Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Šibenik, S. Radića 81

Gž R-56/2022-6

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Šibeniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Maje Skorić, kao predsjednice vijeća, Ivane Čačić Brčić, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Marte Plančić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ĆB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Domagoj Rukavina, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Špehar & Špehar u Zagrebu, protiv tuženika Klinike za infektivne bolesti „Dr. Fran Mihaljević“ iz Zagreba, Mirogojska 8, OIB: 47767714195, radi isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-978/2020-43 od 28. lipnja 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 8. travnja 2025.

r i j e š i o  j e

I. Uvažava se žalba tužiteljice te se ukida presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-978/2020-43 od 28. lipnja 2022. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. Odbacuje se podnesak tužiteljice od 26. listopada 2022. - dopuna žalbe kao nepravovremena.

III. O trošku žalbenog postupka odlučit će prvostupanjski sud u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Uvodno označenom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je tražila da joj tuženik isplati iznos od 27.859,79 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate kao i da joj naknadi parnični trošak.

2. Protiv te presude žalbu je podnijela tužiteljica zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP) s prijedlogom da se žalba uvaži i pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje, odnosno preinači i prihvati tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba je osnovana.

5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužiteljice da joj tuženik isplati iznos od 27.859,79 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedinačne iznose s dospijećem počam od 15. travnja 2015. do zaključno 15. veljače 2020., na ime razlike plaće s osnove dodatka na plaću zbog uvjeta rada koji su joj bili isplaćivani u visini od 14%, odnosno 17%, a trebali su biti isplaćivani u iznosu od 20%, odnosno od 1. rujna 2019. u visini od 23%, sve temeljem Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja s obzirom da je kod tuženika u utuženom razdoblju obavljala više od 50% radnog vremena poslove za potrebe hitnog prijema.

6. Prema razlozima pobijane presude, prvostupanjski sud je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice nalazeći da kod tuženika nije ustrojen objedinjeni hitni bolnički prijem pacijenata, da tužiteljica radi kao medicinsko laboratorijski inženjer u Odjelu za medicinsku biokemiju, hematologiju i koagulaciju s citologijom, te da ista više od pola radnog vremena radi u ambulantama na hitnom prijemu pacijenata dječje i odrasle ambulante, međutim, da bi zdravstveni radnik ostvario dodatak na plaću za rad u hitnom prijemu gdje nije ustrojen objedinjeni hitni bolnički prijem da je potrebno da isključivo radi u odjelu za hitni prijem pacijenata, odnosno da ustrojstveno pripada navedenom odjelu. Ovo stoga što ako se za rad u objedinjenom hitnom bolničkom prijemu gdje se obavlja djelatnost hitne medicine prema Pravilniku o minimalnim uvjetima za obavljanje djelatnosti hitne medicine („Narodne novine“, broj 71/16) traži uvjet od minimalno dvije trećine radnog vremena, onda da je logično i u skladu s ciljem navedenog propisa da se za rad u hitnom prijemu gdje nije objedinjen hitni bolnički prijem traži i veći angažman, odnosno čitavo radno vrijeme. Sud prvog stupnja zaključuje da budući da je tužiteljica tražila razliku plaće tražeći primjenu dodataka za rad na hitnom prijemu, odnosno za rad u hitnoj službi za čitavo vrijeme te je sukladno njenom prijedlogu izvedeno financijsko vještačenje, isto da nije relevantno jer je utvrdio da joj ne pripada pravo na razliku plaće, a isto tako iz navedenog vještačenja nije moguće utvrditi visinu razlike plaće za angažman tužiteljice u okviru hitnog prijema pacijenata. U konačnici sud prvog stupnja odbija tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan iz razloga jer je utvrđeno da ista ne obavlja poslove u hitnoj službi, odnosno nije čitavo svoje radno vrijeme angažirana u Odjelu za hitni prijem pacijenata.

7. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, na koju ukazuje žaliteljica s obzirom da presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, izreka nije nerazumljiva, ne proturječi sama sebi ni razlozima presude i u njoj su navedeni razlozi o odlučnim činjenicama koji su jasni i neproturječni.

8. Prvostupanjski sud nije počinio ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti temeljem članka 365. stavka 2. ZPP, pa žalba tužiteljice iz tog žalbenog razloga nije osnovana.

9. Međutim, zbog pogrešnog materijalno-pravnog pristupa prvostupanjskog suda u prosuđivanju ovog spora, odlučno činjenično stanje ostalo je nepotpuno utvrđeno.

10. Naime, osnovani su žalbeni navodi tužiteljice da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da joj ne pripada pravo na traženi dodatak ni za one sate u mjesecu koje je provela na poslovima hitnog bolničkog prijema, te navodi da je u opisanoj situaciji – u kojoj obavlja poslove na Odjelu za hitan prijem pacijenata i Dječjoj ambulanti, a prima plaću i naknadu na plaću kao i svi ostali zaposlenici koji ne obavljaju poslove na navedenom Odjelu, odnosno ambulanti – u nepovoljnijem položaju jer ne prima plaću koja joj pripada.

