Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1042/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Željke Rožić Kaleb kao predsjednika vijeća, Andrine Raspor Flis kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Ane Gradišek, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice CI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Josip Mađarić, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o., Zagreb, protiv prvotuženika Klinički bolnički centar Rijeka, Rijeka, Krešimirova 42, OIB: 40237608715 i drugotuženika Klinički bolnički centar Zagreb, Zagreb, Šalata 2, OIB: 46377257342, uz sudjelovanje umješača na strani drugotuženika Croatia osiguranje d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 13, OIB: 26187994862, radi naknade štete, odlučujući o žalbama prvo i drugotuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-143/17-128 od 15. lipnja 2023. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 8. travnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I Odbijaju se žalbe prvotuženika Kliničkog bolničkog centra Rijeka i drugotuženika Kliničkog bolničkog centra Zagreb kao neosnovane i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-143/17-128 od 15. lipnja 2023 godine.

II Odbija se zahtjev tužiteljice CI za naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja nalaže se prvo i drugotuženicima solidarno naknaditi tužiteljici iznos od 15.130,40 eura, kao i naknaditi joj trošak parničnog postupka u iznosu od 9.778,68 eura sa zakonskim zateznim kamatama, sve u roku od 15 dana.

2. Protiv te presude žale se prvo i drugotuženici iz svih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. toč. 1. do 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), te predlažu da se prvostupanjska presuda preinači, odnosno ukine.

3. U odgovoru na žalbu tužiteljica predlaže da se žalbe prvo i drugotuženika odbiju kao neosnovane i potvrdi prvostupanjska presuda i traži trošak sastava odgovora.

4. Žalbe prvo i drugotuženika nisu osnovane.

5. U provedenom postupku sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, kao ni one na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

6. Nisu osnovani žalbeni navodi, jer je sud prvog stupnja na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo.

7. Tako je sud prvog stupnja pravilnom ocjenom provedenih dokaza, u smislu odredbe čl. 8. ZPP, utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

8. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za naknadu neimovinske štete koja je nastala krivnjom prvo i drugotuženika zbog pogreške u liječenju, kao i zahtjev za naknadu troška parničnog postupka, sve sa zakonskim zateznim kamatama.

9. Nesporno je da je tužiteljici dijagnosticiran melanom oka na temelju koje dijagnoze joj je izvršen operativni zahvat enukleacije lijevog oka, a da je nakon patohistološkog nalaza utvrđeno da se kod nje nije radilo o melanomu oka nego o neuralnom tumoru neuralne diferencijacije bez znakova atipije, te joj je upravo zbog te pogrešne dijagnoze operativnim zahvatom odstranjeno lijevo oko.

