedom navedenog odlučeno je kao u stavku IX izreke presude.

U Rijeci, 8. travnja 2025.

Sudac

Darija Knez Grbčić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa istog. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud u Splitu.

DNA

- pun. tužitelja

- pun. tuženika

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte