REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] F 5

Poslovni broj: Us I-1767/2024-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Ani Sabljak, uz sudjelovanje zapisničarke Petre Horvat Delimehić, u upravnom sporu tužiteljice FL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju opunomoćenici odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Miljenko Mrakovčić i Bojan Milić, Rijeka, A. Medulića 5, protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB: 8439795663, radi isplate starosne mirovine, 8. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev radi poništavanja rješenja tuženika KLASA: UP/II 140-02/24-01/03092503141, URBROJ: 341-99-05/3-24-000799 od 9. rujna 2024. i prvostupanjskog rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Rijeci, KLASA: UP/I 140-02/23-01/OB, URBROJ: 341-14-05/3-23- 038535 od 15. studenoga 2023.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova ovoga spora.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskim rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Rijeci, KLASA: UP/I 140-02/23-01/OB, URBROJ: 341-14-05/3-23- 038535 od 15. studenoga 2023. tužiteljici je utvrđena nepripadna isplata starosne mirovine za razdoblje od 24. svibnja 2021. do 30. rujna 2023. u svoti od 18.925,00 eura, s obrazloženjem da se tužiteljica zaposlila dana 24. svibnja 2021., radi čega da su nastupili uvjeti iz čl. 99. st. 1. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine, broj 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18. - Oduka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 62/18., 115/18., 102/19., 84/21., dalje: ZOMO) za obustavu isplate mirovine, a mirovinu koja joj je nepripadno isplaćivana u periodu zaposlenja dužna je vratiti sukladno čl. 166. ZOMO-a.

2. Protiv navedenog rješenja tužiteljica je izjavila žalbu koja je osporavanim rješenjem tuženika KLASA: UP/II 140-02/24-01/03092503141, URBROJ: 341-99-05/3- 24-000799 od 9. rujna 2024. odbijena kao neosnovana.

