Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Poslovni broj Gž-654/2024-3

Split, Gundulićeva 29a

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

I

RJEŠENJE

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Marka Pribisalića kao predsjednika vijeća, Mirjane Rubić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te dr. sc. Lidije Vojković kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja OR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Juri Mlinariću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Arelić & Mlinarić iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćniku Marku Kallayu, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Kallay & partneri iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-8118/2021-27 od 21. prosinca 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 8. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e i  r i j e š i o j e

I.Djelomično se odbija kao neosnovana a ujedno djelomično uvažava kao osnovana žalba tuženika te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-8118/2021-27 od 21. prosinca 2023.

A) potvrđuje u točkama I., III. i IV. izreke

B) preinačuje u točci II. i V. izreke i sudi:

a/Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu koji glasi:

"II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da isplati tužitelju OR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s osnove ništetnosti promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom tuženika iznos od 1.389,45 Eur/10.468,96 kn, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom kako slijedi:

- 7,23 Eur/54,51 kn od dana 01.12.2007.godine,

- 7,20 Eur/54,23 kn od dana 01.01.2008.godine,

- 7,33 Eur/55,22 kn od dana 01.02.2008. godine,

- 7,40 Eur/55,76 kn od dana 01.03.2008.godine,

- 7,52 Eur/56,69 kn od dana 01.04.2008.godine,

- 7,34 Eur/55,29 kn od dana 01.05.2008.godine,

- 11,03 Eur/83,11 kn od dana 01.06.2008.godine,

- 11,17 Eur/84,14 kn od dana 01.07.2008.godine,

- 10,97 Eur/82,63 kn od dana 01.08.2008.godine,

- 10,98 Eur/82,70 kn od dana 01.09.2008.godine,

- 11,10 Eur/83,60 kn od dana 01.10.2008.godine,

- 12,00 Eur/90,40 kn od dana 01.11.2008.godine,

- 11,39 Eur/85,85 kn od dana 01.12.2008.godine,

- 12,16 Eur/91,64 kn od dana 01.01.2009.godine,

- 12,28 Eur/92,53 kn od dana 01.02.2009.godine,

- 12,33 Eur/92,93 kn od dana 01.03.2009.godine,

- 18,87 Eur/142,17 kn od dana 01.04.2009.godine,

- 18,91 Eur/142,49 kn od dana 01.05.2009.godine,

- 18,56 Eur/139,87 kn od dana 01.06.2009.godine,

- 18,31 Eur/137,93 kn od dana 01.07.2009.godine,

- 18,38 Eur/138,45 kn od dana 01.08.2009.godine,

- 18,51 Eur/139,47 kn od dana 01.09.2009.godine,

- 18,50 Eur/139,38 kn od dana 01.10.2009.godine,

- 18,36 Eur/138,35 kn od dana 01.11.2009.godine,

- 18,62 Eur/140,28 kn od dana 01.12.2009.godine,

- 18,82 Eur/141,83 kn od dana 01.01.2010.godine,

- 19,12 Eur/144,04 kn od dana 01.02.2010.godine,

- 19,05 Eur/143,53 kn od dana 01.03.2010.godine,

- 19,45 Eur/146,53 kn od dana 01.04.2010.godine,

- 19,37 Eur/145,96 kn od dana 01.05.2010.godine,

- 19,52 Eur/147,06 kn od dana 01.06.2010.godine,

- 20,79 Eur/156,64 kn od dana 01.07.2010.godine,

- 20,53 Eur/154,67 kn od dana 01.08.2010.godine,

- 21,33 Eur/160,70 kn od dana 01.09.2010.godine,

- 21,05 Eur/158,61 kn od dana 01.10.2010.godine,

- 20,61 Eur/155,27 kn od dana 01.11.2010.godine,

- 21,54 Eur/162,33 kn od dana 01.12.2010.godine,

- 21,71 Eur/163,58 kn od dana 01.01.2011.godine,

- 21,84 Eur/164,53 kn od dana 01.02.2011.godine,

- 21,89 Eur/164,96 kn od dana 01.03.2011.godine,

- 21,81 Eur/164,35 kn od dana 01.04.2011.godine,

- 21,88 Eur/164,86 kn od dana 01.05.2011.godine,

- 23,48 Eur/176,90 kn od dana 01.06.2011.godine,

- 23,64 Eur/178,08 kn od dana 01.07.2011.godine,

- 23,69 Eur/178,50 kn od dana 01.08.2011.godine,

