Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-333/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Ankice Jakovina predsjednice vijeća, Vitomira Boića suca izvjestitelja i Dragice Sirovica Hranilović člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Almi Opačak, odvjetnici u Slavonskom Brodu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, zastupanog po punomoćniku Ivanu Glamuzini, odvjetniku i drugim odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4901/2022-28 od 17. siječnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 8. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda i rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4901/2022- 28 od 17. siječnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

''I. Utvrđuju se ništetnim odredbe čl. 2. i čl. 7. Ugovora o kreditu br. 029-50-3581583 od 21. srpnja 2006. zaključenog između tužitelja GŠ, kao korisnika kredita i Raiffeisenbank Austria d.d., kao davatelja kredita, u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. isplatiti tužitelju GŠ iznos 698,79 eur sa zateznom kamatom tekućom:

- na iznos 4,13 eur od 30. prosinca 2007. do isplate,

- na iznos 4,24 eur od 29. siječnja 2008. do isplate,

- na iznos 4,24 eur od 29. veljače 2008. do isplate,

- na iznos 4,32 eur od 31. ožujka 2008. do isplate,

- na iznos 4,20 eur od 29. travnja 2008. do isplate,

- na iznos 4,18 eur od 29. svibnja 2008. do isplate,

- na iznos 6,38 eur od 30. lipnja 2008. do isplate,

- na iznos 6,27 eur od 30. lipnja 2008. do isplate,

- na iznos 6,26 eur od 31. srpnja 2008. do isplate,

- na iznos 6,27 eur od 31. kolovoza 2008. do isplate,

- na iznos 6,34 eur od 30. rujna 2008, do isplate,

- na iznos 6,86 eur od 31.listopad 2008. do isplate,

- na iznos 6,51 eur od 1. prosinca 2008. do isplate,

- na iznos 6,95 eur od 31.prosinca 2008. do isplate,

- na iznos 7,02 eur od 31.siječanj 2009. do isplate,

- na iznos 7,05 eur od 2. ožujka 2009. do isplate,

- na iznos 10,66 eur od 31.ožujak 2009. do isplate,

- na iznos 10,68 eur od 30.travanj 2009. do isplate,

- na iznos 10,49 eur od 31.svibanj 2009. do isplate,

- na iznos 10,34 eur od 30. lipnja 2009. do isplate,

- na iznos 10,38 eur od 31. srpnja 2009. do isplate,

- na iznos 10,46 eur od 31. kolovoza 2009. do isplate,

- na iznos 10,45 eur od 30.rujan 2009. do isplate,

- na iznos 10,37 eur od 31. listopad 2009. do isplate,

- na iznos 10,52 eur od 30. studenog 2009. do isplate,

- na iznos 10,63 eur od 31.prosinca 2009. do isplate,

- na iznos 10,80 eur od 31.siječanj 2010. do isplate,

- na iznos 10,76 eur od 28.veljače 2010. do isplate,

- na iznos 10,99 eur od 31.ožujak 2010. do isplate,