10.1 Ovo stoga što je prema odredbi članka 7. stavka 1. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14, 127/17 i 98/19, dalje: ZR) poslodavac obvezan u radnom odnosu radniku dati posao, te mu za obavljeni rad isplatiti plaću, a radnik je obvezan prema uputama koje poslodavac daje u skladu s naravi i vrstom rada, osobno obavljati preuzeti posao.

10.2. Odredba članka 9. stavka 3. ZR daje pravo radniku na izbor najpovoljnijeg prava ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ugovorom o radu, pravilnikom o radu, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, kolektivnim ugovorom ili zakonom.

10.3. Prema članku 55. stavka 1. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“, broj 29/18, dalje KU/18), radniku u djelatnosti zdravstva i zdravstvenog osiguranja na pojedinim radnim mjestima i poslovima kod kojih postoje posebni uvjeti rada pripada pravo na dodatak na plaću, pa je tako odredbom stavka 2. istog članka, između ostalog, propisano da će se osnovna plaća na radnim mjestima II., III. i IV. vrste i to onima koji rade na hitnom prijemu gdje nije ustrojen objedinjeni hitni bolnički prijem uvećati za 20%, odnosno prema odredbi članka 21. Dodatka II Kolektivnom ugovoru za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“, broj 93/19, dalje Dodatak II KU/19), za 23% počevši od 1. rujna 2019.

10.4. Budući da je u konkretnom slučaju prvostupanjski sud utvrdio da je tužiteljica u sklopu svog posla laboratorijskog tehničara na Odjelu za medicinsku biokemiju, hematologiju i koagulaciju s citologijom, dio radnog vremena – više od pola, obavljala i poslove hitnog prijema tuženika, to joj, po ocjeni ovog suda, prema pravilu da je u većem sadržano manje, pripada pravo na traženi dodatak za one sate koje je provela na poslovima hitnog bolničkog prijema.

10.5. Naime, po pravilu „u većem je sadržano manje“ sud je dužan prihvatiti onaj dio tužbenog zahtjeva koji je kao manji sadržan u većem, ako su ispunjene pretpostavke za njegovo prihvaćanje.

11. Kako je međutim, zbog pogrešnog materijalno-pravnog pristupa prvostupanjski sud propustio utvrditi odlučne činjenice o kojima ovisi odluka o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužiteljice, to je bilo potrebno ukinuti prvostupanjsku presudu i vratiti predmet istom sudu na ponovno suđenje. U ponovnom postupku prvostupanjski sud će provesti novu glavnu raspravu i otkloniti nedostatke na koje mu je ukazano ovom odlukom, na način da će upotpuniti činjenično stanje provođenjem dokaza koje je tužiteljica predložila radi utvrđenja opsega radnog vremena provedenog na poslovima hitnog bolničkog prijema, uzimajući pri tome u obzir da se ta odlučna činjenica može utvrditi na temelju podataka sadržanih u evidenciji radnog vremena koju je dužan voditi tuženik i na temelju personalnih dokaza pa će po utvrđenju te odlučne činjenice po potrebi provesti dopunu financijskog vještačenja na način da se traženi dodatak obračuna na broj sati koje je tužiteljica provela na poslovima hitnog bolničkog prijema, a radi utvrđenja eventualne razlike plaće koji bi tužiteljici trebao pripasti na temelju odredbi 55. KU/18, odnosno Dodatka II KU/19, te ovisno o tom utvrđenju, donijeti novu, na zakonu osnovanu odluku.

11.1. Pritom je ukazati na odredbu članka 5. stavka 1. i 2. ZR po kojoj je poslodavac dužan voditi evidenciju o radnicima koji su kod njega zaposleni, a koja mora sadržavati podatke o radnicima i o radnom vremenu, a prema odredbi članka 135. stavak 4. ZR, u slučaju spora u vezi s radnim vremenom, ako poslodavac ne vodi evidenciju iz članka 5. stavka 1. ZR na propisani način, teret dokazivanja radnog vremena leži na poslodavcu. S druge strane, kada na temelju međusobno oprečnih tvrdnji stranaka nije moguće utvrditi je li postojeća evidencija radnog vremena uredno vođena, sudovi su ovlašteni odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva primjenom pravila o teretu dokazivanja, jer ni presumpcije o činjenicama ili pravu, ni pravila o teretu dokazivanja određena domaćim pravom, nisu sami po sebi nespojivi s postupovnim zahtjevima prava na pravično suđenje (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Rev-927/22).

12. Iz navedenih razloga, valjalo je na temelju članka 370. ZPP ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, s time da će se o troškovima nastalim povodom pravnog lijeka odlučiti u konačnoj odluci (članak 166. stavak 3. ZPP).

13. Podnesak tužiteljice koji je podnijela 26. listopada 2022., a kojim dostavlja odluku Županijskog suda u Karlovcu, Stalne službe u Gospiću, i koji bi formalno bio dopuna žalbe, valjalo je u tom kontekstu kao nepravovremenu odbaciti temeljem odredbe članka 367. stavak 1. u svezi članka 358. ZPP, jer je pobijana presuda tužiteljici dostavljena 28. lipnja 2022., te je rok od 15 dana za podnošenje žalbe svakako istekao ranije, pa je o toj dopuni žalbe valjalo odlučiti kao u točci II. izreke ovog rješenja.

U Šibeniku, 8. travnja 2025.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Maja Skorić