Republika Hrvatska

Općinski sud u Virovitici

Stalna služba u Slatini

Slatina, Trg sv. Josipa 12

Poslovni broj: P-468/2023-27

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Općinski sud u Virovitici, Stalna služba u Slatini, po sucu pojedincu Josipu Bočkai, u pravnoj stvari tužitelja BC, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Aleksandri Ojkić Bucić, odvjetnici iz Orahovice, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupan po punomoćnicima odvjetnicima iz OD Mađarić & Lui iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave 25. veljače 2025., održane u prisutnosti tužitelja, punomoćnice tužitelja, te zamjenika punomoćnika tuženika Siniše Prodanovića, odvjetnika iz Virovitice, 8. travnja 2025. objavio i

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba Ugovora o kreditu broj: 718-50-3287815, koji je potvrđen po javnom bilježniku Mati Krpačiću iz Slatine, dana 27. veljače 2006. g., broj: OU-82/06 koji je zaključen između tužitelja BC (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa] i tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. (OIB:53056966535), Zagreb, Magazinska cesta 69, u točki 1. u dijelu u kojem je ugovoren kredit u kunskoj protuvrijednosti 13.694,80 CHF, po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja te u točki 7. u dijelu u kojem je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća.

II Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. (OIB:53056966535), Magazinska cesta 69, Zagreb, da tužitelju BC (OIB: [osobni identifikacijski broj]), [adresa], na ime razlike povećanja mjesečnih anuiteta zbog ugovorene valutne klauzule plati iznos od 1.261,58 EUR, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, a koje se obračunavaju po stopi koja je do 31. prosinca, 2007. g. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. g. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima na način da se kamata obračunava prema eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 %-tnih poena do 31. srpnja 2015. g., od 1. kolovoza 2015. g. do 31. prosinca 2022. g. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 %-tna poena, a od 1. siječnja 2023. g. do 29. prosinca 2023. g. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa nadalje po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koje teku na iznos od:

