REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revt-548/2017-21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Darka Milkovića člana vijeća, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja SINDIKALNE STAMBENE ZADRUGE u stečaju, OIB 35785996858, Zagreb, Trg bana J. Jelačića 15, koga zastupa stečajna upraviteljica Snježana Hopp iz Daruvara, Antuna Matije Reljkovića 77, protiv tuženice ADDIKO BANK d.d. (ranije HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d.), OIB 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, koju zastupaju punomoćnici Dario Milić, mag. iur. iz Zagreba i Mladen Dragičević, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o revizijama stranaka protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-3792/2016-5 od 8. rujna 2017., kojom je djelomično potvrđena i preinačena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5132/2009-90 od 4. travnja 2016., u sjednici održanoj 8. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e:

I. Odbijaju se revizije tužitelja i tuženice protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-3792/2016-5 od 8. rujna 2017., kao neosnovane osim u dijelu odluke o trošku parničnog postupka.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na reviziju kao neosnovan.

r i j e š i o  j e :

Odbacuje se kao nedopuštena revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-3792/2016-5 od 8. rujna 2017., u dijelu odluke o troškovima parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki 1. izreke prihvaćen je tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio da mu tuženica isplati iznos od 2.436.078,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 3. prosinca 2009., pa nadalje do isplate, po kamatnim stopama u visini koja je pobliže navedena u tom dijelu izreke. Točkom 2. izreke odbijen je dio tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 943.953,00 EUR-a u kn protuvrijednosti sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama tekućim kao u tom dijelu izreke. Točkom 3. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 2.660.906,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti sa zakonskim zateznim kamatama, tekućim od 3. prosinca 2009., pa nadalje do isplate i po kamatnim stopama u visini koja je pobliže navedene u tom dijelu izreke. Točkom 4. izreke odbijen je dio tužbenog zahtjeva na isplatu iznosa od 691.094,00 EUR-a u kn protuvrijednosti sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama tekućim kao u tom dijelu izreke. Točkom 5. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 814.903,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 3. prosinca 2009., pa nadalje do isplate i po kamatnim stopama u visini koja je pobliže navedena u tom dijelu izreke. Točkom 6. izreke odbijen je dio tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 211.647,00 EUR-a u kn protuvrijednosti sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama tekućim kako je navedeno u tom dijelu izreke. Točkom 7. izreke odlučeno je o troškovima postupka i to tako, da je tuženici naloženo isplatiti tužitelju parnične troškove u iznosu od 2.593.750,00 kn, dok je u preostalom dijelu u iznosu od 649.700,00 kn zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka odbijen.

2. Drugostupanjskom presudom u točki I. izreke djelomično je odbijena žalba tuženice kao neosnovana i potvrđena presuda suda prvog stupnja u dijelu točke 1. izreke prvostupanjske presude kojom je naloženo tuženici isplatiti tužitelju iznos od 2.436.078,00 EUR-a sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 3. prosinca 2009. do 30. lipnja 2011., po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015. po stopi od 8,14% godišnje, a od 1. siječnja 2016. pa nadalje po stopi od 8,05 godišnje, odnosno po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu koje utvrđuje HNB, uvećanoj za tri postotna poena, te u točki 7. izreke, u dijelu u kojem je tuženici naloženo nadoknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 181.730,40 kn. U točki II. izreke drugostupanjske presude preinačena je prvostupanjska presuda i to: - u dijelu točke 1. izreke samo za zatezne kamate - u dosuđujućoj točki 3. i 5. izreke te - u dijelu točke 7. izreke prvostupanjske presude glede parničnih troškova te je u tom dijelu odbijen tužbeni zahtjev tužitelja, s tim da je odbijen i njegov zahtjev za naknadu troškova postupka u preostalom dijelu od 2.412.019,00 kn.

3. Protiv drugostupanjske presude u dijelu u kojem nisu ostvarile uspjeh obje parnične stranke podnose reviziju iz (u ovom postupku s obzirom na vrijeme donošenja drugostupanjske presude) mjerodavne odredbe članka 382. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22,114/22 i 155/23 – u daljnjem tekstu: ZPP). Tužitelj podnosi reviziju zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, dok tuženica reviziju podnosi bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a, koja je učinjena u postupku pred drugostupanjskim sudom i zbog pogrešne primjene materijalnog prava te u dijelu odluke o troškovima parničnog postupka. Revidenti predlažu preinačenje pobijane presude u smislu revizijskih navoda, odnosno podredno njezino ukidanje i vraćanje predmeta na ponovno suđenje.

