REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U RIJECI

Rijeka, Zadarska 1 i 3

Poslovni broj P-208/2023-49

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Rijeci, po sucu Mariji Sušanj Tepša, u parničnom predmetu tužitelja SLADOVIĆ d.o.o., Zagreb, Palinovečka ulica 43, OIB: 90591097530, zastupanog po punomoćniku Frani-Mateju Barišiću, odvjetniku iz Zagreba, Budmanijeva 5, protiv tuženika BKS Bank AG, Glavna podružnica Hrvatska, OIB: 02138784111, Rijeka, Mljekarski trg 3, zastupanog po punomoćniku Anti Župiću, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Župić&partneri d.o.o. iz Zagreba, Budmanijeva 1, radi utvrđenja, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, objavljene 8. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

„Utvrđuje se da nije sklopljen Ugovor o cesiji između SLADOVIĆ d.o.o. i BKS Bank AG, Glavna podružnica Hrvatska, Mljekarski trg 3, Rijeka, OIB: 02138784111 od dana 7. srpnja 2022 godine na kojem su potpisi ugovornih strana ovjereni pod brojem OV-6558/2022 od strane javnog bilježnika Kristijana Hukelja.“

II. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

„Utvrđuje se da je ništetan Ugovor o cesiji između SLADOVIĆ d.o.o. i BKS Bank AG, Glavna podružnica Hrvatska, Mljekarski trg 3, Rijeka, OIB: 02138784111 od dana 7. srpnja 2022 godine na kojem su potpisi ugovornih strana ovjereni pod brojem OV- 6558/2022 od strane javnog bilježnika Kristijana Hukelja.“

III. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

„Poništava se Ugovor o cesiji između SLADOVIĆ d.o.o. i BKS Bank AG, Glavna podružnica Hrvatska, Mljekarski trg 3, Rijeka, OIB: 02138784111 od dana 7. srpnja 2022 godine na kojem su potpisi ugovornih strana ovjereni pod brojem OV-6558/2022 od strane javnog bilježnika Kristijana Hukelja.“

IV. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 200.000,00 EUR, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 28. ožujka 2023. podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja da nije sklopljen ugovor o cesiji od 7. srpnja 2022., odnosno podredno radi utvrđenja da je navedeni ugovor ništetan, a ukoliko sud ne prihvati ni navedeni tužbeni zahtjev onda da se ugovor poništi. U tužbi navodi da je u razdoblju od 2017. do 2022. tuženik na području Republike Hrvatske sklopio veliki broj pravnih poslova i proveo nepoznati broj jednostranih pravnih radnji, koji nisu bili u skladu sa važećim propisima koji reguliraju bankarsko poslovanje, te da u njihovu sklapanju ili nalaganju radnji nisu sudjelovale osobe koje su u tim dokumentima naznačene kao sudionici. Za cijelo to vrijeme, odnosno od 30. lipnja 2017. do 16. veljače 2022., da je osoba ovlaštena da u poslovanju podružnice zastupa inozemnog osnivača bila ĐI koji je kao zakonski zastupnik tuženika neovlašteno izdavao kredite, bankarske garancije, potpisivao cesije i asignacije, te provodio naloge po računima klijenata tuženika, a bez njihova znanja služeći se prevarama, ucjenama, lažima, obmanama, prvenstveno fabriciranjem dokumenata i potpisa navodnih sudionika tih pravnih poslova i nalogodavaca izvršenih transakcija. Navedene aktivnosti ĐI, koji je djelovao kao zakonski zastupnik i zaposlenik tuženika, da nisu mogle ostati nepoznate tuženiku koji je za te radnje kao dobar gospodarstvenik znao ili morao znati. Nakon što je obujam nelegalnih radnji postao iznimno velik tuženik da je počeo poduzimati korake kako bi se zaštitio od mogućih zahtjeva za naknadama štete, pa je tako pokušao prikazati ĐI kao osobu koja je djelovala potpuno samostalno i bez njihova znanja. Iz navedenog razloga da je **.**.2022. ĐI primoran potpisati Izjavu kojom je potvrdio da je neovlašteno izdavao kredite, bankarske garancije, kao i koristio pozitivna salda klijenata na koji način da je na dan potpisa Izjave neovlašteno preuzeo na sebe ili proslijedio trećim osobama, odnosno koristio u njihovo ime iznos od 275.677.000,00 kuna. U tom smislu odgovornost tuženika da proizlazi iz odredbe članka 252. Zakona o trgovačkim društvima i odredbe članka 1061. Zakona o obveznim odnosima. ĐI da je 9. svibnja 2022. i za radnje koje su uključivale tužitelja, odnosno za transakcije po njegovom bankovnom računu otvorenom kod tuženika dao javnobilježnički ovjerenu Izjavu u kojoj je potvrdio da zakonski zastupnik tužitelja nije bio upoznat sa radnjama koje je provodio u svojstvu zaposlenika, odnosno odgovorne osobe tuženika, a koje radnje su uzrokovale štetu trećim osobama. Nakon što je ĐI dao ranije navedenu Izjavu da je tuženik 7. srpnja 2022. naveo i prisilio zakonskog zastupnika tužitelja da potpiše ugovor o cesiji na kojem su potpisi ugovornih strana ovjereni od strane javnog bilježnika Kristijana Hukelja pod brojem OV-6558/2022. Sam tuženik da je potvrdio da je njegov zakonski zastupnik proveo navedena plaćanja, budući da je u preambuli ugovora o cesiji navedeno da je Đ putem nezakonitih radnji bivše osobe za zastupanje banke, ĐI, na svoj račun kod banke, s računa banke, zaprimio više uplata u ukupnom iznosu od 35.510.597,55 kuna, za koje uplate nije postojala valjana pravna osnova, pa da se radi o stjecanju bez osnove u smislu članka 1111. Zakona o obveznim odnosima na strani Đa, te da Đ taj iznos duguje banci. Iz navedenog da je razvidno da kada je ĐI kao zakonski zastupnik tuženika poduzeo neku radnju iz djelatnosti tuženika, a koja radnja je po uobičajenom tijeku stvari iz nadležnosti uprave, da je tada za tu radnju znao i proveo ju tuženik, pa da je očita namjera tuženika prikazati da je ĐI djelovao samostalno i bez znanja tuženika. Stoga da je jasno da ne postoji potraživanje tuženika koje je bilo predmet cesije, te da se tuženik predmetnom obmanom poslužio radi vršenja psihičke prisile na zakonskog zastupnika tužitelja da bi potpisao ugovor o cesiji. Dodatno ističe i da je tuženik odbio izdati brisovno očitovanje za založna prava koja je imao na nekretninama u vlasništvu tužitelja, unatoč činjenici da je dug koji je bio osiguran navedenim založnim pravima na dan potpisa ugovora o cesiji bio u potpunosti podmiren. Stoga, da je zakonski zastupnik tužitelja potpisao ugovor o cesiji u stanju nužde i zavisnosti o volji tuženika.

2. S obzirom na navedeno, tužitelj prvenstveno ističe da ugovor o cesiji nikada nije sklopljen jer je isti u ime tužitelja potpisao LI, kao osoba ovlaštena za zastupanje tužitelja i ŠI, kao prokurist tužitelja. Međutim, da je iz povijesnog izvatka iz sudskog registra za tužitelja razvidno da ŠI nikada nije bio upisan u sudski registar kao prokurist tužitelja, a da je LI bio ovlašten zastupati tužitelja samo skupno i to isključivo s još jednim zastupnikom podružnice, a ne prokuristom.

3. Nadalje, ističe da je predmetni Ugovor o cesiji ništetan sukladno odredbi članka 332. Zakona o obveznim odnosima. Navodi da je namjerno držanje u zabludi oko postojanja duga i prijetnja da će se hipoteke za nepostojeće dugovanje koristiti kako bi se oduzela imovina tužitelja protivno moralu društva, posebno kada se uzme u obzir da je u takvim radnjama sudjelovao tuženik kao kreditna institucija koja zbog raspolaganja kapitalom koji je nužan za sudjelovanje u poslovnim pothvatima nastupa iz pozicije očite nadmoći prema ostalim pravnim subjektima. Također ističe da je ugovor o cesiji sklopljen pod utjecajem prijevare koju je uzrokovao tuženik, te uslijed psihičke prisile, a bez kojih do sklapanja ugovora o cesiji nikada ne bi došlo jer da tuženik nije 7. srpnja 2022. protuzakonite radnje svog zakonskog zastupnika prijevarno prikazao kao osnovu za postojanje tužiteljevog duga, tužitelj ne bi potpisao ugovor. Navedeno da je razvidno iz činjenice da tuženik za prijenos potraživanja tužitelja u visini od 120.473.785,57 kuna nije platio tužitelju ništa, već je u ugovoru samo konstatirano kako će bilo kojim plaćanjem navedenog duga umanjiti dug tužitelja u tom iznosu. Takvim postupanjem tuženik da je za sebe ostvario neosnovanu korist, a sve na štetu tužitelja. U odnosu na razloge ništetnosti navedenog Ugovora ističe i da je zakonski zastupnik tužitelja na sastanku održanom 7. srpnja 2022., a prije potpisa ugovora zatražio od tuženika da mu izda brisovna očitovanja za založna prava koja je tuženik imao na nekretninama tužitelja, a kojima je bio osiguran dug iz kredita koji je bio uredno vraćen. Predstavnici tuženika da su takav zahtjev odbili uz prijetnje da će se založnim pravima koristiti radi naplate nepostojećeg duga ukoliko zakonski zastupnik tužitelja ne potpiše ugovor o cesiji. Nadalje, ističe i da je ugovor o cesiji ništetan jer, sve i kada bi postojao dug tužitelja prema tuženiku temeljem stjecanja bez osnove, da je iz ugovora razvidno da je tužitelj prenio potraživanja u iznosu od 120.473.785,57 kuna, dok navodni dug tužitelja prema tuženiku iznosi 35.510.597,55 kuna. Stoga, da je zakonski zastupnik tužitelja bio pod psihičkom prisilom. Isti da bi možda iz neznanja i potpisao ugovor o cesiji, ali svakako ne bi pristao prenijeti 84.000.000,00 kuna potraživanja više od iznosa navodnog duga, slijedom čega da je tuženik iskoristio stanje nužde, odnosno nedovoljno iskustvo, lakomislenost i zavisnost tužitelja da ugovori za sebe korist koja je u očitom nerazmjeru s onim što je on tužitelju dao ili učinio ili se obvezao dati ili učiniti. Stoga da takav ugovor predstavlja zelenaški ugovor.

4. U konačnici, navodi da ukoliko sud ne bi utvrdio ništetnim ugovor o cesiji, da je isti svakako pobojan jer iz iznesenih činjenica jasno proizlazi da je tuženik kod tužitelja izazvao zabludu i održavao ga u zabludi oko postojanja duga i objekta cesije (naknada za prijenos potraživanja) sa namjerom da ga navede na sklapanje cesije, na koji način je počinio prijevaru iz članka 284. Zakona o obveznim odnosima. Osim toga, tuženik da je nedopuštenom prijetnjom, nepostojećim dugom i založnim pravima izazvao opravdan strah kod zakonskog zastupnika tužitelja čime ga je natjerao na sklapanje ugovora o cesiji. Opisani strah da je bio opravdan jer da prijetnje tužbama, blokadom računa, pokretanjem ovrhe nad imovinom društva u pravilu, a neovisno o krajnjem ishodu, nepovoljno djeluju na poslovanje društva, te mogu dovesti do gubitka poslova i povjerenja klijenata, pa da je neupitno da je kod zakonskog zastupnika tužitelja prilikom sklapanja ugovora postojala mana volje koja je uzrokovala opravdan zahtjev za poništajem ugovora.

5. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio navode tužbe, te istaknuo da tuženik posluje u skladu sa pozitivnim propisima koji uređuju poslovanje banke. Navodi da je točno da je bivši član uprave podružnice banke [adresa] ĐI neovlašteno poduzimao određene pravne radnje, ali da je to činio samoinicijativno i izvan svojih ovlaštenja iz kojeg razloga je i prijavljen zbog osnovane sumnje da je počinio niz kaznenih djela. Tužitelju da nije prouzročena nikakva šteta, već da je tužitelj taj koji je prouzročio štetu tuženiku neosnovanim primitkom uplata s računa tuženika u visini od 35.510.597,55 kuna. Posebno ističe da nije istina da bi naveo tužitelja da išta potpiše, budući da je ugovor o cesiji od 7. srpnja 2022. sklopljen na inicijativu i u interesu tužitelja. Tužitelj da je bio svjestan da je u dogovoru sa ĐI neosnovano primio na svoj račun preko 30.000.000,00 kuna, a što je bio razlog zbog kojeg je ustupio tuženiku potraživanja prema svojim dužnicima navedena u članku 1. ugovora o cesiji, iako je znao da su navedene tražbine u znatnom dijelu nenaplative, te da će se istim naplatiti samo neznatni dio dugovanja. Tuženik da je do podnošenja tužbe naplatio svega 500.000,00 kuna primljenom uplatom ustupljene tražbine od društva Kedo d.o.o. Izjava ĐI, na koju se poziva tužitelj, nije nikakva osnova za bilo što, budući da je tužitelj zasigurno imao saznanja da je uz pomoć ĐI protuzakonito primio sa računa tuženika iznos od preko 30.000.000,00 kuna i dalje raspolagao s njim kako je htio. Stoga da je potpuno apsurdna teza tužitelja da je u konačnici on oštećen. Sporazum i navedeni ugovor o cesiji tužitelj da je zaključio svjestan činjenice da je zadržao nepripadajući novac na koji način je utvrdio i priznao svoj dug, dok novac nije vratio, već je tuženiku ustupio nenaplative tražbine radi ispunjenja svog dugovanja, ali da, neovisno o navedenom, predmet ovog spora nije dug tužitelja već ništetnost i pobojnost ugovora o cesiji. Tužitelj da nije bio u nikakvom stanju nužde i prisile prilikom sklapanja ugovora, već je bio svjestan svoje odgovornosti za nezakonit primitak novca, kao što je bio svjestan i da ustupa nenaplativa potraživanja iako je jamčio njihovu naplatu. Ugovor o cesiji da je zaključen na traženje samog tužitelja, a o njegovu sadržaju su danima prethodno pregovarali odvjetnici stranaka, odvjetnik OI na strani tuženika i odvjetnik Marko Markić na strani tužitelja. Osim toga, da su stranke prije sklapanja ugovora o cesiji, a nakon razmijenjenih pisama namjere, zaključile i Sporazum prema kojem se tuženik obvezao da neće krenuti u naplatu svoje tražbine prema tužitelju, koja je predmet ugovora o cesiji, u razdoblju od 8 mjeseci, a čiji sadržaj su također dogovarali navedeni odvjetnici stranaka. Također, ističe i da nikakve instrumente prisile prema tužitelju nije primijenio jer da prisilna naplata nesporne tražbine tuženika prema tužitelju sa osnove nekog drugog ugovora o kreditu koji nije predmet ugovora o cesiji ne predstavlja prisilu već ispunjenje obveze, pri čemu je tuženik nakon naplate putem zadužnice obustavio sve ovršne postupke i izdao dužna brisovna očitovanja tužitelju. Ističe i da su neosnovani navodi tužitelja da ugovor o cesiji nije sklopljen, budući da je isti potpisan od strane ovlaštenih osoba – prokurista banke. Nadalje, navodi da je neosnovano pozivanje tužitelja na odredbu članka 332. Zakona o obveznim odnosima jer da tužitelj nije bio u nikakvoj zabludi jer je primio i koristio tuđi novac bez ikakve osnove, a također da je i dobro znao da tuženik ne može i neće naplaćivati tražbinu koja je podmirena neovisno o tome što je ista osigurana hipotekom na imovini tužitelja. Sve i da je tuženik aktivirao hipoteku, da bi sud na prigovor tužitelja odbio takve pravne radnje jer je tražbina podmirena. Isto tako, navodi i da je tužitelj imao na raspolaganju pravna sredstva za traženje izdavanja brisovnog očitovanja ukoliko je smatrao da mu tuženik iste neće dati. Također ističe da su neosnovani navodi tužitelja o ucjeni i prijevari, a da je tužitelj ustupio tuženiku potraživanja u iznosu od cca 120.000.000,00 kuna, ali samo u iznosu potrebnom za naplatu dugovanja i radi naplate tog dugovanja, te stoga ugovor o cesiji svojim sadržajem predstavlja ustup radi ispunjenja, sukladno odredbi članka 88. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, slijedom čega da se obveza tužitelja prema tuženiku smanjuje i gasi tek kada tuženik kao novi vjerovnik naplati ustupljenu tražbinu u visini dugovanja tužitelja. U konačnici, navodi da ugovor o cesiji nije pobojan jer osiguranje neke druge nesporne tražbine tuženika prema tužitelju koja je bila osiguranja hipotekom na imovini tužitelja nije uopće predmetom ugovora o cesiji, već drugog ugovora o kreditu i osiguranju.

6. U daljnjem tijeku postupka tužitelj je ponovno istaknuo da je odgovorna osoba tuženika neovlašteno izdavala kredite, bankarske garancije, potpisivala cesije i asignacije, te provodila naloge po računima tužitelja bez njegova znanja. Iz sporazuma od 7. srpnja 2022. da je razvidno kako je sporna cesija rezultat razrješenja dužničko- vjerovničkih odnosa nastalih transakcijama po računu tužitelja i to na način da tužitelj ustupi svoja potraživanja tuženiku temeljem odgovarajućeg ugovora o cesiji. Iz navedenog da jasno proizlazi neistinitost navoda tuženika da je tužitelj bilo kojim novcem koji mu je prenesen postupanjem odgovorne osobe tuženika ĐI mogao slobodno raspolagati ili da je za bilo koji iznos uvećana njegova imovina. Iz sporazuma i ugovora o cesiji da je razvidno da su iznosi koji su preneseni na račun tužitelja daljnjim transakcijama preneseni na druge račune temeljem kojih su nastala potraživanja tužitelja, a koja je tuženik ugovorom o cesiji pokušao prisvojiti, te u konačnici i naplatiti. Posebno naglašava da tužitelj nikada nije imao nikakvu kontrolu nad transakcijskim računom otvorenim kod tuženika, pa da nije niti mogao steći korist od sredstava koja su se na tom računu privremeno nalazila. U odnosu na Izjave koje su navodno potpisali članovi upravnog odbora tuženika i ovlaštenih osoba podružnice tuženika, a koje je tuženik dostavio u spis, ističe da iz navedenih Izjava proizlazi da odgovorne osobe tuženika tvrde da su sporni ugovor o cesiji potpisali ovlašteni prokurist tuženika LI i ŠI, ali da se radi o očitom pokušaju tuženika da opravda napravljeni propust prilikom pokušaja sklapanja ugovora o cesiji tvrdeći da je osoba koja je ovlaštena za zastupanje ujedno i prokurist. U odnosu na navedeno, navodi da LI i ŠI nikada nisu bili upisani u sudski registar kao prokuristi tuženika. Na samom ugovoru o cesiji da je navedeno da LI isti potpisuje kao osoba ovlaštena da u poslovanju podružnice zastupa inozemnog osnivača, a ne kao prokurist. Stoga, da je jasno da je LI, osim što nikada nije bio prokurist, bio ovlašten zastupati tužitelja samo skupno i to isključivo s još jednim zastupnikom podružnice, a ne sa prokuristom, pa sve i da je ŠI u to vrijeme bio prokurist tuženika i dalje isti ne bi mogli valjano zastupati tuženika. Navedeno ograničenje zastupanja (skupno s još jednim zastupnikom podružnice) od strane LI, da je bilo upisano u sudski registar, a taj drugi zastupnik podružnice nikada nije potpisao ugovor o cesiji pa isti nije niti sklopljen. Također, ističe i da je upravo sporazum od 7. srpnja 2022. dokaz da je tuženik vršio prisilu prema tužitelju jer je iz istog razvidno da tuženik pristaje obustaviti pokrenute ovršne postupke, te predati brisovna očitovanja za založna prava koja su osiguravala već naplaćena potraživanja jedino pod uvjetom da tužitelj potpiše ugovor o cesiji. Na pripremnom ročištu održanom 23. studenog 2023., tužitelj da je pojasnio da je kod tuženika sklopio ugovor o kreditu za koji je kao sredstvo osiguranja naplate upisana hipoteka na nekretnini u vlasništvu UI, te da su 2022. pokrenuti ovršni postupci radi naplate kredita nakon čega je kredit otplaćen, a da su brisovna očitovanja banke izdana isključivo iz razloga što je tužitelj pristao sklopiti ugovor o cesiji od 7. srpnja 2022.