- 3,32 EUR od 05.11. 2008. g. pa do isplate,

- 7,07 EUR od 19.01. 2009. g. pa do isplate,

- 10,80 EUR od 17.02. 2009. g. pa do isplate,

- 10,57 EUR od 11.03. 2009. g. pa do isplate,

- 6,00 EUR od 03.04. 2009. g. pa do isplate,

- 5,13 EUR od 11.05. 2009. g. pa do isplate,

- 1,39 EUR od 15.06. 2009. g. pa do isplate,

- 5,09 EUR od 14.07. 2009. g. pa do isplate,

- 3,01 EUR od 11.08. 2009. g. pa do isplate,

- 4,64 EUR od 10.09. 2009. g. pa do isplate,

- 3,28 EUR od 14.10. 2009. g. pa do isplate,

- 3,28 EUR od 04.11. 2009. g. pa do isplate,

- 4,19 EUR od 09.12. 2009. g. pa do isplate,

- 7,04 EUR od 15.01. 2010. g. pa do isplate,

- 8,57 EUR od 17.02. 2010. g. pa do isplate,

- 10,83 EUR od 24.03. 2010. g. pa do isplate,

- 9,68 EUR od 13.04. 2010. g. pa do isplate,

- 10,13 EUR od 24.05. 2010. g. pa do isplate,

- 14,87 EUR od 18.06. 2010. g. pa do isplate,

- 16,42 EUR od 22.07. 2010. g. pa do isplate,

- 20,45 EUR od 20.08. 2010. g. pa do isplate,

- 23,02 EUR od 14.09. 2010. g. pa do isplate,

- 21,65 EUR od 15.10. 2010. g. pa do isplate,

- 22,96 EUR od 15.11. 2010. g. pa do isplate,

- 33,36 EUR od 10.12. 2010. g. pa do isplate

- 29,88 EUR od 17.01. 2011. g. pa do isplate,

- 22,67 EUR od 16.02. 2011. g. pa do isplate,

- 22,43 EUR od 16.03. 2011. g. pa do isplate,

- 25,06 EUR od 15.04. 2011. g. pa do isplate,

- 28,91 EUR od 16.05. 2011. g. pa do isplate,

- 35,39 EUR od 16.06. 2011. g. pa do isplate,

- 45,87 EUR od 18.07. 2011. g. pa do isplate,

- 48,42 EUR od 29.08. 2011. g. pa do isplate,

- 42,35 EUR od 19.09. 2011. g. pa do isplate,

- 36,83 EUR od 14.10. 2011. g. pa do isplate,

- 36,74 EUR od 15.11. 2011. g. pa do isplate,

- 36,74 EUR od 15.12. 2011. g. pa do isplate,

- 43,18 EUR od 13.01. 2012. g. pa do isplate,

- 29,87 EUR od 15.02. 2012. g. pa do isplate,

- 40,09 EUR od 16.03. 2012. g. pa do isplate,

- 43,20 EUR od 16.04. 2012. g. pa do isplate,

- 36,50 EUR od 18.05. 2012. g. pa do isplate,

- 43,15 EUR od 26.06. 2012. g. pa do isplate,

- 43,19 EUR od 16.07. 2012. g. pa do isplate,

- 43,21 EUR od 13.08. 2012. g. pa do isplate,

- 43,33 EUR od 14.09. 2012. g. pa do isplate,

- 43,19 EUR od 16.10. 2012. g. pa do isplate,

- 43,16 EUR od 15.11. 2012. g. pa do isplate,

- 43,20 EUR od 17.12. 2012. g. pa do isplate,

- 30,07 EUR od 17.01. 2013. g. pa do isplate,

- 36,56 EUR od 18.02. 2013. g. pa do isplate,

- 21,64 EUR od 02.04. 2013. g. pa do isplate,

sve to u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.514,86 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koje teku od 8. travnja 2025. pa do isplate, u roku od 15 dana.

IV Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka u iznosu od 191,94 EUR.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je s tuženikom dana 24. veljače 2006. g. sklopio Ugovor o kreditu broj: 718-50-3287815, koji je potvrđen po javnom bilježniku Mati Krpačiću iz Slatine, dana 27. veljače 2006. g. broj: OU-82/06, a prema kojemu je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit za kupnju motornog vozila u kunskoj protuvrijednosti od 13.694,80 CHF, obračunato prema srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja. Navedenim Ugovorom ugovoren je rok otplate od 84 mjeseca kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju Kreditora za CHF važećem na dan dospijeća a prema otplatnom planu. Tuženik prilikom zaključenja navedenog Ugovora o kreditu nije tužitelju pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim za zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule u švicarskim francima. Tuženik je objavljivanjem niske kamatne stope za kredite u švicarskim francima i istovremeno propuštanjem davanja informacije o rizičnosti kredita u švicarskim francima, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, naveo tužitelja kao potrošača na sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Prosječni korisnik kredita, pa tako i tužitelj, u Republici Hrvatskoj u vrijeme kada je sklapao ugovor o kreditu, nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“, pa tako nije znao niti da je trebao biti o tome obaviješten. Tuženik je prije i u vrijeme zaključivanja ugovora o kreditu propustio informirati tužitelja o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, kao i o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temeljila na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj ostalih valuta u odnosu na kune nije bio pod kontrolom HNB-a, a što i proizlazi iz potvrde HNB-a od 7. lipnja, 2013. g.), ni o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EUR-a zone bio potpuno izvjestan (što je utvrdio MMF u studiji iz ožujka 1997.), kao niti o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, što ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli čini nepoštenom i ništetnom. Osim toga, ugovorna odredba u ugovoru o kreditu kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak suprotna je načelu savjesnosti i poštenja i zbog činjenice da tužitelj kao korisnik kredita nije niti mogao pregovarati o sadržaju ugovornih odredbi, jer se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati. Tužitelj je pregovarao isključivo o sklapanju ponuđenog ugovora, a ne o sadržaju ugovornih odredbi. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja, 2018. g. u točki I potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja, 2013. g. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6., i 7. izreke kojom se utvrđuje da je između ostalim i tuženik, u razdoblju od 1. siječnja, 2004. g. do 31. prosinca, 2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima u potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i da prije zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici, između ostalim i tuženik, postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Kako je pravomoćnim presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske utvrđena ništetnost ugovornih odredbi kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, za sve ugovore o potrošačkom kreditu koju su sklapani u razdoblju između 1. siječnja 2004. g. pa do 31. prosinca 2008. g,. to je tuženik sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima dužan vratiti tužitelju sve što je primio temeljem takvih ništetnih odredbi. Prema čl. 111. Zakona o obveznim odnosima kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu neke druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekome pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti, odnosno ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Sukladno st. 2. istog članka obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Prema čl. 1115. ZOO-a kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti i plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Čl. 502 c. Zakona o parničnom postupku propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štetu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. a. st. 1. Zakona o parničnom postupku, da su određenim postupanjem, uključujući i postupanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Slično propisuje i čl. 138. a. Zakona o zaštiti potrošača koji propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Sukladno čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Prema čl. 5. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. g. u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo, a prema odredbi čl. 3. st. 1. te Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora. Nadalje, čl. 3. Zakona o obveznim odnosima je propisano kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok je čl. 4. Zakona o obveznim odnosima propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Čl. 7. Zakona o obveznim odnosima sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja, dok je čl. 8. Zakona o obveznim odnosima propisano da je svatko dužan suzdržavati se od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta. Sukladno čl. 322. Zakona o obveznim odnosima propisano je kako je Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Sukladno čl. 320. Zakona o obveznim odnosima propisano je da u slučaju kad je ugovor sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju ili kad je ugovor na drugi način pripremila i predložila jedna ugovorna strana, nejasne odredbe tumačit će se u korist druge strane. Prema nestručnom izračunu tužitelja, razlika koja je nastala između anuiteta po početnom tečaju CHF i anuiteta koje je tužitelj platio uslijed promjene tečaja švicarskog franka, iznosi oko 1.593,67 EUR / 12.000,00 kn, koji će iznos tužitelj precizirati nakon provođenja knjigovodstveno- financijskog vještačenja. Tužitelju uz glavnicu pripadaju i zakonske zatezne kamate koje teku od dana uplate svakog pojedinog mjesečnog iznosa od strane tužitelja pa do isplate, a što će tužitelj također odrediti i precizirati nakon provođenja knjigovodstveno- financijskog vještačenja. Slijedom navedenog, tužitelj je predložio da sud donese presudu kojom će naložiti tuženiku da mu isplati iznos koji bude utvrđen po provedenom vještačenju, kao i troškove postupka.

