Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Gž 310/2024-3

U I M E R E P U B L I K E H RV A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Gorana Stošića, predsjednika vijeća, Jasmine Crnić, člana vijeća i suca izvjestitelja i Ljudevita Zoričića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja RG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Božo Vrkić, odvjetnik u Zadru, protiv tuženice OTP banke d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, zastupane po punomoćniku Miroslavu Plašćaru, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Žurić i partneri u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-1479/2019-61 od 29. travnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 8. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-1479/2019-61 od 29. travnja 2024. II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu zatraženih troškova nastalih u povodu pravnog lijeka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđena je ništetnom odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz članka 3. Ugovora o kreditu broj 071026163554 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama od 24. listopada 2007. te da su nezakonite odluke tuženika o promjenama kamatnih stopa koje je tuženik donio na temelju tih odredbi slijedom čega da tužitelj nije dužan plaćati mjesečnu ratu po promjenama kamatnih stopa koje je tuženik izvršio od 24. listopada 2007. pa nadalje (točka I. izreke). Također je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju 8.825,73 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate (točka II. izreke), a ujedno je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 2.868,25 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od donošenja presude do isplate (točka III. izreke).

2. Protiv te presude žalbu je podnio tuženik zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Predlaže prvostupanjsku presudu preinačiti na način da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti uz obvezu tužitelju da tuženiku naknadi troškove postupka, podredno, istu ukinuti i predmet vratiti na ponovni postupak.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba tuženika je neosnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnom odredbe čl. 3. predmetnog ugovora o kreditu i to ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi kao i da su nezakonite odluke tuženika o promjenama kamatnih stopa koje je donio na temelju tih odredbi, slijedom čega da nije dužan plaćati mjesečnu ratu po promjenama kamatnih stopa od 24. listopada 2007. pa nadalje, kao i zahtjev za isplatu na temelju stjecanja bez osnove iznosa od 8.825,73 EUR sa zateznim kamatama sve na ime nepripadno plaćenog iznosa zbog promijenjenih kamatnih stopa.

6. Prvostupanjski sud je u postupku koji je prethodio ovom žalbenom postupku u bitnome utvrdio:

- da su stranke sklopile 24. listopada 2007. ugovor o kreditu kojim je tužitelju odobren kredit u iznosu od 150.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti;

- da je kredit odobren s rokom otplate od 30 godina, u 360 jednakih mjesečnih anuiteta čiju visinu utvrđuje banka planom otplate;

- da je u čl. 3. ugovora ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja se vrši izmjenama i dopunama Odluke o kamatama tuženika, a koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,49%;

- da je namjena kredita navedena u samom ugovoru o kreditu stambeni kredit za mlade za kupnju i adaptaciju nekretnine;

- da iznos potraživanja tužitelja prema tuženiku na osnovi razlike preplaćenih anuiteta uslijed promjene kamatne stope, ukoliko se uzme u obzir samo pozitivna razlika, iznosi ukupno 8.825,73 EUR, a ukoliko se uzmu u obzir i pozitivna i negativna razlika tada je tužitelj od početka otplate do kraja otplate kredita preplatio ukupno 1.742,75 EUR.

7. Prvostupanjski je sud, polazeći od navedenih činjeničnih utvrđenja prihvatio tužbeni zahtjev u cijelosti pozivajući se pritom na odredbe čl. 4., 1111., 1115 i 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022 – dalje: ZOO), kao i Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03) koji je bio na snazi od 1. rujna 2004. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 - dalje: ZZP) i to odredbe čl. 96. i čl. 97. ZZP u bitnom uz obrazloženje da je tuženik koristio u ugovoru o kreditu ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze prema ugovoru o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnik kreditnih usluga kao potrošač, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku da tuženik promjeni ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Pritom je sud prvog stupnja ocijenio prigovor zastare neosnovanim.

8. Prema odredbi čl. 365. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje: ZPP) drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

9. Ovaj sud je ispitujući pobijanu presudu prvostupanjskog suda kao i postupak koji je prethodio donošenju iste, utvrdio da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

10. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude je razumljiva, ne proturječi samoj sebi niti razlozima presude, navedeni su razlozi o odlučnim činjenicama za presuđenje, te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, pa se nije ostvarila bitna povreda parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP koju tuženik ističe u žalbi.

11. U odnosu na opširne žalbene navode kojima tuženik ukazuje na presudu Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13 donesenu u sporu iniciranom po tužbi Udruge „Potrošač“, valja reći da iako se tužitelj u tužbi i tijekom postupka pozivao na učinke te presude, prvostupanjski sud pobijanu presudu nije donio na temelju utvrđenja iz te presude, pa su stoga takvi žalbeni navodu u potpunosti neodlučni, osobito kad se ima u vidu da se u konkretnom slučaju radi o isplati na temelju ugovora o kreditu sklopljenog u eurima, pa presude donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava nemaju direktan obvezujući učinak u ovom postupku, ali ipak valja istaknuti da su tim odlukama postavljeni standardi za ocjenu ništetnosti po odredbama Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.