10. Iz iskaza svjedoka dr. OI, liječnika prvotuženika proizlazi da se kod takvih dijagnoza tumora oka, kad se predmnijeva doći do odstranjenja oka uvijek traži drugo mišljenje u centru izvrsnosti, koje je u ovom slučaju bio drugotuženik, pa kako je postavljena dijagnoza malignog melanoma, tužiteljicu je uputio u KBC Rebro u Zagrebu da pribavi i drugo mišljenje, te da pribavi i mišljenje o adekvatnom terapeutskom postupku liječenja i liječenja zračenjem. Tužiteljica je po njegovoj preporuci i zatražila drugo mišljenje te mu se obratila nakon povratka iz Zagreba uz znakove izrazite uznemirenosti i rekla mu da od straha ne može spavati te da ih moli da joj što moguće prije riješe njezin zdravstveni problem. Svjedok navodi da je on pročelnik odjela očne kirurgije, dr. C je predstojnik klinike za oftalmologiju, a dr. O je spec.oftalmolog, te su tužiteljicu pregledali svo troje i samo su postavili sumnju na maligni melanom, jer se pregledom oka može vidjeti tumor u oku, jer oko za razliku od drugih organa ima svoju prozirnost, te je moguće vidjeti i njegovu unutrašnjost i na temelju kliničkog nalaza moguće je postaviti pretpostavku s čak 97% sigurnosti da se radi o malignom melanomu oka. Druga metoda koja je također kod tužiteljice provedena je UZV pretraga, međutim ona ne daje korisne podatke o veličini, gustoći tumora i njegovoj lokalizaciji, a kod tužiteljice je proveden i pregled oka i UZV, dok druge dijagnostičke metode kao što je MR i fluorescenska angiografija daju samo slikovni prikaz svega, što je moguće vizualizirati već kod pregleda. U 90% slučaja kod prvotuženika MR i fluorescenska angiografija se rade kad je tumor dostupan pregledu, što kod tužiteljice nije bio slučaj, jer je tumor bio lokaliziran postrance pa ga nije bilo moguće obuhvatiti. U to vrijeme flourescensku angiografiju nisu rutinski radili, jer bi slikovni prikaz bio istovjetan UZV nalazu, a drugotuženik ima različite metode liječenja, te osim kirurške obrade provodi i terapiju zračenjem kod malignih melanoma. Kod tužiteljice nije ugrađen intraorbitalni uložak u oko, jer se to ni danas ne ugrađuje i ne apliciraju se strana tijela kad se radi o dijagnozi malignog melanoma upravo da se izbjegne recidiv bolesti i iritacija lokalnih tkiva stranim tijelom. Pacijenti se, kao i tužiteljica, redovito upućuju u KBC Rebro upravo zbog više mogućnosti liječenja, pa je tako terapiju tužiteljice odredio dr. NI. Postupak brahiterapije se provodi samo kad se radi o tumorskim pretvorbama koje ne prelaze 10 mm, a kod tužiteljice je tvorba imala oko 9 mm, pa bi stoga ishod takvog terapeutskog postupka bio nesiguran, jer se tumore iznad 10 mm ne može u cijelosti uništiti ovakvim terapeutskim postupkom, zbog čega je upravo iz navedenog razloga uputio tužiteljicu na drugo mišljenje dr. NI, jer kod prvotuženika se takav terapeutski postupak ne primjenjuje, te bi dr. NI bio taj koji bi aplicirao radioaktivnu pločicu i stoga je bilo logično da on donese odluku, a svjedok nije posumnjao u njegovu preporučenu terapiju, imajući u vidu i poznate nuspojave zračenja cilijarnog tijela gdje uobičajeno dolazi do atrofije očne jabučice, a posebno nije sumnjao u mišljenje dr. NI jer je navedeno upravo njegova supspecijalnost, te on ima najveće kliničko iskustvo, a imajući u vidu fizička svojstva radioaktivnih pločica, odnosno da pločice s vremenom gube svoju snagu. Iz dokumentacije je vidljivo da je dr. NI proveo samo klinički pregled tužiteljice a ne i druge dijagnostičke pretrage. Iako je bilo tehnički moguće izvesti MR kao dijagnostički postupak kod tužiteljice to nije bilo predviđeno smjernicama, a pod smjernicama podrazumijeva algoritam liječenja, ali nema pisanog algoritma za dijagnozu malignog melanoma, a u kliničkoj praksi u Hrvatskoj kod dijagnoze malignog melanoma ne provodi se dijagnostika MR. S obzirom da patohistološki nalaz nije potvrdio dijagnozu malignog melanoma, njegova bi dijagnoza glasila da se radi o intraokularnom tumoru. Enukleacija oka kod prvotuženika se provodi dva do tri puta godišnje, a svake dvije do tri godine je jedna enukleacija zbog malignog melanoma, a svega se za 0,5-3% slučajeva koji su dijagnostički pretpostavljeni kao maligni melanomi naknadno utvrdi da se radi o drugoj vrsti tumora. Prvotuženik nije donio odluku o operativnom zahvatu nego je samo dao prijedlog, a upravo zbog tog prijedloga je tužiteljica i upućena na drugo mišljenje koje je trebalo biti ili potvrda ili negiranje pretpostavljene dijagnoze, te radi eventualne provedbe brahiterapije, koju dr. NI nije odabrao. Da dijagnoza nije bila maligni melanom, nego samo tumorska tvorba, ne bi bilo potrebno drugo mišljenje jer se ne bi dirao tumor koji nije melanom, odnosno ne bi postojala indikacija za operativni zahvat. Iz nalaza dr. C može se zaključiti da je donji lijevi dio oka zahvaćen tumorskom tvorbom, te je neminovno zahvaćeno cilijarno tijelo, međutim u PHD nalazu taj dio nalaza nije prikazan, a iz tog nalaza se ne vidi da je zahvaćeno cilijarno tijelo.