4. U svojim odgovorima na podnesene revizije obje stranke osporavaju sve revizijske navode predlažući da se revizije protivnika odbiju kao neosnovane.

5. Revizije nisu osnovane u dijelu odluke o glavnoj stvari i zakonskim zateznim kamatama, a revizija tužitelja je nedopuštena i protiv odluke o trošku parničnog postupka.

6. U povodu revizije iz članka 382. stavka 1. ZPP-a revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

7. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za naknadu štete u vidu izmakle dobiti koju je tužitelj pretrpio zbog toga što je tuženik neosnovano odustao od financiranja izgradnje stambenih zgrada u [adresa] i [adresa].

8. U odnosu na prihvaćeni dio tužbenog zahtjeva na isplatu iznosa od 2.436.078,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 3. prosinca 2009. do isplate, valja istaknuti slijedeće:

8.1. Pravilno je sud drugog stupnja ocijenio da su navodi tužene stranke u odnosu na primjenu članka 8. ZPP-a u prvostupanjskom postupku neosnovani, a jednako je tako i u odnosu na revizijski razlog prema kojem sud drugog stupnja nije primijenio tu zakonsku odredbu „u odnosu na ocjenu dokaza“. U pobijanoj je odluci jasno i na temelju zakonskih odredbi istaknuto - da odluka suda o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđenja odlučnih činjenica (članak 220. stavak 2. ZPP), ovisi od posebnih okolnosti svakog pojedinog slučaja. Slijedom toga, kako se pravilno navodi u obrazloženju drugostupanjske presude, izvedene dokaze sud prosuđuje po slobodnom uvjerenju, s tim da je stečeno uvjerenje dužan opravdati uvjerljivim i logičnim razlozima da bi se moglo provjeriti ima li takvo uvjerenje pravnu i činjeničnu osnovu, pritom, kad sud odbije izvođenje nekog dokaza i za to da uvjerljive razloge, što je slučaj u ovoj parnici, nema povrede odredaba parničnog postupka u smislu članka 8. ZPP-a.

8.2. Protivno revizijskim navodima tuženice, niti jedan od nižestupanjskih sudova u ovom postupku nije propustio pravilno primijeniti odredbu članka 8. ZPP-a, naprotiv, sudovi su ispitali sve pravno relevantne (važne) dokaze u ovom postupku i na temelju pravilno utvrđenih odlučnih činjenica, u odnosu na prihvaćajući dio tužbenog zahtjeva zaključili da je osnovan, što bez daljnjega prihvaća i ovaj revizijski sud. U reviziji tuženice se podrobno i opširno, ali bezuspješno analiziraju i ocjenjuju pojedinačno izvedeni dokazi, međutim, valja ponoviti, da je ocjena dokaza u isključivoj ovlasti suda koji vodi postupak, stoga je potpuno neutemeljena, selektivna i krajnje subjektivna, a time i neprihvatljiva ocjena dokaza koju sugerira prihvatiti ovaj revident.

8.3. Stoga ni u prvom niti u drugostupanjskom postupku nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi s člankom 8. ZPP-a, a niti je u vezi s izvođenjem dokaza ili raspravljanjem o izvedenim dokazima, počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP-a, budući da su stranke u postupku imale jednaka procesna ovlaštenja i mogućnost raspravljanja.

8.4. Revizijom tuženice se u većem dijelu njezina sadržaja, pokušavajući takve razloge prikazati povredom odredbe iz članka 8. ZPP-a, stvarno osporava utvrđeno činjenično stanje i zapravo pretendira na opstojnosti drugačijih činjenica od onih koje su utvrdili nižestupanjski sudovi, međutim, nema potrebe ponavljati da se revizija, kao ograničen izvanredni pravni lijek, ne može podnijeti zbog ovog (žalbenog ali ne i revizijskog) razloga.

