P-963/2024-14

REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg J.F. Kennedyja 11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji tog suda mr.sc. Ani Nagy, u pravnoj stvari tužitelja DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o., OIB 25132169807, [adresa], kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Župan, Babić & Antunović d.o.o. iz Zagreba, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d., [adresa], OIB 14036333877, kojeg zastupaju punomoćnici Toni Smrček i Matea Mimica Žarković, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 4. ožujka 2025. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja i stranaka, s danom objave 8. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I./ Utvrđuje se ništetnom odredba članka 5. Ugovora o kreditu, broj: 166-184/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od dana 16. prosinca 2005. godine, sklopljenog između pravnog prednika tuženika HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d., Zagreb, Koturaška 47, matični broj subjekta upisa MBS: [matični broj subjekta], kao kreditora i ZE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita, koja nosi naziv „Troškovi“, a u dijelu koji glasi: „Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25 % (jedancijelihdvadesetpet posto) iznosa kredita.“

II./ Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 14036333877, kao pravnom sljedniku iza HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d., Zagreb, Koturaška 47, matični broj subjekta upisa MBS: [matični broj subjekta], da tužitelju DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o. za posebne usluge sa sjedištem u [adresa], OIB: 25132169807, upisano u sudski registar pri Trgovačkom sudu u Zagrebu, MBS: 081446327 na ime plaćene naknade za trošak obrade kredita isplati iznos od 547,38 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 22. prosinca 2005. godine pa do isplate, a koje kamate se obračunavaju po stopi koja je od 22. prosinca 2005. do 31. prosinca 2007. propisana člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje, od 01. siječnja 2008. propisana čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. srpnja 2015. godine određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine pa do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizlašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III./ Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 14036333877, da tužitelju DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o. za posebne usluge sa sjedištem u [adresa], OIB: 25132169807, upisano u sudski registar pri Trgovačkom sudu u Zagrebu, MBS: 081446327, nadoknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 1.289,81 EUR, zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na 01. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, tekućom od dana donošenja presude 8. travnja 2025. pa do isplate, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 9. svibnja 2024. podnio tužbu protiv tuženika. U tužbi je naveo da su ZE i pravni prednik tuženika dana 16. prosinca 2005. sklopili ugovor o kreditu. Navodi da je čl. 5. ugovora određeno da će kreditor naplatiti korisniku kredita naknadu/troškove za obradu kredita te je ugovoreno da za obradu zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 1,25% naknade na iznos kredita. Korisniku kredita je naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 547,38 eura (4.124,22 kn). Navodi da je ugovor o kreditu tipski ugovor kojeg je sastavio tuženik te da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo i da ta odredba nije jasna i razumljiva jer iz nje ne proizlazi što konkretno ulazi u trošak obrade kreditnog zahtjeva. Navodi da je ta odredba prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača. Navodi da su korisnik kredita i tužitelj sklopili ugovor o ustupu tražbine kojim je tražbina prenesena tužitelju.

2. Tuženik je podnio odgovor na tužbu u kojem je istaknuo prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Navodi da je tražbina potrošača strogo osobne naravi pa ne može biti predmet ustupa. Navodi da tuženik nije dao suglasnost korisniku kredita za sklapanje ugovora o cesiji. Osporava da je korisnik kredita bio potrošač. Istaknuo je prigovor zastare. Navodi da je odredba ugovora o kreditu o naknadi za obradu kredita jasna, razumljiva i lako uočljiva, o njoj se pojedinačno pregovaralo i nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Navodi i da su korisniku kredita protumačene sve odredbe ugovora o kreditu i to od strane djelatnika banke, a kasnije i od javnog bilježnika.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je pročitao isprave koje prileže spisu te je saslušana svjedokinja ZE (list 256-257 spisa).

3.1. Tuženik je podneskom od 5. studenog 2024. (list 346-348 spisa) odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem javnog bilježnika Ignaca Vugera.