11. Iz nalaza i mišljenja vještaka oftalmologa prof.dr.sc. Renate Iveković proizlazi da je kod tužiteljice bilo potrebno učiniti u skladu s dobrom medicinskom praksom još i fluoroscensku angiografiju zbog eventualnog prikaza dvostruke cirkulacije i kasnog zadržavanja kontrasta i time potvrditi dijagnozu melanoma, te magnetsku rezonancu orbita i mozga, kako bi se isključilo prisutnost širenja procesa u orbitu i mozak i pretragu UZV jetre, te scintiografiju kostiju zbog procjene udaljenih metastaza. Te pretrage je bilo potrebno učiniti jer nalaz UZV oka dr. N govori da se vjerojatno radi o melanomu, a također vještak smatra da je bilo potrebno ugraditi intraorbitalni uložak, zbog bolje funkcionalnosti formiksa i estetskog rezultata nakon enukleacije, a pogotovo što se radilo o mlađoj radno aktivnoj osobi. Stoga je vještak mišljenja da je svakako bilo potrebno zatražiti drugo mišljenje patologa, jer ovim nalazom patologa nije utvrđena dijagnoza o kojem točno tumoru se radi, nego je samo napisano da nema melanoma. Patohistološki nalaz se upravo radi zbog točnog postavljanja dijagnoze i prema ovom nalazu još uvijek se ne zna o kojem tumoru ili promjeni se radilo kod tužiteljice, a također postoji kolizija patohistološkog nalaza i nalaza dr. NI, koji je vidio induraciju šarenice i promjene u cilijarnom dijelu, iako patohistološki nalaz ništa ne govori o šarenici, a opisani položaj promjene unutar očne jabučice nije potpuno u skladu s kliničkim nalazom.

12. Iz dopune nalaza i mišljenja kojim se vještak očitovala na prigovore, proizlazi da nema te metode, osim patohistološke analize tog dijela oka, odnosno žilnice, kojom bi se sa stopostotnom sigurnošću mogao utvrditi maligni melanom, međutim, da su provedene florosceinska angiografija i magnetna rezonanca vještak je mišljenja da bi bila veća mogućnost točnije dijagnoze, odnosno, na temelju tih pretraga uz već provedene pretrage vjerojatnost nepravilne dijagnoze bila bi manja. U literaturi je poznato da nakon provedenih preoperativnih pretraga u određenom broju slučajeva moguće je da je izvađena očna jabučica s mišljenjem da se je radilo o melanomu, a kasnije se patohistološkim nalazom utvrdilo da se radilo o nekom drugom tumoru ili krvarenju. Stoga florescenska angiografija je metoda dijagnostike melanoma žilnice koja prikazuje dvostruku cirkulaciju, a time pretraga govori o vrlo visokoj vjerojatnosti da se radi o melanomu žilnice. Prema nalazima s lista 8 spisa mogla se napraviti floresceinska angiografija koja bi s povećanom vjerojatnošću mogla reći da li se radi o određenom melanomu, a ta floresceinska angiografija se ne radi samo na stražnjem polu nego se može raditi i na perifernim dijelovima žilnice. Magnetna rezonanca također povećava mogućnost dijagnostike malignih melanoma, ali ima najveći problem razlikovanja istog prema krvarenju žilnice što prema patohistološkom nalazu ovdje kod tužiteljice nije bio slučaj. Ako se u očnoj jabučici utvrdi tumor, odnosno izraslina 9x9 mm kao što je bio slučaj kod tužiteljice, nije nužno, ako tužiteljica nema nekih drugih simptoma (npr. izuzetno povišen očni tlak) vršiti enoukleaciju odnosno vađenje očnog bulgusa, jer ako se radi o žilnicama ne mora se uvijek izvaditi oko, odnosno postoji terapija zračenjem na primjer pločicama ili protonski akcelerator, ako se misli temeljem pretraga da je vrlo vjerojatno maligni proces u pitanju. UZV pretraga oka je vrlo visoka kod malignih melanoma, ali daje dijagnostičku točnost od 70-80%, a za UZV melanoma oka tipična je niska do srednje reflektivna ehogenost, što je poznato iz literature, a na listu 8 spisa navodi se ehogenost 30-70%. Veličina tumora utječe na mogućnost zračenja, a isto tako i njegov položaj unutar oka tj. nalazi li se na žilnici ili cilijarnom tijelu, a kod tužiteljice je u tri nalaza na listu broj 8 navedeno da se tumor nalazi na žilnici, a na listu 9 spisa da se tumor nalazi na cilijarnom tijelu, dok iz PHD nalaza na listu 12 spisa ne može se zaključiti sa sigurnošću radi li se o tumoru na žilnici ili negdje drugdje, jer šarenica niti cilijarno tijelo se ne spominju patohistološkim nalazom, a isti nalaz također nije utvrdio tj. postavio točnu patohistološku dijagnozu o kojoj se promjeni radi, nego se samo eksplicite spominje da nema melanoma. Vještak se ne slaže s tvrdnjom da dijagnoza uvealnog melanoma je točna samo na temelju pregleda indirektnom oftalmoskopijom i na osnovu UV nalaza, jer ni jedna od tih metoda nije stopostotna, a i dalje smatra da MR i AG doprinose točnijoj dijagnostici i terapiji zbog sumnje na uvealni melanom. Tek kada se provedu sva četiri dijagnostička postupka postoji najveća vjerojatnost točne dijagnoze. Iz iskustva vještaka dijagnoze MR i UZV oka se u velikom postotku podudaraju. Kod enukleacije ako se ona pravilno izvodi ne dolazi do oštećenja očnih mišića i može se ugraditi očni uložak odmah nakon enoukleacije, pa čak i ako je jedan ili dva mišića oštećen, a uobičajeno je da se odmah nakon enoukleacije ugrađuje proteza tj. orbitalni uložak. Stoga vještak smatra da kod tužiteljice postoji smanjenje životne aktivnosti od 25%, jer kod gubitka oka postoji povećani napor zbog gubitka i zato što je preostalo vidno polje samo jednog oka.

13. Nadalje, vještak prof.dr.sc. Renata Iveković je navela da je 1996. godine obranila doktorat znanosti pod nazivom Kolor dopler dijagnostika intraorbitalnih i intrabulbarnih tumora, a više od polovice analiziranih bolesnika u spomenutom doktoratu su bolesnici s malignim melanomom oka, te svojim dugogodišnjim iskustvom svake godine izvrši najmanje deset enukleacija očiju s malignim melanomom žilnice.

14. Nalaz tog vještaka i dopuna nalaza ne potvrđuju navode svjedoka dr. OI da dijagnostičke metode kao što je MR i fluoresceinska angiografija daju samo slikovni prikaz svega, što je moguće vizualizirati već kod pregleda i da te dijagnostičke metode nisu rađene kod tužiteljice jer bi slikovni prikaz bio istovjetan UZV nalazu koja pretraga je učinjena, a da kod tužiteljice nije ugrađen intraorbitalni uložak u oko, jer se to ni danas ne ugrađuje i ne apliciraju se strana tijela kad se radi o dijagnozi malignog melanoma, budući da je vještak naveo da bi da su provedene florosceinska angiografija i magnetna rezonanca, bila veća mogućnost točnije dijagnoze, odnosno, na temelju tih pretraga uz već provedene pretrage vjerojatnost nepravilne dijagnoze bila bi manja, te da se mogla napraviti floresceinska angiografija koja bi s povećanom vjerojatnošću mogla reći da li se radi o određenom melanomu, a ta floresceinska angiografija se ne radi samo na stražnjem polu nego se može raditi i na perifernim dijelovima žilnice, a i magnetna rezonanca također povećava mogućnost dijagnostike malignih melanoma i tek kada se provedu sva četiri dijagnostička postupka postoji najveća vjerojatnost točne dijagnoze. Isto tako, kod enukleacije ako se ona pravilno izvodi ne dolazi do oštećenja očnih mišića i može se ugraditi očni uložak odmah nakon enukleacije, pa čak i ako je jedan ili dva mišića oštećen, a uobičajeno je da se odmah nakon enukleacije ugrađuje proteza tj. orbitalni uložak.