7. Tuženik je u daljnjem tijeku postupka naveo da tužitelj miješa svojstva prokurista i osoba ovlaštenih za zastupanje u podružnici od svojstva prokurista u matičnom društvu. LI i ŠI da su prokuristi matičnog društva u Austriji, pa je ugovor o cesiji potpisan od ovlaštenih osoba. Sve i da tome nije tako, da je dostavio i odluku o odobrenju i potvrdi ugovora o cesiji. Istaknuo je i da su netočni navodi tužitelja da je ĐI obavljao transakcije po računu tužitelja bez njegova znanja jer iz e-mail poruke Ministarstva financija, Porezne uprave upućenog knjigovodstvu tužitelja 3. veljače 2021., u kojoj se od tužitelja traže objašnjenja za niz milijunskih transakcija koje su knjižene u poslovnim knjigama tužitelja, razvidno da je tužitelj znao za milijune koji su se slijevali na njegov račun od strane tuženika. Navedena e-mail poruka da je istoga dana proslijeđena UI, nakon čega je 23. travnja 2021. knjigovodstvo tužitelja poslalo e-mail poruku UI u kojem navodi da je složilo podatke za Poreznu upravu i da određene točke treba nadopuniti određenom dokumentacijom, a što moraju učiniti UI i ĐI. Istoga dana da je navedenu e-mail poruku UI proslijedio ĐI. U konačnici je istaknuo i da je zakonski zastupnik tužitelja iskusni poduzetnik, a ne potrošač, a da je tužitelj trgovačko društvo koje je sudjelovalo u građevinskim projektima čija se vrijednost mjeri u stotinama milijuna kuna, pa da su u potpunosti neosnovani navodi tužitelja da je banka prema njemu nastupala sa pozicije moći.

8. Sud je u tijeku postupka izveo dokaz uvidom u dokumentaciju priležeću spisu, iskaz svjedoka ŠI, OI, FI, NI i zastupnika po zakonu tužitelja UI.

9. Ovjereni prijevod sa njemačkog jezika na hrvatski jezik izvatka iz poslovnog registra sa povijesnim podacima za BKS Bank AG (list 166-244 spisa) koji je tuženik dostavio uz podnesak od 20. studenoga 2024. i dokument naziva „Dozvola za brisanje uknjižbe prava zaloga (hipoteke)“ (list 200-300 spisa), koji je tužitelj dostavio na ročištu za glavnu raspravu održanom 28. veljače 2025., sud nije uzeo u obzir. Naime, odredbom članka 299. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07,84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje ZPP) propisano je da su stranke dužne već u tužbi i odgovoru na tužbu, a najkasnije na pripremnom ročištu iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve, predložiti dokaze potrebne za utvrđivanje iznesenih činjenica te se izjasniti o činjeničnim navodima i dokaznim prijedlozima protivne stranke, dok je stavkom 2. propisano da stranke mogu tijekom glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako ih bez svoje krivnje nisu mogle iznijeti, odnosno predložiti prije zaključenja prethodnog postupka, a stavkom 3. da nove činjenice i nove dokaze koje su stranke iznijele, odnosno predložile tijekom glavne rasprave protivno stavku 2. ovoga članka sud neće uzeti u obzir. Stoga, a budući da je ranije navedena dokumentacija dostavljena po strankama nakon zaključenja prethodnog postupka, odnosno u fazi glavne rasprave pri čemu stranke nisu navele da bez svoje krivnje dokumentaciju nisu mogli dostaviti prije zaključenja prethodnog postupka, a niti su se na istu pozvali do zaključenja prethodnog postupka, istu sud nije uzeo u obzir.

10. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je, sukladno odredbi članka 188. stavka 2. ZPP-a, utvrdio da su prvo postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja, kao i podredni tužbeni zahtjevi tužitelja neosnovani.

11. Među strankama sporne činjenice utvrđene su planom upravljanja postupkom donesenim na ročištu 21. ožujka 2024. U skladu sa navedenim, sporno je jesu li ugovor o cesiji od 7. srpnja 2022. potpisale osobe ovlaštene za zastupanje tuženika u vrijeme njegova zaključenja, je li na strani tuženika postojalo prijevarno postupanje prilikom sklapanja ugovora, je li postojala prisila ili stanje krajnje nužde na strani tužitelja, te je li tužitelj bio doveden u zabludu prilikom sklapanja spornog ugovora.

12. Odredbom članka 312. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23; dalje ZOO) propisano je da ugovor što ga neka osoba sklopi kao opunomoćenik u ime drugoga bez njegova ovlaštenja obvezuje neovlašteno zastupanog samo ako on ugovor naknadno odobri, dok je stavkom 2. propisano da strana s kojom je ugovor sklopljen može zahtijevati od neovlašteno zastupanog da se u primjerenom roku očituje odobrava li ugovor.

13. Iz Ugovora o cesiji od 7. srpnja 2022. (list 16-20 spisa) proizlazi da je navedeni ugovor u ime tuženika (BKS Bank AG, glavna podružnica Hrvatska, kao podružnica osnivača BKS Bank AG Austrija) potpisan od strane LI, kao osobe ovlaštene za zastupanje podružnice i ŠI, kao prokuriste.

14. Iz povijesnog izvatka iz sudskog registra za BKS Bank AG, glavna podružnica Hrvatska (list 22-26 spisa) proizlazi da su u vrijeme zaključenja spornog ugovora o cesiji u sudskom registru, kao osobe ovlaštene za zastupanje inozemnog osnivača u poslovanju podružnice, bili upisani LI i HI.

