REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU
Trg pobjede 13
35000 SLAVONSKI BROD
Poslovni broj: P-343/2024-10
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
i
P R E S U D A
Općinski sud u Slavonskom Brodu po sutkinji toga suda Anđeli Bionda, u pravnoj stvari tužiteljice NŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupana po punomoćniku Tomislavu Miškiću, OIB: [osobni identifikacijski broj], odvjetniku u Osijeku, Ivana Gundulića 28, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, iz Zagreba, Radnička cesta 50, zastupan po punomoćnicima u Odvjetničkom društvu Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o., odvjetnicima u Zagrebu, Trg žrtava fašizma 6/III, radi ništetnosti i isplate, nakon održane javne glavne rasprave 3. ožujka 2025., zaključene istoga dana u nazočnosti tužiteljice NŽ, punomoćnika tužiteljice Tomislava Miškića, i zamjenika punomoćnika tuženika FŽ, odvjetničkog vježbenika u Odvjetničkom uredu Josipa Jelića, odvjetnika u Slavonskom Brodu, nakon javne objave presude, 8. travnja 2025.
r i j e š i o j e
Određuje se vrijednost predmeta spora u iznosu 1.687,22 EUR,
i
p r e s u d i o j e
I Utvrđuje se ništetnom odredba članka 11. stavka 1. Ugovora o kreditu broj 9408088762, sklopljenog između tužitelja i tuženika dana 20. ožujka 2003., koja odredba nosi naziv “ZAVRŠNE ODREDBE”, a koja odredba glasi: “Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3% (tri cijeli posto) od iznosa kredita…”.
II Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužiteljici NŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], isplati iznos od 360,00 EUR (tri stotine šezdeset eura), koja tražbina se zbog ništetnosti odredbe o naknadi troška obrade i odobrenja kredita, ima vratiti tužitelju, skupa s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 05.04.2003. pa do isplate, a koja kamata teče po stopi u smislu čl.29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. prosinca 2007. po stopi od 15%, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine., sve to u roku od 15 dana.
III Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužiteljici NŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu 1.224,54 EUR (jednu tisuću dvije stotine i dvadeset četiri eura i pedeset i četiri centa), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 8. travnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužiteljica je ovome sudu 23. srpnja 2024. podnijela tužbu protiv tuženika, a radi utvrđenja ništetnom odredbe članka 11. stavka 1. Ugovora o kreditu broj 9408088762, sklopljenog između tužiteljice NŽ, kao korisnika kredita i tuženika Privredne banke Zagreb d.d., kao kreditora dana 20. ožujka 2003., a koja odredba se odnosi na plaćanje naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini od 3,0%, te radi isplate iznos od 360,00 EUR, kao i naknade parničnog troška.
1.1. Tužiteljica je u tužbi navela kako su ona i tuženik 20. ožujka 2003., u poslovnici tuženika u [adresa], sklopili Ugovor o kreditu br. 9408088762. Predmetnim ugovorom tuženik je tužiteljici odobri i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 12.000,00 EUR, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Banke, važećem na dan isplate, a koji kredit je tužitelj bio u obvezi otplatiti u roku od 180 mjeseca.
Tužiteljica je navela kako je u odredbom članka 11. stavak 1. predmetnog ugovora tuženik obvezao tužiteljicu na plaćanje naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini od 3,0% iznosa kredita. U svezi s navedenim, tužiteljica je navela kako je predmetnu obvezu tuženik nametnu tužiteljici bez pregovaranja i bez da joj je prethodno ili naknadno, jasno i nedvosmisleno objasnio svrhu odnosno predočio strukturu navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje, zašto je određena naknada baš u toj visini. Tužiteljica je navela kako je takva neodređena ugovorna odredba sadržana u tipskom ugovoru, na koju tužiteljica nije imala utjecaja, uzrokovala značajnu neravnotežu među strankama protivnu načelu savjesnosti i poštenja.
1.2. Tužiteljica je, nadalje navela kako joj je tuženik prilikom isplate kredita 4. travnja 2003. godine naplatio na ime naknade iznos od 2.718,00 kn, a što je odgovaralo protuvrijednosti od 360,00 EUR. Navela je kako je tuženik nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovornu odredbu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva. S tim u svezi navela je kako ona o predmetnoj naknadi nije imala mogućnost pregovaranja i nije bila informiran na što konkretno se ta naknada uopće odnosi i kako je formulirana njena visina, obzirom je taj (tipski) ugovor bio unaprijed sastavljen, te je u njemu bila već sadržana odredba prema kojoj je naplata ulazne naknade već određena u skladu sa jednostranom odlukom banke.