2. Nakon što je provedeno knjigovodstveno financijsko vještačenje tužitelj je, podneskom od 17. veljače 2025. (list 123-125), specificirao tužbeni zahtjev, na način da temeljem iste činjenične i pravne osnove sada potražuje iznos od 1.261,58 EUR, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na mjesečne preplate u iznosima i tijeka zateznih kamata specificiranim u narečenom podnesku.

3. U odgovoru na tužbu tuženik navodi kako nije sporno da je s tužiteljem zaključio Ugovor o kreditu broj 738-50-3287815 24. veljače 2006. (dalje Ugovor), kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 13.694,80, a da je ugovorena redovna kamata 5,50 % godišnje, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora. Ističe da je Ugovor sklopljen sukladno čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima, koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. U odnosu na navode tužitelja o ništetnosti i nepoštenosti ugovorene valutne klauzule tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika da tužitelja upozori na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF. Zakonom o obveznim odnosima dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti iz čega proizlazi da je tuženik postupao isključivo u skladu sa zakonom pa tužitelj neosnovano ističe da je tuženik ugovaranjem valutne klauzule CHF bio nepošten. Tuženik je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužitelja pri sklapanju Ugovora, te je tužitelj po vlastitom izboru, a nakon što je upoznat sa svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, odabrao valutnu klauzulu CHF. Takav odabir, između više predloženih ugovora, predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama, budući da je tužitelj samostalno i neovisno mogao birati ugovorne odredbe (ovdje valutnu klauzulu). Nadalje, promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute. Suprotno tvrdnjama tužitelja, ugovaranjem valutne klauzule tužitelj je također preuzeo valutni rizik, s obzirom da ugovaranje valutne klauzule utječe na financijski položaj korisnika kredita jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula. Svaki korisnik bilo kojeg kredita u kojem je ugovorena valutna klauzula, neovisno o izboru valute, preuzima rizik moguće promjene tečaja i svojim potpisom preuzima prava i obveze, odnosno odgovornost za ispunjenje obveze sukladno ugovornim odredbama. Nisu osnovani navodi tužitelja da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine br. 96/03): da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Obzirom da je tužitelj, nakon što je upozoren o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, u zahtjevu za kreditu vlastoručno odabrao valutnu klauzulu CHF, razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na povrat dijela mjesečnih anuiteta na ime ništene valutne klauzule jer je čl. 226. Zakona o obveznim odnosima propisano da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik se protivi pozivanju tužitelja na odredbe Zakona o obveznim odnosima o stečenom bez osnove jer konkretno nisu ispunjene pretpostavke za primjenu instituta stečenog bez osnove. Takav institut bi došao u obzir samo kada prijelaz imovine neke osobe u imovinu druge osobe ne bi imao osnove u nekom pravnom poslu, odluci sud, odnosno odluci neke druge nadležne vlasti ili zakonu. Tužitelj nije dokazao da je došlo do prijelaza njegove imovine u imovinu tuženika niti da pravne osnove nema ili da je otpala. Sukladno Zakonu o obveznim odnosima o stjecanju bez osnove, tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje. Tuženik se protivi pozivanju tužitelja na utvrđenja iz odluka u “slučaju Franak“ jer se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes, već iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati. Tužitelj ne može smatrati da je osnova njegove tužbe dokazana samim postojanjem presuda drugih sudova o nepoštenosti i ništetnosti valutne klauzule, već isto mora dokazati. Tužitelj nije bio stranka u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe pa se ne može pozivati na utvrđenja iz navedene presude. Tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti. Tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te naložiti tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

4. U postupku je sud izveo dokaz čitanjem preslike Ugovora o kreditu br. 718-50- 3287815 od 24. veljače 2006., otplatnog plana za kredit, preslike zahtjeva za kredit od 4. veljače 2006., knjigovodstveno financijskim vještačenjem po vještakinji Dajani Vuković, stalnoj sudskoj vještakinji, čitanjem pisanog očitovanja vještakinje od 3. rujna 2024., saslušanjem vještakinje, dopunskim knjigovodstveno financijskim vještačenjem te saslušanjem tužitelja u svojstvu stranke.

5. Nije sporno da je između tužitelja, kao korisnika kredita, i tuženika, kao kreditora, povodom zahtjeva tužitelja za kredit od 4. veljače 2006., zaključen Ugovor o kreditu br. 718-50-3287815 od 24. veljače 2006., na iznos 13.694,80 CHF kunske protuvrijednosti po srednjem tečaju Banke na dan korištenja kredita (čl. 1. Ugovora), uz ugovorenu redovnu kamatnu stopu od 5,50 % godišnje, koja je promjenjiva u skladu sa Odlukama banke (čl. 2. Ugovora), s rokom vraćanja kredita od 84 mjeseca (čl. 4. Ugovora), dok je u čl. 7. ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Banke za CHF, važećem na dan dospijeća, prema otplatnom planu.

6. Prema početnom otplatnom planu mjesečni anuitet za cijelo vrijeme otplate kredita, u 84 jednakih rata, utvrđen je u iznosu od 196,79 CHF, što je prema srednjem tečaju Banke za CHF na dan korištenja kredita 2. ožujka 2006., iznosilo 196,97 kn.

7. S obzirom na činjenične navode tužbe i odgovora na tužbu, sporno je da li su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu gdje je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF, da li je tuženik u obvezi tužitelju isplatiti utuženi novčani iznos, specificiran u podnesku tužitelja od 21. svibnja 2024. (list 540-543), i ako je po kojem pravnom osnovu je dužan to učiniti, te da li je nastupila zastara utuženog potraživanja.

8. Tuženikov prigovor zastare utuženog potraživanja nije osnovan. Naime, pokretanjem parničnog postupka pri Trgovačkom sudu u Zagrebu posl. broj P-1401/12, u predmetu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pokrenutog tužbom Potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, protiv banaka, između ostalih i protiv ovdje tuženika, došlo je do prekida zastare u smislu odredbe čl. 242. Zakona o obveznim odnosima (NN- 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje ZOO). Ovo stoga što je citiranom zakonskom odredbom određeno da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja potraživanja, dok je odredbom čl. 392. st. 1. istog Zakona propisano da nakon prekida zastarijevanje počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru. Ovakav pravni stav izražen je i u presudi Vrhovnog suda RH posl. broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018., prema kojem pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare, a zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u povodu te tužbe.

8.1. Istovjetni pravni stav izražen je u presudi Vrhovnog suda RH posl. broj Rev- 2245/17 od 20. ožujka 2018., prema kojem pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare, a zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje ponovno teći tek od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u povodu te tužbe.

8.2. Budući da je navedena presuda Trgovačkog sudu u Zagrebu, u dijelu gdje je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, postala pravomoćna 14. lipnja 2018., tj. danom donošenja presude Visokog trgovačkog suda RH posl. broj Pž-6632/2017-10, kojom je u tom dijelu potvrđena prvostupanjska presuda, utvrđeno je da nije nastupila zastara utužene tražbine, budući da od pravomoćnosti citirane presude Trgovačkog suda u Zagrebu, u dijelu gdje je utvrđeno da su ništetne ugovorne odredbe s valutnom klauzulom u CHF, pa do podnošenja tužbe 11. lipnja 2023. nije protekao opći zastarni rok od pet godina.

9. Kada je riječ o ugovaranju valutne klauzule potrebno je istaknuti da je odredbom čl. 22. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN-35/05, 41/08,125/11, 78/15 i 29/18, dalje ZOO) propisano da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u domaćoj valuti izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja domaće valute u odnosu prema stranoj valuti. Rješenjem Ustavnog suda RH, broj: U-I- 392/2011 i dr. od 13. prosinca 2016., utvrđeno je da je citirana zakonska odredba suglasna sa Ustavom RH, a da je, prema pravnom stajalištu Vrhovnog suda RH izraženog u presudi i rješenju br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015., navedena zakonska odredba u skladu sa prisilnim propisima.