3. Tužiteljica pravodobno podnesenom tužbom osporava zakonitost navedenog rješenja tuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i povrede pravila upravnog postupka. Smatra da je pobijano rješenje u suprotnosti s čl. 120. st. 3. Zakona o općem upravnom postupku obzirom da se u obrazloženju odluke tuženik ne očituje na navode tužitelja iz žalbe protiv prvostupanjskog rješenja iako se radi o navodima i činjenicama o kojima nije razmatralo ni prvostupanjsko tijelo. Obrazloženje i izreka pobijanog rješenja da su kontradiktornosti, obrazloženje nejasno i neprecizno iz kojeg razloga se ne može ispitati, odnosno da se niti u izreci niti u obrazloženju ne navodi jasno o kojem se prvostupanjskom rješenju radi. Ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o pogrešci poslodavca Doma zdravlja Primorsko-goranske županije, obzirom da je prilikom sklapanja ugovora intencija stranaka bilo sklapanje ugovora o radu na pola radnog vremena i ugovora o djelu, a temeljem kojih ugovora bi tužiteljica pregledavala pacijente i pružala intelektualne usluge kao liječnica, te ističe da tužiteljica nije nastavila radni odnos na pola radnog vremena jer je to ona htjela, već jer u Republici Hrvatskoj i PGŽ-u postoji kroničan nedostatak liječnika. Ujedno, iskazuje sumnju kažnjavaju li se zdravstveni djelatnici koji obavljaju plemenita zanimanja pružanjem zdravstvene zaštite građana, a primorani su nastaviti raditi i nakon i više nego zaslužene mirovine nakon dugogodišnjeg i mukotrpnog rada, a sve kako se ne bi urušio kompletni zdravstveni sustav Republike Hrvatske i ne bi kršila ustavna i konvencijska prava na zdravstvenu zaštitu. Pobijana rješenja da su u suprotnosti s temeljnim slobodama i ljudskim pravima propisanim Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i sloboda i odredbama Ustava Republike Hrvatske (čl. 3., 14., 44., 54.) obzirom da se istima krše pravo na rad, pravo na jednakost, a u konkretnom slučaju i pravo na zdravstvenu zaštitu. Smatra da se njima tužiteljica prisiljava birati da odabere želi li isplatu mirovina na koju je ostvarila pravo i za koju je uplaćivala doprinose 40 godina ili će nastaviti služiti zdravstvenom sustavu Republike Hrvatske i građanima i nastaviti uplaćivati doprinose, a drži da je obzirom na donesena rješenja želja tuženika da tužiteljica nastavi s radom i uplaćivanjem doprinosa do smrti, a da tuženik nikad ne mora isplatiti mirovinu za koju su uplaćeni doprinosi u značajnom iznosu. Poziva se na diskriminaciju i povredu prava na rad jer drži da se u povoljniji položaj stavljaju osobe koje su stekle uvjete za starosnu mirovinu i ne rade ili koje rade samo na pola radnog vremena od tužiteljice i osoba koja nastave raditi nakon što ostvare uvjete za starosnu mirovinu, čak štoviše, da se kažnjavaju osobe koje nastave raditi i to u zanimanjima i na poslovima koja su posebno deficitarna, a bez kojih Republika Hrvatska ne bi mogla funkcionirati. Nadalje, da joj nije jasan ratio radi kojeg bi bio dopušten rad do polovice radnog vremena, a ne i cijelo vrijeme, posebice iz razloga što osoba dok radi na puno radno vrijeme uplaćuje dvostruko veći doprinos za mirovinsko osiguranje od osobe koja koristi pravo na starosnu mirovinu, a radi samo do polovice radnog vremena. Drži da je donošenje pobijanih rješenja izričito opasno i moglo bi izazvati lančanu reakciju i revolt zdravstvenih djelatnika i kolaps u zdravstvenom sustavu. Ističe povredu načela materijalne istine i načela pomoći stranci. Smatra da se konkretno radi isključivo o propustu tuženika prilikom donošenja rješenja jer isti nije izvršio uvid u evidenciju, a zatim jer prije donošenja rješenja o određivanju mirovine, kao ni u periodu do donošenja rješenja o obustavi mirovine, nije upozorio tužiteljicu na posljedice pogrešne prijave u evidenciju osiguranika tužitelja. Budući se ne radi o nikakvim novim činjenicama koje su nastale nakon donošenja rješenja o određivanju mirovinu, a posebno jer se radi o činjenicama kojima je raspolagao tuženik i prije donošenja istog, smatra da je postupanje tuženika u suprotnosti s načelom o zaštiti stečenih prava stranke propisano člankom 13. Zakona o općem upravnom postupku, a posebno jer ne samo da je tuženik obustavio mirovinu nego traži i povrat isplaćenih mirovina. Zaključno, tužiteljica da i dalje uplaćuje doprinose za mirovinsko osiguranje, ista je nesporno stekla uvjete za korištenje prava na starosnu mirovinu dugogodišnjeg osiguranika, svojim radom nesporno doprinosi društvu i ne nanosi nikakvu štetu državnom proračunu, već dapače, smanjuje teret državnog proračuna radi mjesečnih uplata doprinosa na osiguranje, te je ukidanjem prava na starosnu mirovinu ista stavljena nesporno u nepovoljniji položaj i ograničava joj se pravo na rad te je kod donošenja rješenja o određivanju mirovine tuženik raspolagao podacima o zaposlenju tužiteljice. Predlaže da sud poništi osporavano rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje.

4. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbeni zahtjev i ostaje kod navoda iznijetih u osporavanom rješenju. Obrazlaže da je u postupku utvrđeno da su tužiteljici isplaćena sredstva iz mirovinskog osiguranja koja joj ne pripadaju, slijedom čega je tužiteljica dužna iste vratiti po pravilima stjecanja bez osnove. Predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev.

5. U sporu je održana rasprava kako bi se strankama, u skladu s odredbom čl. 6. ZUS-a, dala mogućnost da se izjasne o zahtjevima i navodima druge strane te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora. Tužiteljica je na ročištu dodatno istaknula povredu prava na pošteno suđenje, na pristup sudu i povredu prava na zaštitu legitimnih očekivanja.

