REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U RIJECI
Poslovni broj: Us I-1321/2023-13
[adresa] K 5
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Vesni Perić, uz sudjelovanje zapisničarke Marlene Štimac, u upravnom sporu tužitelja Grada Vodnjana – Dignano (OIB: 15554218499), Vodnjan, Trgovačka 2, kojeg zastupa opunomoćenik Tiziano Sošić, odvjetnik u Puli, I [adresa], protiv tuženika Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije Republike Hrvatske (ranije: Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske), OIB: 72910430276, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, Zagreb, Ulica grada Vukovara 49, uz sudjelovanje zainteresirane osobe Županijskog državnog odvjetništva u Puli (OIB: 93993757343), Pula, Rovinjska 2a, radi utvrđenja vlasništva nad nekretninama, 8. travnja 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži poništenje rješenja tuženika Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske (sada: Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije Republike Hrvatske), Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, KLASA: UP/II-942-03/20-01/03, URBROJ: 514-04-02-01-01/08-23-02 od 13. siječnja 2023. i prvostupanjskog rješenja Istarske županije, Upravnog odjela za opću upravu i imovinsko-pravne poslove, Odsjeka za imovinsko-pravne poslove i pravnu pomoć, KLASA: UP/I-942-03/20-01/227, URBROJ: 2163/1-24-02/1-20-3 od 23. srpnja 2020.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška ovog spora.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskim rješenjem Istarske županije, Upravnog odjela za opću upravu i imovinsko-pravne poslove, Odsjeka za imovinsko-pravne poslove i pravnu pomoć, KLASA: UP/I-942-03/20-01/227, URBROJ: 2163/1-24-02/1-20-3 od 23. srpnja 2020., donesenim u povodu zahtjeva tužitelja od 17. svibnja 2018., u točki 1. izreke utvrđeno je da su dana 18. prosinca 1954. nekretnine k. č. [katastarska čestica] i k. č. [katastarska čestica], obje zk. ul. [broj ZK uloška] u k. o. [katastarska općina], s pravom vlasništva na ime KĐ pok. Ž u 1/1 dijela, temeljem odredbe čl. 1. Sporazuma između SFRJ i Republike Italije od 3. srpnja 1965. o primjeni Sporazuma od 18. prosinca 1954., kao imovina optanta postala društveno vlasništvo, sada s pravom vlasništva Republike Hrvatske, u točki 2. izreke se navodi da će po pravomoćnosti tog rješenja Zemljišno knjižni odjel Općinskog suda u Puli – Pola po službenoj dužnosti provesti promjenu zemljišno knjižnog stanja na nekretninama iz točke 1. izreke tog rješenja brisanjem prava vlasništva na ime KĐ u 1/1 dijela uz istovremenu uknjižbu prava vlasništva na ime Republika Hrvatska.
2. Protiv navedenog rješenja tužitelj je izjavio žalbu koja je osporavanim rješenjem tuženika KLASA: UP/II-942-03/20-01/03, URBROJ: 514-04-02-01-01/08-23- 02 od 13. siječnja 2023. odbijena kao neosnovana.
3. Tužitelj je u cilju osporavanja zakonitosti navedenog rješenja tuženika pravodobno podnio tužbu ovom Sudu. U tužbi i u tijeku spora navodi, u bitnome, kako je sporno koga treba utvrditi kao vlasnika predmetnih nekretnina koje su se unutar granica građevinskog područja nalazile na dan stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o šumama ("Narodne novine", broj 41/90) – 16. listopada 1990. i Zakona o poljoprivrednom zemljištu ("Narodne novine", broj 34/91) - 24. srpnja 1991., kojima je izvršena pretvorba šumskog i poljoprivrednog zemljišta u društvenom vlasništvu u vlasništvo države. Navodi da su tuženik i prvostupanjsko tijelo pogrešno utvrdili kako se u odnosu na predmetne nekretnine primjenjuje predmnijeva iz čl. 362. st. 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 97/14 – službeni pročišćeni tekst, 152/14, 81/15 i 94/17 - službeni pročišćeni tekst, dalje: ZV) te smatra da se predmnijeva iz čl. 362. st. 3. ZV-a treba dovesti u vezu s čl. 388. st. 2. istog Zakona. Iz te odredbe da jasno proizlazi da će se smatrati vlasništvom Republike Hrvatske samo one nekretnine za koje se ne može utvrditi čije su vlasništvo, odnosno tko je bio nositelj prava korištenja na tim nekretninama po propisima koji su važili do stupanja na snagu ZV-a, odnosno po pravilima u trenutku stjecanja prava. Nadalje u tužbi citira zakonske odredbe prema kojima smatra da je vlasnik te imovine u vrijeme društvenog vlasništva bila općina i da se stoga ne može primijeniti predmnijeva iz čl. 362. st. 3. ZV-a jer je na dan kada je nekretnina prešla u društveno vlasništvo nositelj prava korištenja bio utvrđen temeljem samog zakona koji je tada bio na snazi. Osim toga još smatra da je u upravnom postupku trebalo provesti ispitni postupak kako bi utvrdilo o kakvoj se imovini radi i tko je pravni slijednik te imovine. Slijedom navedenog, u tužbenom zahtjevu traži da Sud poništi osporavano rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje te je ujedno zatražio naknadu troška ovog spora.