- 23,04 Eur/173,60 kn od dana 01.09.2011.godine,

- 22,33 Eur/168,23 kn od dana 01.10.2011.godine,

- 18,97 Eur/142,94 kn od dana 01.11.2011.godine,

- 18,92 Eur/142,59 kn od dana 01.12.2011.godine,

- 19,21 Eur/144,77 kn od dana 01.01.2012.godine,

- 19,47 Eur/146,68 kn od dana 01.02.2012.godine,

- 19,50 Eur/146,93 kn od dana 01.03.2012.godine,

- 19,33 Eur/145,61 kn od dana 01.04.2012.godine,

- 19,44 Eur/146,50 kn od dana 01.05.2012.godine,

- 19,52 Eur/147,11 kn od dana 01.06.2012.godine,

- 19,39 Eur/146,09 kn od dana 01.07.2012.godine,

- 19,43 Eur/146,36 kn od dana 01.08.2012.godine,

- 19,32 Eur/145,59 kn od dana 01.09.2012.godine,

- 19,10 Eur/143,93 kn od dana 01.10.2012.godine,

- 19,34 Eur/145,70 kn od dana 01.11.2012.godine,

- 19,45 Eur/146,55 kn od dana 01.12.2012.godine,

- 19,37 Eur/145,95 kn od dana 01.01.2013.godine,

- 18,93 Eur/142,62 kn od dana 01.02.2013.godine,

- 19,30 Eur/145,45 kn od dana 01.03.2013.godine,

- 19,34 Eur/145,70 kn od dana 01.04.2013.godine,

- 19,19 Eur/144,59 kn od dana 01.05.2013.godine,

- 18,73 Eur/141,14 kn od dana 01.06.2013.godine,

- 18,72 Eur/141,05 kn od dana 01.07.2013.godine,

- 18,83 Eur/141,90 kn od dana 01.08.2013.godine,

- 19,01 Eur/143,26 kn od dana 01.09.2013.godine,

- 19,26 Eur/145,14 kn od dana 01.10.2013.godine,

- 19,13 Eur/144,17 kn od dana 01.11.2013.godine,

- 19,23 Eur/144,86 kn od dana 01.12.2013.godine,

- 19,33 Eur/145,64 kn od dana 01.01.2014.godine,

- 19,39 Eur/146,12 kn od dana 01.02.2014.godine,

- 19,53 Eur/147,15 kn od dana 01.03.2014.godine,

- 19,49 Eur/146,81 kn od dana 01.04.2014.godine,

- 19,34 Eur/145,68 kn od dana 01.05.2014.godine,

po stopi određenoj odredbom čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007., za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.".

b) Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju u roku od 15 dana troškove parničnog postupka u iznosu od 1.699,32 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 21. prosinca 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok se za više zatraženih 444,73 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 21. prosinca 2023. do isplate zahtjev tužitelja s naslova naknade parničnog troška odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1.Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u članku 2. točka 1. ugovora o kreditu br. 045-50-4018625 od 4. travnja 2007., solemniziranom po javnom bilježniku Mariji Baković iz Zagreba pod br. OV- 12679/2007, a koja glasi: “u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora” (točka I.), naloženo je tuženiku s osnove ništetnosti promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom tuženika isplatiti tužitelju iznos od 1.389,45 Eur/ 10.468,96 kn, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznose određene u točci I. kako je tamo pobliže navedeno; utvrđeno je da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u članku 1. ugovora o kreditu br. 045-50-4018625 od 4. travnja 2007., solemniziranom po javnom bilježniku Mariji Baković iz Zagreba pod br. OV-12679/2007, a koja glasi: “Kunska protuvrijednosti CHF 27.650,83 (dvadesetsedamtisućašestopedeset švicarskih franaka i osamdesettri centima) po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja”, kao i što je ništetna odredba iz čl. 7 u dijelu koji glasi: ”Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita” (točka III.) i naloženo tuženiku isplatiti tužitelju s osnove nepripadno plaćenog iznosa zbog ništetne valutne klauzule odnosno promjene u tečaju CHF iznos od 4.074,14 Eur/ 30.696,25 kn, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznose pobliže određene u točci IV. presude, a ujedno je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.144,05 eur/ 16.154,36 kn, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja- od 21. prosinca 2023. pa do isplate.

