REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] L 5

Poslovni broj: Us I-1779/2024-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Ani Sabljak, uz sudjelovanje zapisničarke Petre Horvat Delimehić, u upravnom sporu tužiteljice LTŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa opunomoćenik Ladislav Radoslović, odvjetnik u Rijeci, LT, protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623, radi ostvarivanja prava na starosnu mirovinu, 8. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev radi poništavanja rješenja tuženika KLASA: UP/II 140-02/23-01/03091271818 URBROJ: 341-99-05/3-23-2183 od 13. rujna 2024. i točke I. prvostupanjskog rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Rijeci, KLASA: UP/I 140-02/23-01/03091271818 URBROJ: 341- 14-05/3-23-18436 od 3. travnja 2023..

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova ovoga spora.

Obrazloženje

1. Rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Rijeci, KLASA: UP/I 140-02/23-01/03091271818 URBROJ: 341-14-05/3-23-18436 od 3. travnja 2023. poništeno je rješenje tog tijela br. 64327 od 20. siječnja 2015. (točka I.) te je tužiteljici je priznato pravo na starosnu mirovinu od 1. siječnja 2022. u svoti od 532,26 eura mjesečno uz usklađenja (točka II.).

2. Protiv točke I. navedenog rješenja tužiteljica je izjavila žalbu koju je tuženik rješenjem KLASA: UP/II 140-02/23-01/03091271818 URBROJ: 341-99-05/3-23-2183 od 13. rujna 2024. odbio kao neosnovanu.

