REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-304/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Branke Šabarić Zovko, predsjednice vijeća, Dubravke Zubović, sutkinje izvjestiteljice, i Kristine Saganić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja INTERACTA, UDRUGA ZA PRODUKCIJU I INTERAKCIJU U KULTURI I OBRAZOVANJU, OIB 56169165883, Krešimirov trg 7, Zagreb, kojeg zastupa punomoćnik, odvjetnik Ante Šeparović, Zagreb, Slavenskog 1/I, protiv tuženika NACIONALNA ZAKLADA ZA RAZVOJ CIVILNOGA DRUŠTVA, OIB 56203195550, Ulica Alberta Ognjana Štrige 1a, Zagreb, kojeg zastupa punomoćnica, odvjetnica Ivana Špehar Janković iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Imon Choudhury i Ivana Špehar Janković, Zagreb, Labinska 10, radi naknade štete, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2908/2023-12 od 19. studenog 2024., u sjednici vijeća održanoj 8. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2908/2023-12 od 19. studenog 2024. u točkama I. i II. izreke.

II. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troška sastava odgovora na žalbu u iznosu od 1.347,45 EUR.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2908/2023-12 od 19. studenog 2024. odbijen je tužiteljev tužbeni zahtjev da mu tuženik plati iznos od 34.333,45 EUR sa zateznim kamatama od dana donošenja presude do isplate po stopi koja se određuje za ostale odnose (točka I. izreke). Naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 5.625,00 EUR sa zateznim kamatama od 19. studenog 2024. do isplate po stopi koja se određuje za ostale odnose (točka II. izreke). Odbijen je tužiteljev zahtjev za naknadom parničnog troška u iznosu od 7.500,00 EUR sa zateznim kamatama (točka III. izreke).

2. U obrazloženju presude prvostupanjski sud u bitnome navodi da je tužitelj 27. srpnja 2022. kao korisnik bespovratnih sredstava, sklopio s Ministarstvom kulture i medija, kao posredničkim tijelom razine 1 (PT1) i tuženikom, kao posredničkim tijelom razine 2 (PT2), Ugovor o dodjeli bespovratnih sredstava oznake UP.02.1.1.14.0181, kojim ugovorom su tužitelju osigurana bespovratna novčana sredstva u iznosu od 66.037,20 EUR za provedbu projekta pod nazivom „PROSocijalno uključivanje mladih otočana u oživljavanje baštine transmedijskim digitalnim STORytellingom“. Navodi da tužitelj smatra da je zbog propusta tuženika da u ugovorenim rokovima pregleda i odobri podnijete zahtjeve za naknadu sredstava (ZNS) te obavijesti Ministarstvo kulture i medija kao posredničko tijelo, koje će izvršiti isplatu ugovorenih iznosa, pretrpio štetu u iznosu od 34.333,45 EUR, koji nije isplaćen zbog opisanog neizvršavanja i kršenja ugovornih obveza i neprofesionalnog postupanja tuženika. Prvostupanjski sud utvrđuje da je odredbom članka 23.1. Općih uvjeta koji se primjenjuju na projekte financirane iz Fondova u financijskom razdoblju 2014. - 2020. godine i čine sastavni dio predmetnog ugovora o dodjeli bespovratnih sredstava, određeno da posrednička tijela (time i tuženik) nisu odgovorna za štetu koju pretrpi korisnik (tužitelj) tijekom provedbe ugovorenog projekta ili zbog njegove provedbe, osim ako je šteta nastala kao posljedica namjernog postupanja ili krajnje nepažnje posredničkih tijela ili osoba za koje oni odgovaraju. Prvostupanjski sud zaključuje da utužena šteta nije posljedica namjere niti krajnje nepažnje tuženika kao posredničkog tijela ili osoba za koje on odgovara, odnosno da tužitelj navedeno nije dokazao. Pored toga, utvrđuje da u konkretnom slučaju ne postoji protupravnost na strani tuženika kao jedne od pretpostavki za naknadu štete. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud odbija tužiteljev tužbeni zahtjev u cijelosti.

3. Tužitelj je podnio žalbu protiv presude, koju pobija u točkama I. i II. izreke zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP). U žalbi ukazuje da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. ZPP-a u vezi s odredbom članka 335. stavka 4. ZPP-a, budući da presuda nije donesena, objavljena, izrađena, odnosno uručena ili otpremljena u roku od 45 dana od zaključenja glavne rasprave, a da je ta odredba kogentne naravi. Vjeruje da je presuda zahvaćena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a. Ističe da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da ne postoji protupravnost na strani tuženika. Obrazlaže da je tužitelj kao korisnik bespovratnih sredstava predao sve zahtjeve za naknadu sredstava i time ispunio svoju ugovornu obvezu, a da tuženik nije u rokovima propisanim odredbom članka 16. 3. i 16.11. Općih uvjeta provjerio i potvrdio predane zahtjeve zbog čega tužitelju nisu isplaćena ugovorena sredstva, a radi čega je tužitelj u konačnici pretrpio utuženu štetu. Smatra paušalnim i neobrazloženim zaključak suda da tužitelj nije ispunio svoje ugovorne obveze pa da tuženik time nije morao niti ispuniti svoje ugovorne obveze. Ističe da je neosnovan zaključak prvostupanjskog suda da ne postoji namjera, odnosno krajnja nepažnja tuženika, budući da je znao koliko su tužitelju ta sredstva značajna i da u slučaju raskida ugovora može doći do gašenja udruge, a što proizlazi iz iskaza svjedoka ĐVŽ, radnice tuženika. Smatra da je prvostupanjski pogrešno ocijenio koji se ugovor i koji se opći uvjeti primjenjuju u konkretnom slučaju budući da su tužitelj i tuženik u spis dostavili različite isprave. Ističe da sud neosnovano ne uvažava pisanu izjavu zastupnice po zakonu tužitelja iako je ona potvrdila tu izjavu u svom usmenom iskazu. Smatra da je sud trebao donijeti međupresudu u smislu odredbe članka 330. ZPP-a, budući da su za to bili ispunjeni svi uvjeti. Zahtijeva trošak sastava žalbe u iznosu od 1.562,50 EUR, uvećano za sudsku pristojbu za žalbu protiv presude.

4. Tuženik je odgovorio na tužiteljevu žalbu, koju u cijelosti smatra neosnovanom. Zahtijeva trošak sastava odgovora na žalbu u iznosu od 1.250,00 EUR (uključujući PDV od 25%), uvećano za sudsku pristojbu za odgovor na žalbu u iznosu od 97,45 EUR, odnosno ukupno iznos od 1.347,45 EUR.

5. Tužiteljeva žalba nije osnovana.

6. Pobijana presuda je ispitana na temelju odredbe članka 365. ZPP-a u granicama razloga određenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Ovaj sud je utvrdio da je pobijana presuda pravilna i na zakonu osnovana.

7. Predmet spora je tužiteljev zahtjev s osnove isplate iznosa od 34.333,45 EUR na ime naknade štete, koju je tužitelj pretrpio zbog neizvršavanja i kršenja ugovornih obveza tuženika iz Ugovora o dodjeli bespovratnih sredstava oznake UP.02.1.1.14.0181 i neprofesionalnog postupanja tuženika.

8. Pobijanom presudom nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju tuženik ukazuje u žalbi. Presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Izreka presude nije nerazumljiva ni proturječna sama sebi i razlozima presude. Presuda sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama na kojima je zasnovana, ti razlozi nisu međusobno proturječni niti postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima zastupnika po zakonu stranka i samih tih isprava i zapisnika.

9. Neosnovani su tužiteljevi žalbeni navodi da je rok propisan odredbom članka 335. stavka 4. ZPP-a kogentne naravi. Naime, u konkretnom slučaju, glavna rasprava je zaključena 4. listopada 2024., dok je pobijana presuda donesena, objavljena i izrađena 19. studenog 2024. Rok od 45 dana, određen odredbom članka 335. stavka 4. ZPP-a istekao je 18. studenog 2024. Dakle, u konkretnom slučaju, radi se o prekoračenju propisanog roka u trajanju od jedan dan te prema ocjeni ovog suda to nikako nije moglo utjecati na zakonitost i pravilnost odluke o zahtjevu tužitelja. Osim toga, rok propisan odredbom članka 355. stavka 4. ZPP-a instruktivne je prirode.

10. Također, neosnovani su tužiteljevi žalbeni navodi da je prvostupanjski sud trebao donijeti međupresudu u smislu odredbe članka 330. ZPP-a u pogledu osnovanosti osnove predmetnog tužbenog zahtjeva. Naime, u smislu navedene odredbe, donošenje međupresude je opcionalno, a u predmetnom slučaju, budući da je prvostupanjskom presudom odbijen tužbeni zahtjev, donošenje međupresude bilo bi u potpunosti nesvrsishodno, neracionalno i suprotno načelu ekonomičnosti parničnog postupka.