15. Sud prvog stupnja proveo je i vještačenje po liječniku vještaku, specijalisti oftalmologu, supspecijalisti glaumatologu doc.prim.dr.sc. Dubravki Bijuk, koja je u svom nalazu i mišljenju i dopuni tog nalaza navela da s obzirom da se radilo o mlađoj radno aktivnoj ženskoj osobi kojoj se planirala učiniti enukleacija bilo bi poželjno da se učinila i dodatna dijagnostička pretraga kao na primjer fluoresceinska angiografija (zbog eventualnog prikaza dvostruke cirkulacije ili kasnog zadržavanja kontrasta) ili kompjuterizirana tomografija ili magnetska rezonanca, iako niti jedna od ovih dijagnostičkih pretraga ne bi mogla isključiti sa sigurnošću dijagnozu malignog melanoma, a svakako je bilo preporučeno učiniti i kompletan klinički pregled zbog mogućeg metastaziranja, što je uobičajeno učiniti prije planiranog zahvata, jer ako se radi o diseminiranom procesu ne ide se prema enukleaciji ukoliko se ne radi o bolnom oku, što ovdje nije bio slučaj. Patohistološki nalaz nije do kraja definiran, a preporučena dodatna analiza nije učinjena. Cilj patohistološkog nalaza je postavljanje točne dijagnoze, a iz nalaza je jasno da melanoma nema ali se ne zna o kojem se tumoru radi. Što se tiče ugradnje orbitalnog implanta u to doba većina kolega je bila mišljenja da se implanti ne ugrađuju, a danas se zna da oni nemaju utjecaj na difeminiranost procesa a pružaju bolji estetski rezultat. Ispadanje proteze kod tužiteljice posljedica je skraćivanja forniksa koji se događa u tim situacijama i izvor je dodatnih frustracija i nezadovoljstva, međutim orbitalni implant se može i naknadno ugraditi uz rekonstrukciju orbite ali bez mogućnosti dobivanja pokretljivosti proteze. Vještak smatra da dodatne dijagnostičke pretrage (Fluoresceinska angiografija i magnetska rezonanca) ne bi mogle sa sigurnošću utvrditi radi li se o malignom melanomu ili ne, ali bi ih bilo poželjno učiniti upravo zbog ovakvih situacija. Nadalje navodi da se ne slaže da je enukleacija bila jedina opcija, jer je dr. OI upravo tužiteljicu poslao na drugo mišljenje zbog eventualne brahiterapije, a u to doba su u Hrvatskoj taj zahvat jedino radili dr. NI i dr. S, a dr. NI je na temelju veličine i lokacije tumora, te osobnog iskustva smatrao da je ovo terapija izbora što je i napisao u svom nalazu navodeći da je indicirana i najsigurnija operacija – enukleacija. Nalaz dr. NI ne prati patohistološki nalaz, ali sam patohistološki nalaz je nedorečen, a s druge strane tumorska masa se mogla samo naslanjati na cilijarnom tijelu, ali ga ne invadirati, što se ne mora tijekom pregleda i vidjeti. Jedan od čimbenika koji određuje vrstu terapije je i veličina tumora, a tumori manji od 7 mm podvrgavaju se brahiterapiji tj. zračenju aplikacijom radioaktivnih pločica, a veličina tumora kod tužiteljice je bila 9x8,75 mm, te se prema veličini tumora operater odlučio za enukleaciju kao metodu izbora liječenja. Što se tiče implatacije orbitalnog uloška to u ovom slučaju vještak smatra nebitnim jer je to bila metoda izbora operatera. Liječnici se trebaju voditi samo smjernicama Hrvatskog oftalmološkog društva i HZJZ, a njih za ovakve situacije nemaju, pa liječnici mogu i ne moraju prihvatiti smjernice američkog ili bilo kojeg drugog društva u liječenju. Operater je smatrao da je riječ o melanomu, vrlo agresivnom tumoru i sigurno je htio dobiti period boljeg praćenja zbog eventualnog rasapa bolesti, a stav većine kolega u to doba je bio upravo takav. Danas se zna pouzdano da nema povećanog rizika za ugradnju orbitalnog uloška tijekom operativnog zahvata, međutim sekundarna implatacija orbitalnog uloška se mogla učiniti bilo kada u postoperativnom periodu s jednako dobrim rezultatom. Ne može se sa sigurnošću utvrditi lokacija tumora, a dr. NI je spominjao cilijarno tijelo na koje se tumor mogao samo naslanjati, ali samim pregledom nije mogao zaključiti da li je doista i obuhvaćeno tumorom. Da je tumorom bilo zahvaćeno samo cilijarno tijelo kako je navedeno u nalazu dr. NI, na prvom pregledu tumor se uopće ne bi vidio, pa stoga vještak pretpostavlja da je tumorom bila zahvaćena i žilnica i cilijarno tijelo, iako to ne piše decidirano u nalazu dr. NI. Cilijarno tijelo može se prikazati samo korištenjem posebne lupe, a dr. O je svoj nalaz i završila zahtijevajući da se pregled napravi indirektnom oftalmoskopijom koja zahtijeva upotrebu takvih lupa, a nalaz UZV učinjen kod prvotuženika je priložen samo opisno. Iz patohistološkog nalaza se ne može utvrditi o kojoj vrsti tumora se radi, ali definitivno melanom nije potvrđen. Prema nalazu patologa tumor se nalazi lateralno, što je oprečno svim nalazima kliničara. Da bi bili sigurni u postavljanje konačne dijagnoze pored UZV koji ima karakterističan nalaz, bilo je poželjno učiniti dodatne pretrage kao što su floreceinska angiografija, magnetska rezonanca, te komjuterizirana tomografija. Isključiti ostale opcije moguće je jedino patohistološkom verifikacijom, ali svakako je potrebno učiniti i kompletan pregled bolesnika zbog utvrđivanja postojanja drugih komorbiditeta. Kod tužiteljice nije učinjena pretraga floreceinske angiografije, zbog čega vještak smatra da je u to vrijeme trebalo učiniti tu pretragu. Po mišljenju vještaka za takvu tešku odluku dane dijagnoze trebalo je učiniti i dodatnu dijagnostičku obradu. Iako niti jedna dijagnostička metoda nije najpouzdanija, kombinacijom pretraga UZV i floreceinske angiografije mogla bi se dobiti pouzdanija dijagnoza. Provođenjem dodatnih dijagnostičkih metoda ne bi se niti potvrdila niti opovrgnula dijagnoza melanoma, ali bi se u planirani zahvat išlo s većom sigurnošću.