- na iznos 10,94 eur od 30.travanj 2010. do isplate,

- na iznos 11,03 eur od 31.svibanj 2010. do isplate,

- na iznos 11,74 eur od 30. lipanj 2010. do isplate,

- na iznos 11,60 eur od 31.srpanj 2010. do isplate,

- na iznos 12,05 eur od 31.kolovoz 2010. do isplate,

- na iznos 11,89 eur od 30.rujan 2010. do isplate,

- na iznos 11,64 eur od 31.listopad 2010. do isplate,

- na iznos 12,17 eur od 30.studenog 2010. do isplate,

- na iznos 12,84 eur od 31.prosinca 2010. do isplate,

- na iznos 12,37 eur od 31.siječanj 2011. do isplate,

- na iznos 12,53 eur od 28.veljače 2011. do isplate,

- na iznos 12,32 eur od 31.ožujak 2011. do isplate,

- na iznos 12,36 eur od 30.travanj 2011. do isplate,

- na iznos 13,26 eur od 31.svibanj 2011. do isplate,

- na iznos 13,35 eur od 30. lipanj 2011. do isplate,

- na iznos 13,50 eur od 31.srpanj 2011. do isplate,

- na iznos 13,13 eur od 31.kolovoz 2011. do isplate,

- na iznos 12,72 eur od 30.rujan 2011. do isplate,

- na iznos 11,15 eur od 31.listopad 2011. do isplate,

- na iznos 11,13 eur od 30.studenog 2011. do isplate,

- na iznos 11,30 eur od 31.prosinca 2011. do isplate,

- na iznos 11,45 eur od 31.siječanj 2012. do isplate,

- na iznos 11,47 eur od 28.veljače 2012. do isplate,

- na iznos 11,36 eur od 31.ožujak 2012. do isplate,

- na iznos 11,43 eur od 30.travanj 2012. do isplate,

- na iznos 11,48 eur od 31.svibanj 2012. do isplate,

- na iznos 11,40 eur od 30. lipanj 2012. do isplate,

- na iznos 11,42 eur od 31.srpanj 2012. do isplate,

- na iznos 11,36 eur od 31.kolovoz 2012. do isplate,

- na iznos 11,23 eur od 30.rujan 2012. do isplate,

- na iznos 11,37 eur od 31.listopad 2012. do isplate,

- na iznos 11,44 eur od 30.studenog 2012. do isplate,

- na iznos 11,39 eur od 31.prosinca 2012. do isplate,

- na iznos 11,13 eur od 31.siječanj 2013. do isplate,

- na iznos 11,35 eur od 28.veljače 2013. do isplate,

- na iznos 11,37 eur od 31.ožujak 2013. do isplate,

- na iznos 11,28 eur od 30.travanj 2013. do isplate,

- na iznos 11,01 eur od 31.svibanj 2013. do isplate,

- na iznos 11,01 eur od 30. lipanj 2013. do isplate,

- na iznos 11,07 eur od 31.srpanj 2013. do isplate,

u visini stope zatezne kamate koja se od svakog pojedinog dospijeća do 31. prosinca 2007. određuje prema čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, u razdoblju do 31. srpnja 2015., za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, u razdoblju od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u razdoblju od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 30. prosinca 2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. isplatiti tužitelju GŠ iznos 2.023,45 eur sa zateznom kamatom tekućom:

- na iznos 1,21 eur od 31. kolovoza 2006. do isplate,

- na iznos 1,32 eur od 30. rujna 2006. do isplate,

- na iznos 1,07 eur od 31.listopad 2006. do isplate,

- na iznos 0,28 eur od 30. studenog 2006. do isplate,

- na iznos 0,25 eur od 31. ožujka 2008. do isplate,

- na iznos 8,06 eur od 31.listopad 2008. do isplate,

- na iznos 10,29 eur od 31.prosinca 2008. do isplate,

- na iznos 11,89 eur od 31.siječanj 2009. do isplate,

- na iznos 12,62 eur od 28.veljače 2009. do isplate,

- na iznos 10,62 eur od 31.ožujak 2009. do isplate,

- na iznos 11,00 eur od 30.travanj 2009. do isplate,

- na iznos 7,94 eur od 31.svibanj 2009. do isplate,

- na iznos 5,69 eur od 30. lipnja 2009. do isplate,

- na iznos 6,29 eur od 31. srpnja 2009. do isplate,

- na iznos 7,48 eur od 31.kolovoz 2009. do isplate,

- na iznos 7,38 eur od 30.rujan 2009. do isplate,

- na iznos 6,18 eur od 31. listopad 2009. do isplate,

- na iznos 8,43 eur od 30.studenog 2009. do isplate,

- na iznos 10,23 eur od 31.prosinca 2009. do isplate,

- na iznos 12,80 eur od 31.siječanj 2010. do isplate,

- na iznos 12,21 eur od 28.veljače 2010. do isplate,

- na iznos 15,69 eur od 31.ožujak 2010. do isplate,

- na iznos 15,03 eur od 30.travanj 2010. do isplate,

- na iznos 16,32 eur od 31.svibanj 2010. do isplate,

- na iznos 27,46 eur od 30. lipanj 2010. do isplate,

- na iznos 25,17 eur od 31.srpanj 2010. do isplate,

- na iznos 32,18 eur od 31.kolovoz 2010. do isplate,

- na iznos 29,76 eur od 30. rujan 2010. do isplate,

- na iznos 25,86 eur od 31.listopad 2010. do isplate,

- na iznos 34,08 eur od 30.studenog 2010. do isplate,

- na iznos 44,53 eur od 31.prosinca 2010. do isplate,

- na iznos 37,13 eur od 31.siječanj 2011. do isplate,

- na iznos 39,73 eur od 28.veljače 2011. do isplate,

- na iznos 36,42 eur od 31.ožujak 2011. do isplate,

- na iznos 37,02 eur od 30.travanj 2011. do isplate,

- na iznos 51,03 eur od 31.svibanj 2011. do isplate,

- na iznos 52,40 eur od 30. lipanj 2011. do isplate,

- na iznos 64,11 eur od 31.srpanj 2011. do isplate,

- na iznos 58,09 eur od 31.kolovoz 2011. do isplate,

- na iznos 51,51 eur od 30.rujan 2011. do isplate,

- na iznos 50,80 eur od 31.listopad 2011. do isplate,

- na iznos 50,30 eur od 30.studenog 2011. do isplate,

- na iznos 53,44 eur od 31.prosinca 2011. do isplate,

- na iznos 56,17 eur od 31.siječanj 2012. do isplate,

- na iznos 56,54 eur od 28.veljače 2012. do isplate,

- na iznos 54,65 eur od 31.ožujak 2012. do isplate,

- na iznos 55,93 eur od 30.travanj 2012. do isplate,

- na iznos 56,80 eur od 31.svibanj 2012. do isplate,

- na iznos 55,33 eur od 30. lipanj 2012. do isplate,

- na iznos 55,72 eur od 31.srpanj 2012. do isplate,

- na iznos 54,61 eur od 31.kolovoz 2012. do isplate,

- na iznos 52,23 eur od 30.rujan 2012. do isplate,

- na iznos 54,77 eur od 31.listopad 2012. do isplate,

- na iznos 55,99 eur od 30.studenog 2012. do isplate,

- na iznos 55,14 eur od 31.prosinca 2012. do isplate,

- na iznos 50,34 eur od 31.siječanj 2013. do isplate,

- na iznos 54,41 eur od 28.veljače 2013. do isplate,

- na iznos 54,77 eur od 31.ožujak 2013. do isplate,

- na iznos 53,17 eur od 30.travanj 2013. do isplate,

- na iznos 48,20 eur od 31.svibanj 2013. do isplate,

- na iznos 48,08 eur od 30. lipanj 2013. do isplate,

- na iznos 49,30 eur od 31.srpanj 2013. do isplate,

te mu isplatiti i trošak postupka u iznosu 1.600,00 eur sa zateznom kamatom od 17. siječnja 2025. do isplate u visini stope zatezne kamate koja se od svakog pojedinog dospijeća do 31. prosinca 2007. određuje prema čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, u razdoblju do 31. srpnja 2015., za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, u razdoblju od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u razdoblju od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 30. prosinca 2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.''

1.1. Rješenjem sadržanim u presudi dopuštena je preinaka tužbe od 29. svibnja 2024.

2. Protiv presude i rješenja u cijelosti, tuženik je izjavio žalbu zbog svih zakonom predviđenih razloga. Donošenjem pobijane presude sud je počinio apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Sud je i pogrešno primijenio odredbe čl. 190. i 191. ZPP. Tužitelj je podneskom od 29. svibnja 2024. preinačio tužbu na način da je povećao tužbeni zahtjev, a tuženik se preinaci protivio. Sud je preinaku tužbenog zahtjeva dopustio pobijanim rješenjem od 17. siječnja 2025. iz razloga što se po mišljenju suda radi o preinaci koja je svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama, jer je ista učinjena nakon obavljenog financijskog vještačenja. Činjenica da je zahtjev preinačen nakon vještačenja ne znači da su ispunjene pretpostavke iz čl. 190. st. 2. ZPP. Sud pogrešno primjenjuje odredbu čl. 502.c ZPP koja se ne može primijeniti u konkretnom slučaju. Postupak za zaštitu kolektivnih interesa pokrenut je po odredbama Zakona o zaštiti potrošača, a odredba čl. 502.a st. 4. ZPP navodi da se odredbe ZPP o kolektivnom postupku neće primjenjivati kada je isti propisan posebnim zakonom. Sud odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli smatra ništetnima, jer da je vezan za utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite. Tuženik je iznio niz argumentiranih prigovora potkrijepljenih dokazima, koji ukazuju da u ovom predmetu postoji niz okolnosti zbog kojih sporne osporene odredbe nisu nepoštene te da se ne mogu primijeniti utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite. Ponavlja se da je tuženik ukazivao da su sporne odredbe tužitelju bile razumljive, da se o njima pojedinačno pregovaralo, da nije nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kao i da je tuženik postupao u skladu sa načelom savjesnosti i poštenja. Osporeno je da bi valutna klauzula prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, no o tome se sud ne očituje. Jednako tako osporeno je da bi i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi tužitelju bila nerazumljiva, odnosno da je ista uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Glede tijeka zakonskih zateznih kamata, sud ne obrazlaže zašto tuženika smatra nesavjesnim stjecateljem, u smislu čl. 1115. ZOO, odnosno zašto tužitelju dosuđuje zatezne kamate od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta. Tuženik je nalazu i mišljenju vještaka prigovorio zbog toga što je vještačenje provedeno kao da su stranke ugovorile kunski kredit s fiksnom kamatnom stopom, a sud ove prigovore nije otklonio. Pogrešna odluka utemeljena je na nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju. Sud uopće nije utvrđivao jesu li sporne odredbe o valuti kredita i promjenjivoj kamati tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive. Pogrešna primjena materijalnog prava postoji jer sud pogrešno smatra da je ništetnost konkretnih ugovornih odredbi utvrđena u postupku kolektivne zaštite, a tuženik je ukazao na nemogućnost neposredne primjene odluka donesenih na kolektivnoj razini u pojedinačnom potrošačkom sporu. Sud smatra da je zastara prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe, pa je pogrešna odluka o prigovoru zastare. Predmetni ugovor o kreditu u cijelosti je ispunjen, a radi se eventualno o zabrani manjeg značaja, pa je sud morao tužbeni zahtjev odbiti jer se ništetnost više ne može isticati. Ponavlja se da sud ne obrazlaže zašto tuženika smatra nesavjesnim stjecateljem. Ugovor je ispunjen, tužitelj nikad nije iskoristio pravo da raskine ugovor, niti mogućnost ugovorne konverzije. Do postupka kolektivne zaštite, ugovaranje valutne klauzule u CHF nije bilo dovedeno u pitanje niti od strane regulatora niti od sudske prakse. Sud je propustio primijeniti odredbu čl. 19. st. 3. ZIDZPK kojom je propisano da se iz obveze konverzije kredita iz CHF u EUR isključuju svi ugovori koji su već bili otplaćeni do stupanja na snagu istog zakona. Obzirom da tuženik smatra da pobijana presuda nije zakonita i da je tužbeni zahtjev trebalo odbiti u cijelosti, tuženik pobija odluku o troškovima. Predlaže se preinačiti pobijanu presudu, odbiti tužbene zahtjeve u cijelosti te odrediti da je tužitelj dužan tuženiku naknaditi trošak parničnog postupka, uvećan za zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, kao i trošak žalbe uvećan za zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja drugostupanjske odluke do isplate, podredno presudu ukinuti i odrediti da se ponovno provede glavna rasprava.

3. Žalba nije osnovana.

4. Predmet spora je tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti i isplatu na ime preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih odredaba o promjenjivosti kamatne stope te ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli.

5. Ispitujući pobijanu presudu suda prvog stupnja kao i postupak koji je prethodio donošenju iste, ovaj drugostupanjski sud utvrđuje da sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj drugostupanjski sud u skladu s odredbom čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) pazi po službenoj dužnosti, a suprotno žalbenim navodima obrazloženje presude sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama. Suvišno je i bez pravne osnove ukazivanje žalitelja na druge odluke donesene u sličnim predmetima jer u smislu odredbe čl. 6. st. 2. Zakona o sudovima (''Narodne novine'', broj 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22 i 60/22 – dalje: ZS) ovaj sud nije ovlašten ispitivati niti se referirati na odluke donesene u drugim predmetima, već je jedino ovlašten ispitivati pravilnost i zakonitost odluke donesene u ovom predmetu. U svezi žalbenog navoda, valja reći da je prvostupanjski sud dao jasne razloge u svezi preinake tužbe, te na navode prvostupanjskog suda valja dodati da u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (čl. 190. i 191. ZPP), što je ovdje prvostupanjski sud utvrdio, zastara se prekida podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva, pa je pravilna i odluka prvostupanjskog suda glede prigovora zastare.

6. Nadalje, nije počinjena niti relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP-a u vezi s odredbom čl. 338. st. 4. ZPP-a na koju u žalbi ukazuje tuženik jer presuda, suprotno žalbenim navodima žalitelja, ima sve bitne sastojke propisane navedenom zakonskom odredbom obzirom da je prvostupanjski sud u obrazloženju jasno izložio zahtjeve stranaka, činjenice koje je utvrđivao, dokaze koji su se provodili, te kako ih je ocijenio. Temeljem čl. 250. ZPP-a sud određuje da će se dokaz vještačenjem izvesti kad je radi utvrđenja kakve činjenice potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže. Razlog vještačenja je utvrđivanje činjenica. Vještačenje je samo jedna vrsta dokaza, čiju dokaznu vrijednost sud slobodno ocjenjuje na temelju savjesne i brižljive ocjene svih odlučnih okolnosti (čl. 8. ZPP). Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da prigovor tuženika na nalaz i mišljenje nije osnovan, jer je ocijenjen kao pravno pitanje, o kojem će odluku donijeti sud, a vještačenje nije osporeno u matematičkom dijelu.

7. Također, nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 502.c ZPP-a, o čemu će biti govora u nastavku obrazloženja.

8. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te se u ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva pozvao na presude donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa tužiteljice i to presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. koje su potvrđene presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014 i Rev-2221/2018, slijedom kojih utvrđenja tužiteljica ostvaruje pravo povrata preplaćenih anuiteta koji iznos da je utvrđen temeljem nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka.

9. Na žalbene navode tuženika valja odgovoriti da se sud prvog stupnja pravilno pozvao na činjenična i pravna utvrđenja iz navedenih presuda u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak i ugovaranjem da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima tuženika, budući je, a kako je to određeno čl. 502.c ZPP, za takvo utvrđenje vezan u ovoj parnici jer se tužiteljica na njih pozvala. I odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 14/14, 110/15 i 14/19 - dalje: ZZP/14), a koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka, određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

10. Dakle, imajući u vidu naprijed izneseni sadržaj citiranih odredbi Zakona o parničnom postupku i Zakona o zaštiti potrošača, a da su odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su u izreci pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđene ništetnim, prvostupanjski sud, protivno navodima žalbe, nije ni bio dužan provoditi nikakve dokaze u pravcu da se o utvrđenim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini.

11. Naprijed izneseno stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.

12. U obrazloženju presude prvostupanjski sud između ostalog je naveo:

- da je predmet spora zahtjev za utvrđenjem ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i otplata po srednjem tečaju tuženika za CHF isplatu (valutna klauzula) te zahtjev za isplatu temeljem tako ništetnih odredbi Ugovora o kreditu

- da nije sporno da su tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao kreditor, 21. srpnja 2006. zaključili Ugovor o kreditu broj 029-50-3581583 za iznos 17,800.00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja

- da je ugovorena primjena promjenjive kamatna stopa u skladu sa kamatnim stopama kreditora koja je u trenutku sklapanja Ugovora iznosila 5,20 %

- da je ugovorena otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećim na dan dospijeća te da anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu

- da je kredit u cijelosti otplaćen

- da tužitelj ima status potrošača u vezi sklopljenog Ugovora o kreditu

- da je sporna valjanost odredbi Ugovora o kreditu u dijelu u kojem su glavnica kredita te mjesečni anuitet vezani uz valutu CHF te u dijelu u kojem je kamatna stopa promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora, te osnovanost zahtjeva za isplatu

- da li je utuženo potraživanje u zastari

- da li je sud vezan utvrđenjima iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača

- da je tužitelj podneskom 29. svibnja 2024. nakon provedenog financijskog vještačenja, precizirao kondemnatorni dio zahtjeva na način da s osnove razlike zbog promjene kamatne stope potražuje isplatu u visini 698,79 eur, a s osnove povećanja tečaja CHF potražuje isplatu u visini 2.023,45 eur, sve sa zateznom kamatom na pojedine preplaćene iznose od njihova dospijeća do isplate

- da se tuženik usprotivio preinaci kondemnatornog zahtjeva

- da je tužitelj tužbu preinačio nakon što je provedeno financijsko vještačenje upravo na okolnost utvrđivanja preplaćenog iznosa, pa sud smatra da se radi o preinaci u smislu čl. 190. st. 2. ZPP, jer tužitelj, bez svoje krivnje, nije mogao tužbu preinačiti do zaključenja prethodnog postupka

- da je preinaka dopuštena

- da je u odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je presudom poslovni broj P-1401/2012 utvrdio da je tuženik (kao IV. tuženik) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika

- da potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa

- da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.

- da je Vrhovni sud Republike Hrvatske 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude

Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske

- da su u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), citiranim presudama utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF

- da u ovoj pravnoj stvari nije sporan status potrošača tužitelja u vezi sklopljenog Ugovora o kreditu, a tuženik nije tvrdio niti je učinio vjerojatnim da je u slučaju tužitelja i ugovaranja predmetnog Ugovora o kreditu postupio drugačije nego što je to bilo predmet dokazivanja i raspravljanja u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača

- da je iz iskaza tužitelja utvrđeno da je Ugovor sklopio na način da je prvo otišao u auto kuću, gdje mu je rečeno koliko će ga doći novo vozilo, te je zatim otišao u banku gdje je dobio ugovor u CHF valuti

- da mu u banci nije objašnjavano u vezi spornih odredbi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule

- da je ugovor unaprijed bio sastavljen

- da je vozilo koristio za osobne potrebe

- da u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije bio vlasnik obrta niti član trgovačkog društva

- da činjenica otplate kredita ne utječe na razmatranje ništetnosti predmetnih odredbi Ugovora

- da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi

- da se ne radi o zabrani manjeg značaja, jer se radi o visini anuiteta kredita, kako zbog kamatne stope tako i tečaja CHF, a što predstavlja element cijene, jednog od bitnih sastojaka predmetnog Ugovora o kreditu

- da tuženik nije dokazao da su tužitelju bili poznati egzaktni parametri i metoda izračuna parametara, a koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, a o kojima bi onda tužitelj mogao s tuženikom pregovarati, kao i da bi informirao tužitelja o specifičnim rizicima koje nosi valuta CHF

- da je za učinak citiranih presuda, u smislu odredbe čl. 502.c ZPP, kraj činjenice svojstva potrošača tužitelja, neodlučno što je kredit odobren za kupnju vozila

- da tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna tuženika prema promjenjivoj kamatnoj stopi i promjeni valute te iznosa obračunatom prema početnoj stopi za redovnu kamatu i prema početnom tečaju CHF

- da je iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka Darka Prpića utvrđeno da ukupna razlika između iznosa mjesečnih anuiteta prema ugovoru o kreditu da se kamatna stopa nije mijenjala sukladno odlukama o kamatnim stopama iznosi 698,79 eur

- da ukupna razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 2.023,45 eur

- da je vještačenje provedeno temeljem zadatka kojeg je dao sud i naložio vještaku da utvrdi visinu razlike između onoga što je tužitelj platio na temelju Ugovora o kreditu i onoga što bi platio da se odredbe koje su utvrđene ništavom ne uzima u obzir, gledano za svaki mjesec plaćanja

- da je prigovor tuženika na nalaz i mišljenje nije osnovan, jer je ocijenjen kao pravno pitanje

- da se zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove, pa je prihvaćen zahtjev za isplatu iznosa 698,79 eur (razlika zbog promjene kamatne stope) i iznosa 2.722,24 eur (razlika zbog promjene tečaja-valutna klauzula)

- da tužitelju pripada i zatezna kamata na svaki pojedini preplaćeni iznos i to od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta do isplate

- da je tuženik nepošteni stjecatelj, jer je već prilikom sklapanja ugovora bio nepošten, jer kao osoba koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti, morao znati da su predmetne odredbe Ugovora o kreditu protivne prisilnim propisima i time ništetne

- da je dužan platiti zateznu kamatu od dana stjecanja svake pojedine uplate, a koji datumi su utvrđeni temeljem nalaza i mišljenja financijskog vještaka

- da nije osnovan prigovor zastare

- da je tužba podnesena 24. svibnja 2019.

- da je tužba podnijeta unutar zastarnog roka, pa i za preinačeni dio zahtjeva nije nastupila zastara

- da se ukazuje na pravno shvaćanje VSRH Građanski odjel Broj: Su-IV-123/2024-5 od 27. svibnja 2024. iz kojeg proizlazi da, slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (čl. 190. i 191. ZPP), (kao u konkretnom slučaju), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva

- da je odluka o troškovima postupka donesena primjenom čl. 154. st. 1. u vezi čl. 151. st. 1. i čl. 155. ZPP, te sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine broj'', broj 138/23 - dalje u tekstu Tarifa).

13. Kako će se ovaj sud u nastavku obrazloženja pozivati na pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, nalazi se potrebnim naglasiti da je zakonska, ali i ustavna zadaća Vrhovnog suda Republike Hrvatske da osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni (čl. 20. st. 1. ZS i čl. 116. st. 1. Ustava Republike Hrvatske - ''Narodne novine'', broj 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 05/14) te da prema čl. 3. st. 1. ZS sudovi osiguravaju jedinstvenu primjenu prava, ravnopravnost i jednakost svih pred zakonom.

14. Nedvojbeno je da je zahtjev tužitelja za isplatu restitucijski zahtjev kao posljedica ništetnosti odredbi predmetnog Ugovora o kreditu o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule, a što je sud prvog stupnja utvrdio. Kako naprijed citirane odredbe čl. 502.c st. 1. ZPP i čl. 118. ZZP/14 govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'', broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO) i umanjenje nečije imovine. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema tečaju CHF tuženika, na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.

15. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

16. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

17. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle samo s ugovorenom kamatnom stopom i bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF tuženika.

18. Imajući u vidu predmet spora, valja navesti da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu 21. srpnja 2006. bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 96/03 - dalje: ZZP/03), koji je čl. 81. st. 1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je čl. 84. bilo propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Od 7. kolovoza 2007. na snazi je novi Zakon o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 97/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 - dalje: ZZP/07) koji u odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. propisuje identično kao i odredbe čl. 81. st. 1. i čl. 84. ZZP/03.

19. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima i promjenjiva kamata tijekom otplate prema odluci tuženika nepoštene, te da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, a u takvoj situaciji, a kada je Ugovor o kreditu između stranaka zaključen 2. travnja 2008., dakle unutar razdoblja koji je utvrđen pravomoćnom sudskom odlukom u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, onda je teret dokaza na tuženiku, a ne na tužitelju, da dokaže da sadržaj Ugovora koji je zaključen između stranaka ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a što tuženik u tijeku postupka nije dokazao.

20. Prema čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužitelj temeljem ništetnih odredbi preplatio tuženiku utuženi iznos, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava obvezao tuženika isplatiti tužitelju taj iznos sa zateznom kamatom od dospjelosti do isplate, pa je, suprotno žalbenim navodima, glede opsega vraćanja stečenog bez osnove pravilno primijenio odredbu čl. 1115. ZOO-a koja propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

21. Pravilno je sud prvog stupnja prihvatio tužbeni zahtjev i to uz pripadajuću zateznu kamatu jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, tj. bez valjane pravne osnove, pa se isti ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa.

22. Treba reći da je ocjena neosnovanosti prigovora zastare prvostupanjskog suda utemeljena na identičnom stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog u presudama broj Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

23. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 24. svibnja 2019., zastara individualnih restitucijskih zahtjeva po pojedinačnim tužbama za preplaćenu razliku zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nastupa protekom pet godina od pravomoćnosti odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., dakle nastupila je 13. lipnja 2019. Za preplaćenu razliku zbog ništetne ugovorne odredbe ugovora o kreditu kojom je glavnica vezana za švicarski franak nastupa protekom roka od 5 godina od pravomoćnosti odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6623/2017 od 14. lipnja 2018., nastupila je 14. lipnja 2023., pa je sud prvog stupnja pravilno ocijenio neosnovanim prigovor zastare, te se pravilno i pozvao na pravno shvaćanje VSRH Građanski odjel Broj: Su- IV-123/2024-5 od 27. svibnja 2024. iz kojeg proizlazi da, slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), (kao u konkretnom slučaju), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.

24. Prema tome, kod donošenja prvostupanjske presude pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo, pa se nije ostvario žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 356. ZPP-a), a i odluka o troškovima parničnog postupka je zakonita jer je donesena na temelju čl. 154. st. 1. ZPP-a u svezi s čl. 155. ZPP-a uz primjenu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'', broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15) te sukladno postavljenim zahtjevima. Tuženik u žalbi ničim ne osporava visinu dosuđenih troškova postupka, a kako ovaj sud ne pazi na pogrešnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a, to i ovaj sud odluku o troškovima postupka utemeljenu na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a nalazi pravilnom i zakonitom, kako po osnovu, tako i po visini odmjerenih troškova.

25. Zbog navedenog, žalbu tuženika je valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu i rješenje (čl. 368. st. 1. ZPP-a) kao zakonite.

26. Tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka iz razloga jer je njegova žalba odbijena kao neosnovana (čl. 166. st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP-a).

U Velikoj Gorici 8. travnja 2025.

Predsjednica vijeća

Ankica Jakovina