8.5. Nisu osnovani niti revizijski navodi tuženice da pobijana presuda ima nedostataka koji onemogućavaju njezino ispitivanje, odnosno da je time počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP- a. Naprotiv, obje presude u svojim obrazloženjima imaju jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama koji ni u čemu nisu proturječni, a ponajmanje paušalni. Iz sadržaja nižestupanjskih odluka može se sasvim određeno utvrditi koji su dokazi tijekom postupka izvedeni i na temelju kojih važnih činjenica su sudovi odlučivali o tužbenom zahtjevu. Stoga se zaključuje da pobijane presude imaju razumljive, logične i uvjerljive razloge koji omogućavaju njihovo ispitivanje. Slijedom toga, neosnovani su revizijski navodi o počinjenoj bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a.

8.6. Nadalje, protivno revizijskim navodima tužene stranke o prekoračenju tužbenog zahtjeva, drugostupanjski sud je pravilno odbio žalbu i potvrdio dosuđujući dio prvostupanjske presude ističući da sud prvog stupnja nije temeljio svoju odluku na drugoj činjeničnoj osnovi od one na koju se poziva tužitelj, jer da je on upravo tvrdio kako je tuženik odustankom od poslovne suradnje za financiranje sva tri navedena naselja, pretrpio štetu. Pritom je sud drugog stupnja odlučio na temelju činjeničnih navoda istaknutih u tužbi i odlučnih okolnosti koje su utvrđene tijekom postupka, a koje nisu bitno različite, niti su izvan one činjenične podloge o kojoj se u postupku od samog početka raspravljalo. Kada bi se kojim slučajem prihvatili (neosnovani) navodi tuženice o prekoračenju tužbenog zahtjeva, proizlazilo bi da je tijekom postupka tužitelj bitno promijenio činjeničnu osnovu tužbe i time je zapravo preinačio (članak 191. stavak 1. ZPP), što se u ovom postupku zasigurno nije desilo. Možebitna promjena pravne osnove tužbe nije ni preinaka, a niti može imati za posljedicu prekoračenje tužbenog zahtjeva, niti s obzirom na okolnosti ovog slučaja bilo što drugo (tzv. presudu iznenađenja).

9. U postupku koji je prethodio reviziji (po prvostupanjskom sudu) utvrđeno je da su stranke sklopile Ugovor o kreditu broj 011-516/2007 od 11. prosinca 2007. kojim je ugovoreno zatvaranje obveza korisnika kredita (tužitelja) prema Karlovačkoj banci d.d. i financiranje završetka izgradnje stambenog [adresa] u [adresa]. Sud je utvrdio kako je odobreni kredit iznosio 4.200.000,00 EUR od čega je podmirena obveza prema Karlovačkoj banci d.d. u iznosu od 18.520.312,06 kn, a ostalim iznosom podmirene su obveze prema izvođačima radova. Nadalje, sud je utvrdio kako su stranke pregovarale i o financiranju stambene gradnje i u [adresa] i [adresa], za koju izgradnju nije sklopljen poseban Ugovor o kreditu. Nadalje, utvrđeno je da su stranke ugovorile kako će tuženik financirati izgradnju cijelog [adresa] (pet stambenih zgrada), a ne samo druge zgrade pa kako je tuženik prestao financirati tužitelja, kao posljedica neispunjenja ugovora od strane tuženika, za tužitelja je nastala šteta u vidu izmakle dobiti u iznosu od 2.436.078,00 EUR (točka 1. izreke presude). Pritom je sud prvog stupnja ocijenio kako je kreditiranje [adresa] i [adresa] bilo poznata okolnost tuženiku, prilikom pregovaranja i sklapanja ugovora o kreditiranju [adresa], stoga da je tuženiku bilo poznato i koje bi štetne posljedice tužitelj mogao pretrpjeti ako ne realizira ugovor o kreditiranju [adresa].

