Republika Hrvatska

Općinski sud u Pazinu

Stalna služba u Poreču-Parenzo

Turistička ulica 2, 52440 Poreč-Parenzo

Posl. br. P-335/2023-36

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo po sucu tog suda Sanji Oroz kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice CN, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnicima odvjetnicima OD Rački i kolege, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732, iz Zagreba, Radnička cesta 50, zastupane po punomoćnici Maji Čuljak, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 07. veljače 2025. u prisutnosti punomoćnice tužiteljice, 08. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim članci 1., 4., 5. i 6. Ugovora o kreditu broj: 9011641652 sklopljenog između tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Radnička cesta 50, 10000 Zagreb, OIB: 02535697732, kao kreditora i tužiteljice CN, [adresa], 52440 Poreč, OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, potvrđen kod javnog bilježnika Tanja Ferenc iz Poreča dana 7. srpnja 2006. pod posl. br. OU-808/06, u dijelu u kojemu se glavnica, anuiteti i kamata vežu uz valutu švicarski franak CHF.

II. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Radnička cesta 50, 10000 Zagreb, OIB:02535697732 isplatiti tužiteljici CN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime stečenog bez osnove, 2.530,38 eura/19.065,15 kuna* i to:

a) na ime razlike plaćenog zbog primjene valutne klauzule CHF na glavnicu iznos 2.242,45 €/16.895,60 kn u roku 15 dana sa zakonskom zateznom kamatom koja teče kako slijedi:

-na iznos 0,97 €/7,33 kn od 16. rujna 2006. pa do isplate,

-na iznos 0,30 €/2,23 kn od 16. listopada 2006. pa do isplate,

-na iznos 2,39 €/18,01 kn od 16. studenog 2008. pa do isplate,

-na iznos 10,30 €/77,59 kn od 16. siječnja 2009. pa do isplate,

-na iznos 10,45 €/78,70 kn od 16. veljače 2009. pa do isplate,

-na iznos 6,81 €/51,29 kn od 16. ožujka 2009. pa do isplate,

-na iznos 7,37 €/55,51 kn od 16. travnja 2009. pa do isplate,

-na iznos 7,85 €/59,18 kn od 16. svibnja 2009. pa do isplate,

-na iznos 5,61 €/42,27 kn od 16. lipnja 2009. pa do isplate,

-na iznos 6,64 €/50,05 kn od 16. srpnja 2009. pa do isplate,

-na iznos 4,95 €/37,27 kn od 16. kolovoza 2009. pa do isplate,

-na iznos 6,87 €/51,76 kn od 16. rujna 2009. pa do isplate,

-na iznos 4,83 €/36,41 kn od 16. listopada 2009. pa do isplate,

-na iznos 6,51 €/49,07 kn od 16. studenog 2009. pa do isplate,

-na iznos 5,96 €/44,93 kn od 16. prosinca 2009. pa do isplate,

-na iznos 9,76 €/73,54 kn od 16. siječnja 2010. pa do isplate,

-na iznos 12,06 €/90,90 kn od 16. veljače 2010. pa do isplate,

-na iznos 11,59 €/87,32 kn od 16. ožujka 2010. pa do isplate,

-na iznos 14,53 €/109,48 kn od 16. travnja 2010. pa do isplate,

-na iznos 18,94 €/142,71 kn od 16. svibnja 2010. pa do isplate,

-na iznos 19,49 €/146,83 kn od 16. lipnja 2010. pa do isplate,

-na iznos 25,58 €/192,74 kn od 16. srpnja 2010. pa do isplate,

-na iznos 25,70 €/193,60 kn od 16. kolovoza 2010. pa do isplate,

-na iznos 36,49 €/274,91 kn od 16. rujna 2010. pa do isplate,

-na iznos 30,28 €/228,12 kn od 16. listopada 2010. pa do isplate,

-na iznos 32,04 €/241,44 kn od 16. studenog 2010. pa do isplate,

-na iznos 39,45 €/297,25 kn od 16. prosinca 2010. pa do isplate,

-na iznos 40,32 €/303,82 kn od 16. siječnja 2011. pa do isplate,

-na iznos 37,95 €/285,94 kn od 16. veljače 2011. pa do isplate,

-na iznos 39,76 €/299,59 kn od 16. ožujka 2011. pa do isplate,

-na iznos 40,75 €/307,04 kn od 16. travnja 2011. pa do isplate,

-na iznos 45,38 €/341,91 kn od 16. svibnja 2011. pa do isplate,

-na iznos 55,92 €/421,33 kn od 16. lipnja 2011. pa do isplate,

-na iznos 67,38 €/507,64 kn od 16. srpnja 2011. pa do isplate,

-na iznos 82,14 €/618,88 kn od 16. kolovoza 2011. pa do isplate,

-na iznos 61,38 €/462,46 kn od 16. rujna 2011. pa do isplate,

-na iznos 54,62 €/411,52 kn od 16. listopada 2011. pa do isplate,

-na iznos 55,43 €/417,63 kn od 16. studenog 2011. pa do isplate,

-na iznos 57,21 €/431,03 kn od 16. prosinca 2011. pa do isplate,

-na iznos 63,34 €/477,20 kn od 16. siječnja 2012. pa do isplate,

-na iznos 65,45 €/493,16 kn od 16. veljače 2012. pa do isplate,

-na iznos 63,68 €/479,77 kn od 16. ožujka 2012. pa do isplate,

-na iznos 63,94 €/481,79 kn od 16. travnja 2012. pa do isplate,

-na iznos 65,65 €/494,63 kn od 16. svibnja 2012. pa do isplate,

-na iznos 67,50 €/508,55 kn od 16. lipnja 2012. pa do isplate,

-na iznos 65,79 €/495,72 kn od 16. srpnja 2012. pa do isplate,

-na iznos 65,16 €/490,94 kn od 16. kolovoza 2012. pa do isplate,

-na iznos 60,84 €/458,37 kn od 16. rujna 2012. pa do isplate,

-na iznos 66,32 €/499,68 kn od 16. listopada 2012. pa do isplate,

-na iznos 68,58 €/516,73 kn od 16. studenog 2012. pa do isplate,

-na iznos 67,38 €/507,65 kn od 16. prosinca 2012. pa do isplate,

-na iznos 65,66 €/494,71 kn od 16. siječnja 2013. pa do isplate,

-na iznos 65,61 €/494,33 kn od 16. veljače 2013. pa do isplate,

-na iznos 64,97 €/489,50 kn od 16. ožujka 2013. pa do isplate,

-na iznos 70,30 €/529,65 kn od 16. travnja 2013. pa do isplate,

-na iznos 63,52 €/478,57 kn od 16. svibnja 2013. pa do isplate,

-na iznos 63,07 €/475,22 kn od 16. lipnja 2013. pa do isplate,

-na iznos 63,73 €/480,20 kn od 16. srpnja 2013. pa do isplate,

b) na ime razlike plaćenog zbog primjene valutne klauzule CHF na kamatu iznos 287,93 €/2.169,61 kn u roku 15 dana sa zakonskom zateznom kamatom koja teče kako slijedi:

-na iznos 0,42 €/3,14 kn od 16. rujna 2006. pa do isplate,

-na iznos 0,12 €/0,94 kn od 16. listopada 2006. pa do isplate,

-na iznos 1,01 €/7,62 kn od 16. studenog 2008. pa do isplate,

-na iznos 4,18 €/31,47 kn od 16. siječnja 2009. pa do isplate,

-na iznos 4,14 €/31,23 kn od 16. veljače 2009. pa do isplate,

-na iznos 2,64 €/19,91 kn od 16. ožujka 2009. pa do isplate,

-na iznos 2,80 €/21,07 kn od 16. travnja 2009. pa do isplate,

-na iznos 2,91 €/21,96 kn od 16. svibnja 2009. pa do isplate,

-na iznos 2,03 €/15,33 kn od 16. lipnja 2009. pa do isplate,

-na iznos 2,35 €/17,73 kn od 16. srpnja 2009. pa do isplate,

-na iznos 1,71 €/12,89 kn od 16. kolovoza 2009. pa do isplate,

-na iznos 2,32 €/17,48 kn od 16. rujna 2009. pa do isplate,

-na iznos 1,59 €/11,99 kn od 16. listopada 2009. pa do isplate,

-na iznos 2,09 €/15,76 kn od 16. studenog 2009. pa do isplate,

-na iznos 1,87 €/14,06 kn od 16. prosinca 2009. pa do isplate,

-na iznos 2,98 €/22,42 kn od 16. siječnja 2010. pa do isplate,

-na iznos 3,58 €/26,98 kn od 16. veljače 2010. pa do isplate,

-na iznos 3,35 €/25,22 kn od 16. ožujka 2010. pa do isplate,

-na iznos 4,08 €/30,75 kn od 16. travnja 2010. pa do isplate,

-na iznos 5,17 €/38,96 kn od 16. svibnja 2010. pa do isplate,

-na iznos 5,17 €/38,93 kn od 16. lipnja 2010. pa do isplate,

-na iznos 6,58 €/49,60 kn od 16. srpnja 2010. pa do isplate,

-na iznos 6,41 €/48,31 kn od 16. kolovoza 2010. pa do isplate,

-na iznos 8,82 €/66,49 kn od 16. rujna 2010. pa do isplate,

-na iznos 7,09 €/53,42 kn od 16. listopada 2010. pa do isplate,

-na iznos 7,26 €/54,71 kn od 16. studenog 2010. pa do isplate,

-na iznos 8,64 €/65,10 kn od 16. prosinca 2010. pa do isplate,

-na iznos 8,53 €/64,26 kn od 16. siječnja 2011. pa do isplate,

-na iznos 7,74 €/58,33 kn od 16. veljače 2011. pa do isplate,

-na iznos 7,82 €/58,90 kn od 16. ožujka 2011. pa do isplate,

-na iznos 7,71 €/58,10 kn od 16. travnja 2011. pa do isplate,

-na iznos 8,25 €/62,19 kn od 16. svibnja 2011. pa do isplate,

-na iznos 9,76 €/73,55 kn od 16. lipnja 2011. pa do isplate,

-na iznos 11,27 €/84,94 kn od 16. srpnja 2011. pa do isplate,

-na iznos 13,15 €/99,11 kn od 16. kolovoza 2011. pa do isplate,

-na iznos 9,39 €/70,74 kn od 16. rujna 2011. pa do isplate,

-na iznos 7,97 €/60,03 kn od 16. listopada 2011. pa do isplate,

-na iznos 7,69 €/57,96 kn od 16. studenog 2011. pa do isplate,

-na iznos 7,54 €/56,79 kn od 16. prosinca 2011. pa do isplate,

-na iznos 7,90 €/59,54 kn od 16. siječnja 2012. pa do isplate,

-na iznos 7,71 €/58,11 kn od 16. veljače 2012. pa do isplate,

-na iznos 7,06 €/53,23 kn od 16. ožujka 2012. pa do isplate,

-na iznos 6,65 €/50,14 kn od 16. travnja 2012. pa do isplate,

-na iznos 6,39 €/48,12 kn od 16. svibnja 2012. pa do isplate,

-na iznos 6,11 €/46,03 kn od 16. lipnja 2012. pa do isplate,

-na iznos 5,51 €/41,53 kn od 16. srpnja 2012. pa do isplate,

-na iznos 5,02 €/37,85 kn od 16. kolovoza 2012. pa do isplate,

-na iznos 4,29 €/32,29 kn od 16. rujna 2012. pa do isplate,

-na iznos 4,24 €/31,91 kn od 16. listopada 2012. pa do isplate,

-na iznos 3,93 €/29,60 kn od 16. studenog 2012. pa do isplate,

-na iznos 3,42 €/25,77 kn od 16. prosinca 2012. pa do isplate,

-na iznos 2,91 €/21,91 kn od 16. siječnja 2013. pa do isplate,

-na iznos 2,48 €/18,70 kn od 16. veljače 2013. pa do isplate,

-na iznos 2,04 €/15,38 kn od 16. ožujka 2013. pa do isplate,

-na iznos 1,76 €/13,27 kn od 16. travnja 2013. pa do isplate,

-na iznos 1,19 €/8,96 kn od 16. svibnja 2013. pa do isplate,

-na iznos 0,79 €/5,92 kn od 16. lipnja 2013. pa do isplate,

-na iznos 0,40 €/2,98 kn od 16. srpnja 2013. pa do isplate.

III. Odbija se tuženikov prigovor radi prebijanja.

IV. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732 da tužiteljici CN, OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu 2.010,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj teku od donošenja presude pa do isplate po stopi koja se određuje sukladno odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023), sve u roku 15 dana, doke se dijelu iznad dosuđenog zahtjev tužiteljice za nadoknadu parničnog troška odbija.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi tvrdi da su 06. srpnja 2006. tužiteljica i tuženik sklopili Ugovor o kreditu broj: 9011641652, ovjeren kod javnog bilježnika Tanje Ferenc 07. srpnja 2006. pod poslovnim brojem OU-808/06, a prema kojem je tuženik kao kreditor tužiteljici kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa 22.300,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita. Namjena kredita da je određena čl. 2. navedenog Ugovora u kojem stoji da se kredit odobrava za kupnju osobnog automobila. Istim Ugovorom da je ugovoren rok vraćanja kredita od 84 mjeseca, s početno ugovorenim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti 316,97 CHF, obračunatim po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan plaćanja. Sukladno čl. 4. navedenog Ugovora tužiteljica da je bila dužna tuženiku platiti kamatu koja je tijekom postojanja obveze po Ugovoru bila promjenjiva i vezana uz valutnu klauzulu u CHF, a ugovorena da je promjenjiva redovna kamatna stopa 5,17% godišnje. Tužiteljica da je u cijelosti isplatila kredit 15. srpnja 2013. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. da je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. u dijelu kojim se utvrđuje da je 8 banaka između ostalih i tuženik, u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 01. srpnja 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te Zakona o obveznim odnosima. U navedenom dijelu predmetne odluke i pravna stajališta da su potvrđeni revizijskom odlukom Vrhovnog suda RH, Rev-2221/18 od 03. rujna 2019. kojom se odbija kao neosnovana revizija između ostalih i tuženika iz kolektivne tužbe protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je utvrđeno da su te banke u određenim navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03; dalje: ZZP/03) u razdoblju do 06. kolovoza 2007., a od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09; dalje: ZZP). U navedenom postupku da je utvrđeno da su tužene banke imale saznanje o izglednoj budućoj promjeni u tečaju švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome da su ih poticali na sklapanje ugovora u kreditima s valutnom klauzulom u CHF. Iz obrazloženja pravomoćne odluke u tom sporu da proizlazi da na temelju dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti niti predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredaba, kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, informirano se odlučiti sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama. Citirane presude da su donesene na temelju odredbe čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača, a temeljem odredbe čl. 138.a. istog zakonskog propisa. Odluka kojom sud usvaja takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača da obvezuje sve ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženika. U članku 4. ZOO/05 izričito da je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Već sama činjenica da u trenutku sklapanja ugovora postoje dva promjenjiva elementa, tečaj valute švicarskog franka i stopa ugovorne kamate, o kojima ovisi visina obveze korisnika kredita, da je uzrok određene neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita. Priroda i specifičnosti valute švicarski franak da je poznata bankama, ali ne i prosječnom korisniku kredita koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, korisnik kredita ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak, da je ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za tužiteljicu ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan. Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak, banka da na nepošten način potiče potrošače (tužitelje) na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu tužitelja protivna načelu savjesnosti i poštenja. Prilikom sklapanja ugovora tužiteljici da nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja. Tužiteljici da je ponuđen kredit vezan uz valutu CHF kao najpovoljniji kredit s najnižom kamatnom stopom. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima da je tim veći što prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja švicarskog franka nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik koji je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva jednostranom odlukom banke. Razvidno da je kako su u predmetnom Ugovoru postojala dva promjenjiva elementa (valutna klauzula vezana uz švicarski franak i promjenjiva kamatna stopa) što ukazuje da se u ovom slučaju radi o nepoštenim ugovornim odredbama, temeljem kojih tužiteljica u trenutku sklapanja, niti tijekom otplate nije mogla znati koliko će iznositi njezina kreditna obveza. Da je tužiteljica imala saznanja da će mjesečni anuitet toliko porasti, do mjere da ugrožava tužiteljičinu egzistenciju da nikada ne bi preuzela takvu obavezu. U konkretnom da se slučaju radilo o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru tuženika kao trgovca, a o pojedinim ugovornim odredbama se uopće nije niti moglo pojedinačno pregovarati, budući su odredbe ugovora bile već unaprijed formulirane od strane banke kao trgovca te ih je tuženik mogao mijenjati kako je htio jer u samom ugovoru nisu propisani nikakvi parametri o kojima kamata ovisi dok tužiteljica kao potrošač nije imao nikakav utjecaj na njihov sadržaj. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed standardnog ugovora trgovca. Također, tuženik je predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorio nepoštenu odredbu na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac, tužiteljicu kao potrošača u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Time je suprotno načelu savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO-a) uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu tužiteljice kao potrošača. Tužiteljica tako da ima pravo i na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužiteljica platila na temelju obračuna promjene valute po prodajnom tečaju tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF. Kako je i spomenutim pravomoćnim presudama utvrđena ništetnost ugovornih odredbi to je tuženik sukladno odredbama čl. 323. ZOO-a dužan vratiti sve što je primio na temelju ništetnih odredbi Ugovora. Na temelju dostupnih joj podataka, tužiteljica je izvršila izračun kojim je utvrdila kako je tuženik bez osnove, a temeljem nepoštenih odredaba o valutnoj klauzuli stekao iznos od 17.257,17 kuna. Člankom 1111. st. 1 ZOO-a propisano je da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, nadoknaditi vrijednost postignute koristi. Stavkom 3. istog čl. Zakona propisano je da je obveza vraćanja odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate. Slijedom navedenog, predlaže donošenje presude kojom će se utvrditi ništetnim odredbe čl. 1., 4., 5. i 6. Ugovora o kreditu broj 9011641652, kako je navedeno u točki I izreke presude, te kojom će se naložiti tuženiku da isplati tužiteljici na ime stečenog bez osnove 2.290,42 eura (17.257,17 kuna) i to na ime razlike plaćenog zbog primjene valutne klauzule CHF na glavnicu iznos 2.135,65 eura (16.091,07 kuna) s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, te na ime razlike plaćenog zbog primjene valutne klauzule CHF na kamatu iznos 154,77 eura (1.166,10 kuna) s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, sve uz nadoknadu parničnog troška tužiteljici. U svom podnesku od 28. veljače 2023. (str. 106-109), po provedenom financijskom vještačenju, tužiteljica je uredila svoj kondemnatorni tužbeni zahtjev na način da u točki II tužbenog zahtjeva traži donošenje presude kojom će se naložiti tuženiku da isplati tužiteljici na ime stečenog bez osnove 2.530,38 eura (19.065,15 kuna) i to na ime razlike plaćenog zbog primjene valutne klauzule CHF na glavnicu iznos 2.242,45 eura (16.895,60 kuna) s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, te na ime razlike plaćenog zbog primjene valutne klauzule CHF na kamatu iznos 287,93 eura (2.169,61 kuna) s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, sve uz nadoknadu parničnog troška tužiteljici. Ovdje valja istaknuti da se tuženik protivio preinaci tužbenog zahtjeva tužiteljice, međutim uređenje tužbenog zahtjeva tužiteljice nakon provedenog financijskog vještačenja, ne smatra se preinakom u smislu odredbe čl. 191. st. 1. Zakona o parničnom postupku ((Sl. list SFRJ 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991, NN 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, dalje ZPP), kada se uzme u obzir zaključak VSRH sa sastanka predsjednika Građanskih odjela, Županijskih odjela i Građanskog odjela VSRH posl. br. Su IV-162/2021 od 26. studenog 2021. koji glasi: "U predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.", stoga je sud prihvatio raspravljanje po ovako uređenom tužbenom zahtjevu od strane tužiteljice i stajalište je suda da se tuženik takvoj preinaci ne može protiviti.

1.1. Podneskom od 02. lipnja 2023. (str. 56-59) tužiteljica ukazuje da je pravomoćnom presudom VTS RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013., u dijelu kojim se utvrđuje da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 1. srpnja 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 03. rujna 2019. da je odbijena kao neosnovana revizija 1-8 tuženih banaka i potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 u dijelu u koje je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirale o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Jednako tako u odluci istog suda broj Revt-249/14 od 09. travnja 2015. da je utvrđeno da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava korisnika kredita, na način da je ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva, u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Citirane presude da su donesene na temelju odredbe čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača, a temeljem odredbe čl. 138.a. istog zakonskog propisa, a odluka kojom sud usvaja takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača da obvezuje sve ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženika. U navedenom kolektivnom sporu da je odlučeno i o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, jer je ocijenjeno da su tužene banke imale saznanje o izglednoj budućoj promjeni u tečaju švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora u kreditima s valutnom klauzulom u CHF. Iz obrazloženja pravomoćne odluke u tome sporu da proizlazi da na temelju dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti niti predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredaba, kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, informirano se odlučiti sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Pravna shvaćanja iz navedenih presuda da su rezultat dokaznog postupka i pravnih razmatranja na najvišim sudbenim razinama u Republici Hrvatskoj. Navedena shvaćanja, s obzirom da su donesena u kolektivnoj parnici, da se primjenjuju i na individualne parnice koje su pokrenuli potrošači, te su sudovi radi jedinstvene primjene prava te ujednačavanja sudske prakse vezani tim pravnim shvaćanjima. Takvo pravno shvaćanje da je zauzeo i Vrhovni sud RH u svojoj odluci Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. uz obrazloženje da sudovi nisu dužni u navedenom pravcu provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106 Zakona o zaštiti potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji pokrene potrošač osobno uz to navodeći da provođenjem dokaznog postupka radi utvrđivanja činjenica dokazanih u postupku kolektivne zaštite interesa potrošača bi bilo neekonomično i previše tegobno za potrošača. Navedenu odluku da je potvrdio i Ustavni sud Republike Hrvatske odlukom U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. Prema načelu monetarnog nominalizma dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koje obveza glasi, neovisno o tome je li vrijednost novca u međuvremenu pala ili porasla. Načelo monetarnog nominalizma da isključuje odgovornost dužnika za gubitak vrijednosti novca. Prema suprotnom načelu, načelu valorizma, promjena vrijednosti novca zahtijeva promjenu visine novčanog iznosa koji je objekt novčane obveze. Svrha valorizacije je osiguranje jednake vrijednosti činidaba određenog ugovornog odnosno drugog obvezno pravnog odnosa. Ako vrijednost novca padne, broj novčanih jedinica treba povećati, a ako poraste, njihov broj treba smanjiti. Članak 22. ZOO-a, to jest ugovaranje valutne klauzule da je jedan od načina zaštite jednake vrijednosti međusobnih davanja (činidaba), uz indeksnu klauzulu (članak 23. ZOO-a) i kliznu skalu (članak 24. ZOO-a). Ugovorne strane, i vjerovnička i dužnička, ugovaraju valutnu klauzulu kako bi vrijednost uzajamnih davanja koja su, u pravilu vremenski razdvojena, zadržala punu jednakost s obzirom na ugovoreno mjerilo – vrijednost ugovorene strane valute ili cijene zlata. Ugovaranjem valutne klauzule u CHF, tuženik da je protivno načelu savjesnosti i poštenja, uz sva znanja koja kao financijska institucija ima (a korisnik kredita kao potrošač nema), iskoristio zakonsku regulativnu protivno njezinoj svrsi, jer umjesto da se osigura uzajamna jednakost činidaba, došlo je do znatne neravnoteže u obvezama stranaka. U članku 4. ZOO/05 izričito da je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Već sama činjenica da u trenutku sklapanja ugovora postoje dva promjenjiva elementa, tečaj valute švicarskog franka i stopa ugovorne kamate, o kojima ovisi visina obveze korisnika kredita, uzrok određene neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita. Priroda i specifičnosti valute švicarski franak da je poznata bankama, ali ne i prosječnom korisniku kredita koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, korisnik kredita ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak, da je ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima nudi najnižu ugovornu kamatu , čime stvara opću klimu da je za tužitelja ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan. Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak, banka da na nepošten način potiče potrošače (tužitelje) na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu tužitelja protivna načelu savjesnosti i poštenja. Tuženik da ističe prigovor promašene aktivne legitimacije, osporavajući tužiteljici svojstvo potrošača, no isti navod da ne potkrjepljuje nikakvim konkretnim činjenicama i dokazima, već se isključivo poziva na praksu sudova, u kojoj je tako svojstvo osporeno, zbog čega tužiteljica smatra da je prigovor nedostatka svojstva potrošačka paušalan, i u cijelosti promašen. Iz samog ugovora da je vidljivo da se kredi odobrava za kupnju vozila Fiat Grande Punto 1,3 MJT 16 V active, te je iz Ugovora o kreditu (članak 4. i članak 11.3.) vidljivo da se na tužiteljicu primjenjuju odluke Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila, Opći uvjeti poslovanja PBZ d.d. s građanima (članak 11. 8.) i ostali akti Banke kojima je regulira kreditiranje građana (članak 11.8.). Sve navedeno da upućuje da je tužiteljica kredit koristila za kupnju vozila u privatne svrhe, a što je i tuženiku poznato jer je i isplata kredita išla na račun prodavatelja vozila (članak 3.3. Ugovora o kreditu), što znači da sredstva kredita nisu korištenja u neke druge svrhe.

2. U svom odgovoru na tužbu tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, predlaže odbiti tužbeni zahtjev, te ističe kako smatra da tužiteljici nisu Ugovorom o kreditu broj 9011641652 koji je zaključen 06. srpnja 2006. (dalje u tekstu Ugovor), povrijeđena njezina prava kao potrošača, a sve jer tuženikl nije koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe koje se odnose na valutu uz koju je vezana glavnica - švicarski franak (dalje u tekstu: CHF), a prilikom potpisivanja ugovora i trajanja ugovornog odnosa nije postojala zavaravajuća poslovna praksa od strane tuženika. Netočno da tužiteljica navodi da bi u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. bile utvrđene naprijed navedene povrede Ugovorom o kreditu broj 9011641652 koji je zaključen 06. srpnja 2006. Zahtjev koji ističe podnositelj kolektivne tužbe na koju se poziva tužiteljica da nije identičan, niti to može biti - zahtjevu ovdje tužiteljice temeljem konkretnog ugovora. Naime, ugovorne odredbe u konkretnom slučaju da nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Budući da nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe o kojoj je suđeno u postupku zaštite kolektivnog interesa potrošača i ugovorne odredbe u Ugovoru sklopljenog među strankama (predmetnog Ugovora o kreditu), to se ovdje tužiteljica ne može na tu presudu pozivati niti bi to imalo smisla, slijedom čega je navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 irelevantna kako u pravnom tako i u činjeničnom pogledu. Naglašava da Ugovorom o kreditu broj 9011641652 koji je zaključen 06. srpnja 2006. u potpunosti konzumiran i isplaćen odnosno zatvoren čime da je Ugovor o kreditu prestao otplatom kredita. Također iz čl. 131. ZZP-a iz 2009. da jasno proizlazi da se tužba za zaštitu kolektivnih interesa (što je u ovom slučaju tužba tužitelja Potrošač) podnosi samo ako i dok postoji postupanje koje je protivno točno specificiranim odredbama ZZP. U skladu s navedenim, odluke sudova donesene povodom kolektivne tužbe tužitelja Potrošač da se odnose na ugovorne odnose koji su na snazi s obzirom da Trgovački sud u Zagrebu u toč. 9. izreke presude poslovni broj P-1401/2012 nalaže bankama "da prekinu s gore opisanim postupanjem...". Kako je ugovorni odnos utužen u ovom predmetu okončan da ne postoji povreda koju je potrebno otkloniti, a presuđenja iz predmeta Potrošač da se odnose na ugovorne odnose u kojima još postoji ugovorni odnos i povreda istoga, pa da je očito da se u ovom konkretnom slučaju predmetna tužba i pozivanje na utvrđenja iz predmeta Potrošač ukazuju u cijelosti neosnovanima. Iz navoda tužbe da proizlazi zaključak da bi sporni Ugovor o kreditu bio i dalje na snazi, iako tome nije tako, jer je isti u cijelosti prestao isplatom kredita. Slijedom navedenog tužba da je u cijelosti neutemeljena i činjenični navodi tužbe i tužbenog zahtjeva da se temelje na pogrešnim i nepostojećim navodima. Nadalje, potpuno da je jasno da su vjerovnici osiguravali svoje tražbine valutnom klauzulom, a sve kako zbog načela monetarnog nominalizma ne bi trpjeli zbog pada vrijednosti novca, a osobito kada se radilo o dugoročnim kreditima. Valutna klauzula da je u bankarstvu na ovim prostorima prisutna radi očuvanja vrijednosti novca i dopuštena još od 80-tih godina prošlog stoljeća. Naime, ranije da je odredbom članka 40. Zakona o narodnoj banci Jugoslavije (NN 93/91) ispuštena odredba ranije važećeg Zakona o novčanom sistemu koja je propisivala ništavim ugovorne odredbe što sadržavaju valutnu klauzulu, a ujedno je i Zakonom o privremenim mjerama o Izmjenama i dopunama zakona o devizom poslovanju (Službeni list SFRJ 85/89), a koji se primjenjivao od 01. siječnja 1990. izostavljen dio koji je zabranjivao ugovaranje valutnih klauzula, odnosno valutna je klauzula bila dopuštena. Ovaj postojeći pravni okvir kao i životna realnost da je dovela do toga da je zakonodavac Zakonom o Izmjenama i dopunama zakona o obveznim odnosima iz 1994. godine (NN 3/94) izrijekom propisao mogućnost ugovaranja valutne klauzule. U konkretnom slučaju tužiteljica da je prilikom sklapanja spornog Ugovora o kreditu mogla birati u koji će ugovorni odnos ući, koji će kredit i koje vrste odabrati za financiranje svojih potreba sukladno vlastitim mogućnostima i potrebama, nakon čega samostalno i slobodno bira i donosi odluku o stupanju u ugovorni odnos kojom prilikom joj je u potpunosti poznato kakvu vrstu kreditnog odnosa ugovora, koja je valuta, koje je vrijeme isplate i otplate, čime je evidentno tužiteljici bilo u cijelosti jasno što znači ugovaranje valutne klauzule kao jednog od osnovnih dijelova i sastojaka ugovora o kreditu. Kako je ugovorom jasno i nesumnjivo izražena volja ugovornih strana onda da ne postoji potreba za njegovim tumačenjem. Ne može se dokazivati da je volja ugovornih strana bila različita od onoga što je u pisanoj ispravi jasno napisano. Sudionici u prometu slobodno da uređuju obvezne odnose, kao i u konkretnom slučaju temeljem članka 2. ZOO-a, pa sud nije ovlašten tumačenjem "pronalaziti" neku drugu različitu volju ugovornih strana od one koja je jasno navedena u Ugovoru. Sud da nije ovlašten umjesto stranaka sam odrediti sadržaj ugovora. Odredbom članka 84.ZZP iz 2003. i člankom 99. ZZP iz 2007. da je određeno da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (tako i Presuda VSRH, Revt-89/09 od 10. listopada 2013, Presuda i rješenje VSRH, Rev-x 179/09 od 24. listopada 2012, Presuda VSRH, Rev-2695/11). Konkretno primjenom ove zakonske odredbe da je nedopušteno ocjenjivati nepoštenost ugovornih odredbi konkretnog Ugovora o kreditu, a što tužiteljica neosnovano i nedopušteno čini. Nagalašava da su stranke u Ugovoru o kreditu jasno i nesumnjivo izrazile svoju volju, te su to jasno i potvrdile u tekstu samog Ugovora o kreditu gdje je jasno navedeno da su ugovorne strane upoznate sa Općim uvjetima poslovanja tuženika i da pristaju na njihovu primjenu, te da su suglasne da su na sve što nije regulirano Ugovorom o kreditu primjenjuju Opći uvjeti poslovanja tuženika, ostali akti Banke kojima je regulirano kreditiranje građana, te da prihvaćaju sve njihove izmjene i dopune i pristaju na njihovu primjenu. Također stranke potpisom da potvrđuju i izjavljuju da su upoznate sa mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF te potvrđuju da ih je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF (članak 11. Ugovora o kreditu). U čl.12 tužiteljica da je potpisom Ugovora potvrdila da ju je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF, te potpisom Ugovorne strane izjavljuju da su upoznate s Općim uvjetima poslovanja PBZ d.d. s građanima i pristaju na njihovu primjenu. Korisnik kredita je također izjavio da je upoznat sukladno važećim propisima sa uvjetima kredita i kamatnom stopom. Sve navedeno stranke da su potvrdile vlastoručnim potpisom, ali je dodatno osnaženje i objašnjenje svih odredbi Ugovora o kreditu potrošač dobio i na način da je Ugovor o kreditu solemniziran odnosno sklopljen u obliku javnobilježničkog akta kojom prilikom je dodatno i javni bilježnik objasnio sudionicima u kreditu smisao navedenog ugovora i tog pravnog posla, zatim sadržaj ugovora i posljedice istog, te je takva isprava istinita i sadrži presumpciju istinitosti. Javnobilježnički akt svojom snagom da obvezuje strane kao i presuda i predstavlja istinu i nesporno među strankama. Slijedom navedenog, da je potpuno netočan, neživotan i neutemeljen navod tužiteljice da bi Ugovor o kreditu bio nepošten ili da bi bilo koja klauzula bila nevaljana ili ništetna, te da tužiteljica nije bila informirana. Tužiteljica u tužbi da navodi kako ugovor o kreditu nepošten jer je tuženik propustio tužiteljicu u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovor o kreditu, a što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Ovi navodi da su u cijelosti proizvoljni i kontradiktorni jasnim odredbama Ugovora o kreditu kojim odredbama je tužiteljica, upravo suprotno sadašnjim navodima iz tužbe, izjavila i to potpisala da je bila informirana o svim parametrima za donošenje odluke. Nastavno na izjave i potpis tužiteljice, prilikom sklapanja konkretnog ugovora javni bilježnik da je strankama dodatno objasnio sadržaj ugovora i posljedice istog, a sve obzirom da se radi o solemniziranoj ispravi u kojoj je navedeno da su stranke o ovom ugovornom odnosu u detalje obaviještene i da im je isti rastumačen, da ga razumiju i da prihvaćaju pravne posljedice pravnog posla i sve što iz njega proizlazi i da upravo to odgovara njihovoj pravnoj volji. Obzirom da je sama tužiteljica sklopila ugovor o kreditu i potvrdila njegovu istinitost pred javnim bilježnikom, to da su navodi iz tužbe koji su u suprotnosti sa činjenicama koje proizlaze iz sklopljenog ugovornog odnosa u najmanju ruku netočni. Slijedom iznesenog, navodi tužbe koji govore suprotno od ugovornih utvrđenja da su u cijelosti netočni i suprotni dostavljenim dokazima i to materijalnim dokazima. Iz dokaza dostavljenih uz tužbu da proizlazi da je tužiteljica u cijelosti prihvatila sve rizike koji mogu utjecati na visinu anuiteta kroz razdoblje korištenja kredita. Slijedom navedenog i konkretne situacije prilikom sklapanja Ugovora da je jasno da je tužiteljica bila više no informirana o svim elementima Ugovora o kreditu, njegovim posljedicama i svim značajkama istog. Tako da su navodi tužiteljice u cijelosti neutemeljeni, netočni i proizvoljni. Tužiteljica da je poslovno sposobna osoba kojoj su prije i u vrijeme sklapanja ugovora bile dostupne sve informacije o značenju valutne klauzule, a sama tužiteljica prilikom sklapanja Ugovora o kreditu da nije zatražila nikakva razjašnjenja u vidu bilo koje ugovorne obveze ili odredbe, ništa joj nije bilo sporno i nije tražila dodatna razjašnjenja. Iz navedenog ponašanja i nespornih činjenica da se jedino može zaključiti kako se tužiteljica svjesno odlučila za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama, ocijenivši da joj isti sukladno njezinim potrebama i mogućnostima najviše odgovaraju. Navedeno da ukazuje na činjenicu da su tužiteljici bile jasne ugovorne odredbe i prava i obveze iz istog i to solemniziranog ugovora. Pored navedenog, kao sudionik obveznog odnosa tužiteljica da je trebala uložiti dužnu pažnju u vidu dobrog domaćina za donošenje svoje odluke i brinuti o svojim interesima više nego što bi to drugi trebali. Kada bi se tumačilo da tužiteljica usprkos navedenom nije imala saznanja o uvjetima Ugovora o kreditu da bi došli u situaciju da samo tuženik i to Banka preuzima cjelokupnu odgovornost kako za svoje postupanje, a tako i za postupanje potpuno poslovno sposobnog sukontrahenta. U tom slučaju uistinu da bi mogli govoriti da je nastala neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka i to kako tijekom pregovora, a tako i u vezi sa zaključivanjem ugovora, te također sa snošenjem pravnih posljedica za obje ugovorne strane. Time dvostrano obvezne ugovore da "agresivno" pretvaramo u jednostrane odnose za koje odgovara samo jedna ugovorna strana. Banka da ne može preuzeti odgovornost za potrošača, već mu može ponuditi onu uslugu za koju će on sam procijeniti odgovara li njegovim potrebama i mogućnostima, a što je tužiteljica u konkretnom slučaju nesporno i učinila. Banka da je u ovakvim odnosima pružatelj usluga kao uostalom i drugi pružatelji usluga na slobodnom tržištu, a za istaći je da je tržište u ovim tipovima usluga slobodno i postoji niz pružatelja usluga i raznih "proizvoda" na tržištu za odabir potrošaču. Realno da je i tržišno, te životno jedino moguće da postoje različite vrste usluga i proizvoda koje se nude prema različitim uvjetima na tržištu, a sve kako bi potrošač mogao odabrati onaj proizvod koji mu najviše odgovara, njegovim potrebama i realnim mogućnostima. Tužiteljica da je sama ocijenila da bi to u trenutku sklapanja ugovora to bilo za nju povoljniji proizvod te ga je stoga i zatražila i sklopila ovdje predmetni Ugovor o kreditu, ali tuženik to svakako na taj način nije nudio, jer je nudio više različitih vrsta proizvoda odnosno ugovora i kreditiranja, a tužiteljica kao potrošač je izabrala i sama procijenila koji je za nju najpovoljniji. Pregovori da se vode za svaki pojedinačni ugovor na način da se utvrđuje kako mogućnost dobivanja kredita, tako i opseg i obim usluge koja se ugovara. Tako da se prije zaključenja ugovora daju sva potrebna pojašnjenja i informacije, a što da je i konkretno bilo učinjeno prilikom sklapanja ovog Ugovora o kreditu. Ističe da sami pregovori koji prethode sklapanju ugovora ne obvezuju (VTSRH Pž-1881/00 od 14. studenog 2000.). Na temelju vođenih pregovora da se ne može osnovano zahtijevati obvezivanje druge ugovorne strane na sklapanje ugovora. Samim time što postoje pojedine vrste kredita ili proizvoda da ne znači da potrošači o njima ne mogu ili ne pregovaraju - jer upravo oni da pregovaraju o duljini i načinu otplate, o visini kredita, o osiguranjima, o valuti i trajanju ugovornog odnosa, a što se pojašnjava i detaljno prolazi prilikom sklapanja ugovora pred javnim bilježnikom koji kao ovlaštena osoba razjašnjava ugovorne odredbe kako bi ih strane razumjele, a koji akt da ima snagu javne isprave (kao i presuda među strankama) (tako i presuda Županijskog suda u Puli Gž-2658/12). Javnobilježnički akti da su sukladno članku 3. Zakona o javnom bilježništvu javne isprave. Javna isprava da je isprava koju je izdao nadležni sud ili javnopravno tijelo u granicama svoje nadležnosti i u propisanom obliku. Javne isprave da dokazuju što se njima utvrđuje ili potvrđuje, a radi se o neoborivoj pretpostavci. Samim time da postoji presumpcija istinitosti u odnosu na javne isprave, a tako i konkretno ovaj Ugovor o kreditu čiji sadržaj se smatra istinitim i nema potrebe niti osnove da se isti dokazuje, dapače u ovom postupku da se ne može utvrđivati drugačije no što je javnom ispravom određeno. U postupku solemnizacije privatne isprave javni bilježnik da provjerava je li pravni posao koji ta isprava sadržava sklopljen u propisanoj formi te objašnjava sudionicima smisao, posljedice i sve pravne učinke te isprave, odnosno pravnog posla sadržanog u toj ispravi. Nakon što javni bilježnik potvrdi (solemnizira) privatnu ispravu ta isprava da proizvodi sve učinke koje proizvodi javnobilježnički akt. Solemnizirana privatna isprava, jednako kao i javnobilježnički akt, da je izjednačena s presudama i drugim odlukama sudova i drugih tijela u Republici Hrvatskoj. Prema tome kao i drugu izreku presude da se ne može utvrđivati u parničnom postupku da je ta izreka presude ništetna, već to da može biti predmetom nekog drugog izvanrednog pravnog lijeka ili drugog postupka, ali izreka presude da je zakon među strankama i nije predmetom utvrđivanja drugog parničnog postupka, a javna isprava da je izjednačena u svojoj snazi upravo sa izrekom presude. Obzirom da je Ugovor o kreditu pisani pravni posao to da za njega vrijedi i presumpcija o potpunosti isprave, jer se smatra da su sve klauzule koje su stranke željele u njega i unijele. Naglašava da je u Ugovoru o kreditu i to u članku 6. otplata kredita ugovorena na način da se isti otplaćuje u 84 jednaka anuiteta plativa u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio navedenog Ugovora o kreditu. Anuiteti da su u otplatnoj tablici, kao i iznos kredita koji se isplaćuje - izraženi u kunskoj protuvrijednosti za CHF, a nema iznosa anuiteta izraženih u kunama kao obveze tužitelja, te nema niti izraženog iznosa kredita u kunama. Slijedom navedenog, iznosi koji su navedeni u petitu tužbenog zahtjeva, a koji su izraženi u kunama, da ne proizlaze iz Ugovora o kreditu niti iz konkretnog ugovornog odnosa. Navedeni iznosi u kunama da su u potpunosti proizvoljni i sporni kako u osnovi tako i u visini, a takva tužba da je u cijelosti nepodobna za odlučivanje, jer ne korespondira s Ugovorom o kreditu. U pogledu toga da govori i pravno stajalište VSRH izraženo u presudi VS-Rev-1990/91. U odnosu na navode tužiteljice da je Ugovor o kreditu sklopila na način da o istom nije pregovarala i da nije mogala utjecati na njegov sadržaj odnosno ugovoriti bilo što drugo osim gotovog bankarskog proizvoda te zbog toga, prema pogrešnim i netočnim tvrdnjama tužiteljice, da je ugovorena nepoštena ugovorna odredba u odnosu na valutu CHF, ističe kako treba imati na umu pravilo da se odredbe ugovora primjenjuju onako kako glase, neovisno o tome što ga je sastavila jedna ugovorna strana i ponudila na potpis onoj drugoj. I sudska praksa i tada važeća zakonska regulativa, poglavito Zakon o zaštiti potrošača u članku 99. da su jasno odredile da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i o cijeni poštene, ako su te odredbe ugovora jasne, lako razumljive i uočljive, pa da stoga navod tužiteljice da je to što je ugovorena valutna klauzula ništetno i nepošteno, je neosnovan u cijelosti, slijedom čega da nema govora o ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, koja je u skladu sa zakonom. Tužiteljica da potpuno pogrešno i ničim utemeljeno navodi da bi došlo do očigledne neravnopravnosti u pravima i obvezama strana na štetu tužiteljice i da je došlo do neravnoteže u odnosima među strankama, što da nije točno, niti bilo čime dokazano, već upravo suprotno Ugovorom o kreditu jasno i razumljivo, uočljivo i precizno da je ugovoreno kako se i pod kojim uvjetima kredit otplaćuje. Navedene izjave kao i uostalom cijeli ugovor javni bilježnik da je i dodatno objasnio, jer je isprava solemnizirana odnosno radi se o javnoj ispravi koja je istinita u odnosu na sve navode iz Ugovora o kreditu. Radi se o presumnciji istinitosti koja se ne može pobijati u parničnom postupku. Dalje, u vrijeme trajanja ovog konkretnog kreditnog odnosa, a kako bi zaustavila zaduživanje domaćih banaka u inozemstvu Hrvatska Narodna Banka tijekom 2006. da je pokušala zaustaviti kreditiranje s regulatornom mjerom obveznog upisa blagajničkih zapisa u HNB po 0% te održavanje minimalnih 17% kratkoročnih deviznih potraživanja u odnosu na devizne obveze banke uslijed čega da je došlo do porasta cijene kredita. Iako je krajem 2008. HNB ukinuo regulatornu mjeru granične obvezne pričuve i krajem 2009. mjeru obveznog upisa blagajničkih zapisa i time stvorila uvjete da kamate počnu padati, do toga da nije došlo jer je 2008. započela velika kriza na međubankarskom tržištu koja je za sobom povukla visoke premije rizika zemalja CDS pa su kamate počele padati znatno kasnije, tek kad se spomenuta kriza smirila. U slučaju LIBORA, ističe kako je LIBOR na CHF kao referentna kamatna stopa na inozemnim tržištima, tijekom 2004. iznosio 0,3% dok je u studenom 2008. iznosio 3,3%. Osim toga realno bankarsko tržište da je pratilo i rast troškova financiranja odnosno rast cijene izvora sredstava, s time da je važno reći da je i trošak izazvan regulativom bio 31. srpnja 2006. 1,69% dok je u 2007. i 2008. u isto vrijeme bio 2,53% čime je uz rast troškova izvora sredstava došlo do realnog povećanja troškova kreditiranja. Ukupni granični trošak sredstava (TOS2) da je povećan s 6,64% u kolovozu na 7,25% u rujnu 2008. ili za 61 bazni bod. Od toga povećanja, 37 baznih bodova da treba pripisati rastu ulaznih troškova (TOS1). 20 baznih bodova povećanja da je nastalo djelovanjem regulacije. Svi ovi realni činjenični događaji i elementi da utječu na određivanje cijene kredita kroz promjenu kamatne stope i bili su opće poznati, javno dostupni i nisu proizvoljni elementi bilo koje od banaka, već ovise o stanju tržišta i naprijed navedenim kriterijima i regulatornim mjerama na koje ne utječe tuženik, a kako to pogrešno tužiteljica u tužbi predstavlja. Osim toga, da nije za zanemariti i činjenicu da je tuženik pod stalnim nadzorom i redovitim provjerama poslovanja od strane HNB-a koja tijekom predmetnog razdoblja nije kod tuženika utvrdila bilo kakove nepravilnosti niti neusklađenosti s pozitivnim propisima, već naprotiv ista u svom očitovanju na upit potrošača ističe kako su poslovne banke izradile dokumente kojima se objašnjava potrošačima promjenjivost kamatne stope, te da su potrošači svjesno i svojevoljno ušli u poslovni odnos s bankom te se u slučaju primjene promjenjiva kamatne stope radi o uobičajenom i zakonitom poslovanju banaka koje je u potpunosti usklađeno sa regulativom HNB-a. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu i za vrijeme njegova važenja na snazi da je bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. te je nužno u ocjenjivanju ovog Ugovora o kreditu i konkretne pravne stvari poštovati tada važeću zakonsku regulativu koja je određivala da je obvezan sadržaj ugovora o potrošačkom zajmu, između ostalog i odredba o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može promijeniti, kao i o efektivnoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može primijeniti. Navedene pretpostavke i obvezni sadržaj da su bili sastavni dio konkretnog Ugovora o kreditu iz čega proizlazi da je Ugovor o kreditu u vrijeme sklapanja bio potpuno u skladu s mjerodavnim odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Iz navedenih propisa koji su vrijedili u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu da je proizlazila obveza tuženika, a koju je isti u cijelosti ispunio, da objavi kriterije promjenjivosti kamatne stope i to je učinjeno kroz opće uvjete poslovanja koji su bili dostupni tužiteljici (u ugovoru sama to priznaje) te su i inače bili dostupni u poslovnicama Banke, putem internetskih stranica Banke i pristupačni potrošačima općenito. Ističe da su stranke ovog ugovora slobodno ugovorile i ušle u ugovorni odnos te nije moguće, suprotno volji ugovornih strana kreirati novi ugovor pozivajući se na zakonske odredbe o djelomičnoj ništetnosti, jer bi postupanje kako je predloženo od strane tužiteljice u ovom tužbenom zahtjevu (zamjena valutne klauzule u kredit u kunama pod uvjetima koji nisu ugovoreni niti postojali) bilo kreiranje odnosa koji ne postoji, nije nikada niti postojao i nije dogovor niti volja ugovornih strana. Slijedom navedenog, da se radi o nedopuštenim traženjima tužiteljice te povredi načela jednake vrijednosti činidaba. Naime, ne može se negirati činjenica da su stranke sklopile ugovor onakvog sadržaja kako on glasi, te bi usvajanjem postavljenog tužbenog zahtjeva došlo do situacije da se nameće da su stranke sklopile (a što nisu), niti je bila njihova volja, čime se izaziva povreda jednake vrijednosti činidaba i osujećuje se odredba o ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu (čl.3 ZOO-a) i slobodi uređivanja obveznih i ugovornih odredaba što su osnovna načela i postulati obvezno pravnih odnosa. Postavljenim tužbenim zahtjevom tužiteljica da neosnovano traži da se utvrdi i naloži postupanje kao da je kredit zaključen u kunama za cijelo ugovorno razdoblje, što nema uporište niti u ugovoru, niti u zakonu i predstavlja ostvarivanje prava iz obveznog odnosa potpuno suprotno svrsi zbog kojega je ono propisom ustanovljeno i priznato te dovodi do očitog prouzročenja štete vezane uz ugovorni odnos stranaka. Tužiteljica da nije ugovorila kredit u kunama, stoga tuženik prigovara postavljenom izračunu kao proizvoljnom i neodgovarajućem u odnosu na ugovorni odnos stranaka. Na ovakav način tužiteljica da proizvoljno mijenja ugovorni odnos u koji je stupila s tuženikom. Hipoteza koju tužiteljica postavlja da nema temelja niti u ugovornom odnosu u koji su stranke stupile, niti u zakonskoj regulativi. Protivi se provođenju financijskog vještačenja kako je to tužiteljica predložila jer isto ne počiva na ugovornom odnosu stranaka i na dokumentaciji u spisu. Prigovara da bi tužiteljica bila potrošač sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13), sukladno Uredbi br.1215/2012 i preostaloj pravnoj stečevini Europske unije, jer se u svakom konkretnom slučaju treba uzeti u obzir ne samo sadržaj ugovora, već i prirodu i svrhu istog, ali i objektivne okolnosti koje su pratile njegovo sklapanje (presuda od **.**.2005., C, C-464/01, EU:C:2005:32, t.47). Ističe prigovor radi prebijanja i to za iznose koji su eventualno manje plaćeni od onoga kako to tužiteljica potražuje, a osnove za isplatu nema. Također uz sve gore navedene prigovore ističe i prigovor zastare u cijelosti u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev, a sve kako se radi o zahtjevima za isplatu povremenih mjesečnih iznosa od čijeg je dospijeća do utuženja protekao dulji vremenski period no zakonom određen za pravo na ostvarivanje isplate tih vrsta potraživanja, a tijekom dosadašnjeg razdoblja sukladno čl. 241 Zakona o obveznim odnosima zastara nije prekinuta podnošenjem tužbe ili drugom vjerovnikovom odnosno tužiteljevom radnjom protiv tuženika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja ove konkretne tražbine tuženika. Posebno prigovara zastari u odnosu na razliku koja se odnosi na tečajnu razliku koja je nastala na kamatama, jer je svako potraživanje u odnosu na kamate također u zastari. Prigovara izvođenju predloženog dokaza financijskim vještačenjem kako je to predložila tužiteljica, te uz već istaknuti prigovor zastare, ističe prigovor promašene aktivne legitimacije u vidu činjenice je li tužiteljica potrošač. Tuženi kao jedini ispravan zadatak navodi da je potrebno napraviti usporedbu sa kreditom u EUR odnosno usporedbu s drugim kreditom s valutnom klauzulom obzirom da nije ugovoren kredit u kunama. Za navedeni izračun vještak da treba koristiti povijesne tržišne kamatne stope za euro u predmetnom razdoblju (HNB BILTEN 200 I 215). Dalje, ističe da je u konkretnom slučaju došlo do zatvaranja obveze odnosno ispunjenja ugovora u cijelosti te je u primjeni članak 326. st. 2 Zakona o obveznim odnosima i ništetnost se više ne može isticati. Neosnovanost tužbenog zahtjeva da proizlazi iz svega naprijed navedenog, a zaključno ističe da je tužba i tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan jer:

- je valutna klauzula zakonom dopuštena i jasno određena pravna kategorija koja je utemeljena na kogentnoj normi te nikako ne može biti proglašena ništetnom kako to tužiteljica pogrešno zaključuje, niti konkretni pravni posao može biti ništetan samo zbog toga što je ugovorena valutna klauzula, a niti može biti proglašena ništetnom neka od odredbi konkretnog ugovora zbog ugovaranja valutne klauzule;

- je volja ugovornih strana jasno i nesumnjivo određena Ugovorom o kreditu te nema zakonske osnove da se ista tumači, a kako je ista jasno i nedvojbeno iskazana ugovorom;

- je Ugovor o kreditu solemniziran kod javnog bilježnika te isti predstavlja javnu ispravu čiju istinitost nije dopušteno parničnim postupkom utvrđivati drugačije no kako glasi i kako u ispravi jasno i istinito stoji, jer je ista kao i presuda zakon među strankama;

- tužbeni zahtjev koji je postavljen, se odnosi na Ugovor o kreditu sa valutnom klauzulom u CHF, a iznosi koji su navedeni u petitu tužbenog zahtjeva su postavljeni u kunama, čime isti ne proizlaze iz navedenog Ugovora o kreditu i ovako postavljena tužba i tužbeni zahtjev je u cijelosti nepodoban za odlučivanje;

Slijedom svega iznesenog predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev uz nalog tužiteljici da tuženiku naknadi prouzročene parnične troškove.

2.1. U svom podnesku od 27. svibnja 2023. (str. 48-55) tuženik ističe kako tužiteljica pogrešno tumači zakonske odredbe, donesene odluke, a sve kako se u konkretnom slučaju radi o kreditu sa valutnom klauzulom, slijedom čega se tuženik u potpunosti protivi izračunu tužiteljice. Osim toga prigovara da bi tužiteljica bio potrošač sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13) sukladno Uredbi br.1215/2012 i preostaloj pravnoj stečvini Europske unije, jer se u svakom konkretnom slučaju treba uzeti u obzir ne samo sadržaj ugovora, već i prirodu i svrhu istog, ali i objektivne okolnosti koje su pratile njegovo sklapanje (presuda od **.**.2005., C, C-464/01, EU:C:2005:32, t.47) (time i promašenoj aktivnoj legitimaciji). Propisima koji uređuju zaštitu potrošača da je implementirana Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima („Direktiva 93/13“), koja je tako i krovni propis koji propisuje zaštitu potrošača od primjene odredaba koje se protive načelu savjesnosti i poštenja, odnosno nepoštenih odredaba u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača.Sukladno odredbi članka 1. točke 1. Direktive 93/13, svrha Direktive je uskladiti zakone i druge propise država članica koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača. Međutim, Direktiva 93/13 da se primjenjuje jedino prema potrošačima, a status potrošača da nema svaka fizička osoba. Ukazuje na presudu Suda EU u predmetu Gruber C-464/01 od 20. siječnja 2005. Odredba članka 2. b. Direktive 93/13 da propisuje da potrošač znači svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima ovom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije. Direktiva 93/13 da je implementirana u Zakon o zaštiti potrošača iz 2007. (NN 79/2007, 125/2007, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 65/2013, 42/2014) koji definira potrošača odredbom članka 3. prema kojoj je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Isto tako, uz isključivo terminološku razliku, Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. (NN 96/2003, 46/2003, 79/2007) da daje jednaku definiciju potrošača. Ukazuje na praksu Suda EU koja potvrđuje potrebu utvrđenja statusa tužitelja kao potrošača, i to u svakom slučaju zasebno jer je takvo utvrđivanje od ključne važnosti za ishod ovog predmeta; poziva se na predmet B C-630/17 od 14. veljače 2019., u kojemu je fizička osoba sklopila ugovor o kreditu radi adaptacije vlastitog stambenog objekta, a radi uređenja apartmana za iznajmljivanje; predmet Schrems C-498/16 od 25. siječnja 2018.; predmet Dumitras C- 534/15 od 14. rujna 2016.; predmet Costea C-110/14 od 03. rujna 2015.; predmet Tarcău C-74/15 od 19. studenog 2015.; predmet Faber C-497/13 od 04. lipnja 2015. Predmet ovog postupka da je zahtjev za isplatu, pa tuženik ističe prigovor radi prebijanja, a napominje da osnova za isplatu nema. Posebno ističe da je u konkretnom slučaju došlo do zatvaranja obveze odnosno ispunjenja ugovora u cijelosti (kredit je zatvoren) te da je u primjeni članak 326. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a kako je došlo do ispunjenja ugovora u cijelosti, te su otklonjene pravne posljedice koje bi mogle nastati temeljem ništetnih odredbi, što da jasno znači da su ispunjene zakonom određene pretpostavka iz čl.326. st.2. i ništetnost da se više ne može isticati. U odnosu na prigovor zastare ističe da Zakon o obveznim odnosima jasno određuje pojam zastare i regulira prekid iste. Ukazuje na odredbu čl. 241. Za radnje vjerovnika koje dovode do prekida zastare da se traže određene formalnosti:

- podnošenje tužbe ili druge radnje kao što je prijedlog za ovrhu, prijedlog za osiguranje i sl. tužbu mora podnijeti vjerovnik, a ne osoba koja nije sudionik konkretnog obveznog odnosa (podnositelj kolektivne tužbe nije sudionik konkretnog obveznog odnosa);

- tužba mora biti podnesena sudu ili drugom nadležnom tijelu,

- tužba mora biti podnesena protiv dužnika i

- zahtjev mora biti usmjeren na ostvarivanje, utvrđivanje ili osiguranje konkretne tražbine (npr. tuženik je dužan platiti tužitelju 10.000,00 kn ili se utvrđuje da postoji tražbina tužitelja prema tuženiku u svoti od 10.000,00 kn ili se radi osiguranja tražbine predlagatelja osiguranja prema protivniku osiguranja zasniva založno pravo na nekretnini protivnika osiguranja radi naplate 10.000,00 kn). Ukazuje na - Ž, O Učinak podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa na zastaru tražbine i utjecaj ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, Pravo i porezi, br.9/18; str.14-26 i - Č, Š i I, Tomislav Ključna aktualna pitanja odnosa iz ugovora o kreditu u švicarskim francima i analiza stajališta sudske prakse, Pravo i porezi, br.3/19; str.9- 17). Tužiteljica da nije pokrenula niti jednu radnju. Zastara da se ne može prekinuti podnošenjem tužbe od strane treće osobe (koja nije sudionik konkretnom obveznog odnosa). Iz odredbe članka 502.a do 502.h Zakona o parničnom postupku (dalje u tekstu ZPP) da se ne može izvesti zaključak da je podnositelj kolektivne tužbe (udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i pravo građana) zastupnik po zakonu ili opunomoćenik tužitelja. Za konkretnu isplatu i ovo konkretno traženje da nije podnesena tužba radi utvrđivanja ove tražbine, radi osiguranja ove tražbine i ove isplate, niti radi ostvarivanja ove tražbine i ove isplate. Zastara da se prosuđuje za svako pojedinačno potraživanje i ova tražbina radi isplate da nije bila predmetom niti jednog postupka. Predmetna tužba da je tužba radi utvrđenja i isplate, te ova konkretna isplata da nije bila predmetom postupka kolektivne zaštite potrošača niti je tužitelj bio stranka u tom sporu, a da bi se za konkretnu isplatu moglo govoriti o prekidu zastare zbog podnošenja tužbe radi utvrđenja (nikakvo utvrđenje isplate da nije bilo predmetom kolektivne tužbe niti osiguranje isplate niti ostvarenje isplate), a navedeno da je jasno vidljivo iz samih izreka presuda na koje se tužiteljica u tužbi i poziva. Konkretno da se radi o potraživanjima za koje je prošao zastarni rok od 5 godina za osnov potraživanja koji je naveden, ali naravno za svaki od utuženih iznosa sukladno dospijeću svakog pojedinog iznosa. Shvaćanje koje proizlazi iz presude Vrhovnog suda da bi bilo riječi o relativno kratkom zastarnom roku da ne mijenja činjenicu da je riječ o roku koji je određen zakonom i to njegovim kogentnim pravilom. Vrhovni sud da je ovom gore navedenom odlukom odstupio od svoje dosadašnje prakse o zastari restitucijskih zahtjeva na temelju ništetnih pravnih poslova, ali za to da nije dao utemeljeno i valjano te na zakonu osnovano obrazloženje. Također u navedenoj odluci da ne daje obrazloženje o tome zašto odstupa od dosadašnje prakse niti se na istu osvrće prilikom odlučivanja. Ističe da sud u svakoj pravnoj stvari primjenjuje važeći zakon i sud da je taj koji poznaje pravo i jasno razlučuje da pravilom primjenom odredbe čl. 241. Zakona o obveznim odnosima nije došlo do prekida zastare za ovu konkretnu pravnu stvar isplate. Sudska praksa da je jasnog stajališta da zastarni rok za ono što je dano temeljem ništetnog pravnog posla počinje teći prvog dana nakon sklapanja takovog pravnog posla (tako i sudska praksa u G, U Zakon o obveznim odnosima, opsežna sudska praksa, napomene i komentari 6. izdanje, Zagreb 2016. str. 431 t. 8, str. 433 t. 9 komentar uz čl. 215 i str. 437 - te također F, str. 886, a i ŽS u Bjelovaru Gž-828/04-2 od 02. prosinca 2004, VSRH Rev 42/92 od 25. lipnja 1992.). Isto tako i praksa VSRH u svojim dosadašnjim odlukama da zauzima jednaki stav pa tako i u odlukama: Rev-x 511/12-2 od 28. travnja 2015. i Rev-x 183/11-2 od 16. listopada 2013. U našem zakonodavstvu da ne postoji zakonska odredba koja izričito uređuje pitanja prekida zastare zbog podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa, te kako navedeno nije sporno to da se mogu primijeniti samo važeća opća zakonska rješenja, bez obzira na to što bi i tko smatrao da postojeće uređenje nije odgovarajuće, ali jednako tako ne bi smjelo biti niti sporno da je stvaranje novih propisa isključivo u nadležnosti zakonodavca, a sud prilikom odlučivanja primjenjuje važeće zakone. Zakon da jasno navodi da bi upravo vjerovnik morao protiv dužnika poduzeti radnju pred sudom ili drugim tijelom koja se odnosi na isplatu i predmet (konkretnu tražbinu) kojom bi upravo tu isplatu i pravo na istu utvrđivao, osiguravao ili ostvarivao. To u predmetom slučaju da nije nastalo niti se dogodio slučaj prekida zastare u ovom konkretnom slučaju za ovaj konkretni predmet isplate. Primjena rješenja koja ne proizlaze iz zakona da stvaraju sveopću pravnu nesigurnost. Vrijedi opća presumpcija da upravo sudac poznaje pravo i sudi prema postojećem zakonu i regulativi primjenom postojećih zakona i pravnih pravila. Jasno da je da suci prilikom primjene zakona isti tumače i to ne samo gramatički već i teleološki pri čemu moraju voditi računa o kontekstu i svim pravnim propisima i pravnom sustavu u cjelini, no to da ne znači stvaranje novih pravnih propisa jer je to isključiva djelatnost legislative, a ne sudstva. Da je hrvatski zakonodavac želio da se početak zastarnog roka ili prekid zastare u slučaju podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa uredi drugačije, nego li je prema općim pravilima, takvo da bi što izričito uredio (jer u nekim drugim slučajevima je to i učinio), ali konkretno to da nije učinio te se primjenjuje ono što je u zakonu jasno napisano. Sam cilj postojanja i ostvarivanja kolektivne zaštite da je prvenstveno preventivne prirode i upravo je to razvidno iz zakonskih formulacija kojima se regulira tema postavljanja tužbi radi zaštite kolektivnih interesa. Da je postojala druga namjera zakonodavca to da bi tako bilo i jasno napisano u odredbama zakona koje reguliraju tu tematiku, ali ni odredbe Zakona o zaštiti potrošača niti odredbe Zakona o parničnom postupku da ne uređuju pitanje prekida zastare, a što znači da se primjenjuje opće pravilo o prekidu zastare iz Zakona o obveznim odnosima. U kolektivnoj zaštiti da nema riječi o zastari ili o prekidu zastare u odnosu na pojedinačne postupke. VSRH da inače stajališta da je zastarni rok kod restitucijskih zahtjeva 5 godina. Ukoliko bi se, a bez uporišta u pravnoj odredbi, u ovom slučaju i općenito u slučajevima restitucijskih zahtjeva u sporovima ove vrste zauzeo stav o zastari drugačije no do sada, odnosno drugačije nego prema drugim sudionicima u pravnim postupcima, da možemo govoriti o diskriminaciji u primjeni prava u odnosu na restitucije i to u osnovu na konkretno tuženika kao kreditnu instituciju. Pitanje zastare da se može urediti samo zakonom. Ističe da je tužiteljica mogla i prije nastupanja zastare utužiti ovo potraživanje ako je smatrala da se radi o osnovanom zahtjevu, za to da nije imala nikakvih smetnji. Naime, ne postoji odredba temeljem koje bi bilo nametnuto prvo dovršavanje neke kolektivne zaštite da bi uslijedila individualna, te je tužiteljica svoje individualno pravo mogla ostvarivati prije istjecanja zastarnih rokova pred sudom. Vezano uz primjenu europskog prava ili pravnih pravila ističe se da se isto primjenjuje na odnose nastale nakon ulaska RH u Europsku uniju, no i tumačeći naše pravo u duhu europskog za odnose nastale prije ulaska u EU, ističe da europsko pravo ne propisuje posebna pravila o zastari i njezinu prekidu u slučaju kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača, već to prepušta državama članicama da urede nacionalnim pravom. Našim pravom da je to uređeno i to jasno odredbama Zakona o obveznim odnosima kako je to i ranije citirano. Nema posebnih odredbi u vezi sa kolektivnom zaštitom potrošača. Zaključno se ističe da se zakon treba primjenjivati kako piše i tumačiti upravo tako, a svakako se prema svim adresatima treba primjenjivati jednako, pa tako ne može za neke vrijediti prekid zastare u slučaju restitucije dok za druge ne vrijedi, jer time da se jasno stvara diskriminacija, a svakako se ne može primjenjivati nešto što u zakonu ne stoji. Pri odlučivanju da mora biti jasno da je zakonodavac taj koji donosi zakon i nitko drugi, te da suprotno dovodi do nesigurnosti, nejednakosti i u konačnici do diskriminacije i neustavnosti u postupanjima i novog narušavanja prava svih kome su zakoni namijenjeni. Napominje da ukoliko bi se sud vezao utvrđenjima iz kolektivne tužbe za zaštitu potrošača to da bi ovaj predmet tada smatrao predmetom naknade štete u kojem slučaju je zastara 3 godine od saznanja za štetu i posljedicu koju je rok prošao, a kako se konkretno traži isplata sa povremeno naznačenim dospijećima gdje su rokovi 3 godine od dospijeća, što da je također prošlo. Svakako da je uvažavajući sve ranije izneseno i navode do sada iznijete u ovom postupku konkretno riječ o zastarjelim potraživanjima i zastarjelim pravima. Obzirom na dugogodišnju sudsku praksu u odnosu na institut zastare a vezano uz utvrđenje ništetnosti ističe da je gledište Europskog suda za ljudska prava vezano za presedane kao čimbenike pravne sigurnosti kako je navedeno u predmetu Jureša protiv Hrvatske (Presuda od 22. svibnja 2018.,zahtjev br. 24079/11) u kojem Sud ističe kako je u ranijim predmetima kao što su Brezovec protiv Hrvatske br. 13488/17 i Saghinadze i drugi protiv Gruzije (br.18765/5) utvrdio da su „rješenja u kojima nije navedeno razumno obrazloženje odstupanja od postojeće sudske prakse nepredvidljiva i ukazuju na proizvoljnost te su samim time i nezakonita.“ Sud da je osobito bitno gledište zauzeo u ranijoj odluci HOARE protiv Ujedinjenog Kraljevstva (br. 6261/08 ) u kojoj je istaknuo kako je moguće da sudovi u svojim odlukama odstupe od svoje dobro utvrđene prakse ali „pod uvjetom da pruže dobre i uvjerljive razloge za to.“ Ukazuje na presudu Jureša protiv Hrvatske, predmet Brezovec protiv Hrvatske (zahtjev br. 13488/07, presuda od 29. ožujka 11.). Iz navedene prakse Suda da je očito kako proturječne odluke istog suda u sličnim pravnim stvarima stvaraju povredu načela pravne sigurnosti. Time da je jasno da je u ovoj pravnoj stvari došlo do povrede pravne sigurnosti i to čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda koji uređuju prava osoba u postupku pred sudovima u građanskim i kaznenim predmetima, te do povrede ustavnih prava. Tužiteljica da se neosnovano poziva na presude VTSRH Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014 i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. i zbog toga što zahtjev koji ističe podnositelj kolektivne tužbe na koju se poziva tužiteljica nije identičan, niti to može biti, zahtjevu ovdje tužiteljice temeljem konkretnog ugovora. Tako samo zahtjev za isplatu, a kako to tužiteljica postavlja, nema pravnog osnova jer isti nije utvrđen. U odnosu na formu ugovora ističe da su javnobilježnički akti su sukladno članku 3. Zakona o javnom bilježništvu javne isprave. Javna isprava da je isprava koju je izdao nadležni sud ili javnopravno tijelo u granicama svoje nadležnosti i u propisanom obliku. Javne isprave da dokazuju što se njima utvrđuje ili potvrđuje. Radi se o neoborivoj pretpostavci. Tužiteljica da u potpunosti zanemaruje činjenicu da se radi o presumpcija istinitosti u odnosu na javne isprave, a tako i konkretno u ovom postupku da se ne može utvrđivati drugačije no što je javnom ispravom određeno niti na koji način. Solemnizirana privatna isprava, jednako kao i javnobilježnički akt, da je izjednačena s presudama i drugim odlukama sudova i drugih tijela u Republici Hrvatskoj (tako i VSRH Revt-212/2009 od 22. rujna 2010., Rev-958/93 od 09. veljače 1994. Rev-651/07 od 11. srpnja 2007. i Županijski sud u Varaždinu Gž-156/2005-2 od 31. siječnja 2005. - slijedom čega da bi bilo nužno tužbu odbaciti, jer u protivnom da je tuženik u nejednakoj ustavno pravnoj poziciji u odnosu na druge građane i druge pravne osobe, te nije u jednakoj pravnoj poziciji pred zakonom i pred sudom, slijedom čega da dolazi do diskriminatorne primjene zakona). Prema tome, kao i drugu izreku presude, a tako i ugovor odnosno dodatak istom, da se ne može utvrđivati ništetnim u parničnom postupku, jer ne utvrđujemo da bi izreka neke presude bila ništetna novom tužbom, već to može biti predmetom nekog drugog izvanrednog pravnog lijeka ili drugog postupka, ali izreka presude je zakon među strankama i nije predmetom utvrđivanja drugog parničnog postupka, a javna je isprava izjednačena u svojoj snazi upravo sa izrekom presude. Svakako da je uzimanje kredita posao koji od obje ugovorne strane zahtijeva prosječno razumijevanje koje svaki prosječan građanin ima, a tako da je uostalom tužiteljica potvrdila prilikom solemnizacije Ugovora. Prigovara načinu utvrđivanja visine potraživanja kako je to predložila tužiteljica s obzirom da ista ne uključuje parametre koji odgovaraju predmetnoj pravnoj stvari i materijalnim dokazima u spisu, već se radi o proizvoljnom i ničim utemeljenom prijedlogu za izračun.

2.2. U podnesku od 23. lipnja 2023. (str. 61-66) tuženik tvrdi da iznos koji tužiteljica traži ne predstavlja niti ugovorni odnos niti je na njemu utemeljen, već da predstavlja zahtjev jedne ugovorne strane koji je nastao podnošenjem tužbe (a nije postojao u vrijeme sklapanja ugovora) i koji zahtjev traži da sud usvoji i konstruktivno intervenira u ugovorni odnos stranaka, suprotno volji stranaka. U konkretnom slučaju na tužiteljici da je teret dokaza koja bi to kamatna stopa promjenjiva, bila „poštena“ u predmetnoj pravnoj stvari. Tuženik se protivi vještačenju kako ga je predložila tužiteljica jer ne odgovara ugovornom odnosu stranaka. Naime, stranke da su ugovorile da se korisnik kredita obvezuje platiti banci kamatu po kamatnoj stopi koje je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana koja na dan sklapanja ugovora iznosi 5,17% godišnje, ali ne za cijelo vrijeme trajanja ugovornog odnosa. Prema tome ako je nezakonito da banka određuje jednostrano svojom odlukom visinu kamatne stope (način mijenjanja kamatne stope), ostaje da je ista ugovorena kao promjenjiva te se ista kao takova zadržava, ali sukladno realnim parametrima na tržištu. Naglašava kako nije ugovorena nikakva redovna kamatna stopa niti početna kao fiksna, pa se protivi izračunu u kojem se primjenjuje fiksna kamatna stopa, koju stranke nisu ugovorile. Primjenom navedene kamatne stope, korisnici kredita se efektivno stavljaju u položaj kao da su uzeli kredit s valutnom klauzulom u CHF i fiksnom kamatnom stopom, što predstavlja proizvod koji nije bio prisutan na tržištu. Predlaže da se vještačenje izradi na način da vještak izradi nalaz koji je sukladan ugovornom odnosu stranaka i dokumentaciji u spisu, a u konkretnom slučaju da je potrebno izračunati „poštenu “kamatnu stopu koja mora biti promjenjiva (jer je takva ugovorena) i bazirana na objektivno mjerljivim parametrima, a ne na jednostranoj odluci banke. Kamatna stopa primarno da ovisi o:

- iznosu kredita,

- roku na koji se kredit odobrava,

- visini ugovorene kamatne stope i

- metode obračuna kamate koju primjenjuje banka.

Kamatna stopa koja se ugovara kao promjenjiva može se tijekom ugovornog razdoblja mijenjati ovisno o kretanju parametara promjenjivosti, te uslijed promjene, izravno utječe na strukturu otplatnog plana i visine obveze po kreditu. Visina kamatne stope u trenutku ugovaranja kredita da je određena:

- osnovnom cijenom izvora sredstava,

- regulatornim troškovima,

- kreditnim rizikom klijenta,

- operativnim troškovima i maržom banke. Kako se radi o prošlom vremenu za koji su poznati svi realni tržišni i financijski tokovi i parametri to da se ta kamatna stopa i njezina promjena obzirom da je ugovorena kamatna stopa kao promjenjiva mora utvrditi uzimajući u obzir gore navedene parametre kako bi se za konkretni kredit utvrdila „poštena“, a pritom ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Ističe da su u svrhu određivanja promjenjivih kamatnih stopa do 2014. banke izračunavale interni bazni kamatni indeks koji čini ponderirani zbroj sljedećih parametara i to kod kredita u inozemnim valutama ili uz valutnu klauzulu:

- prosječne kamatne stope za sekundarne izvore financiranja tj. zaduženja kod inozemnih banaka, određena kratkoročnim referentnim kamatnim stopama (npr. EURIBOR 6M), te premijom likvidnosti koja predstavlja tržišnu kotaciju premije za kreditni rizik zemlje (CDS),

-regulatorni trošak. Sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju od 2014. da su se ugovorene promjenjive kamatne stope mijenjale ovisno o kretanju unaprijed definiranog parametra koji predstavlja varijabilni dio kamatne stope. Varijabilni dio kamatne stope da može biti jedna od slijedećih varijabli:

- referentna kamatna stopa (EURIBOR, LIBOR),

- nacionalna referentna stopa prosječnog troška financiranja hrvatskog bankarskog sektora (NRS) - prinos na trezorske zapise Ministarstva financija,

- prosječna kamatna stopa na depozite građana u odnosnoj valuti. Navedene parametre da je potrebno uzeti u obzir ukoliko bi se u tužbenim zahtjevima pokušala identificirati „poštena“ promjenjiva kamatna stopa. U konkretnom slučaju na tužiteljici da je teret dokaza koja bi to kamatna stopa promjenjiva bila „poštena“ u predmetnoj pravnoj stvari, jer se na vještačenju koje predlaže tužiteljica ne može temeljiti odluka u ovoj pravnoj stvari, a koja bi odluka odgovarala stanju spisa i pravoj volji stranaka. Primjena fiksne kamatne stope koja je jednaka ugovorenoj promjenjivoj da nije primjerena i ne odgovara predmetnoj pravnoj stvari i neutemeljena da je. Konkretno da je važno da se ne radi o kunskom kreditu, jer isti da ima sasvim drugačije uvjete i u konkretnom slučaju ga tužiteljica nije odabrala, već je ugovorila kredit vezan za valutnu klauzulu - kreditno zaduživanje s valutnom klauzulom, s promjenjivom kamatnom stopom. Tumačenje zakonskih odredaba i ugovornih odredaba onako kako one ne glase, u potpunosti da je neosnovano, te suprotno samom smislu i svrsi pravne norme. Naime, ukoliko su stranke ugovorile promjenjivu kamatnu stopu (a što je jasno ugovoreno) to znači da se kamatna stopa mogla i morala očekivano mijenjati tijekom ugovorenog razdoblja (inače bi ugovorili fiksnu kamatnu stopu) i to ovisno o kretanju parametara promjenjivosti. Obzirom da je iz teorije jasno određeno da je fiksna kamatna stopa ona koja je nepromjenjiva kroz ugovorno razdoblje kredita, ističe da vještvo mora obuhvatiti ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu, a ne fiksnu. Kako je predmet ugovornog odnosa stavljanje na raspolaganje određenog iznosa novca u protuvrijednosti u valuti CHF uz određenu namjenu i rok korištenja te povrat/plaćanje s kamatom po kamatnoj stopi koja je promjenjiva i obračunava se mjesečno u valuti CHF i sadržana je u anutitetima, predlaže ovoga se držati prilikom izrade nalaza i mišljenja uz uvažavanje važećih propisa. U konkretnom slučaju da je ugovoren kredit s promjenjivom kamatnom stopom, a da je bila ugovorena fiksna kamatna stopa ista bi morala biti ugovorena u točno određenom fiksnom iznosu koji je u pravilu veći od trenutno važeće promjenjive stope jer fiksna kamatna stopa mora kompenzirati rizik promjena referentnih kamatnih stopa i valutnih tečajeva. Naime, ukoliko razlika između fiksne i promjenjive kamatne stope ne bi postojala banka bi u slučaju generalnog povećanja kamatnih stopa na tržištu potencijalno naplaćivala kamatu koja je manja od njihovog izvora financiranja, odnosno ostvarivala gubitke. Razlike između promjenjivih i fiksnih kamatnih stopa primarno da ovise o očekivanim kretanjima kamatnih stopa na tržištu. Iz navedenog razloga korisnik kredita mora platiti premiju ukoliko želi fiksnu kamatnu stopu na dugoročni kredit, odnosno mora platiti veću kamatnu stopu od one koja je trenutno visina promjenjive kamatne stope u trenutku ugovaranja kredita. Ugovorni odnos da je slobodan odnos stranaka u kojem upravo stranke slobodno disponiraju i ugovaraju svoje odnose u okviru zakonom dopuštenih granica. Ukoliko su se te granice eventualno prešle (što je na sudu u svakom konkretnom slučaju da utvrdi) za pravilnu prosudbu jedno da je moguće taj odnos ocjenjivati u dozvoljenim granicama. U tom smislu da se ne može mijenjati ono što je dozvoljeno i bilo ugovoreno, a promjenjiva kamatna stopa da je dozvoljena, već da je trebalo npr. primijeniti kamatnu stopu koja bi bila dopuštena, a ne odnos mijenjati (proizvoljno i bez temelja ) u kunski kredit koji ima sasvim drugačije uvjete u sporno razdoblje od kredita sa valutnom klauzulom. Naročito ovo stoga, jer je na tržištu bilo kredita sa drugom valutnom klauzulom (za EUR), te se radi o prošlom vremenu i usporedba je moguća. Smatra nužnim istaknuti da postoje parametri kojima se može odrediti tržišno pravična stopa kamate koja je vrijedila na tržištu za ovakve vrste kredita ili kredite za druge valute i pomoću parametara koji su i u to vrijeme postojali i to pomoću objektivnih kriterija. Svakako da je uvažavajući sve ranije izneseno i navode do sada iznijete u ovom postupku konkretno riječ o zastarjelim potraživanjima i zastarjelim pravima. Obzirom na dugogodišnju sudsku praksu u odnosu na institut zastare, a vezano uz utvrđenje ništetnosti ističe gledište Europskog suda za ljudska prava vezano za presedane kao čimbenike pravne sigurnosti kako je navedeno u predmetu Jureša protiv Hrvatske (Presuda od 22. svibnja 2018., zahtjev br.24079/11), Brezovec protiv Hrvatske br.13488/17 i Saghinadze i drugi protiv Gruzije (br.18765/5). Ističe i odluku ESLJP HOARE protiv Ujedinjenog Kraljevstva (br.6261/08). Kako tužiteljica upravo kao potrošač potražuje isplatu i određena prava to svoje svojstvo da je dužna i dokazati jer inače ne može podnijeti tužbu koju podnosi, a tuženik ističe prigovor aktivne legitimacije. Opreza radi, prigovara da bi tužiteljica bila potrošač sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, sukladno Uredbi br.1215/2012 i preostaloj pravnoj stečevini Europske unije, jer se u svakom konkretnom slučaju treba uzeti u obzir ne samo sadržaj ugovora, već i prirodu i svrhu istog, ali i objektivne okolnosti koje su pratile njegovo sklapanje (presuda od **.**.2005. C, C-464/01, EU:C:2005:32, t.47). Propisima koji uređuju zaštitu potrošača da je implementirana Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima („Direktiva 93/13“), koja je tako i krovni propis koji propisuje zaštitu potrošača od primjene odredaba koje se protive načelu savjesnosti i poštenja, odnosno nepoštenih odredaba u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača. Sukladno odredbi članka 1. točke 1. Direktive 93/13, svrha Direktive da je uskladiti zakone i druge propise država članica koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača. Međutim, Direktiva 93/13 primjenjuje se jedino prema potrošačima, a status potrošača nema svaka fizička osoba. Ukazuje na presudu Suda EU u predmetu Gruber C-464/01 od 20. siječnja 2005. Tako odredba članka 2. b. Direktive 93/13 da propisuje potrošač znači svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima ovom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije. Direktiva 93/13 da je implementirana u Zakon o zaštiti potrošača iz 2007. koji definira potrošača odredbom članka 3. prema kojoj je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, kao i Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. Ukazuje na praksu Suda EU koja potvrđuje potrebu utvrđenja statusa tužitelja kao potrošača, i to u svakom slučaju zasebno jer je takvo utvrđivanje od ključne važnosti za ishod ovog predmeta (predmet B C-630/17 od 14. veljače 2019.; predmet V C-498/16 od 25. siječnja 2018.; predmet K C-534/15 od 14. rujna 2016.; predmet Ć C-110/14 od 03. rujna 2015.; predmet Tarcău C-74/15 od 19. studenog 2015.; predmet Faber C-497/13 od 04. lipnja 2015.).