4. Tuženik je u odgovoru na tužbu ostao u cijelosti kod svih navoda iznijetih u obrazloženju osporavanoga rješenja te je predložio da Sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja.
5. Zainteresirana osoba u svom odgovoru na tužbu navodi da je tuženik nakon pravilno provedenog postupka donio zakonitu i pravilnu odluku u sporu. Predlaže da Sud odbije tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja.
6. U tijeku spora zakazana je rasprava za dan 11. ožujka 2025. kako bi se sukladno odredbi čl. 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 36/24, dalje: ZUS) omogućilo strankama u sporu da usmeno obrazlože svoje navode iz tužbe i odgovora na tužbu. Na navedenu raspravu nije pristupio nitko od stranaka koje su uredno pozvane te je stoga Sud donio presudu u ovom sporu na temelju odredbe čl. 89. st. 4. ZUS u svezi s čl. 91. st. 3. ZUS bez nazočnosti uredno pozvanih stranaka. Naime, opunomoćenik tužitelja dostavio je u spis podnesak kojim je obavijestio Sud da zbog ranije zakazanih rasprava nije u mogućnosti pristupiti na navedeno ročište u ovom sporu te je predložio da se isto održi u njegovoj odsutnosti te je ujedno ustrajao kod svih navoda u tužbi i tužbenog zahtjeva.
7. Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporavano rješenje i u spisu ovog spor
8. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.
9. Čl. 362. st. 1. ZV propisano je da se smatra da je vlasnik nekretnine u društvenom vlasništvu osoba koja je u zemljišnim knjigama upisana kao nositelj prava upravljanja, korištenja ili raspolaganja tom nekretninom, a tko tvrdi suprotno, treba to dokazati. U st. 2. istog članka propisano je da se smatra da je osoba koja je u zemljišnoj knjizi upisana kao nositelj prava korištenja neizgrađenoga građevinskoga zemljišta u društvenom vlasništvu, odnosno nositelj prvenstvenoga prava korištenja takva zemljišta, vlasnik toga zemljišta, a tko tvrdi suprotno, treba to dokazati. U st. 3. istog članka propisano je da se smatra da su vlasništvo Republike Hrvatske sve stvari iz društvenoga vlasništva na području Republike Hrvatske glede kojih nije utvrđeno u čijem su vlasništvu niti djeluje predmnjeva vlasništva iz st. 1. i 2. tog članka, a tko tvrdi suprotno, treba to dokazati. U st. 4. istog članka propisano je da što je u st. 1. do 3. tog članka određeno glede stvari, vrijedi na odgovarajući način i za prava koja su bila u društvenom vlasništvu.
10. Čl. 9. Zakona o građevinskom zemljištu („Narodne novine“, broj 54/80, 42/86, 41/88, 16/90 i 53/90, dalje: ZGZ) koji je važio do stupanja na snagu ZV-a, bilo je propisano da građevinskim zemljištem u društvenom vlasništvu upravlja općina na čijem se području nalazi to zemljište, ako tim zemljištem na temelju ustava i zakona ne upravlja druga društveno-politička zajednica, mjesna zajednica ili druga društvena pravna osoba.