16. Slijedom navedenog vještak navodi da je tužiteljica trpila jake fizičke boli tri dana, boli srednjeg intenziteta pet dana i manjeg intenziteta sedam dana.

17. Kod tužiteljice zbog gubitka lijevog oka postoji smanjenje životnih aktivnosti za 25% u kojem omjeru će ona ulagati pojačane napore u daljnjem životu i radu.

18. Isto tako, kod tužiteljice postoji naruženost srednjeg stupnja zbog asimetrije desne i lijeve strane glave vidljive trećim osobama, tako da je izgled tužiteljice trajno izmijenjen što je posljedica zahvata.

19. I nalaz imišljenje i dopuna nalaza tog vještaka podudara se s nalazom i mišljenjem prof. dr.sc. Renate Iveković o potrebi provođenja dodatnih dijagnostičkih pretraga - fluresceinske angiografije ili kompjuterizirane tomografije ili magnetske rezonance, iako niti jedna od ovih dijagnostičkih pretraga ne bi mogla isključiti sa sigurnošću dijagnozu malignog melanoma, ali je to svakako bilo preporučeno učiniti, kao i kompletan klinički pregled, kako bi se dobila pouzdanija dijagnoza i u zahvat išlo s većom sigurnošću.

20. Svjedok dr. SI u svom iskazu navodi da je prvotuženik kao i u više slučajeva do sada uputio tužiteljicu na drugo mišljenje u KBC Zagreb, a pacijentica je kompletno obrađeno kod prvotuženika, te je on na temelju pregleda pacijentice i cijele kompletne medicinske dokumentacije koju je pacijentica donijela potvrdio dijagnozu koja je ispostavljena u KBC Rijeka da je to bio veliki tumor i to u unutrašnjosti oka. Iz medicinske dokumentacije vidljivo je da su se u KBC Rijeka primijenili svi standardi CONSA u ovakvim slučajevima bolesti, i on je na temelju tih podataka utvrdio da ovakav tumor ima sve parametre melanoma. On nije radio druge pretrage jer su te pretrage napravljene pacijentici u KBC Rijeka i ona je došla već obrađena k njemu. U ovom slučaju se rade pretrage koje su napravljene po standardima obrade COMSA a koje su lokalne i odnose se samo na oko, ne sjeća se koliko je trajao pregled tužiteljice, ali je on napravio samo klinički pregled a to znači da je pregledao svu medicinsku dokumentaciju KBC Rijeka, a enukleaciju je indicirao KBC Rijeka, a on je to potvrdio, što je bio njegov zadatak. Kod tužiteljice nije bila indicirana brahiterapija s obzirom na veličinu tumora unutar oka, jer je sigurnosna granica 5,5 mm. I bez obzira na vrstu tumora s obzirom na veličinu predložio bi enukleaciju oka s obzirom da se ne zna je li tumor dobroćudni ili zloćudni, jer se to tek nakon patohistološke dijagnoze koja se radi nakon vađenja tumora utvrđuje.