1.3. Tužiteljica se pozvala na odredbu članka 59. Zakona o zaštiti potrošača (“Narodne novine” broj: 96/03, dalje: ZZP) kojom je propisano da „Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…).".
Nadalje, pozvala se i na odredbu članka 81. ZZP-a kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Pri tome se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.
1.4. U svezi s citiranim zakonskim odredbama tužiteljica je navela kako je na tuženiku teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Nadalje, tužiteljica je navela kako je i predmetne odredbe ugovora o kreditu, razvidno da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužiteljica obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, i to po unaprijed određenom postotku od iznosa kredita.
1.5. Tužiteljica je navela kako su sukladno članku 295. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” – broj: 155/23, dalje: ZOO) opći uvjeti ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, a koji opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.
Nadalje, tužiteljica je navela kako se o takvim odredbama, po prirodi stvari niti ne može pregovarati, iz čega proizlazi da se o spornoj odredbi o ulaznoj naknadi nedvojbeno nije pojedinačno pregovaralo niti u konkretnoj pravnoj stvari. Dodatno je navela kako se često Ugovori o kreditu korisnicima nude po načelu „uzmi ili ostavi“, a tuženik je u takvom odnosu daleko snažnija ugovorna strana, koja je kako je to uobičajeno u bankarskom poslovanju, gotovo u potpunosti diktirala tužiteljici uvjete ugovora koje je sama odredila i sastavila, uključujući i odredbe tuženikovih internih akata na koje predmetni ugovor upućuje.
1.6. Tužiteljica je, nadalje, navela kako okolnost da joj tuženik nije prezentirao o kakvim se točno stvarnim troškovima, koji ulaze u spornu naknadu, radi, kao i činjenica da se radi o tipskom ugovoru, te činjenica da se o predmetnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama strana na, štetu potrošača, stoga tužiteljica smatra da je takva nepoštena ugovorna odredba iz članka 81. ZZP-a ništetna prema odredbi članka 87. stavak 1. ZZP-a, kao i prema odredbi članka 296. stavka 1. ZOO-a.
U svezi s navedenim tužiteljica je dodatno navela kako je odredba Ugovora o kreditu ništetna u dijelu članka 11. stavka 1. u kojem je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, stoga se predmetna odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe. Slijedom navedenoga tužiteljica smatra da je tuženik sukladno članku 323., a u svezi s člankom 322. ZOO-a, tužiteljici dužan vratiti ono što je primio po osnovi koja je otpala jer je utvrđena ništetnom, skupa sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana nezakonite naplate.
1.7. Tužiteljica se pozvala i na pravna shvaćanja izražena u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, i to presudama broj: Rev-673/23 od 13. veljače 2024., Rev- 1051/23 od 3. travnja 2024., te u rješenju broj: Revd-1601/24 od 30. travnja 2024., te je u tom smislu navela kako je jasno da je tuženik obvezivanjem tužiteljice na snošenje naknade za obradu zahtjeva te odobravanje kredita, postupao nepošteno i time tužitelja, kao sudionika u obveznom odnosu, doveo u neravnopravan položaj protivno načelu savjesnosti i poštenja. Slijedom navedenog, tužitelj smatra kako je ništetan dio ugovornih odredbi koji se odnosi na ugovaranje naplate troškova obrade kredita, te da je tuženik dužan vratiti tužitelju sve što je temeljem takvog ugovora odnosno dijela ugovora primio, a sve to sukladno odredbama čl. 323. i 1111. u svezi 1115. ZOO-a.
2. U odgovoru na tužbu tuženik je istaknuo prigovor pogrešno naznačene vrijednosti predmeta spora, navodeći da je tužitelj suviše visoko odredio vrijednost predmeta spora, budući se kao vrijednost predmeta spora uzima u obzir samo vrijednost glavnog zahtjeva.
Tuženik je u cijelosti osporavao osnovu tužbe i tužbenog zahtjeva, navodeći da je tužba u cijelosti neosnovana.
2.1. Tuženik je osporavao osnovanost deklaratornog tužbenog zahtjeva kojim tužiteljica zahtijeva utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, kao i osnovanost kondemnatornog tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži isplatu iznosa od 360,00 EUR na ime neosnovano naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva temeljem predmetnog ugovora o kreditu, a sve uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu.
U svezi s navedenim tuženik je naveo kako je ugovaranje naknade za obradu kreditnog zahtjeva izrijekom dopušteno pozitivnim propisima. Tuženik smatra kako ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije nepoštena, a posljedično niti ništetna. S tim u svezi tuženik osporava da ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva uzorkuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, tuženik je naveo kako je ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva transparentna i izrijekom dopuštena pozitivnim propisima.
