Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Poslovni broj Gž-553/2024-3

Split, Gundulićeva 29a

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Marka Pribisalića kao predsjednika vijeća, Mirjane Rubić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te dr. sc. Lidije Vojković kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice NE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Marijanu Belčić, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnicima Odvjetničkog društvo Mađarić & Lui iz Zagreba, po odvjetniku Josipu Mađarić, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Belom Manastiru poslovni broj P-419/2022-19 od 15. siječnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 8. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Belom Manastiru poslovni broj P-419/2022-19 od 15. siječnja 2024.

Obrazloženje

1.Prvostupanjskom presudom utvrđena je ništetnom odredba iz članka 7. stavak 1. Ugovora o kreditu br: 528-50-4215674, sklopljenog dana 28.06.2007. godine između tužitelja i tuženika, potvrđenog dana 28.06.2007. godine po javnom bilježniku Mirjani Borić iz Osijeka pod brojem: OV-21039/07, u dijelu odredbe koji glasi: „…po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća…“ (točka I.), a ujedno je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 3.482,53 eura kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznose pobliže navedene u toč. II. presude te mu je ujedno naloženo naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 1682,78 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja-od 15. siječnja 2024. godine pa do isplate.

2.Protiv citirane odluke pravovremenu žalbu podnosi tuženik iz svih zakonom predviđenih razloga. Žalbeni je prijedlog preinačiti prvostupanjsku presudu i zahtjev tužiteljice odbiti uz naknadu troškova tuženiku, podredno, pobijanu odluku ukinuti i odrediti ponovno odlučivanje.

2.1.Odgovor na žalbu nije podnesen.

3.Žalba tuženika nije osnovana.

4.Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga te pazeći po službenoj dužnosti na određene bitne povrede odredaba parničnog postupka ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje kako nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 -dalje:ZPP), na koje ukazuje žalba, kao ni povrede na koje sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a tako da se zakonitost i pravilnost presude može ispitati. Naime, pobijana presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (u smislu odredbe članka 338. stavak 4. ZPP-a), s jasnim i razumljivim razlozima iz kojih se može provjeriti i koji imaju podlogu u izvedenim dokazima, te se može ispitati.

4.1.Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP u vezi s člankom 8. ZPP-a, na koju opisno upire žalitelj, jer je sud ovlašten na temelju odredbe članka 8. ZPP uzimajući u obzir sve okolnosti, prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka odlučiti koje će činjenice uzeti kao dokazane. Tako sud ne čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka ako ocjenjuje provedene dokaze drugačije nego što to smatra žalitelj da bi trebalo i ako izvodi drugačije činjenične zaključke nego to čini žalitelj. Naime, pravo ocjene dokaza pridržano je za prvostupanjski sud i ono je u konkretnom slučaju dano u skladu s odredbom članka 8. ZPP-a.

4.2.Također nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima tužiteljica temelji svoj zahtjev kao i prigovore tuženika, te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama i njihovom pravilnom ocjenom (članak 8. ZPP) utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužiteljice.

5.Predmet spora u ovoj parnici je zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli kao i restitucijski zahtjev s osnova preplate u otplati kredita i to u iznosu od 3.482,53 eura s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

6.Po provedenom dokaznom postupku prvostupanjski sud je utvrdio sljedeće činjenice:

- kako je tuženik odobrio tužiteljici kredit u iznosu od 21.877,57 CHF, u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj, a Ugovorom o kreditu 28. lipnja 2007. određeno da se kredit otplaćuje u 72 jednaka mjesečna anuiteta obračunatih po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja, uz ugovorenu kamatnu stopu od 5,20 % godišnje, promjenjivu, sukladno odlukama o kamatnim stopama kreditora, a koja se inače tijekom trajanja otplate stopa u više navrata mijenjala u odnosu na početno ugovorenu,

- kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 (potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.) ugovaranje promjenjive kamatne stope u skladu s jednostranim odlukama tih banaka ocjenjeno nepoštenim odredbama kojima su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača, budući navedene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iako su bile jasne i uočljive, nisu bile razumljive potrošačima jer su sadržavale neodređene formulacije glede promjenjive kamatne stope te je time suprotno temeljnim načelima obveznog prava korisnik kredita doveden u neravnopravni položaj,

-kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača presudom Trgovačkog suda u Zagrebu između ostaloga utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 1. 04.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je time naznačena banka postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03. - ZZP 03) u razdoblju od 1.1.2004. do 6.8.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7.8.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09. i 133/09. - dalje: ZZP 07) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, koja presuda u tim bitnim dijelovima potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu od 14.6.2018. br. Pž-6632/17-10 (glede valutne klauzule) te je stoga pravomoćna,

- kako sukladno odredbi članka 118. ZZP i odredbi članka 502. c ZPP takve odluke obvezuju i taj sud u predmetnom postupku te se tužitelj može ovdje pozivati (što i čini) na pravna utvrđenja iz te odluke koja onda vezuju i sud,

- kako postupanje tuženika glede valutne klauzule nije bilo dopušteno, da je riječ o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao stranke ugovora,

- kako je provedenim financijskim vještačenjem utvrđeno da ukupno više plaćenog po osnovi valutne klauzule i to iznosa kojeg je tužiteljica stvarno plaćala i iznosa koji bi platila da je plaćala anuitete po tečaju CHF na dan korištenja kredita iznosi ukupno

3.482,58 eura (uključene i negativne razlike),

- kako potraživanje tužiteljice za isplatu preplaćenih iznosa iz osnove ugovorene valutne klauzule nije zastarjelo.