3.2. Sud je na prvom pripremnom ročištu, sukladno odredbi čl. 40. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. – dalje: ZPP) rješenjem odredio vrijednost predmeta spora u iznosu kako je to tužitelj naznačio svojim podneskom od 15.07.2024., u visini od 1.874,16 EUR, cijeneći da je ovako naznačena vrijednost predmeta spora u skladu sa postavljenim tužbenim zahtjevom na utvrđenje ništetnosti te isplatu utuženog iznosa od 547,38 EUR.

3.3. Tuženik je na ročištu 25. studenog 2024. naveo da visina tužbenog zahtjeva, postavljena na isplatu iznosa od 547,38 EUR – nije sporna, nakon čega je tužitelj povukao ranije istaknuti dokazni prijedlog za provođenjem financijskog vještačenja radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva.

4. Sve izvedene dokaze sud je ocijenio primjenom odredbe čl. 8. ZPP te je utvrdio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

5. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa po osnovi ništetnosti odredbi ugovora o kreditu o naknadi za obradu kredita.

6. Tužitelj je na podneskom od 19. studenog 2024. ispravio tužbeni zahtjev, obzirom na prethodno omaškom pogrešno naznačen OIB tužitelja.

7. Nije sporno da su prednik tuženika HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. i ZE sklopili ugovor o kreditu broj: 166-184/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, dana 16. prosinca 2005.

8. Iz ugovora o kreditu proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru jer korisnik kredita nije obrtnik, niti trgovac pojedinac, već fizička osoba koja ne obavlja registriranu djelatnost pa se radi o potrošaču sukladno odredbi čl. čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 – dalje u tekstu: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Čl. 2. ugovora o kreditu određeno je da je namjena kredita stambeni kredit koji je odobren za refinanciranje kredita i adaptaciju stana. Prema utvrđenju ovog suda u konkretnom slučaju korisnica kredita nije bila niti obrtnik, niti trgovac, a niti je predmetnu nekretninu koristila u bilo kakve poslovne svrhe. Iz iskaza svjedokinje ZE (list 356-357 spisa) proizlazi da je kredit podigla za refinanciranje prethodnog stambenog kredita, po ugovoru o kreditu ranije sklopljenom kod ZABA-e, te za obnovu krovišta svoje kuće i osnovno uređenje prizemlja. Prema tome, radi se o korištenju sredstava iz ugovora o kreditu za nekretnine za osobne potrebe, a ne za poslovne potrebe. Sud je prihvatio iskaz svjedoka ZE jer je isti logičan i uvjerljiv te je u skladu s ugovorom o kreditu koji je u spisu.

9. Čl. 2. ugovora o kreditu ugovoreno je da tuženik odobrava i stavlja na raspolaganje korisniku kredita kreditu u kunskoj protuvrijednosti od 69.300,00 CHF.

10. Čl. 5. ugovora o kreditu određeno je da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% iznosa kredita.

11. Iz ugovora o ustupu/prijenosu tražbine utvrđeno je da su ZE i tužitelj sklopili ugovor o ustupu tražbine 8. lipnja 2023. Čl. 1. i 2.1. ugovora o ustupu tražbine ugovoreno je da ZE ustupa tužitelju novčanu tražbinu prema tuženiku nastalu po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu broj 166-184/2005 sklopljenog između ZE i prednika tuženika, i to tražbina na povrat preplaćenih iznosa s naslova valute, kamata i svih plaćenih naknada.

12. Tražbina iz čl. 5. ugovora o ustupu potraživanja je odrediva, tj. činidba koja je predmet ustupa je odrediva, bez obzira na to što u čl. 2. ugovora o ustupu tražbine nije naveden konkretan novčani iznos. Ugovor o ustupu tražbine sadrži podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja se ustupa, te je vidljivo da se ustupa cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi predmetnog ugovora o kreditu. Takvim naznačivanjem predmeta cesije činidba je odrediva jer je ustupljena cjelokupna tražbina, vidljivo je koja tražbina je ustupljena, a visina te tražbine se može utvrditi s obzirom na to da se može utvrditi u kojem iznosu je korisnik kredita platio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva.

