REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula – Pola

Poslovni broj: Gž R-58/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Puli – Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Mirne-Nade Terlević Sebastijan, kao predsjednice vijeća, Miroslava Ružića, kao člana vijeća i suca izvjestitelja te Zorana Šarića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja UA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Ivani Binički Ložnjak, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženice Republike Hrvatske za Ministarstvo financija, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom građanskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj: Pr-16382/2021-35 od 15. veljače 2024., na sjednici vijeća održanoj 8. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Prihvaća se kao djelomično osnovana, a u preostalom dijelu odbija kao neosnovana, žalba tuženice i preinačuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj: Pr-16382/2021-35 od 15. veljače 2024. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke, u kojemu je odlučeno o zahtjevu za naknadu neimovinske štete, na način da ista, u tomu dijelu, sada preinačena, glasi:

„Nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj, za Ministarstvo financija, da isplati tužitelju UA na ime naknade neimovinske štete iznos od 7.100,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom računatom na taj iznos od 2. studenoga 2020. pa do isplate, po stopi zakonske zatezne kamate koja se do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotnih poena, a od 1. siječnja 2023. za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, sve u roku od 15 dana, dok se u preostalomu dijelu, u visini od 1.792,43 eura, tužbeni zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete odbija kao neosnovan.“

i

r i j e š i o  j e

I Prihvaća se kao osnovana žalba tuženice pa se ukida presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj: Pr-16382/2021-35 od 15. veljače 2024. u pobijanom dijelu pod točkama II. i III. izreke, u kojemu je odlučeno o zahtjevu za naknadu imovinske štete i troškovima postupka te predmet u tomu ukinutomu dijelu vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II O troškovima postupka nastalim u povodu pravnog lijeka odlučit će se u konačnoj odluci.

III Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom prvostupanjskog suda suđeno je:

„I. Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj, Ministarstvu financija, Katančićeva 5, OIB- 18683136487 da isplati tužitelju AA iz [adresa], OIB- [osobni identifikacijski broj] na ime naknade neimovinske štete iznos od sveukupno 8.892,43 EUR / 67.000,00 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na navedeni iznos od dana 02. studenoga 2020. do 31.12.2022.g. obračunatom po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, a od 01.01.2023.g. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, sve sukladno odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj, Ministarstvu financija, Katančićeva 5, OIB- 18683136487 da isplati tužitelju AA iz [adresa], OIB- [osobni identifikacijski broj] na ime naknade imovinske štete iznos od sveukupno 2.692,94 EUR / 20.290,00 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na navedeni iznos od dana 02. studenoga 2020. do 31.12.2022.g. obračunatom po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, a od 01.01.2023.g. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, sve sukladno odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj, Ministarstvu financija, Katančićeva 5, OIB- 18683136487 da nadoknadi tužitelju AA iz [adresa], OIB- [osobni identifikacijski broj] troškove postupka u iznosu od 3.113,90 eura nastale vođenjem ovopredmetnog postupka uvećano za pripadajući PDV, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate obračunatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, sve sukladno odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku od 15 dana.“

2. Protiv navedene presude žalbu, pravovremeno, podnosi tuženica. Žalbu podnosi zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primijene materijalnog prava. U žalbi, u bitnomu, navodi: da prvostupanjski sud nije pravilno utvrdio i ispravno cijenio sve okolnosti relevantne za zakonitu odluku o visini dosuđene odštete; da je sud prvog stupnja, prvenstveno propustio uzeti u obzir sve činjenične i pravne elemente koji su objektivno mjerodavni za donošenje odluke pa tako nije uzeo u obzir ponašanje tužitelja koje nije odgovaralo uobičajenom pažljivom postupanju prosječne osobe, a koje je uvelike doprinijelo nastanku odnosno povećanju štete, uzimljući u o obzir da se, konkretno, doprinos tužitelja očitovao u neopreznom kretanju po Ijestvama, zbog čega je izgubio ravnotežu i pao na pod; da prvostupanjski sud, s tim u svezi, smatra da je zbog utvrđenih nepravilnosti tuženice u vezi osposobljavanja za rad na siguran način došlo do ozljeđivanja tužitelja, iako je razvidno da se u konkretnomu slučaju radi o djelovanju subjektivnog čimbenika tužitelja (nesmotrenost, nepažnja i tomu slično) koji je, u konačnici, doveo do ozljede; da je daljnji doprinos tužitelja razvidan u razdoblju nakon ozljeđivanja u kojemu isti, umjesto liječenje na teret HZZO koje mu je preporučeno od strane liječnika, samoinicijativnim odlascima na privatne terapije neopravdano uvećava opseg i visinu nastale štete i takvim potenciranim radnjama generira dodatne troškove, što odstupa od redovnog ponašanja drugih osoba u istim okolnostima, a prvostupanjski sud ne uzimlje u obzir prigodom donošenja presude; da je obzirom na to da se pravilo o doprinosu oštećenika odnosi na svaku radnju ili propuštanje kojim je šteta nastala ili se povećala, njegov doprinos potrebno utvrđivati i u slučajevima kada poslodavac odgovara po načelu objektivne odgovornosti za štetu jer može upućivati na neprihvatljivost ponašanja oštećenika, osobito kada je u konkretnomu slučaju isti postupao iz namjere, odnosno znajući i hotimice; da iz pobijane presude proizlazi da sud prvog stupnja nije kvantificirao doprinos tužitelja, jer nije cijenio da radnje koje je poduzeo utječu na visinu doprinosa koja se tužitelju opravdano može predbaciti; da je prvostupanjski sud prigodom donošenja presude dužan dati ocjenu svakog dokaza pojedinačno i svih dokaza zajedno, dajući za svoju odluku valjane razloge, međutim, u konkretnomu slučaju isti ne obrazlaže na temelju čega je tužitelju dosudio 623,80 eura na ime materijalnih troškova putovanja od kuće do zdravstvene ustanove te iznos za progresivne dioptrijske naočale u visini od 1.538,26 eura, obzirom da tužitelj u svojoj zamolbi za troškove liječenja i naknadu za ozljedu na radu od 2. studenoga 2020. navodi kako nema niti jedan račun za troškove goriva, fizijatra, masera te fizikalne terapije jer mu je jeftinije platiti bez računa; da je općepoznata činjenica da se gorivo na benzinskoj postaji ne može kupiti bez računa, kao i da ispis cestovne udaljenosti do toplica i drugih odredišta za privatnu rehabilitaciju koji tužitelj dostavlja u spis ne može biti dokaz osnovanosti zahtjeva za naknadom troškova putovanja; da troškove privatne terapije u specijalnoj bolnici za medicinsku rehabilitaciju, koju je započeo na vlastitu inicijativu, tužitelj nije dokazao ni jednim računom niti ga je prvostupanjski sud pozvao da to učini; da plaćanje takve rehabilitacije na ovaj način tereti tuženika, iako je ista usluga osigurana u okviru zdravstvenog sustava i iako su troškovi pokriveni u okviru zdravstvenog osiguranja, što je neprihvatljivo; da tužitelj svoj zahtjev za naknadu troškova temelji isključivo na liječničkoj dokumentaciji i jednom predračunu za izradu progresivnih naočala koja nikada nije realizirana, međutim, sud prvog stupnja tužitelju za navedene progresivne naočale dosudio 1.538,26 eura, iako je sam tužitelj izrijekom naveo da je u trenutku pada nosio obične dioptrijske naočale, a što je razvidno iz vlastoručno potpisane Izjavu tužitelja dan nakon pada i zamolbe za troškove liječenja i naknadu za ozljedu na radu od 2. studenoga 2020.; da je prvostupanjski sud u cijelosti prihvatio i nalaz i mišljenje sudskog vještaka, iako je tuženica, u bitnomu, uspješno osporila pravilnost mišljenja i zaključka medicinskog vještaka zbog utvrđenih nedostataka koji ukazuju da isti nije sastavljen pravilno i potpuno; da sud prvog stupnja prigodom odmjeravanja visine odštete nije cijenio da su tvrdnje tužitelja neuvjerljive i proturječne same sebi, kao niti njegov doprinos opsegu i visini same štete; da prvostupanjski sud ne obrazlaže na osnovu čega je tužitelju dosudio troškove čiji nastanak i visina ničim nisu dokazani niti dokumentirani; da sud prvog stupnja nije u dovoljnoj mjeri cijenio sve odlučne činjenice važne za proces odmjeravanja odštete na koje je tuženica ukazivala tijekom postupka, a koji bi u konačnici rezultirali dosuđivanjem niže naknade; da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka jer presuda nema obrazloženja o odlučnim činjenicama, a pored toga sud prvog stupnja pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo; da radi navedenih razloga nije bilo osnova niti da se tužitelju dosudi parnični trošak u iznosu od 3.113,90 eura, priznajući mu čak neosnovano šest podnesaka iako svi nisu bili nužni za raspravljanje, niti ih prvostupanjski sud obrazlaže.