10. Unatoč tome što je ugovaranje valutne klauzule nije u suprotnosti s Ustavom RH i u skladu je s prisilnim propisima, kada je riječ ugovorima o kreditu, kao potrošačkim ugovorima, u kojima je ugovorena glavnica vezana za CHF, utvrđeno je da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, u dijelu gdje je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF nepoštene, a time i ništetne.

10.1. Naime, na temelju provedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja utvrđeno je da su ništetne odredbe čl. 1. i čl. 7. predmetnog Ugovora o kreditu, u dijelu gdje je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica za CHF, jer je utvrđeno da se o tim odredbama između ugovornih stranaka prije zaključenja ugovora nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik tužitelja informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

10.2. Da o navedenim ugovornim odredbama prije zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu tuženik, kao trgovac, i tužitelj, kao korisnik kredita - potrošač, nisu pojedinačno pregovarali niti je tuženik tužitelja informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, proizlazi iz iskaza tužitelja. Naime, tužitelj je iskazao da je s tuženikom zaključio Ugovor o kreditu od 24. veljače 2006., temeljem kojeg mu je odobren kredit u iznosu od 13.694,80 CHF, protuvrijednosti u kunama. Kredit je ugovoren radi kupnje osobnog automobila i kreditna sredstva koja je ostvario ovim ugovorom u cijelosti je iskoristio za kupnju osobnog automobila marke Volkswagen Polo. Prije zaključenja Ugovora od strane djelatnika banke nije mu ništa objašnjeno niti je o tome bio informiran vezano za zaključenu valutnu klauzulu u CHF niti je imao mogućnosti da utječe na sadržaj odredbi ugovora vezano za valutnu klauzulu. Naime, osobni automobil je kupio u tadašnjoj auto kući "Fischer" u Slatini, i nakon otprilike mjesec dana od prvog kontakta s vlasnikom navedene auto kuće, došao je u prostorije auto kuće i potpisao Ugovor o kreditu, koji ga je već tamo čekao kada je došao. Dakle, uopće nije morao odlaziti u prostorije banke, sve je odrađeno između djelatnika auto kuće i službenika banke, tako da ga je dočekao već sačinjen ugovor. Kredit ostvaren ovim ugovorom otplatio je 2013. godine u cijelosti prema uvjetima utvrđenim ugovorom. Što se tiče otplate kredita, u početku mjesečna rata iznosila je oko 900,00 kn, da bi nakon izvjesnog vremena mjesečna rata porasla na nešto više od 1.300,00 kn. U banku se nije išao interesirati iz kojeg razloga je došlo do povećanja mjesečnih rata, no od banke je dobivao pisane obavijesti svaki puta kada je došlo do povećanja mjesečne rate, iz kojih je došao do saznanja da je do povećanja mjesečnih rata došlo zbog povećanja tečaja valute CHF u odnosu na kunu. Nitko ispred banke nije ga upozorio na moguće rizike ugovaranja kredita s valutnom klauzulom u CHF. U vrijeme zaključenja ugovora bio je svjestan što znači pojam promjenjiva kamatna stopa, a isto tako da je ugovaranje valutne klauzule značilo da se mjesečna rata odnosila na odnos tečaja te valute u odnosu na kunu. Nije pokušavao u to vrijeme realizirati kreditu u nekoj drugoj valuti, a niti u kunama. Prilikom potpisivanja ugovora o kreditu nije pokušao bilo što mijenjati u sadržaju ugovora, jer ga je primjerak ugovora o kreditu dočekao sačinjen kada je došao u prostorije auto kuće. Naime, u vrijeme zaključenja ugovora početna mjesečna rata koja je bila određena u visini od 900,00 kn mu je odgovarala s obzirom na njegova. U vrijeme zaključenja ugovora bio je svjestan da se mjesečna rata može mijenjati zbog ugovorene valutne klauzule, ali nije očekivao da će se mjesečna rata u tolikoj mjeri povećati.