9.1. Sud je ocijenio da je tužitelj dokazao da je imao sve pripremljeno za izgradnju i [adresa] i [adresa], a kod toga da su najvažnije ishođene lokacijske dozvole te podrška Grada Karlovca, koji je izrazio spremnost za još viši stupanj suradnje s tužiteljem. Stoga je zaključak suda prvog stupnja da bi tužitelj, da ga tuženik nije onemogućio u dovršetku [adresa] neosnovanim odbijanjem da kreditira izgradnju preostale tri zgrade u tom naselju, uspješno prodao stanove u [adresa], kao i u [adresa] i [adresa], otplatio tuženiku kreditne obveze te pri tome još i ostvario određenu dobit. Polazeći od rečenog, sud prvog stupnja zaključuje da se kod ova dva naselja ([adresa] i [adresa]) radi o daljnjoj posljedičnoj izvanugovornoj šteti u vidu izmakle koristi tužitelja, koju bi po redovnom tijeku stvari ostvario prodajom stanova u ta dva naselja, a koju je tuženik mogao predvidjeti kao moguće posljedice povrede sklopljenog ugovora o financiranju [adresa]. Prvostupanjski sud u tom smislu zaključuje da je tuženik odgovaran tužitelju na temeljem članka 346. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05 i 41/08 - u daljnjem tekstu: ZOO/91) te članka 231. Općih uzanci za promet robom.

9.2. Provedenim vještačenjem prvostupanjski sud je utvrdio da izmakla dobit koju bi tužitelj ostvario prodajom stanova, iznosi za naselje: - [adresa] 2.436.078,00 EUR, - za naselje [adresa] 2.660.906,00 EUR i - za naselje [adresa] 814.903,00 EUR pa je u tom dijelu prihvatio tužbeni zahtjev sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama, dok je preostali dio tužbenog zahtjeva odbio kao neosnovan.

10. Odbijajući djelomično žalbu tužene banke, glede dijela tužbenog zahtjeva za naknadu štete (izmakle dobiti) radi izgradnje [adresa], sud drugog stupnja prihvaća činjeničnu i pravnu ocjenu spora onako kako je utvrđenja prvostupanjskom presudom.

10.1. Pritom sud drugog stupnja ističe da iz stanja spisa kao nesporno proizlazi da su stranke sklopile Ugovor o kreditu broj 011-516/2007 od 11. prosinca 2007. kojim je ugovoreno financiranje izgradnje stambenih objekata u [adresa]. Isto tako nalazi da je nesporno kako stranke nisu sklopile ugovor o kreditu kojim bi bilo ugovoreno financiranje izgradnje stambenih objekata u [adresa] i [adresa]. Polazeći od toga, sud drugog stupnja zaključuje da je prvostupanjski sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev u pogledu poslovnog odnosa koji proizlazi iz predmetnog Ugovora o kreditu (točka 1. izreke prvostupanjske presude) i dosudio tužitelju iznos od 2.436.078,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama s tijekom kao iz tužbe (ali s drugačijom visinom kamatne stope zakonskih zateznih kamata – kako je to vidljivo u točki I. izreke drugostupanjske presude).

10.2. U smislu rečenog, drugostupanjski sud djelomično odbija žalbe tužene stranke (primjenjujući ovdje mjerodavne odredbe Zakona o obveznim odnosima - „Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - u daljnjem tekstu: ZOO/05) obrazlaže slijedećim razlozima:

