REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-228/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sutkinja Nevenka Marković, u pravnoj stvari tužitelja SVEUČILIŠTE U ZAGREBU, Prirodoslovno-matematički fakultet, OIB 28163265527, Zagreb, Horvatovac 102a, kojeg zastupa punomoćnica Iva Soldo, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika REPUBLIKA HRVATSKA, Ministarstvo znanosti i obrazovanja, OIB 49508397045, kojeg zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1175/2024-27 od 6. prosinca 2024., 8. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1175/2024-27 od 6. prosinca 2024. u točkama I. i II. izreke.

II. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu u iznosu od 200,00 EUR i sudske pristojbe u iznosu od 26,55 EUR.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1175/2024-27 od 6. prosinca 2024. prvostupanjski sud je naložio tuženiku platiti tužitelju iznos od 1.543,12 EUR sa zateznim kamatama od dospijeća pojedinačnih iznosa do isplate po stopi propisanoj za ostale odnose (točka I. izreke). Točkom II. izreke naložio je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.856,18 EUR. Točkom III. izreke odbio je kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 250,00 EUR.

2. Pod istim poslovnim brojem prvostupanjski sud je donio rješenje kojim je utvrdio da je tužba povučena u dijelu za iznos od 33,18 EUR sa zateznim kamatama od 20. travnja 2021., do isplate po stopi propisanoj za ostale odnose.

3. Protiv presude u točkama I. i II. izreke žalbu je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da ovaj sud preinači presudu i odbije tužbeni zahtjev, podredno ukine presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zahtijeva naknadu troškova žalbenog postupka u vidu troška sastava žalbe u iznosu od 248,85 EUR.

4. Tužitelj je podnio odgovor na žalbu. Predlaže žalbu odbiti kao neosnovanu i potvrditi presudu. Zahtijeva naknadu troškova sastava odgovora na žalbu u iznosu od 200,00 EUR i sudske pristojbe u iznosu od 26,55 EUR.

5. Žalba nije osnovana.

6. Presuda u pobijanom dijelu ispitana je na temelju odredaba članka 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/07, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 155/23; dalje: ZPP), u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći pritom po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, i na pravilnu primjenu materijalnog prava, imajući u vidu odredbu članka 467. stavka 1. ZPP-a.

7. Kako je ovaj spor u smislu odredbe članka 502. stavka 1. ZPP-a spor male vrijednosti, presuda ili rješenje kojima se on završava može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a (osim zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 3. ZPP-a) i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. U smislu odredbe članka 467. stavka 1. ZPP-a žalba se ne može izjaviti zbog relativno bitne povrede parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. ZPP-a te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja pa tuženikovi žalbeni navodi izneseni u tom pravcu nisu uzeti u razmatranje, kao ni takvi navodi izneseni u okviru dopuštenih žalbenih razloga.

8. Iz podataka u spisu i obrazloženja presude proizlazi da je predmet spora tužiteljev zahtjev za naknadu štete u utuženom iznosu koji potražuje jer tuženik u državnom proračunu nije osigurao sredstva za naknadu za rad na poslovima s posebnim uvjetima rada za tužiteljevog djelatnika FĆ, niti ih je doznačio tužitelju, a tužitelj je navedeni dodatak bio obvezan isplatiti svojem djelatniku.

9. Prvostupanjski sud je utvrdio nespornim da je tužitelj na temelju presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-844/19 od 17. siječnja 2020., potvrđene presudom Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-585/2020 od 20. kolovoza 2020., bio obvezan svojem djelatniku FĆ u roku od osam dana od pravomoćnosti presude isplatiti iznos od 4.955,45 kn uvećan za zatezne kamate na pojedinačno navedene iznose glavnice te daljnji iznos od 4.375,00 kn na ime naknade parničnog troška također uvećan za zatezne kamate. Utvrdio je nespornim i činjenicu da je tužiteljev djelatnik na temelju navedene presude 19. travnja 2021. i 21. lipnja 2021. i naplatio svoje potraživanje u iznosu od 9.480,13 kn (sada 1.258,23 EUR) te na ime kamata iznos od 2.146,50 kn (sada 284,89 EUR). Utvrdio je spornom tuženikovu odgovornost za štetu koju je tužitelj pretrpio isplatom svom djelatniku na temelju pravomoćne sudske odluke za naknade koje su ugovorene sklapanjem kolektivnog ugovora za znanost i visoko obrazovanje i na temelju kojih je tužitelj kao poslodavac pravomoćnom presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu obvezan na isplatu iznosa koje sada potražuje kao naknadu štete.

10. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud je utvrdio da je Vlada Republike Hrvatske sklopila s Nezavisnim sindikatom znanosti i visokog obrazovanja 5. lipnja 2002. Kolektivni ugovor za znanost i visoko obrazovanje („Narodne novine“ broj: 101/02, 81/03, 203/03, 28/06, 11/08, 46/08, 93/08, 2/09 i 142/10) te tako obvezala tužitelja kao poslodavca da svojim djelatnicima isplati naknade za rad na radnom mjestu s posebnim uvjetima rada i zbog toga je tuženik trebao tužitelju doznačiti novčana sredstva koja su potrebna za isplatu tog dodatka. Budući da tuženik to nije učinio, zaključio je da je tužitelju prisilnom naplatom novčanih iznosa na temelju pravomoćne presude, nastala materijalna (imovinska) šteta umanjenjem njegove imovine, a što je uzrokovano upravo propustom tuženika kao štetnika da tužitelju doznači novčana sredstva potrebna za isplatu tog dodatka radniku tužitelja. Stoga je pozivom na odredbe članaka 1045. i 1046. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22; dalje: ZOO), u odnosu na glavni dug, te odredbe članka 1086. ZOO-a u odnosu na dospijeće tražbine za naknadu štete i odredbe članka 29. stavka 2. ZOO-a o visini stope zatezne kamate, tužbeni zahtjev prihvaćen kao osnovan u cijelosti.

11. Tuženik u žalbi u bitnome navodi da se utuženi iznos odnosi na razdoblje od svibnja 2014. do veljače 2015., a koje nije pokriveno Kolektivnim ugovorom za znanost i visoko obrazovanje jer je on otkazan odlukom Vlade Republike Hrvatske od 27. prosinca 2013. Nadalje navodi da je teret dokazivanja postojanja utužene tražbine bio na strani tužitelja jer svaka stranka treba dokazivati istinitost tvrdnji o postojanju činjenica na kojima zasniva svoj zahtjev, što nije učinio jer nije dokazao da je Kolektivni ugovor bio na snazi u utuženom razdoblju, već je paušalno tvrdio da je taj ugovor bio na snazi kroz cijelo vrijeme, bez da je ponudio dokaze na takvu okolnost. Budući da tužitelj nije dokazao postojanje svih pretpostavki odgovornosti za štetu odnosno nije dokazao postojanje ugovora ili druge pravnoposlovne veze, smatra da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo i počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a jer o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između utvrđenja koje sud navodi u obrazloženju i sadržaja isprava koje prileže spisu i na koje se poziva. Smatra da je navedeno posljedica nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja jer je prvostupanjski sud pored jasno utvrđene odlučne činjenice o dostavljenom otkazu Kolektivnog ugovora Sindikatu znanosti i visokog obrazovanja na dan 20. veljače 2014., tu činjenicu propustio utvrditi, vrednovati i valjano primijeniti kod donošenja odluke. Ističe da je ključno što spisu prileže dokazi razvidni iz citirane presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz koje je evidentno da je Kolektivni ugovor prestao važiti u svibnju 2014. te da stoga potraživani iznos nije imao osnove isplatiti ni tužitelj te da je pogrešna i pobijana presuda kojom se taj isti neosnovano isplaćeni iznos, ovdje kao naknada štete, nalaže isplatiti tuženiku.