13. Nije osnovan tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Odredbom čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18 – dalje: ZOO) propisano je da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

14. Tražbina koje je predmet ugovora o ustupu potraživanja nije strogo osobne naravi bez obzira na to što je ustupitelj potrošač sukladno čl. 3. ZZP-a, a primatelj je pravna osoba (dakle, nije potrošač). Tražbina koje je predmet ustupa je novčana tražbina, a novčane tražbine nisu strogo osobne naravi neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača, niti se njihova narav protivi ustupu.

15. Promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet tražbine pa nije odlučno to što je ustupitelj potrošač, a primatelj nije. Identitet tražbine ustupom nije promijenjen što proizlazi iz odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a kojom je propisano da primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja. Dakle, novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač. To znači da se i u odnosu tužitelja kao primatelja te tražbine i tuženika kao dužnika primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača.

16. Nadalje, i Europski sud zauzima takvo pravno stajalište u presudi C-383/18 od 23. svibnja 2019. (sudska praksa je javno dostupna na Internetskim stranicama Europskog suda). Europski sud je u točki 20. obrazloženja presude C-383/18 zauzeo sljedeće stajalište: "Uvodno valja pojasniti kako okolnost da se sporovi u glavnom postupku vode isključivo između prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne predstavlja prepreku primjeni Direktive 2008/48 o ugovorima o potrošačkom kreditu. Naime, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 24. svojeg mišljenja, područje primjene te direktive ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu, nego o svojstvu stranaka ugovora o kreditu. Međutim, u ovom slučaju potraživanja koja su predmet sporova u glavnom postupku proizlaze iz triju ugovora o potrošačkom kreditu sklopljenih između triju potrošača i triju tuženika u glavnom postupku te su prenesena na tužitelja u glavnom postupku nakon prijevremenog ispunjenja obveza prema navedenim ugovorima."

17. Iz iskaza svjedoka ZE sud je utvrdio da ona nije pregovarala niti o odredbi o naknadi za obradu kredita, a niti o bilo kojoj drugoj odredbi ugovora o kreditu, već je prihvatila ugovor koji joj je ponuđen.

18. Dakle, iz iskaza svjedoka ZE (list 256-257 spisa) proizlazi da ona nije pregovarala sa bankom o visini ulazne naknade. Svjedokinja je navela kako je njoj djelatnica banke pročitala osnovne odredbe ugovora, pri čemu ona o sadržaju odredaba ugovora nije mogla pregovarati s bankom, niti ih mijenjati. Njoj je bilo pojašnjeno da će ovakav kredit za nju biti povoljniji te joj je bilo rečeno da također treba postati klijenticom banke i u dijelu otvaranja računa na koji će joj biti vršena isplata plaća. Svjedokinja je također navela da je ona bila sretna što uopće može podići kredit kod banke, koji joj je prezentiran kao povoljniji od njenog ranijeg stambenog kredita, pri čemu je uvjet bio da plaću mora ubuduće primati kod prednika ovdje tuženika - Hypo banke. Ona nije postavljala posebna pitanja vezano uz ulaznu naknadu te je njoj dan na potpis tipski ugovor, koji joj je prezentiran kao povoljniji od ranijeg ugovora o kreditu sklopljenog u ZABA-i. Navela je također kako ona ne zna je li uopće ispravno postavljati posebna pitanja djelatnici banke, vezano uz pojedine odredbe, u slučaju kada se radi o tipskom ugovoru kojeg možeš samo potpisati. Zbog proteka vremena svjedokinja ZE se više ne sjeća koliko je točno iznosila ulazna naknada, međutim sjeća se da se naknada naplaćivala iz samog kredita. Njoj je od strane djelatnika banke pojašnjeno da je za nju kao klijenta olakotna okolnost ta što će se svi troškovi kredita, pa tako i ulazna naknada, naplatiti iz iznosa kredita.