11.1. U tom kontekstu žalitelju valja odgovoriti da je prvostupanjski sud pravilno ocijenio da je odredba čl. 3. ugovora o kamati na kredit dvojbena, jer ne sadrži jasne i precizno predviđene objektivne uvjete i način promjene redovne kamate. U takvim okolnostima pravilno se prvostupanjski sud pozvao na odredbe Zakona o zaštiti potrošača (time da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora 24. listopada 2007. na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj:

79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013 - dalje: ZZP/07), pa prema odredbi čl. 101. st. 1. se dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače u smislu koji je povoljniji za potrošača, te relevantne odredbe ZOO o odredivosti činidbe i ocijenio da je ugovorna odredba čl. 3. ništetna, a posljedica (djelomične) ništetnosti je vraćanje onoga što je primljeno na temelju ništetne odredbe.

12. U konkretnom slučaju pobijanom presudom nije dovedeno u pitanje pravo banaka da u ugovorima o kreditu ugovaraju promjenjivu kamatu stopu.

12.1. No, odredbama ZZP regulirano je pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima te se prema odredbi 96. st. 2. ZZP smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a prema st. 3. okolnost da se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima. Pri tome, valja naglasiti da sukladno st. 4., tuženik kao trgovac, ako tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati, a što je u konkretnom slučaju izostalo.

12.2. Naime, budući da tuženik, na kojemu je kod standardiziranih ugovora trgovca teret dokaza da se o pojedinim ugovornim odredbama pregovaralo (čl. 84. st. 4. ZZP/03), uopće nije predložio izvođenje relevantnih dokaza na okolnosti pregovaranja u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, prvostupanjski sud je pravilno u cijelosti poklonio vjeru iskazu tužitelja koji je iskazao da nikakvih prethodnih pregovora prije sklapanja ugovora nije bilo i da mu nije objašnjeno koji su kriteriji i parametri promjene kamatne stope, te je ocijenio da je predmetna odredba nepoštena jer uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve nakon što je proveo test poštenosti iste, pa neosnovano tuženik žalbom pobija pravilnost prvostupanjske presude navodima da test poštenosti sud nije proveo, te da nije ispitao uzrokuje li predmetna odredba znatnu neravnotežu između stranaka, već da je sam izostanak pojedinačnog pregovaranja izjednačio s nepoštenošću. Prvostupanjski sud je dakle suprotno žalbenim navodima proveo test poštenosti na način da je ocijenio značaj predmetne ugovorne odredbe u kontekstu cijelog ugovora o kreditu (je li riječ o odredbi koja definira glavni predmet ugovora i cijenu kada, u pravilu, ne dolazi do procjene poštenosti istih ako ispunjavaju zahtjeve transparentnosti), te na način da je ocijenio njezin značaj na položaj tužitelja kao potrošača u kontekstu što je tuženik tužitelju za istu pružio, dakle koju je to stvarnu uslugu pružio, vodeći pri tome računa da se ocjena (ne)ravnoteže ne ograničava samo na kvantitativno ocjenjivanje iznosa koji tužitelj kao potrošač ima dati tuženiku kao trgovcu, a koji način provedbe ocjene testa poštenosti prvostupanjskog suda je u skladu s testom poštenosti propisanog Direktivom Vijeća 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13).

13. Pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je odbio istaknuti prigovor zastare pozivom na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. broj 1/20 koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Kako je u konkretnom slučaju ništetnost utvrđena tek pobijanom presudom donesenom u ovom sporu, u ovom slučaju nije ni moglo doći do zastare tražbine tužitelja.

14. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti pojedine odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužitelj na temelju ništetne odredbe preplatio tuženiku 8.825,73 eura koji iznos tužitelj tužbenim zahtjevom potražuje, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava obvezao tuženika isplatiti tužitelju taj iznos sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose navedene u izreci presude od dospjelosti do isplate, pa je, suprotno žalbenim navodima, glede opsega vraćanja stečenog bez osnove pravilno primijenio odredbu čl. 1115. ZOO koja propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

15. Stoga je suprotno žalbenim navodima pravilno sud prvog stupnja prihvatio tužbeni zahtjev i to uz pripadajuću zateznu kamatu od dana stjecanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa, pa do isplate, jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, tj. bez valjane pravne osnove, pa se isti ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa.

16. Odluka o troškovima postupka sadržana u točki III. izreke prvostupanjske presude je pravilna i zakonita, jer je prvostupanjski sud o troškovima postupka odlučio pravilnom primjenom odredbi čl. 154. st. 1. ZPP i čl. 155. ZPP, a tuženik u žalbi ne navodi nikakve konkretne razloge zbog kojih bi odluka o troškovima postupka bila pogrešna i nezakonita.

17. Slijedom navedenog valjalo je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženika i potvrditi prvostupanjsku presudu.

18. Na temelju odredbe čl. 166. st. 1. ZPP u svezi odredbe čl. 154. st. 1. ZPP, odbijen je zahtjev tuženika za naknadu zatraženih troškova za sastav žalbe u zatraženom iznosu.

U Šibeniku 8. travnja 2025.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Goran Stošić