11. U odnosu na tužiteljev žalbeni navod da je prvostupanjski sud trebao uvažiti pisanu izjavu zastupnice po zakonu tužitelja, ovaj sud ocjenjuje da je prvostupanjski sud ispravno postupio kada predmetnu izjavu nije uzeo u obzir. Naime, u skladu s odredbom članka 492.c ZPP-a, pisani iskaz zastupnice po zakonu tužitelja trebao je biti potpisan, a njen potpis je trebao biti ovjeren kod javnog bilježnika. Budući da pisani iskaz zastupnice po zakonu (list 250. do 286. spisa) nije ni potpisan niti je potpis davatelja izjave ovjeren kod javnog bilježnika, takav iskaz nije pravovaljan te ga prvostupanjski pravilno nije uzeo u razmatranje. Prvostupanjski sud je stoga usmeno saslušao zastupnicu po zakonu tužitelja na ročištu 4. listopada 2024. čime joj je omogućeno da svoj iskaz da neposredno pred prvostupanjskim sudom.

12. Nadalje, ispravan je zaključak prvostupanjskog suda u odnosu na mjerodavan ugovor o dodjeli bespovratnih sredstava i opće uvjete, koji se primjenjuju u konkretnom slučaju. Razvidno je da su stranke u spis dostavile različite ugovore i opće uvjete. I prema ocjeni ovog suda, mjerodavan je ugovor koji je tuženik dostavio u spis (list 145. do 154. spisa) budući da je potpisan od strane svih ugovornih strana pa tako i tužitelja, koji je posljednji potpisao predmetni ugovor. Ugovor koji je dostavio tužitelj (list 49. do 57. spisa) nije potpisan od strane tužitelja.

13. Također, ovaj sud smatra mjerodavnim Opće uvjete koji se primjenjuju na projekte financirane iz Fondova u financijskom razdoblju 2014. – 2020. godine (list 175. do 206. spisa) budući da se predmetni Ugovor o dodjeli bespovratnih sredstava oznake UP.02.1.1.14.0181 poziva upravo na opće uvjete s identičnim nazivom, dok opći uvjeti koje je tužitelj dostavio u spis nose drugačiji naziv (Opći uvjeti koji se primjenjuju na projekte financirane iz europskih strukturnih i investicijskih fondova u financijskom razdoblju 2014.-2020. godine).

14. Tužitelj je stajališta da je tuženik postupio protupravno na način da je prekršio ugovorne odredbe time što nije u ugovorenim rokovima provjerio i potvrdio predane tužiteljeve zahtjeve za naknadu sredstava te izdao zahtjev Ministarstvu kulture i medija za izvršenje plaćanja, zbog čega tužitelju nisu isplaćena bespovratna sredstva, čime je tužitelj pretrpio štetu. Smatra da se namjera, odnosno krajnja nepažnja tuženika očituje u činjenici da je životno logično i uvjerljivo da je tuženik morao znati da će tužitelju nastati šteta ako mu se ne isplati ono što je ugovoreno, posebice s obzirom na to da zna da većina udruga ovisi o isplatama bespovratnih sredstava i da zbog raskida ovakvih ugovora može doći do gašenja udruge.

15. Analizom i ocjenom dokumentacije u spisu i svih provedenih dokaza, ovaj sud zaključuje da je prvostupanjski sud pravilno odbio tužiteljev tužbeni zahtjev.

16. Naime, prema ocjeni ovog suda tuženik nije niti morao potvrditi zaprimljene zahtjeve za naknadu sredstava ako je smatrao da su oni manjkavi i nepotpuni te u tom slučaju nije niti mogao odobriti predmetne zahtjeve i izdati nalog nadležnom ministarstvu za isplatom novčanih sredstava. U skladu s odredbom članka 16.3. Općih uvjeta troškove navedene u zahtjevima za naknadom sredstava provjerava i potvrđuje PT2 (tuženik) u roku od 45 dana od primitka istog. PT2 može zatražiti dodatne informacije, dokumentaciju ili pojašnjenja od korisnika (tužitelja) u roku koji ne može biti kraći od 3 niti duži od 10 radnih dana, osim ako PT2 i korisnik ne dogovore drugačije. Vrijeme potrebno za dostavu dodatnih informacija, dokumentacije ili pojašnjenja ne utječe na tijek roka unutar kojeg PT2 provjerava zahtjev za nadoknadom sredstava. Za slučaj da korisnik ne dostavi tražene dokumente/podatke u roku koji je odredio PT2, PT2 neće potvrditi predmetne troškove.