19. Sud je prihvatio iskaz svjedokinje ZE cijeneći da je isti uvjerljiv i logičan, te u suglasju sa spisu priležećim ispravama.

20. Prema ocjeni ovog suda ništetna je odredba čl. 5. ugovora o kreditu, koja nosi naziv „Troškovi“, u dijelu koji glasi: „Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25 % (jedancijelihdvadesetpet posto) iznosa kredita.“

21. U postupku nije sporno da je prednik tuženika naplatio od korisnice kredita ZE iznos od 547,38 EUR (4.124,22 HRK) na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva 21. prosinca 2005., a kako je to razvidno i iz potvrda o uplati naknade za obradu od dana 21.12.2005. (list 19 i 99 spisa).

22. Kako je već navedeno, tužitelj je povukao dokazni prijedlog za izvođenjem financijskog vještačenja budući da visina plaćene naknade nije sporna.

23. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema odredbi st. 2. tog članka, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

24. Prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a nepoštena odredba je ništava.

25. O odredbi o naknadi za obradu kredita nije se pojedinačno pregovaralo, kao niti o ostalim odredbama, već je cijeli ugovor bio unaprijed pripremljen od strane banke. Niti iz jednog dokaza u spisu ne proizlazi da su tuženik i korisnik kredita pojedinačno pregovarali o predmetnoj odredbi ili o bilo kojoj drugoj odredbi ugovora o kreditu.

26. U konkretnom slučaju banka nije prezentirala korisniku kredita o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi. Predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor kojeg je sastavila banka (prednik tuženika) te se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Povrijeđeno je načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Tuženik nije dokazao opravdanost sporne naknade, već je u ugovoru samo navedeno da iznosi 1,25% od iznosa kredita. Iz toga ne proizlazi da su naknadom pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik odnosno prednik tuženika imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Korisnik kredita je iz ugovorne odredbe mogao zaključiti koji je iznos naknade s obzirom na to da je određen postotkom od ukupnog iznosa kredita, ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih).

27. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru i da se o spornoj odredbi nije ni moglo pregovarati, može se zaključiti da banka o interesima potrošača nije vodila računa.

28. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

29. Prema odredbi čl. 83. ZZP-a treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.

30. Odredba o naknadi za odobrenje kredita je unaprijed formulirana od strane prednika tuženika te korisnik kredita nije mogao imati utjecaj na njezin sadržaj. Korisnik kredita nije imao mogućnost sklopiti ugovor o kreditu bez navedene odredbe, niti pregovarati o toj odredbi jer u tom slučaju ne bi mogao sklopiti ugovor o kreditu, odnosno prednik tuženika ne bi pristao na sklapanje ugovora o kreditu bez te odredbe ili s drugačijom odredbom o naknadu za odobrenje kredita. Korisnik kredita je imao mogućnost samo ili prihvatiti ili ne prihvatiti ugovor kojeg je unaprijed formulirao tuženik. Nadalje, iz čl. 2. i 5. ugovora o kreditu proizlazi da je prednik tuženika obračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, dakle, 69.300,00 CHF, odnosno s uračunatom naknadom za odobrenje kredita, premda mu je stvarno isplatio manji iznos od toga, tj. umanjen za naknadu za odobrenje kredita. Prednik tuženika nije postupao u dobroj vjeri i korisnik kredita kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita niti oko njenog neprihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

31. Zbog toga je i odredba čl. 5. ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita ništetna sukladno odredbi čl. 81., 83. i 87. st. 1. ZZP-a.

32. Ništetnost odredbi o naknadi za odobrenje kredita ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez te odredbe sukladno odredbi čl. 324. st. 1. ZOO-a.

33. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

34. Dakle, posljedica ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi je da svaka stranka vraća ono što je primila na temelju tih odredbi, tj. svaka stranka ima pravo na povrat onog što je dala.

35. Slijedom navedenog, obveza tuženika po osnovi ništetne odredbe o naknadama sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a je vratiti tužitelju iznos od 547,38 eura.

36. Tuženikov prigovor zastare je neosnovan. Tražbina po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a jer za tu tražbinu nije propisan poseban zastarni rok.

37. Zastara restitucijskog zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o naknadi za odobrenje kredita počinje teći od pravomoćnosti presude kojom se utvrđuje ništetnost te odredbe što znači da zastara te tražbine još nije počela niti teći jer tužitelj u ovom postupku traži utvrđenje ništetnosti te odredbe (takvo stajalište zauzima Vrhovni sud Republike Hrvatske Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020.).

38. U odnosu na zatezne kamate prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik kao trgovac je morao znati i da je odredba o naknadi za odobrenje kredita ništetna jer nije dao nikakve obavijesti korisniku kredita o tome od kojih konkretnih troškova se ta naknada sastoji, niti je to vidljivo iz ugovora. Zbog toga, zatezne kamate teku od dana izvršenih plaćanja. Stopa zatezne kamate određena prema odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a za ostale odnose jer tražbina ne proizlazi iz trgovačkog ugovora.

39. Tužitelj je u cijelosti uspio u sporu, slijedom čega mu je tuženik dužan nadoknaditi parnične troškove, sukladno odredbi čl. 154. st. 5. ZPP-a. Tužitelju su priznati samo oni troškovi koji su bili potrebni radi vođenja parnice i odmjereni su prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23 – dalje: Tarifa) sukladno odredbi čl. 155. ZPP-a.

40. Prema Tbr. 52. t. 4. Tarife sud primjenjuje tarifu koja je na snazi u trenutku donošenja odluke.

41. O troškovima postupka odlučeno je u granicama postavljenog zahtjeva, kojim granicama je sud vezan sukladno čl. 2. ZPP-a.

42. Tužitelju su, obzirom na vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.874,61 EUR, priznati troškovi sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura prema Tbr. 7. t. 1. Tarife, sastava podnesaka od 15.07.2024. i 19.11.2024. u iznosu od po 200,00 eura prema Tbr. 8. t. 1. Tarife, zastupanja na ročištima 25.11.2024. i 04.03.2025. u iznosu od po 200,00 eura prema Tbr. 9. t. 1. Tarife, što ukupno iznosi 1.000,00 eura, što uvećano za pdv od 25% (Tbr. 46. Tarife) iznosi 1.250,00 eura. Nadalje je tužitelju priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 13,27 eura i sudske pristojbe za presudu u iznosu od 26,54 eura, pa ukupni priznati troškovi iznose 1.289,81 eura. Tužitelju nije priznat trošak zastupanja na ročištu za objavu, u zatraženom iznosu od 100,00 eura uvećano za pdv od 25%, budući se ne radi o trošku potrebnom za vođenje ovog postupka. Isto tako tužitelju nije dosuđen zatraženi trošak pribave potvrde o visini naknade za obradu kredita, u visini od 50,00 EUR, budući se u konkretnom slučaju ne radi o pribavi isprave od suda ili drugih tijela, od strane ovdje tužitelja, već o potvrdi izdanoj od strane tuženika odnosno prednika tuženika, na traženje korisnice kredita ZE.

43. Tužitelju pripadaju i zatezne kamate koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude sukladno odredbi čl. 151. st.3 ZPP po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a, za ostale odnose.

U Zagrebu 8. travnja 2025.

Sutkinja

mr.sc. Ana Nagy

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada je održano ročište na kojem je presuda objavljena ako je stranka bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, odnosno u roku od 15 dana od primitka presude ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, a podnosi se putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku.