Republika Hrvatska
Županijski sud u Splitu
Split, Gundulićeva 29a
Poslovni broj: Gž-1523/2024-4
U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda i to Vedrane Perkušić kao predsjednice vijeća, dr. sc. Daniele Pivčević kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te dr. sc. Ivana Tironija kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice MN iz [adresa], zastupane po punomoćniku Drašku Semrenu, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika FN iz [adresa], radi iseljenja, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Makarskoj, poslovni broj Ps-3/2022-30 od 8. travnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 8. travnja 2025.
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Makarskoj, poslovni broj Ps-3/2022-30 od 8. travnja 2024.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku iseliti iz stana na katu kuće sagrađene na kčbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], šuma, površine 704 m2, i na kčbr. [katastarska čestica], ZGR, površine 176 m2, ukupno 880 m2, upisanim u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] Općinskog suda u Makarskoj, Zemljišnoknjižnog odjela Makarska, anagrafske oznake [adresa], i taj stan slobodan od osoba i stvari predati u posjed tužiteljici (točka I. izreke). Ujedno je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici trošak postupka u iznosu od 1.553,09 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude do isplate (točka II. izreke).
2. Žali se tuženik pobijajući presudu zbog žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. točka 2) i 3) Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP) s prijedlogom drugostupanjskom sudu osporenu presudu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.
3. U odgovoru na žalbu tužiteljica je osporila navode iste te predložila žalbu odbiti kao neosnovanu.
4. Žalba nije osnovana.
5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za iseljenjem tuženika iz njena stana na katu kuće sagrađene na kčbr. [katastarska čestica] i kčbr. [katastarska čestica], ZGR, zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] anagrafske oznake [adresa], i predaju istog u posjed tužiteljici.
6. Ispitujući zakonitost pobijane presude, ovaj drugostupanjski sud je utvrdio da ista nije donesena uz počinjenje jedne od bitnih povreda odredaba postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a.
7. Činjenično stanje u postupku je pravilno i potpuno utvrđeno te nije dovedeno u sumnju navodima žalbe pa je neosnovan žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Sud je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo.
8. U postupku je sud prvog stupnja utvrdio sljedeće odlučne činjenice:
- da tuženik stanuje u stanu na katu kuće u vlasništvu tužiteljice, u koji se uselio sa dozvolom tužiteljice,
- da je tužiteljica pozvala tuženika da iseli iz predmetnog stana,
- da tuženik živi u spornom dijelu predmetne nekretnine sigurno od 2018., a vjerojatno i ranije, i da ista predstavlja njegov dom u smislu odredbe članka 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine – Međunarodni ugovori“ br. 18/97., 6/99., 8/99., 14/02. i 1/06., dalje: Konvencija),
- da je u konkretnom slučaju zahtjev tužiteljice za predajom u posjed predmetne nekretnine odnosno iseljenjem tuženika iz dijela predmetne nekretnine, utemeljen na zakonu i to na odredbi članka 161. i 162. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 129/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 243/12., 152/14., dalje: ZVDSP),
- da je zahtjev tužiteljice usmjeren na postizanje legitimnog cilja i to zaštite prava i sloboda drugih, konkretno prava vlasništva tužiteljice i da je ovakvo miješanje u dom tuženika nužno u demokratskom društvu,
- da pravo vlasništva tužiteljice preteže nad pravom tuženika, koji stan tužiteljice koristi bez pravne osnove.
9. Temeljem ovih utvrđenja, sud prvog stupnja zaključuje kako iz rezultata postupka proizlazi da je tuženik neosnovano podnio prigovor pravo na dom, dok je tužiteljica dokazala svoje navode iz tužbe pa je primjenom odredbe članka 221. ZPP- a, a u svezi sa odredbom članka 8. i 219. ZPP-a prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice.
10. Navedena činjenična i pravna utvrđenja te zaključke prvostupanjskog suda u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, time što žalbenim navodima pravilnost i zakonitost istih nisu dovedeni u sumnju.
11. Kako se radi o sporu u kojem su suprotstavljena dva pojedinačna prava i to s jedne strane pravo vlasništva tužiteljice, a s druge strane pravo na dom tuženika, sud prvog stupnja je proveo tzv. test razmjernosti (koji se provodi pomoću tri eliminacijska pitanja: je li miješanje utemeljeno na zakonu, je li miješanje usmjereno na postizanje legitimnog cilja i je li miješanje bilo nužno u demokratskom društvu). Pri tome se sud prvog stupnja pozvao na odredbu članka 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine – Međunarodni ugovori“ br. 18/97., 6/99., 8/99., 14/02. i 1/06., dalje Konvencija) te članak 16. stavak 2. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" br. 56/90., 135/97., 8/98. - službeni pročišćeni tekst, 113/00., 124/00. - službeni pročišćeni tekst, 28/01., 41/01. - službeni pročišćeni tekst, 76/10., 55/01. - službeni pročišćeni tekst, 5/14., 85/10. - službeni pročišćeni tekst).
12. Prvostupanjski sud je ocijenio svaki za odluku o predmetu spora odlučan i provedeni dokaz, kao i sve dokaze zajedno, i to u smislu odredbe članka 8. ZPP-a, te je pravilno stavio dva suprotstavljena prava u međusobni odnos te ocijenio koje preteže u konkretnom slučaju te je li zahtjev za iseljenjem tuženika predstavlja neopravdano miješanje u njegovo pravo na dom.