S tim u svezi tuženik je naveo kako predmetna odredba nije protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva, stoga je jasno kako je ista odredba u svemu u skladu s jednim od temeljnih načela obveznih odnosa, odnosno načelom slobode uređivanja obveznih odnosa.
2.2. Nadalje, naveo je kako je naknada za obradu kreditnog zahtjeva zapravo naknada za uslugu tuženika, a na koju naknadu tuženik ima pravo sukladno svojim internim propisima te je takva ugovorna odredba sastavljena sukladno tada važećem Zakonu o bankama („Narodne novine“ boj: 84/2002, 141/2006, 117/2008, 74/2009), a koji zakon nije zabranjivao ovakvu vrstu naknade, već je u članku 173. prepoznao pojam naknada odnosno provizija koje banka zaračunava korisniku kredita. Osim toga, Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/2003, 46/2007, 79/2007, dalje u tekstu: ZZP) ne zabranjuje ugovaranje ovakve naknade za obradu kreditnog zahtjeva.
2.3. Tuženik je naveo kako Zakon o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj: 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 2 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016, 128/2022, 156/2023, dalje u tekstu: ZPK) koji je usklađen s pravnom stečevinom Europske unije, također nije zabranio naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Naime, na temelju ZPK donesen je Pravilnik o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“ broj: 15/2014), a kojim pravilnikom je u članku 3. izrijekom dopušteno obračunavati i naplatiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva. Naime, tuženik je naveo kako Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite nije uvedeno novo pravno pravilo koje bi tuženiku dalo mogućnost ugovoriti i naplatiti spornu naknadu, već je jasno kako je istim Pravilnikom isključivo normirano postojeće stanje o dopuštenosti ugovaranja naknada, posljedično i naplaćivanja takve naknade. S obzirom na navedeno tuženik je istaknu kako se temeljem iznesenoga može izvesti zaključak o dopuštenosti ugovaranja odnosno naplaćivanja sporne naknade i prije stupanja na snagu Pravilnika o naknadama za potrošačke kredite. Tuženik je također istaknuo kako je tek stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj: 101/2017, 128/2022, 156/2023) kreditnim institucijama zabranjeno potrošaču naplatiti naknadu za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita.
2.4. Osporavajući da bi predmetna odredba bila nepoštena, a posljedično i ništetna, tuženik se pozvao na Direktivu Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, dalje u tekstu: (Direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima) te je naveo kako ista propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora. U svezi s navedenim tuženik je istaknu kako spomenute uvjete iz citirane Direktive propisuju i odredbe članka 81-85 ZZP, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Tuženik je naveo kako Direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, ali i ZZP, propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje je li određena ugovorna odredba poštena, što znači da je u svakom pojedinačnom slučaju potrebno ispitati okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog Ugovora o kreditu, odnosno ocijeniti je li ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nepoštena, a posljedično tome i ništetna.
2.5. Tuženik se pozvao i na odredbu članka 81. ZZP te je naveo da uzimajući u obzir okolnosti konkretne pravne stvari, osobito fiksni iznos naknade za obradu kreditnog zahtjeva, postojanje izričite zakonske odredbe koja dopušta ugovaranje i naplatu predmetne naknade u vrijeme zasnivanja kreditnog odnosa te okolnosti da su tužitelju pružene sve obavijesti i informacije o navedenoj naknadi prije i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, očito je kako navedena odredba o naknadi ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
2.6. Nadalje, tuženik je naveo kako s obzirom je tužiteljici isplaćen kredit u iznosu od 12.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti, u konkretnom slučaju iznos ulazne naknade od 2.718,00 kuna / 360,00 EUR ne može uzrokovati značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača/tužitelja. Dodatno, naveo je da čak i ako bi predmetna odredba uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, takva neravnoteža se nikako ne bi mogla smatrati značajnom u smislu odredbe članka 81. stavak 1. ZZP-a. Tuženik je naveo kako u tom smislu ZZP zahtjeva da neravnoteža bude značajna. Naime tuženik smatra da neravnotežu koja je u tržišnim odnosima uobičajena sudovi ne smiju uzimati u obzir, već samo neravnotežu koja izlazi iz uobičajenih okvira. Obzirom na informiranost tužitelja o obvezi plaćanja predmetne naknade te okolnost da je iznos naknade minimalan u odnosu na isplaćeni iznos kredita, tuženik smatra da se nikako ne može zaključiti kako je predmetna naknada uzrokovala značajnu neravnotežu ugovornih strana.