2.1. Žalbeni je prijedlog da se pobijana presuda preinači na način da se tužiteljev tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan te obveže tužitelja da tuženici naknadi prouzročene parnične troškove, uvećane za troškove žalbenog postupka odnosno, podredno, da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Sa žalbom tuženice postupljeno je prema odredbi članka 359. stavka 1. ZPP.

4. U odgovoru na žalbu tužitelj predlaže odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu. Ujedno zahtijeva i naknadu troškova koji se odnose na sastav njegovog odgovora na žalbu.

5. Žalba tuženice djelomično je osnovana.

6. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja da se tuženici naloži na ime naknade neimovinske štete isplatiti mu iznos od 8.892,43 eura i na ime naknade imovinske štete iznos od 2.692,94 eura, sve sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, a na ime štete koju je pretrpio u štetnom događaju – ozljedi na radu od 31. srpnja 2020. kada je, kao namještenik zaposlen na radnom mjestu namještenika za tehničke i pomoćne poslove u Glavnom tajništvu, Sektoru za javnu nabavu, opće i tehničke poslove, Službi za sigurnosne, obrambene i tehničke poslove Ministarstva financija Republike Hrvatske, postupajući po nalogu nadređene voditeljice službe UAMG, pao na leđa s aluminijskih ljestava i to s visine od oko 1,50 m prigodom postavljanja karniše u već prethodno ugrađeni nosač karniše, pri čemu je zadobio ozljedu desnog ramena i desne strane prsnog koša, smatrajući tuženicu, kao njegovog poslodavca, odgovornom za nastalu štetu.

7. U ovomu postupku nije sporna pasivna procesna legitimacija tuženice, kao niti nastanak navedenog štetnog događaja.

8. Obzirom na žalbu tuženice, sporna je odgovornost tuženice, kao poslodavca tužitelja za njezin nastanak i visina štete koju u ovomu postupku zahtijeva tužitelj.

9. Sud prvog stupnja je nakon provedenog postupka, u cijelosti prihvatio kao osnovan ovaj zahtjev tužitelja zaključujući, u bitnomu: da je tuženica, kao poslodavac tužitelja, odgovorna za štetu koju iz navedenog štetnog događaja trpi tužitelj, kada je, postupajući po nalogu nadređene voditeljice službe UAMG, postavljao karniše na ugrađeni nosač korištenjem aluminijskih ljestava s kojih je tužitelj pao na leđa s visine od oko 1,50 m; da tužitelj nije bio osposobljen za rad na siguran način niti je tuženica, kao njegov poslodavac, prije davanja naloga za rad utvrdila zdravstvenu sposobnost tužitelja za obavljanjem poslova s posebnim uvjetima rada, a uvidom u zapisnik o izvršenom inspekcijskom nadzoru od 18. kolovoza 2020. utvrđene su nepravilnosti u postupanju tuženice zbog kojih je došlo do ozljeđivanja tužitelja, dok pri tomu tuženica nije dokazala da bi šteta nastala zbog više sile, odnosno namjerom ili krajnjom nepažnjom radnika ili treće osobe, na koje poslodavac nije mogao utjecati niti je njihove posljedice mogao izbjeći, unatoč provedenoj zaštiti na radu; da, posljedično tomu, sud prvog stupnja, uz primjenu odredbe članka 111. stavka 1. Zakona o radu („Narodne novine“, broj: 93/14, 127/17, 98/19, 151/22 i 64/23 dalje: ZR) i odredbe članka 1045. (iako se na istu nije izrijekom i pozvao) u vezi odredbe članka 1067. i članka 1100. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - dalje: ZOO) tuženicu obvezao naknaditi štetu koju iz navedenog štetnog događaja trpi tužitelj isplatom iznosa od 8.892,43 eura na ime naknade neimovinske štete i iznosa od 2.692,94 eura na ime naknade imovinske štete.

10. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda žaliteljice, a pazeći pri tomu dodatno - po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavka 2. ZPP na bitne povrede odredaba parničnog postupka i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je pobijana presuda samo djelomično zakonita i pravilna.

11. Prije svega, u ovoj pravnoj stvari, obzirom na žalbene razloge tuženice, kao žaliteljice u dijelu u kojemu sadržajno ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, valja istaknuti da su u pobijanoj presudi, osim u dijelu u kojemu je tužitelju dosuđena naknada imovinske štete (pod točkom II. izreke pobijane presude), navedeni dovoljno jasni razlozi o odlučnim činjenicama, a obrazloženje navedene presude u tomu dijelu nije proturječno niti nejasno, a niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, zbog čega pobijana presuda u tomu dijelu (u kojemu je tužitelju dosuđena naknada neimovinske štete pod točkom I. izreke pobijane presude) nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina zakonitost i pravilnost.

11.1. Sud prvog stupnja, u dijelu u kojemu je tužitelju dosuđena naknada neimovinske štete pod točkom I. izreke pobijane presude, nije počinio ni bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 1. u vezi odredbe članka 8. ZPP na koju sadržajno ukazuje tuženica jer je procesno ovlaštenje suda prvog stupnja da odlučuje o tomu koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svomu uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a što je sud prvog stupnja, u dijelu u kojemu je tužitelju dosuđena naknada neimovinske štete, pravilnom primjenom ove zakonske odredbe, u bitnomu i učinio i ovomu sudu za to dao valjane i prihvatljive razloge.

11.2. Osim toga, prvostupanjski sud nije počinio niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavka 2. ZPP, radi čega ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje da u dijelu u kojemu je tužitelju dosuđena naknada neimovinske štete (pod točkom I. izreke pobijane presude) nije ostvaren zakonski žalbeni razlog bitnih povreda odredaba parničnog postupka.

12. Odredbom članka 111. stavka 1. ZR propisano je da ako radnik pretrpi štetu na radu ili u vezi s radom, poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava.

13. Na temelju odredbe članka 25. stavka 1. Zakona o zaštiti na radu („Narodne novine“ broj: 71/14, 118/14 i 154/14 - dalje ZZR) propisano je da se ozljeda na radu i profesionalna bolest koju je radnik pretrpio obavljajući poslove za poslodavca smatra se da potječe od rada i poslodavac za nju odgovara po načelu objektivne odgovornosti., dok je odredbom stavka 2. ovog članka propisano da poslodavac može biti oslobođen odgovornosti ili se njegova odgovornost može umanjiti ako je šteta nastala zbog više sile, odnosno namjerom ili krajnjom nepažnjom radnika ili treće osobe, na koje poslodavac nije mogao utjecati niti je njihove posljedice mogao izbjeći, unatoč provedenoj zaštiti na radu.

14. Odredbom članka 1045. stavka 1. ZOO propisano je da tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, dok je odredbom članka 1067. stavaka 2. i 3. ZOO propisano da se vlasnik stvari oslobađa se odgovornosti i ako dokaže da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika ili treće osobe, koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao ni izbjeći, ni otkloniti odnosno da se vlasnik oslobađa odgovornosti djelomično ako je oštećenik djelomično pridonio nastanku štete.

15. Cijeneći sadržaj ovih zakonskih odredbi i utvrđeno činjenično stanje suda prvog stupnja (članak 8. ZPP) da je tužitelj, zaposlen na radnom mjestu namještenika za tehničke i pomoćne poslove u Glavnom tajništvu, Sektoru za javnu nabavu, opće i tehničke poslove, Službi za sigurnosne, obrambene i tehničke poslove Ministarstva financija Republike Hrvatske, 31. srpnja 2020., kada je, postupajući po nalogu nadređene voditeljice službe UAMG, postavljao karniše na ugrađeni nosač korištenjem aluminijskih ljestava s kojih je tužitelj pao na leđa s visine od oko 1,50 m, pri čemu se ozlijedio, a da tuženica nije dokazala da je do štetne radnje došlo namjerom ili krajnjom nepažnjom radnika ili treće osobe, na koje poslodavac nije mogao utjecati niti je njihove posljedice mogao izbjeći, ocjena je i ovog suda drugog stupnja, da je sud prvog stupnja pravilno zaključio da je žaliteljica, kao poslodavac tužitelja, koja za nastalu štetu odgovara po načelu objektivne odgovornosti, odgovorna za štetu koju iz navedenog štetnog događaja trpi tužitelj.