13. Sud prvog stupnja je pravilno zaključio kako je u konkretnom slučaju zahtjev tužiteljice za predajom u posjed predmetne nekretnine odnosno iseljenjem tuženika iz dijela predmetne nekretnine, utemeljen na zakonu i to na odredbi članka 161. ZVDSP, kojom je propisano da vlasnik ima pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu ona preda svoj posjed te stvari, koje pravo vlasnika ne zastarijeva, ako zakonom nije što drugo određeno. Ujedno je odredbom članka 162. ZVDSP-a propisano da bi u postupku pred sudom ili drugim nadležnim tijelom ostvario svoje pravo da od osobe koja posjeduje njegovu stvar zahtijeva da mu ona preda svoj posjed te stvari, vlasnik mora dokazati da je stvar koju zahtijeva njegovo vlasništvo i da se nalazi u tuženikovu posjedu, koje odredbe su jasne, predvidive i dovoljno dostupne.
14. Nadalje, sud prvog stupnja je pravilno zaključio kako je zahtjev usmjeren na postizanje legitimnog cilja i to zaštite prava i sloboda drugih, konkretno prava vlasništva tužiteljice, kao i da je ovakvo miješanje u dom tuženika nužno u demokratskom društvu jer se isti cilj ne može postići blažom mjerom, a postoji neodgodiva društvena potreba za miješanjem i to miješanje jest razmjerno potrebi, jer je tužiteljica smetana u svome pravu vlasništva, koje ne može uživati u punoj mjeri kako joj je zajamčeno Ustavom i odredbama ZVDSP-a i ponašanjem tuženika joj se nedvojbeno nanosi šteta.
15. Žalbeni navodi tuženika kojima ocjeni prvostupanjskog suda suprotstavlja vlastitu ocjenu, a koja je bez realne podloge u rezultatima postupka su bez činjeničnog i pravnog uporišta i kao takvi nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude. Tuženik u žalbi ponavlja tvrdnje koje je isticao tijekom postupka, a u odnosu na koje je prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude dao ozbiljne, relevantne i dostatne razloge za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva.
16. Naime, iz iskaza saslušanih svjedoka te samih stranaka, u kojima nema bitnih razlika u odlučnim činjenicama, proizlazi kako su stranke bile u vezi, da je tužiteljica dozvolila tuženiku da privremeno živi u predmetnom stanu uz dogovor o podjeli novaca dobivenih bavljenjem turizmom. Stoga se logičnim nameće zaključak kako tužiteljica nije dopustila tuženiku da trajno živi u njenoj nekretnini te da tuženik ne može opravdano odbiti zahtjev tužiteljice za predaju toga stana u posjed.
17. Pri tome je sud prvog stupnja pravilno zaključio kako ulaganja u stan od strane tuženika u neutvrđenom iznosu, na koje se poziva bez ikakve specifikacije, čak ako su i izvršena, ne daju osnovu tuženikovom prigovoru na dom već isti može eventualno imati obvezno pravni zahtjev prema tužiteljici, što ne utječe na predmetni tužbeni zahtjev.
18. Slijedom iznijetoga, pravilno je sud prvog stupnja radi ocjene da li bi prihvaćanje tužbenog zahtjeva, predstavljalo miješanje u pravo tuženika na dom i je li to miješanje bilo opravdano, ispitao je li miješanje bilo u skladu s zakonom, je li imalo legitimni cilj, je li bilo nužno u demokratskom društvu i je li bilo razmjerno cilju koji se želi postići, odnosno je li bilo razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u konkretnom slučaju, a za koja utvrđenja je dao jasne i obrazložene razloge, koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud.
19. Stoga životne okolnosti na koje se poziva tuženik i to da bi u slučaju iseljenja postao beskućnik, da nema zaposlenje, da je branitelj Domovinskog rata i bolestan što ga ograničava u mogućnostima stjecanja prihoda koji bi mu omogućili pronalazak zamjenskog smještaja, dok da tužiteljici predmetna nekretnina nije nužna, nisu okolnosti koje bi dovele do drugačije odluke suda o prigovoru prava na dom. Ovo iz razloga što se u konkretnom slučaju radi o predmetu u kojemu su suprotstavljena dva pojedinačna privatna prava. To su, s jedne strane pravo vlasništva tužiteljice na predmetnoj nekretnini, a s druge strane pravo na dom tuženika. Stavljajući u međusobni odnos ta dva pojedinačna privatna prava, pravilno sud prvog stupnja zaključuje kako pravo vlasništva opisane nekretnine preteže nad pravom tuženika, koji stan koristi bez pravne osnove.
20. Odluka suda prvog stupnja o trošku postupka donijeta je uz pravilnu primjenu odredbe članka 154. stavak 3., 155. i 164. ZPP-a te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23.), pri čemu je sud prvog stupnja, pri odlučivanju koje će troškove tužiteljici naknaditi jasno naveo koje radnje je prihvatio kao opravdane i nužne za vođenje ovog spora (članak 155. ZPP- a), a koje nije priznao te koliko bodova pripada tužiteljici za svaku pojedinu poduzetu radnju. Pri tome je žalitelju navesti kako se oslobođenje od plaćanja troškova postupka ne odnosi na oslobođenje obveze stranke da svojem protivniku naknadi parnični trošak, budući da takva obveza ovisi isključivo o uspjehu stranke u parnicu, odnosno o ishodu spora.
21. Kako prvostupanjskom presudom, kao i postupkom koji joj je prethodio nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, dok je sud prvog stupnja na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje ispravno primijenio materijalno pravo, valjalo je temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu.
22. Tužiteljici nije obistinjen trošak odgovora na žalbu u okolnostima odredbe iz članka 155. ZPP-a, jer nije bio nužan.
U Splitu 8. travnja 2025.
Predsjednica vijeća:
Vedrana Perkušić