2.7. Tuženik je naveo i kako je predmetna odredba transparentna, jer je ona jasna, razumljiva i lako uočljiva, kako to jasno proizlazi iz odredbe članka 84. ZZP-a. Tuženik se pozvao i na stav Suda EU iz presude od dana 3. listopada 2019. godine u predmetu broj C-621/17, prema kojemu članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.
2.8. Tuženik je naveo kako je tužiteljici iznos ulazne naknade prije samog sklapanja ugovora bio dobro poznat obzirom je isti određen u fiksnom iznosu i nije vezan nekim vanjskim kriterijima koji bi mogli utjecati na njegovu visinu. Nadalje, naveo je kako je tužiteljica slobodno izabrala sklapanje ugovora upravo s tuženikom. Tuženik smatra da transparentnost predmetne nije upitna stoga smatra da nije niti dopušteno provoditi test (ne)poštenosti sukladno članku 84. ZZP-a.
2.9. Nadalje, tuženik je naveo kako je odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva naplaćena u skladu s Općim uvjetima poslovanja tuženika te je sporna naknada obračunata i naplaćena sukladno objavljenoj Tarifi, odnosnom Općim uvjetima poslovanja PBZ d.d. s građanima (dalje u tekstu: Opći uvjeti), a s kojim Općim uvjetima je tužitelj prilikom potpisa predmetnog Ugovora o kreditu upoznat te je pristao na njihovu primjenu, a koji Opći uvjeti su javno objavljeni na mrežnim stranicama tuženika.
2.10. Tuženik je istaknuo i prigovor zastare u odnosu na potraživanje iznosa od 360,00 EUR. Naime, naknada za obradu kreditnog zahtjeva na temelju čl. 11.1. predmetnog Ugovora o kreditu plaćena je dana 04. travnja 2003. godine, dok je predmetna tužba podnesena dana 22. srpnja 2024. godine. Stoga je očito kako je kondemnatorni tužbeni zahtjev kojim se potražuje iznos plaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva nesporno u zastari, a sve temeljem čl. 215. st. 1. i čl. 225. ZOO-a budući je istekao petogodišnji zastarni rok.
Tuženik je naveo kako ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije ništetna, stoga otpada mogućnost primjene stajališta Vrhovnog suda RH od 1. ožujka 2022. godine prema kojem zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke koje je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovornih odredaba u CHF kreditima u kolektivnom sporu, a s tim u svezi tuženik se pozvao na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-2637/2023 od 9. travnja 2024. godine.
2.11. Tuženik je također osporavao zahtjev tužiteljice za isplatu zateznih kamata kako je to specificirano tužbenim zahtjevom iz razloga što se tuženik ne može smatrati nepoštenim stjecateljem budući je tijekom otplate kredita u svemu postupao u skladu s propisima kojima je strogo regulirano tuženikovo poslovanje te se stoga tuženik eventualno može smatrati poštenim stjecateljem
3. U tijeku postupka tužitelj je i nadalje ustrajao kod tužbe i tužbenih navoda. Podneskom od 24. listopada 2024. osporavao je navode odgovora na tužbu. Tužiteljica je osporavala prigovor previsoko naznačene vrijednosti predmeta spora navodeći da je vrijednost predmeta spora naznačena sukladno članku 37. ZPP. Nadalje, osporavao je i istaknuti prigovor zastare potraživanja te se u tom smislu pozvao na pravno shvaćanje doneseno na sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. prema kojemu zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. U svezi s navedenim tužitelj je istaknuo kako se analogijom navedeno shvaćanje može primijeniti ne samo na ništetan ugovor nego i na restituciju u slučaju utvrđenja pojedine ugovorne odredbe ništetnom. Stoga je naveo kako zastara za isplatu teče tek od dana utvrđenja pojedine ugovorne odredbe ništetnom, u konkretnom slučaju danom donošenja presude, ukoliko sud utvrdi utužene ugovorne odredbe ništetnima.
S tim u svezi tužitelj je naveo kako je identično stajalište izraženo i u presudu Suda EU broj: C-485/19 od 22. travnja 2021.
Tužiteljica je nadalje navela kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske dana 1. ožujka 2022. donio objedinjeno pravno shvaćanje u svezi početka tijeka zastare restitucije temeljem ništetne odredbe u potrošačkim CHF ugovorima prema kojemu zastarni rok, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.
