REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-329/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Damira Kontreca člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GŠ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnice Ani Jelavić, odvjetnici u Splitu, protiv tuženika STILLES d.o.o. iz Republike Slovenije, Sevnica, Savska cesta 13, Ident. št. za DDV in davčna številka ST 58134948, OIB HR26717055862, zastupanog po punomoćnici Albini Dlačić, odvjetnici u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 4201/2023-2 od 5. veljače 2024., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-697/2022-14 od 30. listopada 2023., u sjednici održanoj 8. travnja 2025.,
p r e s u d i o j e:
Revizija se odbija.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:
"I Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:
"1. Dužan je tuženik STILLES d.o.o. Ident.št. za DDV in davčna številka ST 58134948/OIB HR26717055862 u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju ODVJETNIKU GŠ OIB [osobni identifikacijski broj] iznos od 4.776,82 EUR/35.991,00 kn sa zateznom kamatom po stopi zakonske zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primjenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 5 postotna poena počev od 15. lipnja 2022., pa do isplate.
2. Dužan je tuženik STILLES d.o.o. Ident.št. za DDV in davčna številka ST 58134948/OIB HR26717055862 u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju ODVJETNIKU GŠ OIB [osobni identifikacijski broj] troškove ovog parničnog postupka sa zateznom kamatom po stopi zakonske zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primjenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 5 postotna poena počev od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate."
II Nalaže se tužitelju da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknadi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 746,25 EUR-a/5.622,62 kn."".
1.1. Drugostupanjskom presudom odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja te je potvrđena prvostupanjska presuda.
2. Rješenjem ovog revizijskog suda broj Revd-2210/2024-2 od 13. studenoga 2024. dopušteno je tužitelju podnošenje revizije protiv drugostupanjske presude zbog pravnog pitanja koji se odnosi na primjenu odredaba Zakona o obveznim odnosima kao općeg zakona u odnosu na primjenu odredaba Zakona o odvjetništvu kao posebnog zakona, kao i primjenu odredaba Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika kada je riječ o ništetnom pravnom poslu.
3. Tužitelj je sukladno navedenom rješenju ovog revizijskog suda protiv drugostupanjske presude podnio reviziju.
3.1. Tuženik u odgovoru na reviziju osporava osnovanost te revizije.
4. Revizija nije osnovana.
5. Postupajući sukladno odredbi čl. 391. st. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) revizijski sud u povodu revizije ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja iz čl. 385.a tog Zakona zbog kojeg je dopuštena.
6. Predmet spora je tužbeni zahtjev tužitelja (odvjetnika) za isplatu 4.776,82 eur sa pripadajućim zateznim kamatama i to s osnova nagrade za zastupanje.
7. Uz utvrđenje da su tužitelj (kao odvjetnik) i tuženik 28. prosinca 2006. sklopili ugovor o zastupanju gdje se tuženik obvezao tužitelju platiti nagradu za zastupanje u visini od 20% naplaćene svote (razmjer uspjeha u sporu) i gdje su stranke izrekom ugovorile da tužitelj za slučaj neuspjele naplate neće od tuženika potraživati nikakvu naknadu za svoj rad, te uz utvrđenje da tuženik nije uspio naplatiti svoju tražbinu radi koje je angažirao tužitelja, drugostupanjski sud u konačnici odbija predmetni tužbeni zahtjev i to iz sljedeća dva razloga.
7.1. Prvo, jer da su navedene odredbe iz ugovora o zastupanju ništetne prema odredbi čl. 383. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 - dalje: ZOO), a koji Zakon je lex posterior u odnosu na Zakon o odvjetništvu ("Narodne novine", broj 9/94 - dalje: ZO), (čl. 19.).
7.2. Drugo, iz razloga što u konkretnom slučaju nije ispunjen odgodni afirmativni uvjet iz predmetnog ugovora o zastupanju, tj. iz razloga što tuženik nije uspio naplatiti svoje potraživanje radi kojeg je angažirao tužitelja da ga zastupa.
8. U odnosu na prvi razlog radi kojega drugostupanjski sud odbija predmetni tužbeni zahtjev, a na koji se odnosi pravno pitanje radi kojega je tužitelju dopušteno podnošenje revizije, drugostupanjski sud pogrešno je primijenio materijalno pravo.
9. U odnosu na predmetno pravno pitanje mjerodavni izvor prava je:
- odredba čl. 383. st. 1. ZOO, koja glasi:
"Sporno pravo može biti objekt ugovora o kupoprodaji.",
- odredba čl. 383. st. 2. ZOO, koja glasi:
"Ali je ništetan ugovor kojim bi odvjetnik ili koji drugi nalogoprimac kupio sporno pravo čije mu je ostvarenje povjereno, ili ugovorio za sebe udio u podjeli iznosa dosuđenog njegovu nalogodavcu.",
- odredba čl. 19. st. 1. ZO, koja glasi:
"U imovinsko-pravnim stvarima odvjetnici mogu sa strankom ugovoriti nagradu za rad i u razmjeru s uspjehom u postupku, odnosno u pravnim radnjama koje će za stranku poduzeti sukladno odvjetničkoj Tarifi.",
- odredba čl. 19. st. 2. ZO, koja glasi:
"Gornja granica postotka nagrade koja se može ugovoriti utvrđuje se u odvjetničkoj Tarifi.".
10. Drugostupanjski sud očito smatra da je odredba čl. 19. st. 1. ZO u koliziji s odredbom čl. 383. st. 2. ZOO, a uslijed čega, po pravilu lex posterior derogat legi prior, primjenjuje odredbu čl. 383. st. 2. ZOO te utvrđuje da je predmetni ugovor o zastupanju ništetan.
10.1. Takvo pravno shvaćanje drugostupanjskog suda je pogrešno. Navedene zakonske odredbe nisu u koliziji, radi čega nema mjesta primjeni pravila lex posterior derogat legi prior (a niti pravila lex spetialis derogat legi generalis). Tim zakonskim odredbama uređena su dva različita odnosa.
10.2. Odredba čl. 383. st. 2. ZOO odnosi se na situaciju kada se vrši prijenos spornog prava (kupoprodajom ili dosuđenjem). U toj situaciji zabranjeno je odvjetniku (i drugom nalogoprimcu) kupiti sporno pravo čije mu je ostvarenje povjereno ili ugovoriti za sebe udio u podjeli iznosa dosuđenog njegovom nalogodavcu. Riječ je o zaštiti nalogodavca od moguće zloupotrebe stručnih znanja koje ima odvjetnik ili drugi nalogoprimac.
10.3. Odredba pak čl. 19. st. 1. ZO ne odnosi se ni na kupnju spornog prava, a niti na ugovaranje udjela o podjeli dosuđenog iznosa. Ta odredba se odnosi na nagradu za rad odvjetnika koja se tek obračunava (utvrđuje) razmjerno uspjehu u postupku (gdje odvjetnik niti ne kupuje sporno pravo, a niti ne sudjeluje u podjeli dosuđenog iznosa). Stoga, potraživanje nagrade za rad odvjetnika ne prestaje niti kupnjom spornog prava, a niti sudjelovanjem odvjetnika u podjeli dosuđenog iznosa. Potraživanje naknade za rad odvjetnika je u tom smislu samostalno potraživanje za koje nalogodavac odgovara svojom cjelokupnom imovinom.
11. Dakle, u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredbe čl. 383. st. 2. ZOO, odnosno predmetni ugovor o zastupanju nije ništetan iz razloga navedenih u toj zakonskoj odredbi.
12. No, navedena pogrešna primjena materijalnog prava od strane drugostupanjskog suda nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane drugostupanjske presude. Ovo stoga što drugostupanjski sud predmetni tužbeni zahtjev odbija već i iz samog razloga što u konkretnom slučaju nije nastupio odgodni uvjet za nastanak obveze tuženika da tužitelju isplati nagradu za zastupanje, odnosno iz razloga što tuženik nije uspio naplatiti svoje potraživanje radi kojeg je angažirao tužitelja. Ovdje je tek za ukazati da ovaj revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu nije ispitivao u tom pravcu jer se pravno pitanje radi kojeg je tužitelju dopušteno podnošenje revizije ne odnosi na taj razlog (čl. 391. st. 3. ZPP).
13. S obzirom na izneseno, valjalo je na temelju odredbe čl. 391. st. 6. ZPP odbiti predmetnu reviziju tužitelja.
Zagreb, 8. travnja 2025.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Jadranko Jug