6. Među strankama je sporno je li tužiteljica obvezna vratiti sporni iznos mirovine koji je primila nakon zasnivanja navedenog radnog odnosa te je li radni odnos zasnovan na temelju ugovora o radu s polovicom radnog vremena odnosno na temelju ugovora o djelu, te je li do isplate mirovine nakon zasnivanja radnog odnosa došlo zbog isključive pogreške prvostupanjskoga tijela i je li tužiteljica kao korisnica mirovine bila u obvezi obavijestiti prvostupanjsko tijelo o zasnivanju navedenog radnog odnosa pored poslodavca.

7. Sud je proveo dokazni postupak čitanjem dokumentacije koja se nalazi u spisu upravnog spora i spisu predmeta upravnog postupka koji je prethodio sporu te je na temelju odredbe čl. 114. st. 3. ZUS-a utvrdio da je tužbeni zahtjev neosnovan. Sud je raspravnim rješenjem od 25. ožujka 2025. odbio dokazne prijedloge tužiteljice njenim saslušanjem te saslušanjem svjedoka IL kao suvišne budući se okolnosti na koje su isti predloženi mogu utvrditi iz isprava koje se nalaze u spisu predmeta, a dokazni prijedlog pribave podataka o uplaćenim doprinosima u svrhu dokazivanja uplate istih za vrijeme radnog staža temeljem kojeg je stekla pravo na starosnu mirovinu, nije relevantan budući nije ni sporno da je tužiteljica uplaćivala doprinose te stekla pravo na starosnu mirovinu, a sve kako je to obrazloženo u navedenom rješenju.

8. Odredbom čl. 99. st. 1. ZOMO propisano je da se korisniku mirovine koji se zaposli ili počne obavljati djelatnost na temelju koje postoji obveza na osiguranje isplata mirovine obustavlja. Iznimka je propisana stavkom 3. točka 11. istoga članka kojim je određeno da se korisniku prijevremene starosne mirovine koji se tijekom korištenja prava zaposli do polovice punog radnog vremena mirovina ne obustavlja.

9. Nadalje, čl. 102. ZOMO propisano je da je korisnik prava (ovdje tužiteljica) dužan u roku od 15 dana prijaviti Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje (dalje: Zavod) svaku promjenu nastalu u osobnim ili u stvarnim okolnostima koja utječe na pravo ili na opseg korištenja toga prava.

10. Odredbom čl. 166. st. 1. ZOMO propisano je da osoba koja primi mirovinu ili neko drugo primanje iz mirovinskog osiguranja koje joj ne pripada, dužna ga je vratiti Zavodu zbog stjecanja bez osnove. St. 2. istog članka propisano je da obveza vraćanja davanja stečenog bez osnove (u daljnjem tekstu: nepripadna isplata) postoji: 1. kada je pravo iz mirovinskog osiguranja ostvareno protivno tome Zakonu, 2. kada je mirovina ili drugo primanje isplaćeno u većoj svoti od pripadajuće, 3. kada je mirovina ili drugo primanje isplaćeno pravnoj ili fizičkoj osobi kojoj ne pripada. St. 3. istog članka propisano je da Zavod rješenjem u upravnom postupku po službenoj dužnosti utvrđuje visinu nepripadno isplaćenih sredstava stečenih bez osnove prema tom članku. St. 4. istog članka propisano je da Zavod može potraživanje s osnove nepripadne isplate iz st. 1. i 2. tog članka namiriti prijebojem iz mirovinskih primanja korisnika.

11. Uvidom u spis predmeta upravnog postupka utvrđeno je da je tužiteljici rješenjem prvostupanjskog tijela broj 70544 od 26. srpnja 2021. (stranice 58/10 - 63/10 spisa) priznato pravo na starosnu mirovinu počevši od 1. travnja 2021.

12. Nadalje, iz Elektroničkog zapisa o podacima evidentiranim u matičnoj evidenciji Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje od 15. prosince 2023. (stranice 13/3 - 17/3 spisa) te prijave na osiguranja od 6. rujna 2024. (stranice 44/5 - 45/5 spisa) slijedi da je tužiteljica od 24. svibnja 2021. do 31. prosinca 2023. bila u obveznom osiguranju, i to u radnom odnosu na određeno, puno radno vrijeme (8 sati dnevno).

13. Iz rješenja prvostupanjskog tijela broj 70544 od 26. rujna 2023. slijedi da je tužiteljici obustavljena isplata mirovine s danom 23. svibnja 2021. primjenom citiranog čl. 99. st. 1. ZOMO, s obrazloženjem da se dana 24. svibnja 2021. zaposlila na puno radno vrijeme.

14. Prvostupanjskim rješenjem od 15. studenoga 2023., koje je predmetom ovog spora, tužiteljici je utvrđena nepripadna isplata starosne mirovine za razdoblje od 24. svibnja 2021. do 30. rujna 2023. od 18.925,00 eura prema citiranom čl. 166. ZOMO.

15. Dalje, iz rješenja prvostupanjskog tijela broj 70544 od 11. studenoga 2024. slijedi da je tužiteljici uspostavljena isplata starosne mirovine počevši od 1. siječnja 2024. s obrazloženjem da je tužiteljici s danom 31. prosinca 2023. prestalo zaposlenje s punim radnim vremenom.

16. Dakle, cijeneći citirane zakonske odredbe i utvrđene činjenice, ocjena je suda da navodi tužiteljice nisu osnovani. To stoga što iz navedenih podataka o prijavama na mirovinsko osiguranje proizlazi da se tužiteljica ponovo zaposlila 24. svibnja 2021. na puno radno vrijeme, pa je stoga sukladno citiranoj odredbi čl. 99. st. 1. ZOMO tužiteljici pravilno obustavljena isplata prijevremene starosne mirovine s danom koji prethodi danu zapošljavanja te utvrđena nepripadna mirovina isplaćivana u razdoblju njenog zapošljavanja.

17. Pravilno tužiteljica navodi da ne postoje uvjeti za obustavu mirovine, a time ni obveza povrata eventualno nepripadne mirovine, u slučaju da je tužiteljica radila pola radnog vremena. Međutim, iz navedene prijave poslodavca Doma zdravlja PGŽ proizlazi da nije radila na pola radnog vremena kako to ista tvrdi, već na puno radno vrijeme (8 sati). Ugovor o djelu ili radu na određeno na pola radnog vremena na koje se u tužbi poziva tužiteljica nije dostavila (a posebno obzirom na obvezatnost pisanog oblika ugovora o radu, odnosno potvrde o radu). Stoga konkretno nije ostvarena iznimka od obustave isplate mirovine iz čl. 99. st. 3. t. 11. ZOMO.

18. Prigovor diskriminacije tužiteljice sud utvrđuje neopravdanim. Naime, u opća obilježja diskriminacije pripadaju, između ostalog, nejednakost u uživanju prava, u pravilu uz povredu materijalnog prava, a sud, zbog svega prethodno iznesenog, ne nalazi da su ovdje ispunjena spomenuta obilježja budući su tvrdnje tužiteljice o pola radnog vremena utvrđene netočnima, a tužiteljica nije učinila ni vjerojatnim da je stavljena u nepovoljniji položaj u odnosu na ostale osobe, korisnike mirovine, koji se zaposle na puno radno vrijeme, odnosno u konkretnom slučaju nije došlo do povrede čl. 2. Zakona o diskriminaciji (Narodne novine br. 85/08., 112/12.).

19. Također, sukladno ranije citiranom čl. 102. ZOMO postojala je zakonska obveza tužiteljice da obavijesti prvostupanjsko tijelo o činjenici da se zaposlila, a iz obrazloženja prvostupanjskog rješenja istog tijela od 26. srpnja 2021. kojim je tužiteljici priznato pravo na starosnu mirovinu je razvidno da je u tom obrazloženju navedena i ta zakonska odredba i zakonska obveza tužiteljice. Pojašnjenja radi, postojala je obveza novog poslodavca tužiteljice da prijavi tužiteljicu na osiguranje kod Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, ali je isto tako postojala i obveza tužiteljice da obavijesti prvostupanjsko tijelo pozivom na broj rješenja kojim joj je priznata mirovina i utvrđena isplata te mirovine o okolnosti svog zaposlenja. Dakle, tužiteljica je bila upoznata sa svojom obvezom koju nije ispunila.

20. Po ocjeni suda, tužiteljica je u konkretnom slučaju propustila postupiti sukladno citiranom čl. 102. ZOMO kako je to prethodno obrazloženo. Stoga se ne može javnopravnim tijelima pripisati isključiva pogreška što je tužiteljica nastavila primati nepripadne mirovinske iznose. K tome, ovdje još valja napomenuti da se ne radi o zadiranju u ostvareno pravo na mirovinu, u smislu poništavanja ili ukidanja tog prava, već se radi o primanjima koja su isplaćena, a koja ne pripadaju tužiteljici. Dakle, ovdje nije intervenirano u ranija pravomoćna rješenja favorabilna u odnosu na tužiteljicu, niti je prestanak prava tužiteljice na mirovinu određen primjenom izvanrednih pravnih lijekova, već prestanak tog prava čini zasebnu upravnu stvar, koja se rješava u zasebnome, redovitom upravnom postupku. Riječ je o jednom od primjera kojim je zakonodavstvom (ne samo na području mirovinskog osiguranja) predviđeno interveniranje u zatečenu pravnu poziciju stranke, bez intervencije u prijašnje favorabilno rješenje, tj. bez poništenja, ukidanja, odnosno izmjene takvog rješenja. Izvršnošću novoga (oneroznog) rješenja prestaje izvršenje prijašnjega (favorabilnog) rješenja.

21. U odnosu na visinu nepripadno isplaćenih iznosa, sud istu utvrđuje pravilnom, prvenstveno stoga što je ista vidljiva iz obračuna mirovinskih primanja koji se nalaze u spisu (stranice 34/3 - 36/3 spisa), a tužiteljica isti nije posebno ni osporavala (već osnovanost takvog potraživanja) te svojim navodima nije dovela u sumnju vjerodostojnost podataka iz navedenog obračuna.

22. Konačno, sud naglašava kako nije našao povrede konvencijskih prava na koje tužiteljica upire iz razloga navedenih u obrazloženju ove presude, kao ni povredu prava na pristup sudu obzirom da je tužiteljici omogućen pristup sudu te iznošenje svih navoda, kako činjeničnih tako i pravnih, vezano uz predmet spora.

23. Sud smatra da tijekom upravnog postupka nisu počinjene bitne povrede upravnog postupka te je osporavano rješenje doneseno pravilnom primjenom materijalnog prava (ZOMO) i na temelju pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, izreka rješenja je jasna, obrazloženje sadrži razumne i dostatne razloge koji opravdavaju njegovo donošenje te tuženik nije povrijedio zakon na štetu tužitelja.

24. Slijedom svega navedenoga, osporavano rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje ocijenjeni su zakonitima. Razlozi tužiteljice su neosnovani i bez utjecaja na drugačije rješavanje upravne stvari. Stoga je na temelju odredbe čl. 116. st. 1. ZUS-a odlučeno kao u t. I. izreke ove presude.

25. O trošku upravnog spora, sud je odlučio primjenom odredbe članka 147. stavka 1. ZUS-a prema kojoj stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano. Kako tužiteljica nije uspjela u ovom upravnom sporu, nema zakonskog osnova udovoljiti njenom zahtjevu za naknadu troškova upravnog spora. Stoga je sud odlučio kao u t. II. izreke ove presude.

U Rijeci 8. travnja 2025.

Sutkinja

Ana Sabljak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude (čl. 131. st. 1. i 2. ZUS-a). Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (čl. 126. st. 6. ZUS-a).