3. Tužiteljica pravodobno podnesenom tužbom osporava zakonitost navedenih rješenja zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Obrazlaže kako je rješenjem HZMO, Područne službe u Rijeci, broj 64327, od 20. siječnja 2015. tužiteljici od 1. srpnja 2014. priznato pravo na prijevremenu starosnu mirovinu, a radni spor vođen protiv odluke o otkazu ugovora o radu s tadašnjim poslodavcem Dječji vrtić Rijeka okončan je presudom Županijskog suda u Rijeci posl.br. Gž-R-729/2021 od 15. srpnja 2021. kojom presudom je potvrđena prvostupanjska presuda Općinskog suda u Rijeci kojom je utvrđeno da je Odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 26. rujna 2012. pravno nedopuštena, slijedom čega tužiteljici radni odnos nije prestao pa je tuženik dužan tužiteljicu primiti na rad i omogućiti joj obavljanje poslova odgajatelja u skladu s ugovorom o radu. Sukladno citiranoj pravomoćnoj sudskoj presudi tužiteljica je pokrenula novi sudski postupak protiv poslodavca radi isplate bruto plaće koju bi ostvarivala da otkaza nije bilo u razdoblju od 26. rujna 2012. (prestanak radnog odnosa zbog otkaza ugovora) do 30. lipnja 2014. (stupanje u mirovinu) te radi isplate naknade štete koju čini razlika između iznosa plaće koja bi joj bila isplaćivana i iznosa mirovine, za razdoblje nakon stupanja u mirovinu. Radi naknade te štete od poslodavca je zahtijevala i isplate obveznih doprinosa na razliku između visine plaće i isplaćene joj mirovine kako bi joj mirovina iznosila kao da nezakonitog otkaza nije bilo. Taj postupak radi isplate je okončan sudskom nagodbom u kojoj se tužiteljica odrekla jednog dijela zateznih kamata, dok je poslodavac isplatio iznos bruto plaće do tužiteljičinog stupanja u mirovinu, a nakon toga samo razliku između pretpostavljene plaće i isplaćivane mirovine, kao i obvezne doprinose na tu razliku, kako u visini daljnje mirovine ne bi bila oštećena. Slijedom navedenog, tužiteljica je podnijela HZMO, Područnoj službi u Rijeci, zahtjev da joj se izračuna povišeni iznos starosne mirovine obračunavajući iznos mirovine na temelju ukupno uplaćenih doprinosa, dakle i onih koje je poslodavac obračunao i uplatio na razliku između pretpostavljene plaće i isplaćivane mirovine. Ističe da nije zahtijevala da joj se prizna radni odnos za razdoblje nakon stupanja u prijevremenu starosnu mirovinu, niti je za to razdoblje zahtijevala (ni dobila) isplatu čitave bruto plaće, već razliku između pretpostavljene plaće i isplaćene joj mirovine, i to u vidu naknade štete. Smatra da je rješenje o priznavanju tužiteljici prava na prijevremenu starosnu mirovinu od 20. siječnja 2015., kao i isplata takve mirovine od 1. srpnja 2014., zakonito jer je tužiteljica u trenutku donošenja tog rješenja ostvarivala pravo na takvu mirovinu, pa stoga nisu ni postojali razlozi za poništenje tog rješenja. Iz osporenog rješenja proizlazi da je poništavanje rješenja posljedica pogrešno utvrđene činjenice da je poslodavac temeljem pravomoćne presude Općinskog suda u Rijeci i nastavno sudske nagodbe isplatio tužiteljici neto plaće za razdoblje od 6. listopada 2012. do 30. rujna 2021. te propisane pripadajuće iznose na ime poreza i prireza, doprinosa za mirovinsko osiguranje i doprinosa za zdravstveno osiguranje. Odnosno, propušteno je utvrditi da je poslodavac uplatio plaću sa svim doprinosima, dakle, plaću u bruto iznosu, samo za razdoblje od 6. listopada 2012. do 30. lipnja 2014., a nakon toga samo razliku između pretpostavljene plaće koju bi tužiteljica primala da nije došlo do otkazivanja ugovora o radu i mirovine koja joj je bila isplaćivana. Navodi da su porezi i doprinosi isplaćeni samo na iznos te razlike, što predstavlja naknadu štete, i nikako isto ne može utjecati na trajanje radnog odnosa ili gubitak prava na mirovinu. Ističe kako sve isplate koje se odnose nakon stupanja tužiteljice u prijevremenu mirovinu predstavljaju naknadu pretrpljene štete zbog nezakonitog otkaza i ne utječu na tužiteljičin radnopravni status. Radni odnos prestaje kad nastupe okolnosti za koje Zakon o radu propisuje da su razlog za prestanak radnog odnosa, a jedna od tih okolnosti je stupanje radnika u mirovinu. Nakon što je tužiteljica stupila u mirovinu, nikakve prijave ili plaćanja doprinosa od strane ranijeg poslodavca ne mogu utjecati na prestanak njezinog prava na mirovinu. Predlaže da sud usvoji tužbeni zahtjev i poništi rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje u t. I. izreke.

4. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu kao neosnovanu i ustraje kod navoda iz osporavanog rješenja. Ističe da je poslodavac tužiteljice na temelju pravomoćne sudske odluke uspostavio prijavu i odjavu osiguranja za razdoblje od 7. listopada 2012. do 31. listopada 2012. i od 1. ožujka 2013. do 30. rujna 2021. te je slijedom te činjenice po službenoj dužnosti primjenom odredbi o izvanrednim lijekovima poništeno rješenje kojim je tužiteljici bilo priznato pravo na prijevremenu starosnu mirovinu počevši od 1. srpnja 2014. Predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev.

5. U sporu je održana rasprava te je strankama, u skladu s čl. 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine broj 36/24., dalje: ZUS), dana mogućnost da se izjasne o zahtjevima i navodima druge strane te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

6. Sud je proveo dokazni postupak čitanjem dokumentacije koja se nalazi u spisu ovog upravnog spora i spisu predmeta upravnog postupka koji je prethodio ovom sporu te je na temelju odredbe čl. 114. st. 3. ZUS-a utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

7. Iz spisa predmeta upravnog postupka proizlazi da je:

- rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Rijeci, br. 64327 od 20. siječnja 2015. tužiteljici priznato, počevši od 1. srpnja 2014., pravo na prijevremenu starosnu mirovinu

- presudom Općinskog suda u Rijeci posl.br. P-2998/12-38 od 13. ožujka 2015., potvrđenom presudom Županijskog suda u Rijeci posl.br. Gž-R-729/2021-3 od 15. srpnja 2021., utvrđeno da je Odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 26. rujna 2012., kojom je Dječji vrtić Rijeka (tamo tuženik) izvanredno otkazao ugovor o radu tužiteljici, pravno nedopuštena

- na temelju sudske nagodbe sklopljene pred Općinskim sudom u Rijeci posl.br. Pr-4043/2021-4 od 10. svibnja 2022. Dječji vrtić Rijeka se obvezao na ime neto plaće tužiteljice za razdoblje od 6. listopada 2012. do 30. rujna 2021., koju bi ostvarila da je u tom razdoblju radila, isplatiti iznos od 349.495,09 kn s pripadajućim zateznim kamatama (čl. I. nagodbe), kao i propisane pripadajuće iznose na ime poreza i prireza, doprinosa za mirovinsko osiguranje i doprinosa za zdravstveno osiguranje tužiteljice za to isto razdoblje od ukupno 230.254,78 kn (čl. II. nagodbe)

- Dječji vrtić Rijeka je temeljem rečene sudske nagodbe uspostavio prijave i odjave tužiteljice s mirovinskog osiguranja za razdoblje od 7. listopada 2012. do 31. listopada 2012. te od 1. ožujka 2013. do 30. rujna 2021., dok je u razdoblju od 1. studenoga 2012. do 28. veljače 2013. tužiteljica bila prijavljena u radni odnos na puno radno vrijeme od poslodavca Iterafic d.o.o.

- tužiteljica 21. lipnja 2021. podnijela zahtjev prvostupanjskom tijelu za novi izračun starosne mirovine

- prvostupanjsko tijelo osporavanu odluku iz t. I. izreke rješenja donosi pozivom na odredbu čl. 37. st. 1. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine, broj 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18. - Oduka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 62/18., 115/18., 102/19., 84/21., 119/22.; dalje: ZOMO) budući je tužiteljica na osnovu sudske nagodbe bila prijavljena na mirovinsko osiguranje kod poslodavca Dječji vrtić Rijeka od 7. listopada 2012. do 31. listopada 2012. te od 1. ožujka 2013. do 30. rujna 2021.

8. Odredbom čl. 123. st. 2. t. 3. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine broj 47/09., 110/21., dalje ZUP) propisano je da se obnova postupka u kojem je doneseno rješenje protiv kojeg se ne može izjaviti žalba može pokrenuti na zahtjev stranke ili po službenoj dužnosti bez vremenskog ograničenja ako se rješenje temelji na prethodnom pitanju, a nadležni sud ili javnopravno tijelo o tom je pitanju kasnije odlučilo u bitnim točkama drukčije.

9. Odredbom čl. 37. st. 1. ZOMO-a propisano je da osiguranik pravo na prijevremenu starosnu mirovinu može steći, kada stekne uvjete, nakon prestanka osiguranja.

10. Dakle, obzirom na činjenicu da je Dječji vrtić Rijeka, kao poslodavac tužiteljice, na osnovu rečene sudske nagodbe naknadno izvršio prijave i odjave tužiteljice za razdoblje od 7. listopada 2012. do 31. listopada 2012. te od 1. ožujka 2013. do 30. rujna 2021., ispravno je tuženik u postupku obnove poništio rješenje od 20. siječnja 2015. kojim joj je priznato, počevši od 1. srpnja 2014., pravo na prijevremenu starosnu mirovinu budući nije mogla istovremeno uz prijavu na obvezno mirovinsko osiguranje koristiti i pravo na prijevremenu starosnu mirovinu pravo, a koje pravo se može, kako to propisuje odredba čl. 37. st. 1. ZOMO-a, steći tek nakon prestanka osiguranja.