3.1. Tužiteljica je osporavala i navode tuženika da sporna odredba ne bi mogla biti predmetom testa nepoštenosti te je u tom smislu naveo kako sporne odredbe o naknadama za obradu kredita, bileone jasne i uočljive ili ne, ne predstavljaju bitan sastojak ugovora o kreditu, tako da se ni u kojem slučaju ne radi o predmetu ugovora i cijeni u smislu odredbe članka 84. ZZP, kada ne bi bilo dopušteno ocjenjivati poštenost takve odredbe.
Tužiteljica je osporavala navode tuženika o transparentnosti sporne odredbe navodeći da joj je tuženik trebao pružiti potpune informacije temeljem kojih je tužitelj suštinski mogao shvatiti značenje odredbe o naplati predmetnih naknada, njihove razloge i svrhu, te kako bi na temelju toga nastavno mogao procijeniti ekonomske posljedice koje bi takve odredbe mogle imati za njegove financijske obveze. To je tuženik mogao samo da je tužitelju omogućio aktivno pregovaranje i potpune obavijesti kojim se sporne ugovorne odredbe čine suštinski razumljivima, a isti očito to nije omogućio jer je predao tužitelju na potpis unaprijed sročeni ugovor koji da je tužitelj odbio potpisati, tada ne bi realizirao kredit.
3.2. Tužiteljica je navela kako je tuženik u konkretnom slučaju odobrio jedan iznos kredita, a faktički isplatio drugi iznos, umanjen za navodne troškove obrade kredita, koja obrada, tužiteljica je dodatno istaknula, ulazi u opis radnog mjesta kreditnog referenta, zaposlenika banke. Bankarski službenik nije dobivao provizije za obrađene zahtjeve za kredit, već je sve to radio kao svakodnevni posao za fiksnu plaću, pa i to ide u prilog tome da naplaćeni trošak obrade zahtjeva za kredit i obrade kredita ne može predstavljati stvarni trošak. Nadalje, tužiteljica je navela kako tuženik prilikom ugovaranja kredita nije obrazlagao strukturu, razloge i svrhu “stvarnih troškova” koji bi navodno bili obuhvaćeni i podmireni spornom naknadom, kao niti njihovu visinu. Tužiteljica je navela kako on niti dan danas ne zna koji su to točno troškovi obuhvaćeni tim iznosom. U nijednom dijelu predmetnog ugovora se ne spominje nijednom riječju bilo što o stvarnim troškovima zaključenja ugovora., dok je tužiteljica sve troškove javnog bilježnika i ostale administrativne troškove i slično sama snosila.
3.3. Tužiteljica je osporavala i prigovor tuženika na tijek kamate, navodeći da mu pripada pravo na tijek kamate od dana plaćanja sporne naknade, te je u tom smislu navela da isto potvrđuje i već ustaljena sudska praksa već ustaljene sudske prakse, s tim u svezi tužiteljica se pozvala na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revd-1601/2024, Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018., Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019., Rev-1051/2023, te je navela da sukladno odredbi članka 1115. ZOO tužiteljica ima pravo zahtijevati zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja sporne naknade, s obzirom da je tuženik nepošteni stjecatelj.
4. Radi potpunog razjašnjenja spornog odnosa među strankama i pravilnog utvrđenja svih činjenica, sud je izvršio uvid u isprave koje prileže spisu te su pročitane isprave, i to: potvrda tuženika o plaćanju naknade i otplati kredita od 13. svibnja 2024. (stranica spisa 5), ugovor o hipotekarnom kreditu broj partije 09-408-08876-2 sklopljen između tuženika kao banke i tužiteljice kao korisnice kredita 20. ožujka 2003. ovjeren po javnoj bilježnici Ruži Medunić u [adresa] broj OU-217/2003 od 21. ožujka 2003. (stranica spisa 6-11). U provedenom dokaznom postupku izveden je dokaz saslušanjem tužiteljice kao stranke u svrhu dokazivanja.
4.1. Druge dokaze nije sud provodio iz razloga što bi isto bilo protivno načelu ekonomičnosti u smislu odredbe članka 10. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 148/11. pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. dalje: ZPP), kao i ovlastima suda da u parničnom postupku izvede samo one dokaze koje su stranke predložile, a činjenično stanje u postupku je dovoljno utvrđeno za donošenje meritorne odluke.
4.2. Na pripremnom ročištu održanom kod ovoga suda 15. siječnja 2025. tuženik je izrijekom naveo da se ne protivi visini postavljenog tužbenog zahtjeva.