12. Tužitelj u odgovoru na žalbu u bitnome navodi da tuženikovi žalbeni navodi nemaju nikakvo značenje za ovaj postupak s obzirom na to da je u vrijeme kada je donesena odluka o tužbi FĆ protiv ovdje tužitelja u predmetu Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-844/19, presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-8589/2014 od 29. siječnja 2018. kojom je utvrđeno da je Odluka Vlade Republike Hrvatske o otkazivanju Kolektivnog ugovora za znanost i visoko obrazovanje od dana 22. listopada 2010. nezakonita i nedopuštena te da se smatra da takva odluka nije ni donesena, odnosno da nije proizvela pravni učinak, bila na snazi te je tužitelju naloženo plaćanje u korist FĆ, što mu je tuženik dužan naknaditi. Ističe da šteta koja mu je nastala prisilnom naplatom FĆ po osnovi dodataka za posebne uvjete temeljem Kolektivnog ugovora i dalje postoji, jer je upravo tuženik, a ne tužitelj, temeljem Zakona o radu te Zakona o plaćama u javnim službama s Nezavisnim sindikatom znanosti i visokog obrazovanja zaključio Kolektivni ugovor na temelju kojeg je za tužitelja ugovorio i obvezao ga na plaćanje naknade za rad na radnom mjestu s posebnim uvjetima rada, a bez da je za tu namjenu tužitelju osigurao i isplatio odgovarajuća novčana sredstva, a što je bio dužan prema tada važećem Zakonu o visokim učilištima te tada važećem Zakonu o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju. Stoga ističe da su ispunjene sve pretpostavke odgovornosti za štetu propisane odredbama članka 1045. stavka 1. i članka 1046. ZOO-a.

13. Pobijana presuda sadrži jasne i valjane razloge o ispunjenju svih pretpostavki za koje zakon veže postojanje odgovornosti osobe koja je učinila štetu svojom radnjom ili propustom da oštećenoj osobi nadoknadi štetu, kao i da je riječ o materijalnoj šteti u vidu umanjenja tužiteljeve imovine. Te razloge prihvaća i ovaj drugostupanjski sud pa se zbog nepotrebnog ponavljanja žalitelja upućuje na obrazloženje prvostupanjske presude.

14. Stoga nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju se tuženik poziva. Presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati jer sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama na kojima je zasnovana, ti razlozi nisu međusobno proturječni niti postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava. Nije učinjena ni neka od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud, u ovom sporu male vrijednosti, pazi po službenoj dužnosti (članak 467. stavak 1. ZPP-a).

15. Na utvrđene činjenice o postojanju i visini obveze naknade štete prvostupanjski sud je pravilno primijenio navedene odredbe materijalnog prava, pa nije ostvaren ni žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

16. U odnosu na činjenicu da je presudom Općinskog radnog suda poslovni broj Pr-8589/2014-47 od 29. siječnja 2018. utvrđeno da je Odluka Vlade Republike Hrvatske o otkazivanju Kolektivnog ugovora za znanost i visoko obrazovanje od 22. listopada 2010. nezakonita i nedopuštena te da se smatra da takva odluka nije niti donesena, odnosno nije proizvela pravni učinak te da je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2670/2019 od 25. svibnja 2021. ukinuta presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-R-700/2018 od 4. prosinca 2018. i navedena presuda te da je predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovan postupak, valja reći da činjenica ukidanja navedene presude poslovni broj Pr-8589/2014 29. siječnja 2018. nema značenje za ovaj postupak, s obzirom na to da je u vrijeme kada je donesena odluka o tužbi FĆ protiv ovdje tužitelja u predmetu Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-844/19, navedena presuda poslovni broj Pr-8589/2014 bila na snazi te je tužitelju naloženo plaćanje u korist FĆ, što mu je tuženik dužan naknaditi.

17. Dakle, okolnost što u ovoj fazi postupka ne postoji pravomoćna sudska presuda kojom se utvrđuje da je otkaz Kolektivnog ugovora nezakonit i da ne proizvodi nikakve pravne učinke nema odlučno značenje kakvo mu tuženik pripisuje. Pitanje je li otkaz Kolektivnog ugovora nezakonit i proizvodi li pravne učinke bilo je prethodno pravno pitanje za parnicu koja se vodila između FĆ i ovdje tužitelja, i koja je okončana pravomoćnom presudom Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-844/19, dok se u ovom postupku radi o tome ima li tužitelj pravo od tuženika naplatiti one iznose koje je platio FĆ upravo na temelju te pravomoćne presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-844/19 zbog štete koja mu je nastala naplatom FĆ po osnovi dodataka za posebne uvjete na temelju kolektivnog ugovora.