7.Na osnovu tako utvrđenoga činjeničnog stanja, prvostupanjski sud je utvrdio da su odredbe Ugovora o kreditu od 28. lipnja 2007. ništetne u dijelu u kojem se odnose na valutnu klauzulu te je pozivom na odredbu članka 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 u daljnjem tekstu: ZOO) tuženiku naložio da tužiteljici isplati, temeljem Ugovora o kreditu u utuženom razdoblju na ime pretplate zbog ništetne valutne klauzule iznos od 3.482,58 eura, sve s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća pojedinih mjesečnih iznosa do isplate, pri čemu je primijenio citirane odredbe Zakona o zaštiti potrošača, ukazujući i na odredbe članka 225.,323., 1111. i 1115. ZOO-a.

8.Imajući u vidu činjenicu da tuženik tijekom provedenog prvostupanjskog postupka nije uspješno osporio status tužiteljice kao potrošača, odnosno, da se radi o potrošačkom ugovoru, kao i okolnosti sklapanja Ugovora o kreditu, koji se odnosio na kupnju automobila nema dvojbe da je predmetni ugovor tužiteljica sklopila s tuženikom prema unaprijed pripremljenom sadržaju predloženom od strane tuženika – banke, te da tužiteljica nije utjecala niti je mogla utjecati na sadržaj ugovornih odredaba po kojima se glavnica veže za valutu CHF, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo.

9.Prema odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14., 110/15., 14/19.) koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a isto tako i odredba čl. 138.a ZZP/07 propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavak 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavak 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

10.Dakle, u ovom postupku kao pojedinačnom nije bilo potrebno ponovno provoditi potpuni dokazni postupak, što je izraženo i u stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlukom br. Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019., a ovo stoga, jer prema odredbi članka 502.a stavak 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

11.Također, a odgovarajući na žalbene navode tuženika, treba reći da odredbama ZOO nisu propisana ograničenja za postavljanje restitucijskog zahtjeva u slučaju da je ugovor o kreditu u cijelosti ispunjen (izvršen), pa to, suprotno stavu žalitelja, nije relevantno za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari niti je u konkretnom slučaju ispunjen uvjet iz čl. 326. st. 2. ZOO-a (zabrana manjeg značaja).

12.Imajući u vidu da je ugovor o kreditu između stranaka sklopljen u razdoblju na koji se odnosi gornja presuda Trgovačkog suda u Zagrebu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a ovdje tuženik ničim ne dokazuje da je u konkretnom slučaju tužiteljica prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora bila od strane istoga informirana o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti glede ugovorene valute uz koju je vezana glavnica CHF, odnosno ne dokazuje da su tuženik i tužiteljica prije sklapanja ugovora i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika glede mogućnosti promjene valute, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom mijenjanju a sve na štetu tužiteljice kao potrošača.

13.U skladu sa tim na tuženiku je bio teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu – da ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamatne stope odlukom kreditora te odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu identične onima koje je imao u vidu sud u kolektivnom sporu, tj. da su odredbe predmetnog ugovora razumljive za potrošača, i da se je o spornim ugovornim odredbama prilikom sklapanja ugovora pregovaralo, slijedom čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenim.

14.Na navedenu okolnost je tuženik predložio saslušanje svjedoka UE od kojeg dokaznog prijedloga je odustao na ročištu od 30. siječnja 2023., a tužiteljica je pak u tužbi i tijekom postupka (saslušana kao stranka) tvrdila kako se s njom prilikom ugovaranja kredita nije pregovaralo niti je imala mogućnost utjecati na sadržaj ugovora.

15.Dosljedno, tuženik u provedenom postupku nije dokazao niti je sudu prvog stupnja ponudio odgovarajuće i konkretne dokaze kojima bi bilo moguće utvrditi kako su tužiteljici pri sklapanju ugovora kreditorovi zaposlenici protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi, odnosno da su joj te odredbe učinili razumljivima, i to ne samo formalno i gramatički, kako tuženik shvaća razumljivost ugovorne odredbe, već razumljivima i suštinski, kako ju razmatra i sud u sporu za zaštitu kolektivnih interesa, ali i Sud Europske unije u predmetu C-186/16, prema kojem razumljivost odredbe podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke te da na temelju njih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze.