10.3. Iz ovako danog iskaza tužitelja utvrđeno je da prije zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu tuženik nije obavijestio tužitelja, a niti ga je uopće informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a koji bi bili jasni i razumljivi prosječnom građaninu, odnosno potrošaču. Naime, predmetni Ugovoru o kreditu tuženika je samostalno sastavio, radi se o ugovoru koji je unaprijed napisan kao uniformirani obrazac. U ugovorima napisanim na uniformiranim obrascima pregovorima se nisu mogli mijenjati uvjeti kreditiranja koje je određivala banka, mijenjala su se samo imena korisnika kredita, iznosi kredita i rokovi otplate, te stoga nema nikakve sumnje da tužitelj kao korisnik kredita nije imao nikakvu mogućnost utjecati na sadržaj spornih odredbi ugovora o valutnoj klauzulu, a kojima mu je kao potrošaču nametnuta obveza koju u vrijeme zaključenja ugovora objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu. Ugovaranje takvih odredbi suprotno je temeljnim načelima ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i zabrane zlouporabe prava. Ovakav stav suda sukladan je zaključku Vrhovnog suda RH izražen u odluci posl. broj Revt-249/14-2, prema kojem su banke, kao visoko specijalizirane novčarske ustanove, čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih „proizvoda“, dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu.

10.4. U konkretnom slučaju tuženik je postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja izraženom u čl. 81. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN-96/03, dalje ZZP/03), što sporne ugovorne odredbe, u dijelu gdje je ugovorena valutna klauzulom u CHF, čini nepoštenim i stoga ništetnim. Naime, odredbom čl. 81. st. 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema odredbi st. 2. istog članka ZZP/03 smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

10.5. Nadalje, navedenom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013., u dijelu toč. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, čime je tuženik postupio suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN- 96/13), a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama čl. 96. i 97. tada važećeg ZZP/07. Vrhovni sud RH svojom odlukom posl. br. Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019., odbio je revizije banaka u odnosu na utvrđenje ništetnim odredbi ugovora o kreditu u s valutnom klauzulom u CHF.

10.6. Nadalje, s obzirom da je predmetni Ugovor o kreditu zaključen 24. veljače 2006., odnosno upravo tijekom razdoblja od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., za koje je citiranom pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013., utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe s valutnom klauzulom u CHF, te polazeći od toga da je navedena presuda donesena u kolektivnom sporu, ista je u smislu odredbe čl. 502. c Zakona o parničnom postupku (NN-53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 79/19, 80/22 i 114/22, dalje ZPP) obvezujuća za sudove u pojedinačnim postupcima te je stoga i ovaj sud u ovom konkretnom predmetu vezan za utvrđenja iz navedenog kolektivnog spora i dužan ih je primijeniti.

10.7. Istovjetno pravno stajalište izraženo je u presudi Vrhovnog suda RH posl. br. Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., prema kojem u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, s obzirom da temeljem citirane odredbe čl. 502. c ZPP postoji vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/07, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

11. Utvrdivši da su ništetne odredbe čl. 1. i čl. 7. predmetnog Ugovora o kreditu, u dijelu gdje je ugovorena valutna klauzula u CHF, obveza tuženika da tužitelju vrati preplaćeni iznos kredita temelji se na odredbama čl. 323. st. 1. i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (NN-35/05, 41/08, 125/11,78/15 i 29/18, dalje ZOO). Naime, odredbom čl. 323. st. 1. ZOO određeno je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je drugoj vratiti sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora, dok je odredbom čl. 1111. st. 1. ZOO propisano da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, s tim da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti, kako to određuje odredba st. 3. istog članka, nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Slijedom toga, tuženik je kao stjecatelj novčanog iznosa, koji je tužitelj preplatio po osnovi ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, dužan preplaćeni iznos vratiti tužitelju kao ovlašteniku prava na povrat stečenog bez osnove.

12. Na okolnost osnovanosti visine tužbenog zahtjeva provedeno je knjigovodstveno financijsko vještačenje po vještakinji Dajani Vuković, koja je u vještačkom nalazu i mišljenju od 21. veljače 2024. (list 48-68) navela da je iz pregleda analitičkih uplata po kreditu vidljivo da je uplaćeno na ime otplate kredita 89.131,11 kn. (bez plaćanja troškova i zakonskih zateznih kamata), od toga je na ime tečajne razlike više uplaćeno 8.718,20 kn /1.157,11 EUR. Prilikom izračuna razlike iznosi koji se odnose na negativnu tečajnu razliku prikazanu su s predznakom – (minus), kao manje plaćeni iznosi, a izračunati iznos od 8.718,20 kn/1.157,11 EUR, je razlika između pozitivne i negativne tečajne razlike.