11. Naime, Sporazumom između FNRJ i Republike Italije od 18. prosinca 1954. o definitivnom reguliranju svih uzajamnih obveza ekonomskog i financijskog karaktera koji proizlaze iz Ugovora o miru i sukcesivnih Sporazuma („Službeni list FNRJ“, Dodatak br. 2 od 1. veljače 1956.), čl. 2. zaključeno je da u društveno vlasništvo prelaze sve nekretnine optanata koji su dali izjavu da svoje nekretnine žele prodati bivšoj Jugoslaviji, s tim da je navedenim Sporazumom istovremeno zaključeno da će se pitanje tzv. slobodne optantske imovine definitivno riješiti kasnijim sporazumom između dviju vlada.
12. Sporazumom o primjeni Sporazuma od 18. prosinca 1954. („Službeni list SFRJ“, broj 8/65.), i to čl. 1., slobodna optantska imovina, izuzev dobara navedenih u prilogu „A“ Sporazuma, koja ostaje u vlasništvu optanata u okviru jugoslavenskog zakonodavstva, prešla je u društveno vlasništvo s danom zaključenja Sporazuma iz 1954. odnosno s danom 18. prosinca 1954. Čl. 3. Sporazuma bivša jugoslavenska vlada obvezala se platiti talijanskoj Vladi novčanu naknadu.
13. Dakle, citiranim Sporazumom države potpisnice riješile su pitanje slobodne optantske imovine, a bivša je Jugoslavija postala vlasnikom te imovine s danom 18. prosinca 1954.
14. Iz podataka u upravnom i sudskom spisu proizlazi da su predmetne nekretnine upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] kao vlasništvo Toffoli F u 1/1 dijela, koji je optirao za talijansko državljanstvo rješenjem MUP NRH o opciji, broj 16070-IV-49 od 15. listopada 1949., te da se imenovani i predmetna imovina ne nalaze na definitivnoj listi „A“ Sporazuma sa Italijom („Službeni list SFRJ“, broj 7/85.). Slijedom toga su predmetne nekretnine, po sili Sporazuma s Italijom od 18. prosinca 1954., prešle u društveno vlasništvo.
15. Nadalje, nije sporno da su se navedene čestice na dan 16. listopada 1990. i na dan 24. srpnja 1991. nalazile unutar granica građevinskog područja, međutim pravo upravljanja koje su imale općine u skladu s citiranim čl. 9. ZGZ koji je prestao važiti stupanjem na snagu ZV-a ne predstavlja jedno od prava koje čine društveno vlasništvo već se radi o pravu gospodarenja građevinskim zemljištem do rješavanja pitanja titulara prava korištenja. Stoga se na predmetne nekretnine ima primijeniti predmnijeva iz citiranog čl. 362. st. 3. ZV-a.
16. Slijedom izloženog proizlazi da su sporne nekretnine, koje su predmet ovog postupka, s danom 18. prosinca 1954. prestale biti vlasništvo imenovanog talijanskog državljanina te su postale državno vlasništvo odnosno društveno vlasništvo bivše Jugoslavije, a što posljedično znači da se na istima ima upisati pravo vlasništva Republike Hrvatske, koja je pravni slijednik bivše SFRJ.
17. Isto slijedi i iz rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-671/09 od 12. svibnja 2010., na koje se je pozvao tuženik u obrazloženju svog rješenja, ali i iz presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Usž- 4528/20 od 12. ožujka 2021.
18. S obzirom na navedeno, u konkretnom slučaju pravilno su upravna tijela primijenila odredbe relevantnog materijalnog prava, te je pravilno naložen upis u zemljišne knjige prava vlasništva Republike Hrvatske na nekretninama koje su predmet ovog postupka.
19. Slijedom svega navedenog, osporavano rješenje tuženika ocjenjeno je zakonitim, pa je stoga Sud na temelju čl. 116. st. 1. ZUS odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan kako je to navedeno u točki I. izreke ove presude.
20. Točka II. izreke ove presude temelji se na odredbi čl. 147. st. 1. ZUS prema kojoj odredbi stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora.
U Rijeci 8. travnja 2025.
Sutkinja
Vesna Perić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (čl. 126. i čl. 127. ZUS).
Dostaviti:
- opunomoćeniku tužitelja Tizianu Sošiću, odvjetniku u [adresa]
- tuženiku Ministarstvu pravosuđa, uprave i digitalne transformacije Republike Hrvatske, Upravi za građansko, trgovačko i upravno pravo, Zagreb, Ulica grada Vukovara 49
- zainteresiranoj osobi Županijskom državnom odvjetništvu u Puli, Pula, Rovinjska 2a