18. Dakle, tužitelj ovim tužbenim zahtjevom traži od tuženika da mu naknadi ona novčana sredstva koja je tužitelj za tuženika isplatio svojem djelatniku, a s obzirom na to da je upravo tuženik, a ne tužitelj, na temelju Zakona o radu te Zakona o plaćama u javnim službama s Nezavisnim sindikatom znanosti i visokog obrazovanja zaključio Kolektivni ugovor na temelju kojeg je za tužitelja ugovorio i obvezao ga na plaćanje naknade za rad na radnom mjestu s posebnim uvjetima rada, a bez da je za tu namjenu tužitelju osigurao i isplatio odgovarajuća novčana sredstva, a što je bio dužan prema tada važećem Zakonu o visokim učilištima te tada važećem Zakonu o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju. U odredbi članka 139. navedenog Zakona o visokim učilištima propisano je da Republika Hrvatska u državnom proračunu osigurava novčanu podlogu za rad javnih visokih učilišta, između ostalog plaće i naknade zaposlenika te materijalne troškove visokih učilišta. Imajući u vidu da je tuženik sklopio Kolektivni ugovor kojim je ugovoreno da radnici koji rade u posebnim uvjetima i s izvorima opasnosti imaju pravo na dodatak na plaću, tuženik je sukladno svojim zakonskim obvezama iz odredbe članka 107. stavaka 1. i 2. i članka 109. stavaka 1. i 3. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju („Narodne novine“ broj: 123/03, 105/14, 174/04, 2/07, 45/09, 63/11 i 94/13) trebao tužitelju doznačiti potrebna novčana sredstva za isplatu dodatka na plaću djelatniku tužitelja FĆ, a što nesporno nije učinio, kako je to sve pravilno zaključio i prvostupanjski sud. Valja istaknut da je navedeno pravno shvaćanje izraženo u presudama ovog suda s istom činjeničnom i pravnom osnovom poslovni broj Pž-232/2024-2 od 22. siječnja 2024., Pž-527/2024-2 od 12. veljače 2024. i Pž-386/2024-2 od 4. srpnja 2024.).

19. Štetna radnja je svaka radnja ili propust štetnika kojom se oštećeniku nanosi šteta. Tuženik kao ugovorna strana navedenog sklopljenog Kolektivnog ugovora bio je dužan osigurati novčana sredstva za isplatu dodatka na plaću za rad tužiteljevih radnika u posebnim uvjetima. Tuženik je to propustio učiniti, radnici su pokrenuli postupak radi ostvarenja svojih prava, ishodili pravomoćne sudske presude i prisilno ostvarili novčanu tražbinu u njoj navedenu, uslijed čega je tužitelju nastala šteta. Prema tome, jasno je da su parnične stranke subjekti obveznog odnosa odgovornosti za štetu, da postoji štetna radnja, da postoji odgovornost tuženika za nepostupanje po odredbama Kolektivnog ugovora i u smislu odredaba prema kojima je dužan osigurati novčana sredstva, a što je propustio učiniti pa se radi o tuženikovoj odgovornosti na temelju krivnje, a protivno žalbenim navodima, postoji i uzročna veza između propusta i nastale štete na imovini tužitelja koja je umanjena nakon prisilnog ostvarenja tražbine kao posljedice postupanja po pravomoćnoj sudskoj presudi, kako je navedeno. Protivno žalbenim navodima tužitelju je šteta nastala kad je njegova imovina umanjena isplatom prema pravomoćnoj presudi.

20. Zaključno, ispunjene su sve pretpostavke odgovornosti za štetu propisane odredbama članka 1045. stavka 1. i članka 1046. ZOO-a, a visina štete predstavlja ukupan iznos koji je tužitelj isplatio svojem djelatniku na temelju navedene presude pa je u tom iznosu došlo do umanjenja njegove imovine zbog štetne radnje tuženika.

21. Odluka o troškovima parničnog postupka sadržana u točki III. izreke također je pravilna i zakonita, kako po osnovi (članak 154. stavak 1. ZPP-a), tako i po visini (članak 155. ZPP-a).

22. Kako ne postoje dopušteni žalbeni razlozi zbog kojih se može pobijati presuda u sporovima male vrijednosti, tuženikova žalba je odbijena kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda u točkama I. i II. izreke na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a, kako je odlučeno pod točkom I. izreke ove presude.

23. Zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka odbijen je kao neosnovan jer troškovi za sastav odgovora na tuženikovu žalbu, nisu bili potrebni za vođenje ove parnice u smislu odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a (točka II. izreke ove presude).

Zagreb, 8. travnja 2025.

Sutkinja

Nevenka Marković