2.Protiv navedene presude žalbu podnosi tuženik iz svih žalbenih razloga normiranih odredbom člankom 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23-dalje:ZPP), s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači i zahtjev tužitelja odbije, podredno da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

2.1.Na žalbu nije odgovoreno.

3.Žalba tuženika djelomično je osnovana.

4.Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga te pazeći po službenoj dužnosti na određene bitne povrede odredaba postupka, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje kako nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, tako da se zakonitost i pravilnost prvostupanjske presude u tom dijelu može ispitati.

4.1.Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP u svezi sa člankom 8. ZPP-a, jer je sud ovlašten na temelju odredbe članka 8. ZPP uzimajući u obzir sve okolnosti, prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka odlučiti koje će činjenice uzeti kao dokazane. Tako sud ne čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka ako ocjenjuje provedene dokaze drugačije nego što to smatra žalitelj da bi trebalo i ako izvodi drugačije činjenične zaključke nego to čini žalitelj. Naime, pravo ocjene dokaza pridržano je za prvostupanjski sud i ono je u konkretnom slučaju dano u skladu s odredbom članka 8. ZPP.

4.2.Također nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima tužitelj temelji svoj zahtjev kao i prigovore tuženika, te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama i njihovom pravilnom ocjenom (članak 8. ZPP) utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja.

5.Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu kojeg je sklopio s tuženikom 4. travnja 2007. u dijelu u kojem je ugovorena promjenjivost kamatne stope odlukama tuženika te glavnica vezana uz valutu CHF, kao i restitucijski zahtjev tužitelja za povrat preplaćenih iznosa po osnovi tih ništetnih odredbi u iznosu od 1.389,45 Eur/10.468,96 kn (kamatna stopa) i 4.074,14 Eur/30.696,25 kn, (valutna klauzula), sve sa zakonskom zateznom kamatom na temelju stečenog bez osnove.

6.U provedenom je postupku utvrđeno kako su stranke i to tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao banka - kreditor dana 4. travnja 2007. sklopili ugovor o kreditu u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 27.650,83 CHF s kamatom od 5,20 %, godišnje promjenjivu, u skladu s odlukom tuženika, radi kupovine vozila Opel, s rokom otplate od 84 mjeseca, u mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora važećemu za CHF na dan plaćanja te da je tužitelj predmetni kredit otplatio.

7.Prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev sa zaključkom kako pravomoćne odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača obvezuju sud u ovom postupku na temelju Zakona o zaštiti potrošača, te članka 502.a. i c. ZPP-a.

7.1.Polazeći od utvrđenja utemeljenog na nalazu i mišljenju financijskog vještaka prvostupanjski sud prihvaća tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 1.389,45 Eur/10.468,96 kn (kamatna stopa) i 4.074,14 Eur/30.696,25 kn, (valutna klauzula), pri čemu je primijenio citirane odredbe Zakona o zaštiti potrošača, ukazujući i na odredbe članka 225., 323., 1111. i 1115. ZOO-a.

8.Među strankama nije sporno kako je kod Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu broj P-1401/12 vođen postupak povodom kolektivne tužbe Udruge Potrošač protiv više banaka u Republici Hrvatskoj, među ostalim i ovdje tuženika, a predmet kolektivne tužbe je, između ostaloga, bilo utvrđenje ništetnosti ovakvog načina ugovaranja promjenjive kamatne stope kao i valute CHF.

9.Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 (potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13.6.2014.) ugovaranje promjenjive kamatne stope u skladu s jednostranim odlukama tih banaka ocjenjeno nepoštenim odredbama kojima su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača, budući navedene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iako su bile jasne i uočljive, nisu bile razumljive potrošačima jer su sadržavale neodređene formulacije glede promjenjive kamatne stope te je time suprotno temeljnim načelima obveznog prava korisnik kredita doveden u neravnopravni položaj.

9.1.Pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu kojim se utvrđuje da između ostalih tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - Ugovorima o kreditima na način da ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te Zakona o obveznim odnosima.