„Među strankama nije sporno: da je u [adresa] predviđena izgradnja pet stambenih zgrada s ukupno 150 stanova i da je Karlovačka banka d.d. financirala tužitelja koji je odobrenim sredstvima te banke završio prvu zgradu i dio druge. Sporno je jesu li stranke bile u poslovnom odnosu prema kojem se tuženik obvezao financirati samo dovršetak druge zgrade u [adresa] ili cijelog [adresa] koji se sastoji od pet zgrada. Po ocjeni ovog suda, pravilno je prvostupanjski sud iz izvedenih dokaza (Ugovor o kreditu, pre discussion, saslušanjem svjedoka, stranaka, obvezujuće ponude, nalaza i mišljenja sudskih vještaka) zaključio kako se tuženik već Ugovorom o kreditu broj 011-516/2007 od 11. prosinca 2007. obvezao financirati (kreditirati) tužitelja za dovršetak cijelog [adresa], a ne samo dovršetak druge zgrade kako tvrdi. Ovaj zaključak proizlazi i iz mail prepiske tuženikovih zaposlenika (list 289. spisa) iz koje proizlazi da sam tuženik navodi kako je za dovršenje izgradnje treće zgrade potrebno cca 8.244.640,58 kn. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi kako prodajom stanova samo druge zgrade u očekivanom iznosu od 2.682.828,20 EUR, tužitelj ne bi mogao vratiti tuženiku kredit u iznosu od 4.200.000,00 EUR koje saznanje je imao i tuženik prema internim tuženikovim dokumentima (list 329. spisa). Stoga, je tuženik postupio protivno načelu savjesnosti i poštenja iz odredbe članka 4. ZOO-a u vezi s odredbom članka 251. stavak 2. i 3. ZOO-a kada je dogovorio da će financirati tužitelja za izgradnju cijelog [adresa], a zatim mu odobrio samo kredit za dovršetak izgradnje druge zgrade i dijela treće zgrade, znajući da tužitelj bez izgradnje cijelog naselja, odnosno da dovršetkom samo druge zgrade i prodajom stanova druge zgrade, neće moći vratiti niti kredit prema Ugovorom o kreditu broj 011-516/2007 od 11. prosinca 2007. pa niti ostvariti projekt zbog kojeg je ušao u poslovni odnos s tuženikom. Time su ostvarene sve pretpostavke tuženikove odgovornosti za štetu propisane odredbom članaka 1045. i 1089. ZOO-a u pogledu financiranja izgradnje [adresa] pa je pravilno prvostupanjski sud zaključio da je tuženik dužan tužitelju naknaditi štetu u vidu izmakle dobiti. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi kako iz internih dokumenata tuženika proizlazi da je tuženik kalkulirao s financiranjem projekta kroz prvu fazu (refinanciranje prve zgrade i završetak druge zgrade) i kroz drugu fazu (zgrade 3, 4 i 5) u [adresa] te da je za financiranje te druge faze tuženik naveo da je moguća visina kredita u iznosu od 4.180.000,00 EUR i da je u svom izračunu tuženik polazio od ukupnog iznosa kredita od 8.380.000,00 EUR, od kojeg iznosa se na prvu fazu financiranja odnosi iznos od 4.200.000,00 EUR (za taj iznos je jedino potpisan Ugovor o kreditu), a za drugu fazu financiranja iznos od 4.180.000,00 EUR. Isto tako vještaci su iz dokumentacije tuženika potvrdili da je tuženik imao saznanja da tužitelj iz ostvarenog prihoda prodajom samo druge zgrade u [adresa] u iznosu od 2.210.000,00 EUR ne može vratiti kredit u iznosu od 4.200.000,00 EUR. Nadalje, vještačenjem je utvrđeno da zgrada broj 2 u [adresa] ima prodajnu površinu od 1.946,90 m2 i stanovi u toj zgradi su se prodavali po prosječnoj cijeni od 1.378,00,00 EUR. Vještaci su dostavili mišljenje da je tužitelj mogao uprihoditi od prodaje stanova u [adresa] iznos od 2.436.078,00 EUR. Stoga, ovaj sud smatra kako je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbu članka 1089. stavak 3. ZOO-a kao materijalno pravo pri ocjeni visine izmakle koristi. U smislu odredbe članka 1089. stavak 3. ZOO-a izmakla korist je neizravna šteta koja se očituje u onemogućavanju stjecanja određene imovinske koristi, koju je oštećeni osnovano očekivao prema redovitom tijeku stvari ili prema posebnim okolnostima slučaja, da nije bilo štetne radnje ili propuštanja kojom je štetnik prouzročio štetu (postojeća imovina oštećenika je neizmijenjena, ali je onemogućeno njezino povećanje u budućnosti). Tako se prema shvaćanju ovog suda, pravo na naknadu izmakle koristi priznaje u pretpostavkama: 1) da je postojala namjera stjecanja koristi koja se zbog štetnikova postupka izjalovila, tako da nije dovoljno da je oštećenik imao samo mogućnost povećanja svoje imovine koju nije želio iskoristiti (Rev-236/82 od 7. listopada 1982.) te 2) da je postojala objektivna vjerojatnost da bi oštećenik doista stekao dobitak da nije bio u tome spriječen (Rev-1404/83 od 25. siječnja 1984.). U konkretnom slučaju zadatak vještaka je bio izračunati koliki bi prihod (izmaku korist) tužitelj ostvario prodajom stanova u [adresa], a na podlozi nalaza iz provedenog građevinsko- financijskog vještačenja, uzimajući u obzir obveze tužitelja prema tuženiku temeljem sklopljenog Ugovora o kreditu broj 011-516/2007 kao i onih iznosa (Ugovora o kreditu) kojima bi tuženik kreditirao tužitelja po svakoj pojedinoj fazi izgradnje, uz iste ili slične uvjete kreditiranja pod kojima je zaključen navedeni kredit broj 011- 51672007. Vještak je u nalazu pošao od istih ili sličnih uvjeta kreditiranja, tako da je glavnica kredita po fazama izgradnje utvrđena u visini od 80% od očekivanih troškova gradnje te je utvrđeno da izmakla korist koju bi tužitelj ostvario prodajom stanova, uz opisane uvjete, iznosi za naselje [adresa] 2.436.078,00 EUR.“