17. Budući da tužitelj tijekom prvostupanjskog postupka ističe da su svi zahtjevi uredno predani i ispravni, dok tuženik ukazuje da su zahtjevi za naknadom sredstava bili nedostatni za odobrenje u smislu manjkavosti predane dokumentacije uz zahtjev i neprihvatljivosti određenih troškova, na tužitelju je bio teret dokazivanja da dokaže urednost i ispravnost podnesenih zahtjeva. Međutim, tužitelj u spis predmeta nije dostavio sporne zahtjeve za naknadu sredstava. Budući da se u spisu ne nalaze predmetni zahtjevi za naknadu sredstava nije moguće provjeriti jesu li oni uredno sastavljeni i je li dokumentacija predana uz te zahtjeve bila dostatna za odobrenje i jesu li troškovi čija je naknada zatražena bili prihvatljivi. Tužitelj na tu okolnost nije dostavio dokaze niti je predložio provođenje dokaza.

18. Odredbom članka 14.1. Općih uvjeta, propisano je da se zahtjev za naknadom sredstava podnosi u pisanom i u elektroničkom obliku, a potpisuje ga i pečatira ovlaštena osoba korisnika (tužitelja). Dakle, tužitelj je osim elektroničkim putem bio dužan predavati predmetne zahtjeve i u fizičkom obliku. Slijedom navedenog, ovaj sud ocjenjuje da je tužitelj bio u mogućnosti dostaviti u spis predmetne zahtjeve za naknadom sredstava, ali je to propustio učiniti.

19. U skladu s odredbom članka 23.1. Općih uvjeta tuženik kao posredničko tijelo nije odgovoran za štetu koju pretrpi korisnik (tužitelj) tijekom provedbe ugovorenog projekta ili zbog njegove provedbe, osim ako je šteta nastala kao posljedica namjernog postupanja ili krajnje nepažnje tuženika kao posredničkog tijela ili osobe za koju on odgovora. Ovaj sud je mišljenja da je bilo poteškoća u komunikaciji između stranaka i u implementaciji nove platforme preko koje su se podnosili zahtjevi za naknadu sredstava elektroničkim putem, međutim, u tome se ne očituje nikakva namjera ili krajnja nepažnja tuženika niti osoba za koje on odgovora. Naime, iz spisa proizlazi da je tužitelju nesporno višekratno produljivan rok za predaju predmetnih zahtjeva zbog poteškoća u implementaciji nove platforme. Iz iskaza svjedoka ĐVŽ proizlazi da je tuženik organizirao radionice na kojima su dane upute i objašnjenja kako da se podnesu zahtjevi za naknadu sredstava i izvješća te prilaže tražena dokumentacija, a da se na te radionice tužitelj nije odazvao. Također, tuženik je imao organiziranu službu za podršku korisnicima, koja je bila aktivna i na raspolaganju korisnicima, pa tako i tužitelju, u bilo kojem trenutku. Nadalje, tuženik je u skladu s odredbom članka 17.3. Općih uvjeta zatražio provjeru na licu mjesta pregledom relevantne dokumentacije vezane uz provedbu projekta, a koju provjeru tužitelj nije osigurao uz obrazloženje da je zastupnik po zakonu tužitelja na službenom putu i dulje odsutan zbog angažmana na međunarodnom projektu, što potvrđuje i iskaz samog zastupnika po zakonu tužitelja. U prilog navedenom ide i činjenica da je predmetni ugovor o dodjeli bespovratnih sredstava u konačnici jednostrano raskinut od strane tuženika na temelju odredbe članka 24. Općih uvjeta u vezi s odredom članka 17. Općih uvjeta.

20. Slijedom svega iznesenog, prema ocjeni ovog suda, tužitelj nije dokazao sve pretpostavke odgovornosti za naknadu štete koje kumulativno moraju biti ispunjene za utvrđenje odgovornosti za štetu. Tužitelj u smislu odredbe članka 219. stavka 1. ZPP-a nije dokazao da bi bilo koja tuženikova radnja u konkretnom slučaju bila protupravna niti je dokazao da je tuženik postupao s namjerom, odnosno krajnjom nepažnjom pa da bi zbog toga tužitelju nastala šteta.

21. Tužitelj u žalbi pobija odluku o parničnom trošku, međutim ne obrazlaže razloge zbog kojih osporava tu odluku. Iz žalbenih navoda proizlazi da tužitelj pobija odluku o parničnom trošku budući da je pogrešna odluka suda o glavnoj stvari. Odluka o parničnom trošku je pravilna i zakonita, u skladu s odredbama članaka 154. i 155. ZPP-a.

22. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a odlučiti kao u točki I. izreke ove drugostupanjske presude.

23. Na temelju odredbe članka 166. ZPP-a u vezi s odredbom članaka 154. i 155. ZPP-a, odbijen je tuženikov zahtjev za naknadu troška sastava odgovora na žalbu jer ta radnja nije bila potrebna za vođenje ove parnice stoga je odlučeno kao u točki II. izreke ove drugostupanjske presude.

Zagreb, 8. travnja 2025.

Predsjednica vijeća

Branka Šabarić Zovko