11. Time ujedno sud utvrđuje da tuženik nije, kako to tvrdi tužiteljica, pogrešno tumačio odredbe sudske nagodbe pa slijedom takvog utvrđenja pogrešno primijenio pravo, budući je svoju odluku temeljio, ne na sudskoj nagodbi, već na prijavi i odjavi poslodavca Dječjeg vrtića Rijeka (u spomenutoj nagodbi tuženika) na obvezno mirovinsko osiguranje uz pravilnu primjenu čl. 37. st. 1. ZOMO-a, a na osnovi odredbe čl. 123. st. 2. t. 3. ZUP-a.

12. S time da ovdje sud utvrđuje kako je prvostupanjsko tijelo pogrešnog stava da je tužiteljica kroz parnični postupak za isplatu zaostalih iznosa primila cjelokupan iznos plaće budući iz sadržaja tužbe u predmetu Pr-4043/2021 proizlazi da je tužiteljica potraživala razliku plaće koju bi primala s osnove rada i primljene prijevremene mirovine koju je faktički primala, no, kao i tuženik, i ovaj sud je stava da isto nije od utjecaja na drugačiju odluku u ovom sporu budući je odlučno da tužiteljica, na dan priznanja prava na prijevremenu starosnu mirovinu, zbog naknade prijave poslodavca, nije bila izvan osiguranja što je uvjet za priznanje takvog prava.

13. U odnosu na zahtjev za starosnu mirovinu, koju točku prvostupanjskog rješenja tužiteljica nije osporavala, sud ukazuje kako je odredbom čl. 100. st. 1. ZOMO- a propisano da korisnik prijevremene starosne mirovine koji je nakon stjecanja prava na mirovinu navršio najmanje jednu godinu staža osiguranja može nakon prestanka zaposlenja, odnosno obavljanja djelatnosti po osnovi koje je obvezno osiguran na mirovinsko osiguranje, ostvariti pravo na novu starosnu mirovinu. Dakle, prema takvoj odredbi nije dozvoljen novi izračun starosne mirovine bez ostvarene jedne godine staža osiguranja nakon prijevremene starosne mirovine, odnosno da tužiteljici nije naknadno priznat staž osiguranja priznat kao takav, već samo kao povećana uplata kako to navodi tužiteljica, ista ne bi imala pravo na starosnu mirovinu kako je zahtijevala, već eventualno na ponovni izračun prijevremene starosne mirovine.

14. Slijedom navedenoga, sud je stajališta kako osporavanim rješenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužiteljice, a tužbeni prigovori nisu od utjecaja na donošenje drugačije odluke u ovom upravnom sporu, pa je valjalo na temelju odredbe čl. 116. st. 1. ZUS-a, odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan i odlučiti kao u t. I. izreke presude.

15. O trošku upravnog spora, sud je odlučio primjenom odredbe članka 147. stavka 1. ZUS-a prema kojoj stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano. Kako tužiteljica nije uspjela u ovom upravnom sporu, nema zakonskog osnova udovoljiti njenom zahtjevu za naknadu troškova upravnog spora. Stoga je sud odlučio kao u točki II. izreke ove presude.

16. Iako je donesena presuda kojom je tužbeni zahtjev odbijen, tužiteljica nije pozvana na plaćanje sudske pristojbe za tužbu i presudu jer je oslobođena plaćanja sudskih pristojbi na temelju odredbe čl. 11. st. 1. t. 16., u vezi čl. 22. st. 1. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 118/18., 51/23.).

U Rijeci 8. travnja 2025.

Sutkinja

Ana Sabljak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude (čl. 131. st. 1. i 2. ZUS-a). Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (čl. 126. st. 6. ZUS-a).