21. Međutim, nalaz vještaka doc.prim.dr.sc. Dubravke Bijuk ne potvrđuje iskaz tog svjedoka, jer vještak navodi da se ne slaže da je enukleacija bila jedina opcija, jer je dr. OI upravo tužiteljicu poslao na drugo mišljenje zbog eventualne brahiterapije, a u to doba su taj zahvat jedino radili dr. SI i još jedan liječnik kod drugotuženika, a dr. SI je na temelju veličine i lokacije tumora, te osobnog iskustva smatrao da je ovo terapija izbora što je i napisao u svom nalazu navodeći da je indicirana i najsigurnija operacija – enukleacija, iako nalaz dr. SI ne prati patohistološki nalaz, te je u njegovom nalazu navedeno da je tumorom bilo zahvaćeno samo cilijarno tijelo, iako se u tom slučaju na prvom pregledu tumor uopće ne bi vidio, pa stoga vještak pretpostavlja da je tumorom bila zahvaćena i žilnica i cilijarno tijelo, iako to ne piše decidirano u nalazu dr. SI. Osim toga, vještak navodi da je svakako bilo preporučeno učiniti i kompletan klinički pregled, a dr. SI je naveo da on daljnje pretrage nije provodio jer je na temelju medicinske dokumentacije po obradi tužiteljice napravljene kod prvotuženika utvrdio da ovakav tumor ima sve parametre melanoma, te da je kod tužiteljice enukluaciju indicirao KBC Rijeka.

22. Iz nalaza i mišljenja vještaka psihijatra proizlazi da spoznaja tužiteljice da ima melanom oka, te da mora izvršiti operativni zahvat enukleaciju, predstavljala je za nju stresnu reakciju, a pred samu operaciju dodatno je bila u strahu i za zdravo oko, te se bojala kako za ishod operacije tako i za svoj život i liječenje nakon enukleacije, a nakon štetnog događaja odreagirala je poremećajem prilagodbe i razvojem anksiozno depresivnog poremećaja, te je posljedično štetnom događaju pretrpjela primarni strah u trajanju od jednog dana, kada je bila u strahu za svoj život i zdravlje, a sekundarni strah jakog intenziteta (zabrinutost za ishod liječenja) bio je jakog intenziteta u trajanju od sedam dana, srednjeg intenziteta u trajanju od mjesec dana, te blažeg intenziteta još tri mjeseca.

23. Posljedično je došlo do razvoja anksiozno-depresivnog poremećaja koji je utjecao na svakodnevni život tužiteljice, zbog čega su psihičke smetnje u vidu anksiozno depresivne simptomatologije trajno umanjile životnu aktivnost tužiteljice za 5%, u kojem će ona morati ulagati u daljnjem životu i radu.

24. Nalaz vještaka dr. Lane Mužinić potvrdio je i nalaz i mišljenje vještaka sudske psihijatrije.

25. Iz nalaza vještaka specijalista sudske medicine dr. ĐI, proizlazi da patohistološki pregled očne jabučice govori u prilog neuralnom tumoru neuronalne diferencijacije bez atipije, te da se radi o dobroćudnoj tvorbi promjera 1,4x0,5 cm. Biološko ponašanje i rast tumora je nepredvidljivo tako da postoji mogućnost da i dobroćudni tumor u oku rastom i kompresijom na okolne strukture rezultira enukleacijom oka, a isto tako postoji mogućnost da tumor ostane stacioniran, neprepoznat i bez simptomatologije do kraja života.

26. Iz svih tih provedenih dokaza u bitnom proizlazi da liječnici prvo i drugotuženika nisu proveli sve potrebne preporučene dijagnostičke pretrage, a koje je bilo potrebno učiniti u skladu s dobrom medicinskom praksom kako bi mogućnost točnije dijagnoze bila veća, odnosno kako bi vjerojatnost nepravilne dijagnoze bila manja, te da se tužiteljici mogao ugraditi očni uložak odmah nakon enoukleacije, a što bi trebao biti standard postupanja, tim više što se tada radilo o mlađoj ženskoj osobi, kojoj je navedena pogrešna dijagnoza dovela do anksiozno depresivnog poremećaja.