9.2.Odlukom Vrhovnog suda RH broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. odbijena je kao neosnovana revizija tuženih banaka i potvrđena odluka Visokog Trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

9.3.Citirane presude donesene su na temelju odredbe članka 131. ZZP-a, a na temelju odredbe članka 138.a. istog zakonskog propisa, a odluka kojom sud prihvaća takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

10.Pravilno je prvostupanjski sud zaključio kako je tužitelj u trenutku sklapanja ugovora imao svojstvo potrošača obzirom se iz dokaza u spisu nije moglo zaključiti da je iznos kredita korišten za poduzetničke ili poslovne namjene.

10.1.Tužitelj se u tužbi pozvao na svoje svojstvo potrošača time što je svoj individualni zahtjev utemeljio na Zakonu o zaštiti potrošača, odredbi članka 502.c ZPP i presudi donesenoj u kolektivnom sporu za zaštitu potrošačkih prava.

10.2.Da tužitelj ima svojstvo potrošača prema definiciji iz članka 3. stavka 1. alineje 1. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. ("Narodne novine" broj: 96/2003 - dalje u tekstu: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu ocjenjuje i ovaj drugostupanjski sud. Teret dokazivanja da je Ugovor o kreditu sklopljen u svrhu namijenjenu njegovoj poslovnoj djelatnosti ili obavljanju slobodnog zanimanja odnosno da tužitelj nema svojstvo potrošača je na tuženiku, koji to nije dokazao, pa sud nije trebao tražiti daljnje pojašnjenje jer je već raspolagao potrebnim pravnim i činjeničnim elementima iz kojih proizlazi svojstvo tužitelja kao potrošača. Naime, tvrdnja tuženika da tužitelj nije potrošač ne proizlazi iz sadržaja ugovora niti tuženik tijekom postupka navodi činjenice koje bi status tužitelja kao potrošača dovele u pitanje. Ugovor o kreditu sklopljen je s tužiteljem kao fizičkom osobom, namjenski i za kupovinu automobila te se iz istog ne može zaključiti da je automobil kupljen i kredit podignut za potrebe eventualne djelatnosti koju je obavljao tužitelj, već za njegove osobne potrebe.

10.3.Pored toga, u okolnostima kada se neki pravni posao sklapa u okviru poslovne djelatnosti jedne od ugovornih strana za pretpostaviti je da će se u tom pravnom poslu navesti kako se isti sklapa u okviru poslovne djelatnosti korisnika kredita, između ostalog i zbog zakonskih pravnih posljedica (npr. visina stope zakonske zatezne kamate), a i u takvim pravnim poslovima se u pravilu izrijekom navodi da korisnik kredita konkretan ugovor sklapa za određene poslovne namjene, što u ovom predmetu, s obzirom na sadržaj predmetnog ugovora o kreditu, nije slučaj.

10.4.Uostalom, prvostupanjski sud je pravilno zaključio i ocjenom ostalih provedenih dokaza, konkretno saslušanjem tužitelja, kako je tužitelj potrošač i kako su sredstva kredita iskorištena za kupnju automobila, što je bila i namjena.

10.5.Prilikom sklapanja svakog pravnog posla ugovorne strane između ostalog definiraju i u koju svrhu se konkretni pravni posao sklapa, dakle da je tužitelj konkretni ugovor o kreditu sklopio za potrebe svoje (eventualne) poduzetničke/poslovne djelatnosti (koja nije ni utvrđena), isto bi bilo navedeno u ugovoru o kreditu, a kako tijekom postupka nije bilo sporno da je tekst ugovora o kreditu sastavio tuženik, te je navedeno da se ugovor sklapa za kupnju automobila, pa se stoga eventualno sporan dio sadržaja tog ugovora, odnosno okolnost da nije navedeno da se isti sklapa za potrebe poslovne djelatnosti tužitelja ima tumačiti u skladu sa člankom 320. stavak 1. ZOO, dakle u korist tužitelja i stoga je za zaključiti kako konkretan ugovor o kreditu nije bio sklopljen u okviru poslovne djelatnosti tužitelja, a za protivne tvrdnje tuženik nije ponudio konkretnih dokaza.