11. Neosnovani su svi revizijski navodi tužene stranke u odnosu na primjenu materijalnog prava u odnosu na prihvaćeni dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 2.436.078,00 EUR, jer su nižestupanjski sudovi pravilno zaključili da je tuženica postupala protivno načelu savjesnosti i poštenja kada je (postupajući kao profesionalna financijska institucija) dogovorila da će financirati tužiteljevu izgradnju cijelog [adresa], a zatim mu odobrila samo kredit za dovršetak izgradnje druge zgrade i dijela treće zgrade, znajući pritom, da tužitelj bez izgradnje cijelog naselja, odnosno da dovršetkom samo druge zgrade i prodajom stanova druge zgrade, neće moći vratiti niti kredit prema Ugovorom o kreditu od 11. prosinca 2007., ali niti ostvariti projekt zbog kojeg je ušao u poslovni odnos s tuženikom. Time je tužitelju, svojim nesavjesnim ponašanjem, nedvojbeno prouzrokovala prije spomenutu štetu u vidu izmakle koristi i u visini koja je pravilno utvrđena. Zbog toga je sud drugog stupnja osnovano odbio žalbu tuženice u tom dijelu i potvrdio prvostupanjsku presudu, stoga u tom dijelu nisu ostvareni niti materijalnopravni revizijski razlozi tuženice.

12. U odnosu na preinačujući dio pobijane presude kojim je dio tužbenog zahtjeva glede glavne stvari i dijela kamatne tražbine odbijen (točka II. izreke pobijane presude i podtočke 1. do 4.) valja istaknuti slijedeće:

12.1. Neosnovano se revizijom tužitelja tvrdi da pobijana presuda u odbijajućem dijelu nema razloga o odlučnim činjenicama, naprotiv, jednako kao i u odnosu na prihvaćajući dio tužbenog zahtjeva, presuda suda drugog stupnja ima jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama, slijedom čega nema nedostataka koji onemogućavaju ispitivanje (članak 354. stavak 2. točka 11. ZPP).

12.2. Navode o bitnoj povredi odredaba parničnog postupka koja onemogućava ispitivanje tužitelj obrazlaže tvrdnjom da je pogrešan zaključak drugostupanjskog suda kojim polazi od premise - da su projekti [adresa] i [adresa] tri samostalna projekta te da je tužitelj mogao sklopiti ugovor s drugom bankom i da u odnosu na ponašanje tuženika u tom dijelu nema uzročno posljedične veze s utuženom tražbinom. Međutim, takvim se navodima osporava logičan zaključak suda i njegova pravna ocjena koji su, za revizijski sud, u svemu pravilno utemeljeni na činjeničnim utvrđenjima prvostupanjske presude i stanju spisa (primjenom članka 373.a ZPP).