15. Sukladno navedenom, proizlazilo bi da je ugovor o cesiji potpisao samo jedan od osoba ovlaštenih za zastupanje podružnice inozemnog osnivača, odnosno LI, a da isti nije potpisan od strane FI. Pri tome, tuženik nije dokazao tvrdnju da su predmetni ugovor o cesiji LI i ŠI, potpisali kao osobe ovlaštene da kao prokuristi zastupaju glavnu podružnicu Hrvatska, budući da je člankom 54. stavkom 1. Zakona o trgovačkim društvima društvima („Narodne novine“ broj 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 111/12, 125/11, 68/13, 110/15, 40/19, 34/22, 114/22, 18/23, 130/23 i 136/24; dalje ZTD) propisano da se davanje i opoziv prokure upisuje u sudski registar, a ŠI nesporno nije bio upisan kao prokurist u sudski registar BKS Bank Ag, Glavne podružnice Hrvatska. Također, tuženik nije dokazao da je ŠI uopće bio prokurist BKS Bank AG, Austrija, kao i da su Izjavu Upravnog odbora BKS Bank AG, Austrija (list 45 spisa) zaista potpisali članovi Upravnog odbora osnivača tuženika, odnosno da su potpisane osobe članovi upravnog odbora BKS Bank AG, Austrija.

16. Međutim, iz Izjave, koju je tuženik također dostavio u spis (list 46 spisa) proizlazi da su LI i BI, kao osobe ovlaštene skupno zastupati tuženika, i koje su upisane u sudski registar (list 22-26 spisa) izričito i nepobitno potvrdili da u cijelosti odobravaju zaključeni ugovor o cesiji između tužitelja i tuženika od 7. srpnja 2023. Stoga, a budući da je predmetni ugovor o cesiji naknadno odobren od osoba ovlaštenih na zastupanje tuženika, ugovor o cesiji je sklopljen, te obvezuje sve strane ugovora. Stoga, je neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja da ugovor o cesiji nije sklopljen, te je odlučeno kao u točki I. izreke ove presude.

17. Nadalje, odredbom članka 322. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje ZOO) propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

18. Ništetnost ugovora znači da sklopljeni ugovor ne proizvodi namjeravane pravne učinke koje bi proizvodio da je valjan. Razlozi ništetnosti su protivnost ugovora javnom poretku, odnosno Ustavu neke zemlje, prisilnim propisima i moralu društva, zatim poslovna nesposobnost, nepostojanje suglasnosti, fizička sila, školski primjer i šala, simulacija, nesporazum, zabrana sklapanja ugovora jednoj strani, činjenica da predmet ugovorne obveze (činidba) nije objektivno moguć, odrediv i pravno dopušten, pobuda ako je protivna javnom poretku, odnosno Ustavu, a kada propis određuje oblik ugovora u kojem on mora biti sklopljen ili kad ugovorne strane odrede oblik kao pretpostavku valjanosti ugovora, izostanak sklapanja ugovora u propisanom obliku, također dovodi do ništetnosti.

19. U našem zakonodavstvu nema definicije pojma "moral društva", pa je za ništetnost ugovora zbog eventualne protivnosti moralu društva potrebno da se radi o težoj povredi moralne norme jer preširoko postavljena granica za utvrđivanje povrede moralne norme može dovesti do nerazmjernog ograničenja prava na slobodu ugovaranja, stoga tu ne spadaju povrede moralnosti koje su beznačajne i uobičajene, te koje su propisane drugim načelima i odredbama koje upućuju na neku drugu pravnu posljedicu, npr. pobojnost. Tako je za nemoralne radnje prijevare i prijetnje propisana sankcija pobojnosti ugovora, a ne ništetnosti ugovora. Također,odredba članka 322. ZOO-a, sadrži bitno ograničenje primjene klauzule morala društva u tome smislu što ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu, ne može se primijeniti klauzula morala društva, te utvrditi ništetnost ugovora. Moral društva je promjenjiva kategorija za razliku od Ustava i zakona (konkretno postoji i dostupno je u pisanom obliku), pa je primjer za drugačiju sankciju zabluda, prijevara, neznanje, prijetnja, koje je zakonodavac svrstao u slučajeve pobojnosti i time isključio iz popisa mogućih ništetnosti.

20. Svojim navodima, istaknutim tijekom postupka, tužitelj, osim tvrdnje da se radi o zelenaškom ugovoru, za koje za zakonom, kao posljedica propisana ništetnost takvog ugovora, nije istaknuo ni naveo razlog koji bi predstavljao razlog ništetnosti sklopljenog ugovora o cesiji, već razloge pobojnosti, koji dovode do poništaja pravnog posla (prijetnja, psihička prisila, bitna zabluda i ucjena), a o čemu će kasnije biti riječ. Međutim, ovaj sud, a postupajući sukladno odredbi članka 327. stavka 1. ZOO-a, kojom je propisano da pazi na ništetnost po službenoj dužnosti, nije utvrdio postojanje nekog drugog razloga ništetnosti predmetnog ugovora o cesiji.

21. Odredbom članka 329. stavka 1. ZOO-a propisano je da je ništetan ugovor kojim netko, koristeći se stanjem nužde ili teškim materijalnim stanjem drugog, njegovim nedovoljnim iskustvom, lakomislenošću ili zavisnošću, ugovori za sebe ili za nekog trećega korist koja je u očitom nerazmjeru s onim što je on drugom dao ili učinio, ili se obvezao dati ili učiniti.

22. Neosnovano tužitelj ističe da predmetni ugovor o cesiji predstavlja zelenaški ugovor iz ranije citirane zakonske odredbe jer da je tuženik iskoristio stanje nužde, odnosno nedovoljno iskustvo, lakomislenost i zavisnost tužitelja da ugovori za sebe korist koja je u očitom nerazmjeru s onim što je on tužitelju dao ili učinio ili se obvezao dati ili učiniti, budući da sve i kada bi zakonski zastupnik tužitelja iz neznanja možda i potpisao predmetni ugovor, da svakako ne bi pristao prenijeti 84.000.000,00 kuna potraživanja više od iznosa navodnog duga.

23. Naime, člankom 2. Ugovora o cesiji ugovoreno je da sklapanjem ugovora, UI ustupa banci, a banka prihvaća ustupljena potraživanja koja UI ima prema dužnicima, sve prema odredbama ugovora, a člankom 3. da se izvršenim plaćanjem od strane dužnika na račun banke sukladno članku 2. ugovora, umanjuje u istom iznosu dug UI prema banci, a člankom 4. da se obveze UI prema banci umanjuju u visini izvršenih plaćanja UI prema banci.

24. Iz navedenog sadržaja ugovora o cesiji, odnosno da se obveze cedenta prema cesionaru (UI prema banci) gase kad cesus (dužnik tužitelja) uplati cesionaru (banci) iznos tražbine, jasno proizlazi da su stranke ugovorile cesiju radi ispunjenja iz članka 88. stavka 2. ZOO-a, prema kojoj u trenutku kada u cesiji utvrđeni dug tužitelja bude u cijelosti plaćen, obveza tužitelja se gasi, a preostale tražbine pripadaju tužitelju.

25. Također, iz dokumentacije dostavljene po tuženiku, i to sporazuma o zajedničkoj suradnji i zajedničkom nastupu zaključenom između više trgovačkim društva, između ostalih i tužitelja, zastupanog po UI (list 82-85 spisa), te dopisa tužitelja upućenog Poreznoj upravi naziva "obrazloženje prometa preko žiro računa otvorenog u BKS banci od 10. listopada 2017" (list 86-87 spisa), koji sadrži potpis zakonskog zastupnika tužitelja i pečat tužitelja, neovisno što je isti osporio da je taj dopis sastavio, ali ne da ga je potpisao i pečatirao pečatom tužitelja, proizlazi da je zakonski zastupnik tužitelja poduzetnik sa višegodišnjim iskustvom u milijunskim građevinskim projektima, te iskustvom u pregovorima i suradnji na takvim projektima. Isto tako, u svom iskazu danom na ročištu 28. veljače 2025. zakonski zastupnik tužitelja je naveo da vodi društvo tužitelja od 1991., te da je društvo i ranije, u razdoblju od 2001. – 2008., dizalo kredite u bankama u iznosima od 150.000,00 EUR, odnosno 250.000,00 EUR, a da godišnji prihod tužitelja iznosi od 1.200.000,00 do 1.500.000,00 EUR. Stoga, te posebno cijeneći nespornu činjenicu da je tužitelj cijelo vrijeme pregovora sa tuženikom oko sklapanja spornog ugovora bio zastupan po kvalificiranom punomoćniku, odvjetniku Marku Markiću, ovome sudu nikako nije prihvatljiv navod tužitelja da bi tuženik u navedenom smislu iskoristio njegovo nedovoljno iskustvo, lakomislenost i zavisnost u cilju sklapanja ugovora. Također, tužitelj, osim navoda iz iskaza zakonskog zastupnika tužitelja, da je bio u stanju nužde jer je želio prijateljima vratiti novac koji je posudio radi otplate kredita tužitelja podignutog ranije kod tuženika, a što je mogao jedino na način da proda zemljište pod hipotekom upisanom u korist tuženika, nije priložio dokaz u prilog navedenom, odnosno nije dokazao svoje stanje nužde i tešku materijalnu situaciju, a posebno da je tuženik navedeno iskoristio radi sklapanja predmetnog ugovora o cesiji. U prilog navedenom ističe se i navod samog zakonskog zastupnika tužitelja koji je u svom iskazu naveo da je društvo redovito poslovalo preko računa otvorenog kod Raiffaisen banke d.d., pa nije jasno na koji način je za eventualno teško materijalno stanje tužitelja tuženik znao.

26. Slijedom navedenog odlučeno je kao u točki II. izreke ove presude.

27. Nadalje, a kako je već ranije spomenuto, navodi tužitelja istaknuti tijekom postupka, da je zakonski zastupnik tužitelja bio obmanut i prisiljen (psihička prisila) na sklapanje ugovora o cesiji, što je kod zakonskog zastupnika tužitelja izazvalo opravdan strah zbog kojeg je u konačnici pristao zaključiti ugovor o cesiji, kao i da je namjerno doveden i držan u zabludi (prijevara) oko postojanja duga i objekta ugovora (tražbina koje ustupa) sa prijetnjom da će se aktivirati hipoteke za nepostojeće dugovanje razloge predstavljaju razloge pobojnosti, za koje zakon kao posljedicu propisuje poništaj pravnog posla.

28. Odredbom članka 279. stavka 1. ZOO-a propisano je da ako je ugovorna strana ili netko treći nedopuštenom prijetnjom izazvao opravdani strah kod druge strane tako da je ona zbog toga sklopila ugovor, druga strana može zahtijevati da se ugovor poništi, dok je stavkom 2. propisano da se strah smatra opravdanim ako se iz okolnosti vidi da je ozbiljnom opasnošću ugrožen život, tijelo ili drugo značajno dobro ugovorne strane ili treće osobe, a stavkom 3. da je ugovor sklopljen uporabom sile prema ugovornoj strani ništetan.

29. U odnosu na citiranu odredbu, a radi pojašnjenja njezina sadržaja, potrebno je istaknuti da se pod silom iz stavka 3. citiranog članka podrazumijeva fizička sila (vis absoluta), kada se na volju ugovaratelja da potpiše ugovor djelovalo određenim oblicima tjelesne prisile (fizičko zlostavljanje, nanošenje fizičkih bolova i tjelesnih ozljeda i sl.), a ne i onda kada se je na volju ugovaratelja djelovalo nedopuštenim prijetnjama koje su kod njega izazvale opravdani strah primjenom psihičke sile (vis compulsiva), zbog čega je moguće tražiti njegovo poništenje.

30. U konkretnom slučaju, tužitelj ne navodi da bi prema njemu, a radi utjecaja da zaključi ugovor, bila primijenjena fizička sila, niti to proizlazi iz bilo kojeg navoda ili dokaza provedenog tijekom postupka.

31. Odredbom članka 280. stavka 1. ZOO-a propisano je da je zabluda bitna ako se odnosi na objekt ugovora, bitna svojstva objekta ugovora, na osobu s kojom se sklapa ugovor ako se sklapa s obzirom na tu osobu, a i na okolnosti koje se po običajima u prometu ili po namjeri strana smatraju odlučnim, a strana koja je u zabludi ne bi inače sklopila takav ugovor, a stavkom 2. da strana koja je u zabludi može zahtijevati poništaj ugovora zbog bitne zablude.

32. Odredbom članka 284. stavka 1. ZOO-a propisano je da ako jedna strana izazove zabludu kod druge strane ili je održava u zabludi u namjeri da je time navede na sklapanje ugovora, druga strana može zahtijevati poništaj ugovora i onda kad zabluda nije bitna.

33. Prije svega, a u odnosu na sve istaknute razloge pobojnosti, valja navesti da je tužitelj nesporno tijekom cijelog razdoblja pregovora, kao i u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o cesiji 7. srpnja 2022., bio zastupan po odvjetniku Marku Markiću, pri čemu ovaj sud posebno značajnom cijeni činjenicu da tužitelj nije predložio izvođenje dokaza njegovim saslušanje, iako s obzirom na navedeno, odvjetnik Marko Markić neupitno ima neposredna saznanja o svim odlučnim činjenicama važnim za donošenje odluke u ovome predmetu. Navedeno proizlazi iz iskaza svjedoka OI, koji je iskazao da je pregovore i razgovore vezano za predmetni ugovor o cesiji vodio upravo sa odvjetnikom Markićem, te iskaza svjedoka JI, koji je potvrdio da je odvjetnik Markić bio prisutan na sastanku 7. srpnja 2022., kao i iskaza zastupnika po zakonu tužitelja UI, koji je naveo da je odmah po saznanju za radnje ĐI kontaktirao odvjetnika Markića. Navedeni iskazi su u tom dijelu u potpunosti suglasni.

34. Stoga, ovome sudu, već iz tog razloga nisu prihvatljivi navodi zakonskog zastupnika tužitelja, koji se odnose na njegovo osobno stanje u kojem se nalazio tijekom pregovora i sklapanja ugovora o cesiji, a do kojeg je doveden radnjama tuženika, koje smatra odlučnim za njegovu odluku u vezi s zaključivanjem spornog ugovora. Sve i da je tome nije tako, nije za vjerovati da bi kvalificirani punomoćnik - odvjetnik savjetovao svom klijentu sklapanje toliko nepovoljnog ugovora u kojem bi bilo utvrđeno njegovo višemilijunsko dugovanje prema suprotnoj strani. U prilog navedenom, za istaknuti je da ni tužitelj u tužbi i tijekom postupka, a niti zakonski zastupnik tužitelja u svojem iskazu nisu isticali „prigovore“ u smislu zastupanja interesa tužitelja prije i tijekom sklapanja navedenog ugovora.

35. S tim u vezi, a u odnosu na navode zakonskog zastupnika tužitelja da je samo želio vratiti novac prijateljima koji su mu isti posudili radi podmirenja dugovanja po kreditu, a što nije mogao učiniti jer nije mogao prodati zemljište dok se ne „skinu“ ovrhe i blokade tuženika, na koji način je bio prisiljen zaključiti ugovor o cesiji, valja navesti da je ovome sudu nelogično da bi zakonski zastupnik tužitelja, kao dugogodišnji poduzetnik sa iskustvom, pristao zaključiti ugovor u kojem priznaje dugovanje od preko 35.000.000,00 samo da bi prodao zemljište za kojeg je navodno već imao kupca. U prilog navedenom, tužitelj nije priložio, niti predložio provođenje dokaza, pa je isto ostalo samo na tvrdnji zakonskog zastupnika tužitelja. Također, iz provedenog postupka proizlazi da su pregovori o dugovanju, uvjetima ugovora i općenito cjelokupnoj situaciji, a u kojima je aktivno sudjelovao i zakonski zastupnik tužitelja sa odvjetnikom Markom Markićem, trajali od veljače 2022. do srpnja 2022., odnosno pet mjeseci, te je isti imao sasvim dovoljno vremena, zajedno sa svojim odvjetnikom, ocijeniti sve relevantne činjenice važne za odluku o sklapanju navedenog ugovora i u konačnici eventualno ne pristati na sklapanje tog ugovora.

36. U odnosu na nespornu činjenicu da, iako je ugovor o kreditu kojeg je tužitelj podignuo kod tuženika u potpunosti otplaćen, sredstva osiguranja naplate tog kredita nisu bila vraćena tužitelju, odnosno da tuženik nije izdao brisovna očitovanja potrebna za brisanje sredstava osiguranja sa nekretnina tužitelja i osobno zakonskog zastupnika tužitelja, ovome sudu iz više razloga nisu prihvatljivi navodi tužitelja da je zakonski zastupnik tužitelja bio ucijenjen da potpiše ugovor prijetnjama da će se navedena sredstva aktivirati radi naplate predmetnog duga. Naime, tužitelj je, a ukoliko to tuženik nije želio učiniti, u svakom slučaju imao mogućnosti pokrenuti postupke i zahtijevati izdavanje brisovnih očitovanja i vraćanje danih sredstava osiguranja, a što isti nesporno nije učinio, što je i potvrdio i zakonski zastupnik tužitelja u svom iskazu. Također, unatoč tome što je zakonski zastupnik tužitelja u svom iskazu, a u prilog tvrdnje o psihičkoj prisili na sklapanje ugovora, naveo da je sastanak 7. srpnja 2022. na kojem je sklopljen ugovor o cesiji, trajao cca 10-11 sati, tijekom kojeg sastanka su ljudi ulazili i izlazili, odnosno mijenjali se, što je za njega bilo vrlo konfuzno stanje, pa da više nije vidio ni brojke, isti je u takvoj situaciji bio dovoljno „priseban“ da odbije potpisati ugovor o cesiji sve dok se ne „skinu“ sve ovrhe, po kojem zahtjevu je tuženik odmah tokom sastanka i postupio, nakon čega je ugovor potpisan. Navedeni tijek sastanka potvrdio je i svjedok ŠI.

37. Nadalje, neosnovan je navod tužitelja da zakonski zastupnik tužitelja nije imao saznanja o transakcijama po računu tužitelja otvorenom kod tuženika, odnosno da je iste provodio ĐI bez njegova znanja i sudjelovanja, što je isti i potvrdio u Izjavi od 7. srpnja 2022., budući da je sam zakonski zastupnik tužitelja suprotno iskazao. Isti je u svom iskazu potvrdio da je on osobno otvorio račun u ime tužitelja kod tuženika radi podizanja kredita u iznosu od 600.000,00 EUR za koji je društvo tužitelj i on osobno dao sredstva osiguranja naplate istog, kao i da je imao saznanja o kretanjima sredstava po navedenom računu nakon podizanja kredita, o čemu se informirao kod RI na čiju molbu je i podigao kredit, te da je ponekad dobivao izvode po navedenom računu. Neosnovanost takvog navoda tužitelja proizlazi i iz iskaza svjedoka NI, koji je bio zaposlenik banke do početka veljače 2022., odnosno i u vrijeme kad je tužitelj otvorio račun u banci, kao i u vrijeme kada su se s navedenog računa obavljale transakcije, koji je iskazao da je po računu tužitelja otvorenom kod tuženika bio čest promet, te da je UI dolazio u banku tuženika i potpisivao naloge. Iskazu navedenog svjedoka sud je u cijelosti poklonio vjeru kao uvjerljivom i logičnom, pri čemu isti nije zainteresiran za ishod postupka, budući da u vrijeme pregovora i sklapanja predmetnog ugovora o cesiji, više nije bio zaposlenik banke. Neosnovanost istaknutog navoda tužitelja proizlazi i iz dopisa tužitelja upućenog Poreznoj upravi naziva "obrazloženje prometa preko žiro računa otvorenog u BKS banci od 10. listopada 2017." (list 86-87 spisa), neovisno od činjenice što je isti osporio da ga je sastavio, ali ga je potpisao i pečatirao, pa ga je zasigurno i pročitao. Kada se navedeni dopis u kojem se transakcije po računu opravdavaju kao pomoć društvu Zagrebgradnja d.o.o., a vezano za projekt Vrbani, u kojem tužitelj sudjeluje kao podizvođač dovede u vezi sa iskazom zakonskog zastupnika tužitelja o podizanju kredita na molbu RI, proizlazi da je zakonski zastupnik tužitelja bio upućen u promet po računu tužitelja otvorenom kod tuženika. Stoga, pa sve i da zakonski zastupnik tužitelja transakcije po računu nije osobno poduzeo na, po njegovim tvrdnjama, neovlašteni promet po tom računu nije „reagirao“. U prilog navedenom ističe se i nesporna činjenica da tužitelj, iako tvrdi da je kredit dignut za korist društva Zagrebgradnja d.o.o., protiv istog nikada nije pokrenuo postupak radi povrata iznosa kredita koji je u konačnici otplaćen od strane tužitelja, unatoč njegovoj tvrdnji da su sredstva osiguranja po tom kreditu bila temelj ucjene i psihičke prisile od strane tuženika da bi zaključio predmetni ugovor o cesiji.

38. U konačnici, tužitelj ni jednim dokazom, pa niti svojim iskazom nije potkrijepio tvrdnju da je namjerno od strane tuženika doveden i održavan u zabludi glede postojanja dugovanja i objekta ugovora, na koji način je naveden i prisiljen na potpisivanje ugovora jer je tuženik protuzakonite radnje svog tada zakonskog zastupnika prijevarno prikazao kao osnovu za postojanje duga tužitelja. Zakonski zastupnik tužitelja je u iskazu naveo da je već nakon prvog sastanka s tuženikom 16. veljače 2022. zatražio i dobio promet po računu otvorenom kod tuženika, kada je, ako već tvrdi da nije ranije, imao potpuni uvid u sve što se događalo po računu, pa je do srpnja 2022. imao dovoljno vremena, zajedno sa svojim odvjetnikom, analizirati navedene transakcije, pa eventualno pokrenuti i određene sudske postupke ukoliko je smatrao da su transakcije poduzete bez njegova znanja i odobrenja od strane neovlaštene osobe (ĐI), odnosno ukoliko je smatrao da za iste odgovoran tuženik. Međutim, umjesto navedenog zakonski zastupnik tužitelja je pet mjeseci vodio pregovore i u konačnici potpisao navedeni ugovor, iako je, kako sam navodi, smatrao da dug ne postoji. Nadalje, a vezano za objekt ugovora, odnosno tražbine koje je ugovorom prenio na tuženika, tužitelj također nije dokazao da bi u odnosu na navedene tražbine bio doveden u zabludu, pri čemu je sam zakonski zastupnik tužitelj, u svom iskazu o navedenim tražbinama kontradiktorno iskazivao. Tako je prvo naveo da je popis 10 tvrtki čije su tražbine predmet ugovora o cesiji dostavio sam tuženik, dok je kasnije u iskazu naveo da misli da je tuženik navedeno zatražio na sastanku održanom 7. srpnja 2022., a da je on nazvao knjigovođu koju mu je onda popis tražbina diktirao.

39. Zaključno, prema stavu ovoga suda tužitelj nije dokazao osnovanost niti jednog od postavljenih tužbenih zahtjeva, pri čemu se dodatno naglašava da je ovome sudu nelogično i neprihvatljivo navodi tužitelja da je zakonski zastupnik tužitelja, kao poduzetnik sa najmanje tridesetogodišnjim iskustvom u vođenju trgovačkog društva koje sudjeluje u višemilijunskim građevinskim projektima, iz kojeg razloga su kretanja po računu društva njegova neminovna svakodnevica, imajući saznanja o kretanjima po računu društva otvorenom kod tuženika bez njegova odobrenja, iste ignorirao i u konačnici pristao potpisati ugovor da je upravo društvo tužitelja za isto odgovorno i prenijeti tuženiku tražbine nastale upravo prometom, odnosno isplatama sa tog računa (iskaz svjedoka OI sa lista 156 spisa), za koje tvrdi da nije znao. Tužitelj tijekom postupka nije osporio da su tražbine koje su ugovorom o cesiji prenesene na tuženika, upravo tražbine nastale isplatama sa računa tužitelja otvorenom kod tuženika, pa je upitan razlog tužitelja za pobijanje ugovora o cesiji, kojim su prenesene na tuženika tražbine nastale isplatama s tog računa za koje tužitelj tvrdi da nije znao, niti ih poduzeo, odnosno ukoliko se iste ne odnose na poslovanje tužitelja.

40. Slijedom obrazloženog, odlučeno je kao u točki III. izreke ove presude.

41. O troškovima parničnog postupka odlučeno je primjenom odredbe članka 154. stavka 5. i članka 155. ZPP-a, budući da tužitelj nije uspio u sporu.

42. Tužitelj ima pravo na naknadu troškova postupka, i to za sastav odgovora na tužbu i podnesaka od 9. lipnja 2023., 5. prosinca 2023. i 20. ožujka 2024. u iznosu od 20.000,00 EUR za svaki podnesak, sukladno Tbr. 8. točki 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23; dalje Tarifa), zastupanja na ročištu od 23. studenoga 2023., 21. ožujka 2024., 7. studenoga 2024. i 28. veljače 2025. u iznosu od 20.000,00 EUR za svako ročište, sukladno Tbr. 9. točki 1. Tarife, sve sa pripadajućim PDV-om u iznosu od 40.000,00 EUR, odnosno u ukupnom iznosu od 200.000,00 EUR.

43. Slijedom navedenog, o troškovima parničnog postupka odlučeno je kao u točki IV. izreke ove presude.

U Rijeci, 8. travnja 2025.

Sudac

Marija Sušanj Tepša

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana objave, a u slučaju da nije uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje u roku od petnaest dana od dana primitka presude.

Žalba se podnosi ovom sudu u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.