10.6.Naime, podaci iz Obrtnog registra su na jednostavan način, upisom OIB [osobni identifikacijski broj]a tužitelja bili dostupni i tuženiku, što je i sam mogao provjeriti. Što se tiče prijedloga usmjerenog na pribavu podataka od registra svih trgovačkih sudova u RH odgovoriti je kako trgovački sudovi vode upise u Glavnu knjigu po nazivu-imenu tvrtke, po matičnom broju subjekta (MBS) te RUL-u a ne po imenima i prezimenima fizičkih osoba te imateljima poslovnih udjela, pa kako tuženik nije dostavio konkretni identifikacijski podatak o subjektu upisa, odnosno o pravnoj osobi kod koje bi navodno tužitelj imao poslovni udjel pravilno je sud prvog stupnja odbio izvođenje dokaza traženjem podataka u smislu tuženikovog prijedloga (uključiv i prijedlog u smislu traženja podataka od Porezne uprave-podnesak tuženika od 24. siječnja 2022.) koji nije konkretiziran navođenjem podataka o subjektu upisa-pravnoj osobi kod koje bi navodno tužitelj imao poslovni udjel, koji prijedlog je po nalaženju ovog suda bio usmjeren na nepotrebno odugovlačenje ovog postupka.

10.7.Osim toga, Obrtni registar i Sudski registar su javni, pa je sve predloženo tuženik sam mogao ishoditi i bez posebnih prepreka u eventualnom dokazivanju pravnog interesa. Dakle, žalitelj nije postupio po odredbi čl. 232. st. 1. ZPP-a, niti je tvrdio da su ispunjene pretpostavke iz čl. 232. st. 3. ZPP-a.

11.Žalbeni navodi tuženika kojima osporava stav prvostupanjskog suda o ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivosti kamatne stope odlukom banke i valutnoj klauzuli nisu osnovani.

12.Naime, u vrijeme (13. listopada 2021.) podnošenja predmetne tužbe, važile su odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje: ZZP/14), a prema odredbi članka 118. tog zakona, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak 1. toga zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a isto tako je bilo propisano i odredbom članka 138.a ZZP/07. Istovjetno je bilo propisano i u odredbi članka 502.c ZPP-a, u sadržaju važećem u vrijeme pokretanja predmetne parnice – da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se osoba na njih pozvati.

12.1.S obzirom na direktni učinak pravomoćnih presuda Trgovačkog suda u Zagrebu donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a imajući u vidu da se navedene presude odnose i na tuženika, ništetne su sporne odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojima je stipulirana promjenjiva kamatna stopa u skladu s odlukom tuženika o kamatnim stopama i kojima je ugovorena valutna klauzula.

12.2.U skladu sa tim na tuženiku je bio teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu – da ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamatne stope odlukom kreditora te odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu identične onima koje je imao u vidu sud u kolektivnom sporu, tj. da su odredbe predmetnog ugovora razumljive za potrošača, i da se je o spornim ugovornim odredbama prilikom sklapanja ugovora pregovaralo, slijedom čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenim.

12.3.Na navedenu okolnost je tuženik predložio između ostalog saslušanje svjedoka javnog bilježnika, ali time što ovaj dokaz nije proveden, činjenično stanje nije pogrešno utvrđeno. Naime, neprovođenje dokaza saslušanjem javnog bilježnika ne dovodi do povrede postupka jer se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja ugovora obzirom da javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru (Odluka Ustavnog suda poslovni broj U-III-4223/21 od 1. prosinca 2021.).

12.4.Nadalje je reći kako je tuženik tijekom postupka odustao od prijedloga za izvođenje dokaza saslušanjem zaposlenice svjedokinje GR, a tužitelj je pak u tužbi i tijekom postupka (saslušan kao stranka) tvrdio kako se s njim prilikom ugovaranja kredita nije pregovaralo niti je imao mogućnost utjecati na sadržaj ugovora.

12.6.Dosljedno, tuženik u provedenom postupku nije dokazao niti je sudu prvog stupnja ponudio odgovarajuće i konkretne dokaze kojima bi bilo moguće utvrditi kako su tužitelju pri sklapanju ugovora kreditorovi zaposlenici protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi, odnosno da su mu te odredbe učinili razumljivima, i to ne samo formalno i gramatički, kako tuženik shvaća razumljivost ugovorne odredbe, već razumljivima i suštinski, kako ju razmatra i sud u sporu za zaštitu kolektivnih interesa, ali i Sud Europske unije u predmetu C-186/16, prema kojem razumljivost odredbe podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke te da na temelju njih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze.

13.Također, pravilan je stav prvostupanjskog suda kako bi tužitelju, s obzirom na djelomičnu ništetnost predmetnog ugovora o kreditu, pripadalo pravo na povrat onoga što je isplatio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, dakle razlika između početno ugovorene i naknadno povećane kamatne stope, kao i razlika između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i onog u vrijeme isplate kredita, jer to pravo proizlazi iz članka 323. stavak 1. u svezi sa člankom 1111. stavak 1. ZOO/05, ovo sve u pretpostavci da restitucijski zahtjev tužitelja nije u zastari, o čemu će se obrazložiti u nastavku.

14.U pogledu tvrdnji tuženika kako sud prvog stupnja nije potraživanje tužitelja umanjio za one mjesece i iznose u kojima je razlika između početno ugovorenog tečaja i tečaja na dan isplate bila negativna, valja reći da je sud prvog stupnja u obrazloženju pravilno otklonio istaknuti prigovor tuženika, pri čemu je reći kako tuženik tijekom postupka i nije imao primjedbi na matematički izračun vještaka.

14.1.Naime, odredba članka 323. stavak 2. ZOO propisuje da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, pa stoga tuženik na čijoj su strani razlozi krivnje za sklapanje takvog ugovora ne može ostvariti pravo na naknadu štete od tužitelja ili isplatu tražbine s osnove tzv. negativne razlike, odnosno u konkretnom slučaju ne postoji osnov da se za navedene negativne razlike u iznosu od 84,03 eur umanji po tužitelju preplaćeni iznos, ili da se odbije tužiteljev zahtjev za isplatu preplate po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

14.2.Osim toga, kako tuženik tijekom postupka nije postavio odgovarajući zahtjev glede utvrđenog iznosa negativne razlike niti je istaknuo procesnopravni prigovor radi prebijanja, kraj činjenice da hrvatski pravni sustav ne poznaje prijeboj ex lege, kao niti uvjetni prijeboj to sud nema ovlaštenja samoinicijativno prebiti utvrđenu negativnu razliku od konačno postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja uslijed čega su žalbeni navodi žalitelja istaknuti u tom pravcu neosnovani.

14.3.Obzirom na navedeno, kada tuženik samo općenito, kao u ovom slučaju (a istovjetno i u predmetu Rev-1277/2022), stavlja materijalnopravni prigovor kojim zapravo (samo) osporava visinu potraživanja tužitelja temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na CHF valutnu klauzulu, sud nije ovlašten niti dužan umanjivati potraživanje tužitelja s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate, pa se žalba u tom dijelu ukazuje neosnovanom.

14.4.Osim toga, ukazuje se i na pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda RH broj Rev-549/2023 od 18. prosinca 2023. godine koje glasi: "U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalno-pravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK - CHF bio manji od tečaja HRK - CHF na dan isplate kredita.".

15.Tijekom postupka, tuženik je istaknuo prigovor zastare. O istaknutom prigovoru prvostupanjski sud se izjasnio u točci 14. obrazloženja pozivom na stav Vrhovnog suda zauzet na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020) zaključujući kako zastara u konkretnom slučaju nije nastupila.

15.1.Međutim, navedeni stav suda prvog stupnja nije u potpunosti pravilan.

15.2.Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao u ovom predmetu, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zauzeto shvaćanje sudovi su dužni primijeniti na sve sporove u kojima je riječ o zahtjevima za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora tj. u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, odnosno čl. 104. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” broj 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 197/95., 71/96., 91/96., 112/99. i 88/01., dalje ZOO/91).

15.3.Polazeći od navedenog u svim predmetima u kojima se, na temelju čl.502.c. ZPP-a, primjenjuje pravno shvaćanje iz presude donesene u sporu po kolektivnoj tužbi, rok zastare nije počeo teći prije pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu – jer je tek sa donošenjem tih presuda potrošač stekao saznanje o nepoštenosti, a time i o ništetnosti tih ugovornih odredbi.

15.4.To nadalje znači da petogodišnji zastarni rok iz članka 225. ZOO-a, kada je riječ o tražbini preplate s osnova ništetnosti promjenjive kamatne stope počinje teći od 13. lipnja 2014., a glede nepoštene i ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli počinje teći od 14. lipnja 2018., pa kako je tužba u ovom predmetu podnesena 13. listopada 2021., proizlazi da je zastara nastupila u odnosu na restitucijski zahtjev s naslova preplete po kamatnoj stopi (ovo čak i ako bi se promatralo podnošenje zahtjev tuženiku za dostavu dokumentacije-8. rujna 2021.), dok zastara nije nastupila glede preplate po valutnoj klauzuli.

15.5.Slijedom navedenog, u dijelu pod točkom II. presudu suda prvog stupnja valjalo je preinačiti i zahtjev tužitelja odbiti.

16.Prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je tuženika kao nepoštenog stjecatelja obvezao da tužitelju isplati traženi novčani iznos sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća, odnosno, od uplate pojedinih mjesečnih iznosa do konačne isplate, kako to nalaže odredba članka 1115. ZOO koja regulira opseg vraćanja kod stečenog bez osnove, a odgovarajuće se primjenjuje i kod vraćanja primljenog temeljem ništetnih ugovornih odredaba.

17.Glede odluke o troškovima postupka te uspjeha stranaka po nalaženju ovog drugostupanjskog suda tužitelj koji je postavio više deklaratornih (ništetnost ugovorne odredbe o kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli) i kondemnatornih zahtjeva (isplata po preplaćenim kamatama i valutnoj klauzuli), od kojih mu je odbijen dio kondemnatornog zahtjeva koji se tiče preplate po kamatnoj stopi (zbog zastare) u postupku je uspio za 90 %, dok je tuženikov uspjeh 10 %, ovo sve u smislu odredbe članka 154. stavak 2. ZPP-a.

17.1.Prvostupanjski je sud valjalo tužitelju priznao troškove sastava tužbe, sastava 4 podneska od 13.1.2022., 29.12.2022., 13.6.2023. i 17.11.2023. i pristupa na 2 ročišta od 6.10.2022. i 27.11.2023. od 10.500,00 kn/1.393,59 eura što zbrojeno s PDV- om iznosi ukupno 13.125,00 kn/1.741,99 eura, čemu je dodati pristojbu tužbe koja je plaćena 15.listopada 2021. u iznosu od 379,36 kn/50,35 eura, što je ukupno 1.792,34 eura, od čega tužitelju pripada 80 % ili nominalno 1.433,87 eura na kojeg je valjalo dodati i trošak predujma za financijsko vještačenje od 2.000,00 kn/265,45 eura, što je sveukupno 1.699,32 eura na koji iznos kamata teče od dana donošenja prvostupanjske presude (članak 151. stavak 2. ZPP).

17.2.Glede odluke o trošku pristojbe na presudu koja je tužitelju bila obračunata i dosuđena u iznosu od 650,00 kn/86,27 eura, reći je kako je s pravom pobija tuženik.

17.3.Naime, Zakonom o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine 51/23, dalje u tekstu: ZSP/23, stupio na snagu 20. svibnja 2023.) u članku 11. stavku 1. točki 20. je propisano da su od plaćanja sudske pristojbe oslobođeni tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, dok je prijelaznim i završnim odredbama, odnosno člankom 37. ZSP/23 određeno da se pristojbena obveza nastala do dana stupanja na snagu ZSP/23 plaća po Zakonu o sudskim pristojbama (Narodne novine 74/95, 57/96, 138/02, 26/03, 125/11, 112/12, 157/13, 110/15).

17.4.Međutim, člankom 4. stavkom 1. točka 4. ZSP/23 je propisano kako obveza plaćanja pristojbe za sudske odluke nastaje u trenutku dostave prijepisa odluke stranci ili njezinu zastupniku, a s obzirom da je predmetna prvostupanjska presuda donesena dana 21. prosinca 2023. to je jasno kako tužitelj nema pravo na naknadu navedene pristojbe koju mu je priznao sud.

18.Dosljedno, odlučeno je kao u izreci (članak 368. i 373. ZPP).

U Splitu, 8. travnja 2025.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Marko Pribisalić