5. Predmet spora je deklaratorni zahtjev tužiteljice da sud utvrdi ništetnim članak 11. stavak 1. Ugovora o kreditu broj : 09-408-08876-2 kojim je ugovoreno da je tužiteljica u obvezi prije korištenja kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,00% od iznosa kredita, te kondemnatorni zahtjev kojim tužiteljica traži isplatu iznosa od 360,00 EUR plaćenog tužitelju na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva na temelju ništetne i nepoštene odredbe članka 11. stavak 1. predmetnog Ugovora o kreditu.
5.1. Među parničnim strankama nije sporno da su one 20. ožujka 2003. sklopile ugovor o hipotekarnom kreditu broj partije 09-408-08876-2, da je predmetnim ugovorom tuženik tužiteljici stavio na raspolaganje iznos od 12.000,00 EUR, po srednjem tečaju za EUR tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita, te da je člankom 11. stavak 1. predmetnog ugovora ugovorena obveza tužiteljice da platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,00% od iznosa kredita, te je nesporno da je tužiteljica tu naknadu platila.
5.2. Među parničnim strankama sporno je je li predmetna odredba članka 11. stavak 1. Ugovora o kreditu broj : 09-408-08876-2 nepoštena, pa samim time ništeta, te je sporno ima li tužiteljica pravo zahtijevati isplatu naplaćenog iznosa na ime ulazne naknade, kao i ima li pravo na zakonske zatezna kamate od dana plaćanje predmetne naknade te je sporno je li nastupila zastara tužiteljičina potraživanja.
6. Dakle, iz ugovora o hipotekarnom kreditu broj partije 09-408-08876-2 nesporno je utvrđeno, a što stranke u tijeku postupka i nisu sporile, da je da je predmetni ugovor sklopljen između tuženika kao banke i tužiteljice kao korisnice kredita 20. ožujka 2003. te da je isti ovjeren po javnoj bilježnici Ruži Medunić u [adresa] broj OU-217/2003 od 21. ožujka 2003. Nadalje, razvidno je da je riječ o nenamjenskom kreditu, da se istim banka obvezala korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 12.000,00 EUR, po srednjem tečaju za EUR tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita. U članku 11. stavak 1. predmetnog ugovora navedeno je: "Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,00% (slovima: TRI CIJELI POSTO) od iznosa kredita, i 0,00% (slovima: nula cijelih) od iznosa kredita za stjecanje statusa klijenta Banke.
6.1. Uvidom u potvrdu tuženika o plaćanju naknade i otplati kredita od 13. svibnja 2024. nesporno je utvrđeno, a što tuženik nije sporio, da je tužiteljica kod tuženika koristila kredit po Ugovoru o hipotekarnom kreditu broj: 09408-088762 te da je dana 4. travnja 2003. plaćena jednokratna naknda u iznosu od 2.178,00 HRK što je odgovaralo protuvrijednosti od 360,00 EUR, te da je navedeni kredit otplaćen 30. travnja 2018.
6.2. U svom iskazu tužiteljica NŽ navela je kako je ona s tuženikom, 2003. godine, u poslovnici tuženika u [adresa], sklopila predmetni ugovor o kreditu. Tužiteljica je iskazala i kako se zbog značajnog proteka vremena nekih pojedinosti i ne sjeća. Međutim, sjeća se da je kredit ishodila u svrhu izgradnje stambenog objekta i tada je mogla ostvariti samo hipotekarni kredit, te joj je tuženik predložio predmetni kredit koji je bio u valuti EUR, u protuvrijednosti kune te je taj kredit u cijelosti otplatila. Nadalje, iskazala je kako joj je u poslovnici tuženika predočen i dan na potpis unaprijed sastavljeni ugovor te nije imala mogućnost pregovaranja o pojedinim odredbama predmetnog ugovora. Tužiteljica je iskazala kako je predmetni ugovor pročitala koliko ga je mogla razumjeti, a u tom trenutku njoj je bila važna samo odredba o iznosu mjesečne rate. Iskazala je kako se nije obraćala drugim bankama u svrhu ishođenja kredita, jer je dugogodišnji korisnik tuženika, kod tuženika je imala otvoren tekući račun i postupala je s punim povjerenjem prema tuženiku. Tužiteljica je iskazala kako ona prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije imala saznanja o obvezi plaćanja naknade za obradu zahtjeva i odobrenje kredita kao i za visinu te naknade, jer ju na to nitko nije upozorio, tek kasnije je to saznala putem medija i od radnih kolega koji su isto tako prošli i podnosili su tužbe pa sam je iz tog razloga i ona pokrenula konkretni parnični postupak. Tužiteljica je, nadalje, iskazala kako se ne sjeća da bi joj prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu tuženik uručio kakve letke, brošure i druge informativne materijale kojima se sama mogla informirati. Također je iskazala kako je predmetni ugovor o kreditu ovjeren po javnom bilježniku Ruži Medunić u [adresa], koja je tužitelju upozorila samo na činjenicu da se radi o hipotekarnom kreditu te da je u obvezi redovito ga otplaćivati kako ne bi izgubila nekretninu opterećenu hipotekom.