12.3. Naime, odlučujući o žalbi (u korist tuženice i na štetu tužitelja), sud drugog stupnja ističe da izgradnja stambenih objekata u navedenim naseljima nije bio jedinstveni, međusobno povezani projekt, već zaključuje da se radilo o tri samostalna projekta putem kojih je tužitelj uz suradnju poslovnih banaka imao namjeru izgraditi stambene zgrade namijenjene prodaji, zbog čega je prvostupanjski sud pogrešno zaključio kako tuženikovo neispunjenje obveza iz poslovnog odnosa oko izgradnje stambenih zgrada u [adresa] ima za posljedicu i na tužiteljeve projekte vezane za izgradnju stambenih zgrada u [adresa] i [adresa]. U vezi tužiteljevih projekata za izgradnju stambenih zgrada u [adresa] i [adresa] stranke su bile u pregovorima koji ne obvezuju u smislu odredbe članka 251. stavak 1. ZOO-a, a tužitelj je za financiranje tih izgradnji mogao sklopiti ugovor s bilo kojom drugom bankom, jer radove na tim projektima nije niti započeo. Stoga, po ocjeni drugostupanjskog suda, nema uzročno posljedične veze između prekida pregovaranja i štete za koju tužitelj tvrdi da mu je nastala.

12.4. Prema odredbama članka 251. ZOO/05 (1) Pregovori koji prethode sklapanju ugovora ne obvezuju. (2) Ali strana koja je pregovarala ili prekinula pregovore suprotno načelu savjesnosti i poštenja odgovorna je za štetu koja je time prouzročena drugoj strani. (3) Suprotno je načelu savjesnosti i poštenja, između ostalog, ako strana uđe u pregovore s drugom stranom bez prave namjere da s tom stranom sklopi ugovor.

12.5. Zbog toga je po tužitelju osporeni zaključak suda drugog stupnja (da izgradnja stambenih objekata u navedenim naseljima nije bio jedinstveni, međusobno povezani projekt) bez daljnjega pravilan te ga kao takvog prihvaća i ovaj revizijski sud. Osim toga, s obzirom na zaključak da izgradnja stambenih objekata u navedenim naseljima nije bio jedinstveni projekt, nije moguće sa sigurnošću ni zaključiti - da bi pregovaranje od strane tuženice ili prekid pregovora u odnosu na takav (nejedinstveni) projekt, bilo suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Radilo se o projektu koji, prema obrazloženju pobijane presude, nije ni bio započet s tim da je tužitelj uz suradnju poslovnih banaka (tek i samo) imao namjeru izgraditi stambene zgrade namijenjene prodaji, slijedom toga sve kad bi se (i ovdje) kojim slučajem pretpostavila nesavjesnost banke, jasno je da doista, kako je to logično i razložno istaknuo sud drugog stupnja, nema čvrste uzročno posljedične veze između prekida tih i takvih pregovora te možebitne štete u vidu izmakle koristi za koju tužitelj tvrdi da bi mu nastala.

13. Iz tih je razloga revizije stranaka, primjenom odredbe iz članka 393. ZPP-a, valjalo odbiti kao neosnovane i presuditi kao u izreci.

14. Međutim, revizija tužitelja u odnosu na troškove parničnog postupka nije dopuštena.

14.1. Odredbom čl. 400. st. 1. ZPP propisano je da stranke mogu podnijeti reviziju protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno završen u sporovima u kojima bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude (čl. 382. ZPP).

14.2. Na sjednici Građanskog odjela VSRH broj Su-4-19/15-19 od 16. studenog 2015. zauzeto je pravno shvaćanje da pravomoćno i drugostupanjsko rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg je dopuštena revizija.

14.3. Prema navedenom shvaćanju rješenje drugostupanjskog suda o troškovima parničnog postupka nije rješenje iz čl. 400. ZPP protiv kojeg je dopuštena revizija jer u pogledu parničnih troškova spor niti počinje niti se dovršava. Samo u odnosu na predmet spora određen tužbom počinje teći parnica, ispituje se litispendencija, objektivna kumulacija tužbenog zahtjeva i objektivno preinačenje tužbenog zahtjeva, i samo u odnosu na predmet spora se postupak dovršava pojedinačnim aktom, bilo presudom ili rješenjem.

14.4. Stoga je na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP valjalo riješiti kao u izreci rješenja.

15. Tužitelju nije dosuđen trošak sastava za odgovora na reviziju, jer ta parnična radnja nije bila potrebna niti svrhovita za vođenje ove parnice (članak 166. stavak 1. ZPP).

Zagreb, 8. travnja 2025.

Predsjednik vijeća:

Ivan Vučemil