12.1. U iskazu danom na raspravi vještakinja je navela da u nalazu nije izvršen prijeboj više i manje plaćenih iznosa, već su manje plaćeni iznosi prikazani sa predznakom minus (-), međutim, za tako manje plaćene iznose nisu umanjeni više plaćeni iznosi iz razloga što prijeboj više i manje plaćenih iznosa vještaku nije naložen. Iz dokumentacije je vidljivo da je tužitelj u ožujku 2013. samo djelomično podmirio obvezu, a razliku nepodmirene obveze iz ožujka je podmirio u travnju 2013. Tako je na str. 14 nalaza prikazana negativna razlika od 129,34 EUR za ožujak, a pozitivna za travanj u visini od 150,98 EUR, to znači da je više plaćeno u tom mjesecu samo 21,64 EUR. Prema vještačkom nalazu samo pozitivna tečajna razlika utvrđena je u iznosu od ukupno 1.261,58 EUR. U svakoj od priloženih tabela izračuna razlike prikazano i obračunato je za svaki mjesec koliko je iznosila pozitivna razlika po osnovi tečajne razlike za valutu CHF. Nadalje, u nalazu je na str. 10 nalaza prikazan iznos od 1.157.11 EUR tečajne razlike, što je razlika između pozitivne i negativne tečajne razlike, dok samo pozitivna tečajna razlika iznosi 1.261,58 EUR.

12.2. U pisanom očitovanju od 3. rujna 2024. i dopunskom vještačkom nalazu i mišljenju od 4. prosinca 2024. vještakinja je pojasnila da je nalaz sačinjen prema nalogu suda u kojemu je navedeno da je potrebno izračunati razliku, a razlika može biti pozitivna i negativna. Izračunata razlika anuiteta, koja ukupno iznosi 1.571,13 EUR, čini zbroj iznosa od 414,02 EUR na ime razlika kamata i iznosa od 1.157,11 EUR na ime tečajne razlike. Predznak – (minus), kao negativna razlika, prikazan je i za mjesece u kojima nije izvršena uplata, konkretno obveza za 03/2013. godine nije u cijelosti izvršena, naime preostala obveza u iznosu od 129,34 EUR izvršena je u 04/2013. godine uplatom iznosa od 150,98 EUR, što znači da preplata u 04/2013. godini nije 150,98 EUR jer je tom uplatnom izmirena obveza za 03/2013. godine, pa je nastavno u 04/2013. godini više plaćeno 21,64 EUR (150,98 - 129,34). Naime, kada se propusti izvršiti uplata bilo kojeg režijskog troška i taj režijski trošak se podmiri slijedećeg mjeseca, ne znači da je trošak preplaćen, već znači da je plaćen sa zakašnjenjem. U 2008. godini je ukupno za 12 mjeseci negativna tečajna razlika utvrđena u iznosu od -35,92 EUR, međutim, u 11/2008. godini postoji pozitivna tečajna razlika od 3,32 EUR, što znači da je u preostalih 12 mjeseci negativna tečajna razlika iznosila 39,24 EUR. Na stranici 10 nalaza za 2013. godinu je navedeno da je ukupna tečajna razlika 88,27 EUR, a predstavlja slijedeće: 01/2013. godine 30,07 EUR, 02/2013. godine 36,56 EUR, za 03/2013. godine nije izvršena obveza u visini od 129,34 EUR, a izvršena u 04/2013. godini i to nije negativna tečajna razlika već u cijelosti neizmirena obveza, u 04/2013. godine je izvršena uplata od 150,98 EUR, koji iznos ne predstavlja pozitivnu tečajnu razliku u cijelosti već samo iznos od 21,64 EUR, dok je preostali iznos od 129,34 EUR naknadno plaćena neizvršena obveza za 03/2013. godine. Dakle, za 2013. godinu ukupna tečajna razlika iznosi 88,27 EUR (30,07 + 35,56 + 21,64 = 88,27).

13. Sud prihvaća vještački nalaz i mišljenje knjigovodstvene vještakinje te dopunu istog, jer je vještački nalaz u cjelini dan u skladu s pravilima struke i vještine te nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogao ispitati.

13.1. Iz rezultata provedenog knjigovodstveno financijskog vještačenja proizlazi da preplata kredita po predmetnom Ugovoru o kreditu br. 718-50-3287815 od 24. veljače 2006., zbog primjene ništetnih ugovornih odredbi u kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF, samo zbog pozitivne tečajne razlike, iznosi 1.261,58 EUR, koji iznos tužitelj i potražuje u specificiranom tužbenom zahtjevu.