16.Ovdje je glede valutne klauzule za istaknuti i da zahtjev "informiranosti potrošača" u konkretnom smislu znači da ugovorna odredba o riziku promjene tečaja ne treba biti razumljiva samo na formalnoj i gramatičkoj razini, već da potrošač mora tu odredbu razumjeti u pogledu njezinog konkretnog dosega, u smislu da prosječni potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnosti deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je kredit denominiran, već da i može procijeniti potencijalno znatnije gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. Stoga u nedostatku drugih dokaza kojim bi tuženik potvrdio takve svoje navode, sama okolnost da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bila jasna i uočljiva, kao i da je ugovor potvrđen po javnom bilježniku koji im je isti pročitao, a cijeneći i da se radilo o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru tuženika, ne ukazuje da je tužiteljica u vrijeme sklapanja ugovora bila adekvatno informirana glede ugovorene valutne klauzule.

17.Da je takvo postupanje banke nepošteno utvrdio je i sud Europske unije u svojoj odluci u predmetu C-186/16 N i dr. protiv Banca Romaneasca SA, a koja presuda obvezuje i ovaj sud u kojoj presudi sud Europske unije utvrđuje da je banka bila dužna potrošaču detaljno objasniti kako funkcionira kreditni paket do te mjere da mu je morao ako je potrebno kroz simulacije demonstrirati kako će moguće promjene tečaja posebno povezane uz moguće promjene kamatne stope utjecati na njegove mjesečne rate te ukupnu kreditnu obvezu i kroz koje točno mehanizme.

18.Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo.

19.Kako je tužiteljica istaknutim zahtjevom zatražila isplatu upravo novčanog iznosa od 3.482,53 eura koji je tuženiku isplatila temeljem ništetnih odredaba Ugovora o kreditu, čiju je visinu prvostupanjski sud pravilno utvrdio na temelju u postupku izvedenih dokaza, osobito, temeljem nalaza i mišljenja vještaka financijske struke, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je tuženika kao nepoštenog stjecatelja obvezao da tužiteljici isplati traženi novčani iznos sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća, odnosno, od uplate pojedinih mjesečnih iznosa do konačne isplate, kako to nalaže odredba članka 1115. ZOO koja regulira opseg vraćanja kod stečenog bez osnove, a odgovarajuće se primjenjuje i kod vraćanja primljenog temeljem ništetnih ugovornih odredaba.

20.Sud prvog stupnja svoju odluku u pogledu preplaćenih iznosa na ime razlike u anuitetima između tečaja valute CHF na dan isplate kredita i iznosa plaćenih tijekom otplate anuiteta kredita pravilno temeljio na nalazu i mišljenju financijskog vještaka, uzimajući pri tome u obzir preplatu koju je tužiteljica izvršila upravo zbog povećanja tečaja CHF u odnosu na početni tečaj, a kao posljedicu ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli.

21.Inače tuženikov prigovor nalazu i mišljenju vještaka nije bio vezan za točnost obračuna vještaka, već se radilo o prigovoru metodologije obračuna, odnosno pravnom prigovoru, što također nije osnovano. Naime, sud nije ovlašten revidirati ugovor na način da izmijeni sadržaj nepoštene ugovorne odredbe, niti na način da ju svede na pravičnu mjeru niti na način da se primjene dispozitivne odredbe nacionalnog prava, već nepoštenu odredbu samo može izuzeti iz primjene (utvrditi ništetnim). Revizija nepoštenih odredbi značila bi njihovo djelomično ostavljanje na snazi, a takvu mogućnost odredbe o ništetnosti ne predviđaju, pa je zbog toga prvostupanjski sud mogao kao mjerodavan uzeti početno ugovoreni tečaj.

22.Također je prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava ocijenio neosnovanim prigovor zastare, a pozivom na Objedinjeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH pod brojem Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. te je imajući u vidu da je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 postala pravomoćna 14. lipnja 2018. (ovo za valutnu klauzulu) to od pravomoćnosti te presude počinje teći zastarni rok od pet godina propisan člankom 225. ZOO, pa kako je tužba u ovom predmetu podnesena 16. svibnja 2022., a preinaka od 5. svibnja 2023. procesnim rješenjem od 30. studenog 2023. pravilno je dopuštena (imajući u vidu i Zaključak sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog u Zagrebu 26. studenoga 2021. prema kojem je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem) proizlazi da zastara nije nastupila.

23.Glede odluke o troškovima postupka žalitelju je odgovoriti kako ju je prvostupanjski sud pravilno zasnovao na odredbama članaka 154. stavka 1., 155. i 164. ZPP-a u svezi sa odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 138/23 dalje: OT), što tuženik uopćenim žalbenim navodima nije doveo u pitanje.

24.Radi svega navedenog žalbu tuženika kao neosnovanu valjalo odbiti te potvrditi prvostupanjsku presudu (članak 368. stavak 1. ZPP).

U Splitu, 8. travnja 2025.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Marko Pribisalić