Tužiteljica je iskazala kako je on po zanimanju učiteljica i nije dodatno obrazovana u području ekonomije, financija i računovodstva te joj je ta terminologija i područje nepoznato. Nadalje, iskazala je kako misli da se sporna odredba odnosi na naknadu koju banka naplaćuje zato što je zaprimila njezin zahtjev i odobrila kredit, tako je čula od svojih kolega u školi.
6.2.1. Iskaz tužiteljice sud je prihvatio u cijelosti i isti je ocijenio životnim i iskrenim jer je dan uvjerljivo i sigurno, te je isti u skladu s materijalnim dokazima koji prileže spisu, pa sud nema razloga posumnjati u iskrenost danog iskaza.
7. Temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom članka 8. ZPP, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan u cijelosti
8. Člankom 59. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03. - dalje: ZZP) propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…)."
9. Člankom 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U stavku 2. istoga članka propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Odredba članka 8. stavak 1. ZZP propisuje da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.
10. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu.
11. Prema članku 295. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. – dalje ZOO) opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.
12. Slijedom navedenoga, ovaj sud zaključuje da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi članka 11. stavak 1. predmetnog Ugovora. Budući da iz iskaza tužiteljice, a što tuženik nije osporavao, proizlazi da je predmetni ugovor prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a niti je tužiteljica mogla pojedinačno pregovarati. S obzirom da je tužiteljica na temelju članka 11. stavak 1. Ugovora o kreditu platila tuženiku naknadu u visini kako je to ranije navedeno, to je očito da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužiteljice, a što znači da je nepoštena navedena odredba članka 11. stavak 13 Ugovora o kreditu primjenom članka 81. stavak 1. ZZP, te ništetna u smislu članka 87. stavak 1. ZZP. Slijedom navedenoga sud je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da je ništetan navedeni članak.
13. Kako je odredba čl. 11. stavak 1 Ugovora o kreditu ništetna, to se ta odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe. Odnosno, sukladno članku 323. ZOO-a tuženik je dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu naknade za obradu kredita u iznosu od 360,00 EUR, a koju visinu tuženik nije osporavao.
14. Neosnovan je prigovor zastare, jer je člankom 328. ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti dijela članka 11. stavak 1. Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj: Su-IV-47/2020 prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude.
U svezi s navedenim valja istaknuti kako je neosnovan i tuženikov prigovor na tijek zatezna kamate na utuženi iznos jer naime, sud je utvrdio da je tuženik u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokovala je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna. Kako je, dakle, tuženik odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe nametnute tužiteljici kao potrošaču bez mogućnosti pregovaranja, on je nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO tužiteljica ima pravo na zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade.
15. Tužitelj je u tužbi označio vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.687,22 EUR. No, toj vrijednosti predmeta spora prigovorio je prije upuštanja u raspravljanje o glavnoj stvari, u odgovoru na tužbu, navodeći da je ista suviše visoko naznačena.
15.1. Odredbom članka 35 stavak 1. ZPP propisano je da kada je je za utvrđivanje stvarne nadležnosti, sastav suda i u drugim slučajevima predviđenim u ovom Zakonu mjerodavna vrijednost predmeta spora, kao vrijednost predmeta spora uzima se u obzir samo vrijednost glavnog zahtjeva. U stavku 2. istoga članka propisano je da se kamate, parnični troškovi, ugovorna kazna i ostala sporedna traženja ne uzimaju u obzir ako ne čine glavni zahtjev.
Odredbom članka 37. stavak 1. ZPP propisano je ako jedna tužba protiv istog tuženika obuhvaća više zahtjeva koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, vrijednost predmeta spora se određuje prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva.
15.2.Odredbom čl. 40. st. 2. ZPP propisano je da kada se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj naznačio u tužbi.