13.2. S ud nije uzeo u obzir vještačenjem utvrđenu negativnu razliku, odnosno manje plaćeni iznos po osnovi tečajne razlike kada je tečaj Banke za CHF u odnosu na kunu bio niži od tečaja Banke za CHF na dan korištenja kredita, te za manje plaćeni iznos nije umanjio preplaćeni iznos kredita, budući da tuženik do zaključenja prethodnog postupka nije istaknuo prigovor radi prebijanja ili materijalno pravni prigovor prijeboja, a niti je podnio protutužbeni zahtjev. Ovakav pravni stav zauzeo je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci posl. broj Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023.

14. Cijeneći sve navedeno, utvrdivši da su odredba čl. 1. i čl. 7. predmetnog Ugovora o kreditu ništetne u dijelu gdje je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF, te da se obveza tuženika da tužitelju vrati preplaćeni iznos kredita, a do koje preplate je došlo zbog primjene ništetnih ugovornih odredbi u dijelu gdje je ugovorena valutna klauzula u CHF, temelji na odredbama čl. 323. st. 1. i čl. 1111. ZOO, da u tužbenom zahtjevu, specificiranom u podnesku od 21. svibnja 2024., tužitelj potražuje iznos od 1.261,58 EUR, odnosno upravo onaj iznos koji je provedenim knjigovodstveno financijskim vještačenjem utvrđen kao preplata kredita, sud je kondemnatorni tužbeni zahtjev u cijelosti usvojio te presudio kao u toč. II izreke.

15. Na dosuđeni iznos tuženik je dužan tužitelju platiti zakonske zatezne kamate tekuće od dana uplate svakog pojedinog mjesečnog iznosa preplate kredita do isplate, budući da je dosuđeni iznosi preplate kredita posljedica primjene ništetnih ugovornih odredbi koje je u predmetni Ugovor o kreditu unio tuženika kao trgovac, a na koje tužitelj kao potrošač nije mogla utjecati, slijedom čega se tuženik u pogledu primljenog preplaćenog iznosa ima smatrati nesavjesnim stjecateljem, te je stoga dužan na svaki dosuđeni mjesečni iznos preplate tužitelju platiti zakonske zatezne kamate tekuće od dana stjecanja pa do isplate. Identično pravno shvaćanje izneseno je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2221/2018.

15.1. Visina zakonske zatezne kamate utvrđena je za razdoblje do 31. prosinca 2007. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja je određena za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena (čl. 29. st. 2. ZOO/05), za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena (čl. 3. Zakon o izmjenama i dopuna Zakona o obveznim odnosima, NN-78/15), za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena (čl. 2. Zakona o izmjenama Zakona o obveznim odnosima, NN-114/22, i čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosim, NN-156/22), a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

16. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP, temeljem koje je sud obvezao tuženika da tužitelju naknadi troškove postupka u iznosu od 2.514,86 EUR, i to 200,00 EUR na ime nagrade punomoćnice za sastav tužbe (Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, NN-138/23, dalje Tarifa), 800,00 EUR za zastupanje na raspravama od 23. studenoga 2023., 18. lipnja i 22. listopada 2024. te 25. veljače 2025. (Tbr. 9. toč. 1. Tarife), 100,00 EUR za zastupanje na ročištu od 14. svibnja 2024., na kojem se raspravljalo samo procesnim pitanjima (Tbr. 9. toč. 2. Tarife), 100,00 EUR za zastupanje na ročištu za objavu presude od 8. travnja 2025. (Tbr. 9. toč. 3. Tarife), 600,00 EUR za sastav obrazloženih podnesaka od 20. studenoga 2023., 3. srpnja 2024. i 17. veljače 2025. (Tbr. 8. toč. 1. Tarife), 596,80 EUR za troškove knjigovodstveno financijskog vještačenja, 53,09 EUR za sudsku pristojbu na tužbu te 53,09 EUR za sudsku pristojbu na presudu (Tbr. 1. st. 1. i Tbr. 2. st. 1. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi, NN-37/23).

16.2 Slijedom navedenog, sud je usvojio zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka u iznosu od 2.514,86 EUR, dok je sa iznosom iznad toga, u visini od 191,94 EUR, zahtjev kao neosnovan odbijen.

16.3. Na dosuđeni iznos troškova tuženik je dužan tužitelju platiti zakonske zatezne kamate, po stopi određenoj sukladno odredbi čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosim (NN-156/22), počevši od dana donošenje presude 8. travnja 2025. do isplate.

U Slatini, 8. travnja 2025.

S u d a c:

Josip Bočkai

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana dostave prijepisa iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, pismeno u tri istovjetna primjerka. O žalbi rješava županijski sud.

Dostaviti:

1. Aleksandra Ojkić Bucić, odvjetnica iz Orahovice - punomoćnica tužitelja.

2. OD Mađarić & Lui iz Zagreba - punomoćnik tuženika.