15.1. Naime, suprotno žalbenim navodima tuženice, takav pravilan zaključak suda prvog stupnja proizlazi iz iskaza svjedoka PA i UAM (koja je potvrdila da je tužitelj zadobio ozljedu koristeći ljestve, iako nije bio osposobljen za rad na siguran način i nije imao liječnički pregled) i tužitelja saslušanog kao stranke, kao i zapisnika o inspekcijskom nadzoru Državnog inspektorata od 18. kolovoza 2020. (iz sadržaja kojeg proizlaze utvrđene nepravilnosti – da „radnik nije osposobljen za rad na siguran način i da je radnik raspoređen i obavljao je poslove s posebnim uvjetima rada, a nije provjereno je li radnik zdravstveno sposoban) pa u takav zaključak suda prvog stupnja nema razloga sumnjati ni ovaj sud drugog stupnja, samo iz razloga što žaliteljica drugačije, za sebe povoljnije, ocjenjuje ove provedene dokaze, sve imajući pri tomu u vidu odredbu članka 8. ZPP da je pravo suda ocjenjivati provedene dokaze pa je, posljedično tomu i žalbu žaliteljice u ovomu dijelu valjalo ocijeniti neosnovanom.

15.2. Pri tomu, tuženica ne može pretendirati na uspjeh u žalbenom postupku samo osnovom isticanja prigovora činjenične naravi kojima iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza - koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana te prigovora o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu (s izrazom nezadovoljstva ocjenom provedenih dokaza i utvrđenim činjeničnim stanjem) pa je njezina žalba neosnovana i u ovomu dijelu.

16. Odlučujući o visini zahtjeva tužitelja za naknadu neimovinske štete sud prvog stupnja je nakon ocjene provedenih dokaza, a napose nalaza i mišljenja sudskog vještaka medicinske struke utvrdio:

- da je u navedenom štetnom događaju tužitelj zadobio ozljedu desnog ramena i desne strane prsnog koša pri padu s ljestava s visine od oko 1,5 metara;

- da je u svezi sa ovom ozljedom tužitelj trpio bolove jakog intenziteta 10 dana, bolove srednjeg intenziteta 20 dana i slabog intenziteta 100 dana;

- da je trpio primarni strah jačeg intenziteta i kraćeg trajanja, sekundarni strah kao posljedicu tjelesnih ozljeda i njihovih posljedica, jačeg intenziteta u trajanju od 3 dana, srednjeg intenziteta u trajanju od 10 dana, a manjeg intenziteta u trajanju od 15 dana, dok je „kasni“ strah trajao 30 dana;

- da je kod njega nastalo trajno umanjenje njegove opće i radne sposobnosti od 15 % u vidu bolova u desnom ramenu tijekom kretnji, fizičkih aktivnosti i nakon fizičkih aktivnosti, kod promjene vremena i dubljeg udisanja.

17. Obzirom na ovako utvrđeno činjenično stanje sud prvog stupnja je tužitelju (rođenom 1963. godine) na ime neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na temelju odredbe članka 1100. ZOO odmjerio pravičnu novčanu naknadu u ukupnom iznosu od 8.892,43 eura i to na ime povrede prava osobnosti koje trpi zbog pretrpljenih fizičkih bolova iznos od 3.318,07 eura, na ime povrede prava osobnosti zbog pretrpljenog straha iznos od 1.327,23 eura i na ime povrede prava osobnosti zbog pretrpljenih duševnih boli kao posljedice umanjenja njegove životne aktivnosti iznos od 4.247,13 eura.

18. Međutim, uz pravilnu primjenu odredbe članka 1100. stavka 1. ZOO, vodeći pri tomu računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tomu da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom, tužitelju je po ocjeni ovoga suda trebalo pravilno dosuditi pravičnu novčanu naknadu s osnove pretrpljene neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti u ukupnom iznosu od 7.100,00 eura (i to na ime povrede prava osobnosti koje trpi zbog pretrpljenih fizičkih bolova iznos od 3.300,00 eura, na ime povrede prava osobnosti zbog pretrpljenog straha iznos od 1.300,00 eura i na ime povrede prava osobnosti zbog pretrpljenih duševnih boli kao posljedice umanjenja njegove životne aktivnosti iznos od 2.500,00 eura, uzimljući u obzir da tek taj iznos „daje“ toj naknadi značaj realne i pravične, za razliku od po sudu prvog stupnja pogrešno utvrđene visine te naknade u ukupnom iznosu od 8.892,43 eura, a koliko je tužitelj i zatražio.

19. Naime, suprotno žalbenim navodima tuženice, sud prvog stupnja je, po ocjeni ovoga suda, pravilno i opravdano utvrdio da je to, u predmetu provedeno medicinsko vještačenje po vještaku specijalistu kirurgu dr.sc. LA ipak „dalo“ jasan i iscrpan, ali i objektivan i stručan „odgovor“ o odlučnim činjenicama u svezi s posljedicama predmetnog ozljeđivanja tužitelja.

19.1. Okolnost što je tuženica, kako to i navodi, na nalaz i mišljenje tog vještaka dala argumentirane primjedbe, ne može „voditi“ promjeni toga zaključka, kada je taj vještak na te primjedbe dao logične i uvjerljive, isto tako i argumentirane odgovore u svomu pisanom očitovanju od 9. svibnja 2023. (stranica 146 spisa) i kada te primjedbe žaliteljice, same za sebe, nakon što je na njih odgovoreno i nakon što tuženica, s tim u svezi, nije imala nikakve daljnje dokazne prijedloge u svezi s predmetom toga vještačenja, ne mogu dovest u pitanje objektivnost i stručnost toga vještaka.

20. Stoga, kako je sud prvog stupnja u tomu dijelu u svemu pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje relevantno za pravilno presuđenje ove pravne stvari u pogledu odlučivanja o osnovanosti osnova tužbenog zahtjeva i visini naknade neimovinske štete, kako je na tako pravilno utvrđeno činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo glede pravne osnove tužbenog zahtjeva tužitelja i kako je djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo prigodom odlučivanja o visini naknade neimovinske štete, a pri tomu nije počinio ni one bitne povrede parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, kao ni one na koje je tuženica ukazivala u svojoj žalbi, valjalo je prihvatiti kao djelomično osnovanu, a u preostalomu dijelu odbiti kao neosnovanu, žalbu tuženice i prema odredbi članka 373. točke 3. ZPP presuditi kao u izreci ove presude.

21. Međutim, u pravu je žaliteljica kada prigovara odluci prvostupanjskog suda u pogledu dosuđenog iznosa naknade imovinske štete koju trpi tužitelj, obzirom da da pobijana presuda (pod točkom II. izreke) u tomu dijelu ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati njezina zakonitost čime je ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP na koju osnovano sadržajno ukazuje tuženica.

22. Naime, prema odredbi članka 338. stavka 4. ZPP propisano je da pismeno izrađena presuda, između ostalog, mora sadržavati i obrazloženje, u kojem će sud izložiti zahtjeve stranaka i njihove navode o činjenicama na kojima se ti zahtjevi temelje, dokaze, a i propise na kojima je sud utemeljio svoju presudu.

22.1. Pri tomu, pravo je prvostupanjskog suda da prema svomu vlastitom, slobodnom uvjerenju, a na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog pojedinog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane (članak 8. ZPP), ali je isto tako obveza suda da o tim odlučnim činjenicama da valjane, logične i napose uvjerljive razloge.

22.2. Međutim, ovoj pobijanoj odluci takvi razlozi, kraj iznesenih žalbenih razloga žaliteljice, nedostaju pa se navedena presuda u tomu dijelu u kojemu je odlučeno o zahtjevu tužitelja na naknadu imovinske štete ni ne može ispitati, radi čega je i ostvarena navedena bitna povreda odredbi parničnog postupka.

22.3. Naime, sud je odlučujući o zahtjevu tužitelja za naknadu imovinske štete samo naveo: „26. Što se tiče tuđe pomoći i njege za svakodnevne poslove, sud je tužitelju s tog osnova dosudio iznos od 530,89 eura. Tužitelju je s osnova tuđe pomoći i njege dosuđena šteta sukladno osnovu utvrđenom u vještačenju, ali i uvažavajući uvjerljiv iskaz tužitelja. 27. Sud je po osnovi materijalnih troškova putovanja od kuće do zdravstvene ustanove tužitelju dosudio 623,80 eura te iznos za progresivne dioptrijske naočale od 1.538,26 eura.“ pa pobijana presuda u tomu dijelu ne sadrži valjane razloge o odlučnim činjenicama pa se, kao takva, ne može niti ispitati, a na što pravilno ukazuje i tuženica u svojoj žalbi.

22.4. Pri tomu, valja istaknuti da je prvostupanjski sud tužitelju u cijelosti dosudio zatraženu naknadu imovinske štete na ime tuđe pomoći i njege u iznosu od 530,89 eura, a koju je tužitelj zatražio osnovom utvrđenja vještaka specijalista kirurga dr.sc. LA iz njegovog pisanog nalaza i mišljenja od 9. lipnja 2022. da je tužitelju zbog zadobivenih ozljeda bila potrebna tuda pomoć i njega u trajanju od ukupno 160 sati („tuđa pomoć druge osobe bila je potrebna po 4 sata dnevno kroz 10 dana, te nakon toga po 3 sata dnevno kroz 20 dana i 2 sata dnevno kroz 30 dana za vrijeme provedenog liječenja kod kuće“ – stranica 122 spisa), unatoč tomu što je navedeni vještak, očitujući se na primjedbe tuženice u svomu nastavnom očitovanju – odgovoru od 9. svibnja 2023. jasno naveo da je u tomu dijelu prihvatio tuženičin prigovor o trajanju potrebe za tuđom pomoći s obzirom na navod tužitelja u zamolbi za troškovima liječenja pa stoga njegov „korigirani nalaz jest da je tuđa pomoć tužitelju bila potrebna 10 dana po 4 sata dnevno te 20 dana po 3 sata dnevno“ (stranica 146 spisa), dakle konačna je ocjena vještaka da je tužitelju zbog zadobivenih ozljeda bila potrebna tuda pomoć i njega u trajanju od ukupno 100 sati pa, posljedično tomu, pobijano rješenje ne sadrži razloge iz kojih bi se moglo provjeriti i u odnosu na tu po vještaku nastavno drugačije utvrđenu činjenicu (da je tužitelju zbog zadobivenih ozljeda bila potrebna tuda pomoć i njega u trajanju od ukupno 100 sati), razloge iz kojih bi se moglo „vidjeti“ da li je to spomenuto uopće i vrednovano u procesu odlučivanja o visini naknade imovinske štete na ime tuđe pomoći i njege.

23. Stoga, kako sud prvog stupnja u tomu dijelu, u kojemu je odlučeno o zahtjevu tužitelja za naknadu imovinske štete nije pravilno ocijenio sve provedene dokaze (neke nije ni ocjenjivao) i kako, posljedično tomu, nije dao ni pravilne razloge o odlučnim činjenicama, pobijana presuda (pod točkom II. izreke) se ne može pravilno ispitati, radi čega je u tomu dijelu kao osnovanu valjalo prihvatiti žalbu žaliteljice i temeljem odredbe članka 380. točke 3. ZPP riješiti kao pod točkom I izreke ovog rješenja.

24. U nastavku postupka prvostupanjski sud otklonit će ukazane mu bitne povrede odredaba parničnog postupka te će nakon pravilne ocijene svih provedenih dokaza (članak 8. ZPP), a cijeneći pri tomu i ostale žalbene navode žaliteljice, donijeti novu pravilno obrazloženu presudu (članak 338. stavak 4. ZPP).

25. Obzirom da je pobijana presuda djelomično ukinuta (u dijelu pod točkom II. izreke) valjalo je ukinuti i odluku o troškovima postupka (članak 380. točka 3. u vezi odredbe članka 166. stavka 2. ZPP), o kojima će se, kao i o troškovima povodom pravnog lijeka, odlučit u konačnoj odluci (članak 166. stavak 3. ZPP).

26. Tijekom ovog žalbenog postupka tužitelj je zahtijevao naknadu troškova postupka koji se odnosi na trošak odgovora na žalbu, ali je ovaj njegov zahtjev valjalo odbiti kao neosnovan jer isti nije bio potreban za vođenje ovog postupka (članak 166. stavak 1. i članak 155. stavak 1. ZPP).

U Puli – Pola 8. travnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Mirna-Nada Terlević Sebastijan