Međutim, ako je tužitelj u slučaju iz stavak 2. članka 40. ZPP-a vrijednost predmeta spora naznačio očito suviše visoko ili suviše nisko, tako da se postavlja pitanje stvarne nadležnosti, sastava suda, vrste postupka, prava na izjavljivanje revizije, ovlaštenja na zastupanje ili prava na naknadu troškova postupka, sud je ovlašten, ne samo po prigovoru tuženika, već i po službenoj dužnosti, brzo i na prikladan način, provjeriti točnost naznačene vrijednosti te rješenjem protiv kojeg nije dopuštena posebna žalba odrediti vrijednost predmeta spora (čl. 40. st. 3. ZPP- a).
15.3. U konkretnom postupku radi se isticanju dvaju tužbenih zahtjeva, i to o deklaratornom tužbenom zahtjevu kojim tužiteljica zahtjeva utvrđenje ništetnosti odredbe članka 11. stavak 1. predmetnog ugovora, dakle zahtjevu koji se ne odnosi na novčanu svotu, kao i kondemnatornom tužbenom zahtjevu kojim tužiteljica zahtjeva isplatu iznosa od 360,00 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, i troškovima parničnog postupka.
Kako se, dakle, deklaratorni dio tužbenog zahtjeva ne odnosi na novčanu svotu, to je u smislu odredbe članka 40. stavak 2. ZPP mjerodavna vrijednost predmeta spora od 1.687,22 EUR, koju vrijednost je tužiteljica naznačila u tužbi, pa je sud odlučio kao u izreci rješenja.
16. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP. Sud je troškove postupka odmjerio prema naznačenoj vrijednosti predmeta spora od 1.687,22 EUR, uvažavajući činjenicu da tužiteljicu zastupa punomoćnik iz redova odvjetnika, uz primjenu odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 69/93, 11/96, 91/04, 37/05, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23 - dalje: Tarifa).
Sud je kao osnovane troškove tužiteljici priznao trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR sukladno Tbr. 7. točka 1. Tarife i PDV obračunat na taj iznos od 50,00 EUR sukladno Tbr. 46 Tarife. Sud je tužiteljici kao osnovan priznao trošak sastava podneska od 24. listopada 2024. u iznosu od 200,00 EUR sukladno Tbr. 8. točka 1. Tarife i PDV obračunat na taj iznos od 50,00 EUR sukladno Tbr. 46 Tarife. Osnovanim je sud utvrdio i trošak zastupanja na ročištima kod ovoga suda 15. siječnja 2025., i 3. ožujka 2025. svaki u iznosu od 200,00 EUR, odnosno ukupno 400,00 EUR sukladno Tbr. 9. točka 1. Tarife, na koji iznos je priznat i PDV od ukupno 100,00 EUR sukladno Tbr. 46 Tarife.
Nadalje, osnovanim je priznat i trošak pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR sukladno Tbr. 9. točka 3. Tarife i PDV na taj iznos od 25,00 EUR sukladno Tbr. 46. Tarife.
U istoj točki izreke sud je tužiteljici priznao i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 33,18 EUR jer iz stanja spisa proizlazi da je tužiteljica u navedenom iznosu pristojbu i platila, te joj je kao osnovan priznat i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 66,36 EUR, i to temeljem odredbe članka 4. točke 4. Zakon o sudskim pristojbama ("Narodne novine" br. 118/18., 51/23. – dalje: ZSP), u svezi s člankom 7. stavak 2. ZSP.
Na temelju iznesenoga, zbrajanjem navedenih iznosa, utvrđuje se da je sud ukupno osnovanim utvrdio parnični trošak u iznosu od 1.224,54 EUR, koji iznos je kao osnovan i dosuđen tužiteljici pa je odlučeno kao pod točkom III. izreke presude.
17. Kamate na trošak su temeljem članka 151. stavak 3. ZPP i članka 30. stavak 2. Ovršnog zakona ("Narodne novine" br. 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17, 131/20, 114/22, 06/24 – dalje: OZ) dosuđene od presuđenja do isplate, a prema kamatnoj stopi iz članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23.)
18. Slijedom svega navedenoga odlučeno je kao u izreci presude.
Slavonski Brod, 8. travnja 2025.
Sutkinja
Anđela Bionda
Uputa o pravnom lijeku: Protiv presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi u 3 (tri) istovjetna primjerka, putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud (članak 348. Zakona o parničnom postupku).
Protiv rješenja nije dopuštena posebna žalba.
Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Potvrđeni prijepis presude stranka može preuzeti neposredno u sudu istoga dana (članak 335. Zakona o parničnom postupku).
DNA:
1. Tužiteljica NŽ, po punomoćniku Tomislavu Miškić, odvjetniku u Osijeku
2. Tuženik Privredna banka Zagreb d.d., po punomoćnicima u Odvjetničkom društvu Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o., odvjetnicima u Zagrebu