27. Prema odredbi čl. 10. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11,78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 – dalje: ZOO) sudionik u obveznom odnosu u izvršavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti mora postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka).

28. To znači da je liječnik prihvaćanjem provođenja medicinskog tretmana nad pacijentom zajamčio da posjeduje odgovarajuće stručno znanje koje mu omogućuje liječenje pacijenta s dužnom pažnjom i stručnošću, a što uključuje ispravnu i stručnu procjenu vezanu za mogućnost upućivanja liječniku specijalisti radi drugog liječničkog mišljenja. Stoga je liječnik dužan postupiti s pažnjom koja se traži za osobe koje pripadaju istom profesionalnom krugu, odnosno s pažnjom dobrog stručnjaka, a ne tek prosječnog stručnjaka.

29. Medicinski standard određuje načelo sigurnosti pacijenta koje se ostvaruje na način da se svakom pacijentu osigura pravo na kvalitetnu zdravstvenu zaštitu sukladno njegovom zdravstvenom stanju i sprječavaju štetni neželjeni događaji čija bi posljedica mogla biti oštećenje zdravlja pacijenta, a u konačnici i sama smrt.

30. Iz svega navedenog ne proizlazi da su liječnici prvo i drugotuženika postupali na taj način s obzirom na to, a kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja, da se radi o organu vida, koja je najvažnije čovjekovo osjetilo, zbog čega je bilo potrebno osigurati tužiteljici kvalitetnu i pravilnu zdravstvenu zaštitu provođenjem svih mogućih dijagnostičkih pretraga kako bi se u najvećoj mjeri otklonila svaka dvojba u postavljenu tešku dijagnozu, a ne pod pretpostavkom vjerojatnosti da se radi o melanomu oka odstraniti tužiteljici oko, niti joj nakon izvršene operacije ugraditi intraorbitalni uložak čime joj nije omogućen bolji estetski rezultat i funkcionalnost oka.

31. Stoga je postavljanje pravilne dijagnoze bilo od presudne važnosti za tužiteljicu, a pogrešna dijagnoza za nju je značila nepovratni gubitak oka a time i znatno urušavanje njezine kvalitete života, budući da tužiteljici nije pružen adekvatan tretman sukladno pravilnom i opravdanom standardu dužne pažnje i stručne vještine liječnika temeljene na kompetentnom profesionalnom mišljenju.

32. Imajući u vidu navedeno i ovaj sud prihvaća pravilnu ocjenu suda prvog stupnja da su prvo i drugotuženici isključivo odgovorni za štetu tužiteljici sukladno odredbi čl. 154. st. 1. tada važećeg Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 112/99, 88/01 – dalje: ZOO), zbog čega je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da su solidarno dužni tužiteljici naknaditi štetu.

33. Ocjenjujući nalaz vještaka, te sve okolnosti slučaja, kao i činjenicu da je tužiteljica sada osoba starije životne dobi koja kroz cijelo to vrijeme osjeća štetne posljedice i osjećat će ih do kraja života, te činjenicu da je naruženje kod nje vidljivo trećim osobama s obzirom na asimetriju desne i lijeve strane glave zbog čega joj je izgled trajno izmijenjen, što kod tužiteljice stvara tešku nelagodu, pravilno je sud prvog stupnja, sukladno odredbi čl. 200. st. 1. i 2. ZOO utvrdio pravičnu novčanu naknadu u dosuđenom iznosu. Pri tome je sud prvog stupnja vodio računa o jačini i trajanju fizičkih boli i straha te smanjenju životne aktivnosti i duševnih boli zbog naruženja.

34. Sud prvog stupnja pravilno je dosudio tužiteljici i trošak parničnog postupka, sukladno odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP i za svoju odluku dao valjano obrazložene razloge, koje razloge u cijelosti prihvaća i ovaj sud.

35. Stoga je slijedom navedenog valjalo na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbe prvo i drugotuženika kao neosnovane i potvrditi presudu suda prvog stupnja.

36. Tužiteljici nije dosuđen trošak sastava odgovora na žalbu, jer za vođenje ove parnice taj trošak nije bio potreban (čl. 155. st. 1. ZPP).

U Zagrebu, 8. travnja 2025. godine

Predsjednica vijeća:

Željka Rožić Kaleb