2.3. Dalje podneskom od 03. srpnja 2023. (str. 67-72) tuženik ukazuje na zakonsku definiciju instituta zastare i odredbe čl. 241., 225., 226. i 1111. ZOO-a, te ukazuje kako Zakon o obveznim odnosima ne predviđa da do prekida zastare dolazi podnošenjem tužbe od strane treće osobe koja nije vjerovnik. Do prekida zastare da može doći samo ako je tužba podnesena od strane vjerovnika, te ako je usmjerena na utvrđivanje tražbine, osiguranje tražbine ili ostvarenje tražbine. Kako tužba za zaštitu kolektivnih interesa nije usmjerena na utvrđivanje tražbine, osiguranje tražbine ili ostvarenje tražbine već je usmjerena na utvrđivanje nepoštene poslovne prakse u konkretnom slučaju nisu ispunjene zakonske pretpostavke na temelju kojih bi se moglo smatrati da je došlo do prekida zastare za podnošenje tužbe na temelju instituta stjecanja bez osnove. U konkretnom slučaju vjerovnik je pojedinačna fizička osoba, konkretno tužiteljica, dužnik je banka ovdje tuženik. Iz naprijed navedenih zakonski odredaba da je jasno vidljivo tko je vjerovnik, a tko dužnik. Kako su zakonske odredbe koje se odnose na zastaru potraživanja imperativnog karaktera iste se moraju primijeniti upravo onako kako glase. Slijedom navedenog, da je jasno vidljivo da pravilnom primjenom kogentne zakonske norme nije došlo do prekida zastare potraživanja u predmetnoj pravnoj stvari. Navodi kako je svaki potrošač, pa tako je to i konkretno tužiteljica - mogao ostvariti svoja prava i pokrenuti svoj vlastiti sudski postupak prije proteka zastarnih rokova, odnosno činjenica je da ista nije bila onemogućena u ostvarivanju svojih prava, i mogla je unutar zakonski određenog zastarnog roka pravodobno podnijeti svoju individualnu tužbu sukladno čl.120 Zakona o zaštiti potrošača (ako je smatrala da na istu ima pravo i da je na istu ovlaštena) kojim je upravo i propisano da postupak po kolektivnoj tužbi ne sprečava potrošača za pokretanje individualnog zahtjeva. Tužiteljica u konkretnom slučaju da nije odabrala navedeni pravni put i nije na vrijeme utužila svoje potraživanje, slijedom čega je u ovom postupku poštujući kogentne zakonske norme nastupila zastara potraživanja, a koji prigovor je tijekom postupka istaknut. U odnosu na prekid zastare, ističe da je izvan djelokruga nadležnosti suda tumačiti nedvosmislenu pravnu normu o prekidu zastare na način da sam stvara pravno pravilo, posebno stoga što je pitanje zastare određeno kogentnim normama. Čak i da tužiteljica smatra da zakonodavac još nije uredio navedenu situaciju, to ne znači da sud potencijalnu pravnu prazninu, u ovom slučaju samo težnju može ispuniti na način da sam stvara predmetno pravilo, već za isto mora primijeniti važeće opće zakonsko rješenje. Ukazuje na odredbu čl. 120. Zakona o zaštiti potrošača, te zaključuje da je iz jasnih odredaba ZZP-a vidljivo da je tužiteljica, ako smatra da je potrošač - mogla i trebala na vrijeme pokrenuti postupak. Također da je zakonodavac smatrao da kolektivni ili drugi postupak radi zaštite potrošača uzrokuje prekid zastare, to da bi i propisao. Kako je propisao upravo suprotno, odnosno da vođenje kolektivnog postupka ne sprečava potrošača da pokretne individualni spor, da je jasno da nije postojala namjera niti težnja zakonodavca odrediti prekid zastare za individualne postupke potrošača radi pokretanja postupka kolektivne zaštite, slijedom čega prekid zastare radi pokretanja i dovršetka postupka kolektivne zaštite nije zakonom određen niti propisan. Također sagledavajući pravo Europske unije i relevantnu Direktivu 93/13 na koju se tužiteljica poziva, ističe da članak 7. stavak 1. Direktive 93/13: određuje „U interesu potrošača i tržišnih konkurenata države članice osiguravaju da postoje primjerena i djelotvorna sredstva za sprečavanje stalnog korištenja nepoštenih odredaba u ugovorima koji prodavatelji robe i pružatelji usluga sklapaju s potrošačima.“ Ukazuje na predmete Jureša protiv Hrvatske i Brezovec protiv Hrvatske, odluke suda EU C-255/00, u spojenim predmetima C-698/18 i C-699/18, te tvrdi da se u Prijedlogu Direktive Europskog parlamenta i vijeća o udružnim tužbama za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, određuje da bi se sve odredbe nacionalnog prava države članice kojima se direktiva prenosi u nacionalno pravo, pa tako i eventualne izmjene u pogledu tijeka i rokova zastare, trebale primjenjivati isključivo na povrede prava koje bi se potencijalno dogodile nakon početka primjene Direktive, a ne i na ugovorne odnose zasnovane prije stupanja na snagu predmetne Direktive. U konkretnom slučaju da se radi o ugovornom odnosu koji je zasnovan značajno ranije od stupanja Republike Hrvatske u članstvo Europske unije koji se dogodio tek 01. srpnja 2013. U dokumentu Obavijest Komisije: Smjernice za tumačenje i primjenu Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, Europska komisija da je navela sljedeće: “Od potrošača se općenito očekuje da koriste dostupne pravne lijekove te da ne ostanu u potpunosti pasivni kako bi iskoristili zaštitu na temelju Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Sud je prihvatio da se načelo djelotvornosti ne može proširiti u mjeri da se od nacionalnog suda zahtijeva da u potpunosti nadoknadi potpunu pasivnost potrošača u predmetima u kojima mogu u razumnim okolnostima koristiti djelotvorne pravne lijekove. Prema tome, sama činjenica da će potrošač morati pokrenuti sudski postupak i primijeniti pravne lijekove radi dobivanja zaštite od nepoštenih ugovornih odredaba, nije automatski u suprotnosti s načelom djelotvornosti.“ „Unatoč činjenici da se pravomoćnost i rokovi zastare mogu, u određenim okolnostima, razlikovati od „materijalne pravde”, Sud je prepoznao vrijednost pravne sigurnosti u pravnom poretku Unije i država članica. Na toj osnovi Sud je potvrdio da djelotvornost potrošačkog prava u načelu ne zahtijeva ukidanje nacionalnih pravila o pravomoćnosti i razumnim rokovima, uključujući rokove zastare.“ Nema posebnih zakonskih odredaba koje izričito uređuju pitanje prekida zastare zbog podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Isto da je naveo i VSRH u odluci Rev-2245/17. Hrvatski zakonodavac da je mijenjao pravila o zastari i vremenu kada zastara počinje teći za određene odnose (npr. zastara tražbina za naknadu štete zbog povrede prava tržišnog natjecanja gdje je propisano da se zastara prekida kada tijelo za zaštitu tržišnog natjecanja pokrene postupak utvrđivanja povrede prava tržišnog natjecanja), ali to da nije učinio prilikom donošenja Zakona o zaštiti potrošača. Sukladno svemu navedenom, ističe i podsjeća da su zastara i zastarni rokovi strogo definirani zakonom. Također, zakonom da je određeno i sukladno je svoj dosadašnjoj praksi VSRH da zastara tražbine po osnovi stjecanja bez osnove počinje teći od trenutka kada se imovina stjecatelja povećala, a ne od trenutka kada je vjerovnik saznao za povećanje. Prema pojedinačnim potraživanjima kako su specificirana da je vidljivo da se radi o potraživanjima na ime kamata te na ime razlike u anuitetima temeljem promjene tečaja s time da se radi o povremenim potraživanjima koja zastarijevaju u roku od 3 godine. Dakle, zastara za svaki pojedinačni novčani iznos specificiran da je počela teći u trenutku kada je tuženik primio isplatu svakog pojedinog anuiteta po ugovoru o kreditu te je evidentno da je u konkretnom slučaju protekao trogodišnji zastarni rok koji se primjenjuje na povremena potraživanja. Taj rok da nije prekinut niti je i hipotetski mogao biti prekinut tužbom u kolektivnom sporu jer je prije tog spora u većem dijelu nastupila zastara. Sukladno navedenom, sud da u ovom postupku, a za sva povremena potraživanja i potraživanja s osnova kamata treba primijeniti trogodišnji zastarni rok i odbiti tužbu i tužbeni zahtjev. VSRH da je odlukom povrijedio načelo pravne sigurnosti, s obzirom da je tom odlukom zauzeo drugačije stajalište nego do sada o zastari restitucijskih zahtjeva na temelju ništetnog pravnog posla, odnosno odlučio drukčije ne samo u odnosu na kogentnu zakonsku normu, već i drukčije nego što je do sada presuđivao u istovrsnim predmetima. Zakon ne predviđa da bi se podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u takvom postupku mogla prekinuti zastara za ostvarenje individualne tražbine ovdje tužitelja, već se radi o sporu kojem je svrha općenita zaštita svih potrošača od nepoštene prakse trgovaca koji u odnosu na potrošače nastupaju u okviru svoje poslovne djelatnosti. Tužba za zaštitu kolektivnih interesa da nije usmjerena na utvrđivanje, osiguranje ili ostvarenje tražbine, već je usmjerena na utvrđivanje nepoštene poslovne prakse i micanje nepoštene poslovne prakse s tržišta. U odnosu na pravno shvaćanje izneseno u odluci VSRH, VSRH ne samo da nije dao relevantne i dostatne razloge za zauzimanje takvog pravnog shvaćanja o prekidu zastare, jer obrazloženje da „ne primjenjuje odredbu zakona jer u tom trenutku ne odgovara“, nije dostatno obrazloženje. Obrazloženja zašto sud odstupa od zakonskog rješenja da nema i ne postoji, moglo bi eventualno biti riječ o odstupanja od sudske prakse u slučajevima kada neko pitanje nije jasno i nedvosmisleno uređeno pravnom normom. U odnosu na stav izražen u odluci VSRH, ističe da su sudovi dužni suditi prema pozitivnim propisima, pa je takav stav doista pravno neutemeljen te bez obzira na mišljenje da je neodgovarajuće u navedenoj situaciji primijeniti opća zakonska rješenja, ista se moraju primijeniti jer suprotno postupanje predstavlja postupanje protivno zakonu i općim načelima. Slijedom navedenog, da nisu ispunjene zakonske pretpostavke da bi mogli smatrati da je došlo do prekida zastare za podnošenje tužbe na temelju instituta stjecanja bez osnove. Zakonske odredbe koje se odnose na zastaru da su imperativnog karaktera, pa se takve odredbe moraju primijeniti točno onako kako je propisano, za razliku od dispozitivnih zakonskih odredbi koje se primjenjuju u propisanom sadržaju samo ako stranke nisu dogovorile drukčije. Ne može se primijeniti ono što nije propisano, što ne postoji i što je tek nečija želja ili težnja, u suprotnom je isto upravo izvor pravne nesigurnosti. Sve stoga što u suprotnom dolazi do povrede načela pravne sigurnosti jer se ista pravna pravila ne primjenjuju jednako na sve adresate pravnih normi. Time da je jasno da je u ovoj pravnoj stvari došlo do povrede pravne sigurnosti. Tumačenje propisa od strane suda svakako da ne smije prerasti u stvaranje propisa jer je stvaranje, odnosno donošenje propisa isključivo u nadležnosti zakonodavca. Sam cilj postojanja i ostvarivanja kolektivne zaštite da je preventivne prirode, a što je vidljivo iz samih zakonskih formulacija, a ne ostvarivanje individualnih parnica u kojima se zahtjeva isplata. Kako odredba čl. 241. ZOO-a nije derogirana posebnim zakonom, da je očito volja zakonodavca bila da se primjeni opće pravilo obveznog prava, a kojom je pravilnom primjenom ovog materijalno pravnog propisa, odnosno zakona jedino za zaključiti da je u konkretnom slučaju nastupila zastara potraživanja te se drugačijom odlukom pogrešno primjenjuje materijalno pravo. Također, u konkretnom slučaju da se radi o ugovornom odnosu koji je nastao prije stupanja na snagu gore navedene Direktive Europskog parlamenta i vijeća o udruženim tužbama za zaštitu kolektivnih interesa potrošača te o ugovornom odnosu koji je zasnovan puno prije nego što je Republika Hrvatska uopće postala članica Europske unije. Sud (potaknut stavom VSRH o kratkoći roka od 5 godina u presudi Rev-2245/2017) da potpuno neutemeljeno i nejasno ne primjenjuje odredbu članka 241. ZOO-a o prekidu zastare, a Sud EU kao razumnim drži upravo zastarni rok od 3 godine. Pravo Europske unije da jasno određuje i stavove o pasivnosti potrošača te o odnosu pravne sigurnosti i razumnih zastarnih rokova. Također, odredbom članka 120. ZZP-a da je propisano da postupak po kolektivnoj tužbi ne sprječava potrošača da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe koja joj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđenje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u Zakonu o zaštiti potrošača ili drugim zakonima. Zaključak je da je pravilnom primjenom Zakona o zaštiti potrošača i Direktive 93/13 osigurana visoka razina zaštite potrošačkog prava međutim potrošač je taj koji mora iskoristiti sva pravna sredstva koja mu zakon stavlja na raspolaganje u razumnom roku kako bi svi sudionici imali garanciju pravne sigurnosti i zakonitosti. Tužiteljica u konkretnom slučaju da nema niti jedan valjani razlog koji ga je priječio da ne pokrene pojedinačni sudski postupak prije no što je protekao zakonom određeni rok zastare u odnosu na ovdje konkretnu tražbinu.

2.4. Podneskom od 06. rujna 2023. (str. 73-75) tuženik dopunjuje svoje navode na način da ističe kako je u ovom predmetu, a po predloženom zadatku za vještaka kako je to tužiteljica predložila – bi tužiteljica bila stavljena u položaj kao da je ugovorila kredit u kunama uz uvjete ostale koje vrijede za ugovore sa promjenjivom kamatnom stopom u CHF tada na tržištu, čime bi bila dovedena u znatno povoljniji položaj u odnosu na sve druge korisnike kredita koji takove kredite nisu mogli ugovoriti. Takav kredit tuženik da nikada nije imao u ponudi niti bi isti sklopio jer bi za njega bio štetan. Imajući u vidu da je dozvoljeno ugovaranje valutne klauzule, te imajući u vidu zakonsko rješenje koje koristi u godinama nakon zatvaranja konkretnog kredita i sam zakonodavac, jedino pravedno rješenje je usporedba ovog kredita sa drugima koji je imao valutnu klauzulu. Ukoliko se ustraje na prijedlogu fiksiranja tečaja na dan isplate, stranke da se nalaze u položaju isplate kunskog kredita. Naime valutna klauzula da je zaštitna klauzula i temeljem postojanja iste banke da određuju kamate, zato su kamate i bile na CHF kredite niske, dok su kamate na kunske kredite imajući u vidu sve rizike ove valute, bile više. Ukoliko se kredit pretvara u kunski, predlaže se primjena tada važećih uvjeta kreditiranja za kunske kredite poglavito izračun u odnosu na tada važeće kamate na kunske kredite, pri čemu se predlaže izračun sa prosječnom tržišnom kamatnom stopom koja je objavljena od strane HNB-a. Dostupni i primjenjivi podaci o prosječnoj kamatnoj stopi na dugoročne HRK kredite koji se mogu primijeniti na ovaj predmet javno su objavljeni od strane HNB-a, tako i dostupni (a kretali su se između d 8,6% i 11,2% godišnje) (https://www.hnb.hr/Statistika/Statistički- podaci/arhiva/stara-nacionalna-metodologija). Smatra da se niti sudskom odlukom ne može preći granice izvan ugovornog odnosa no što je nužno, ne može se primjenjivati niti odlučivati da su stranke sklopile nešto što nisu sklopile. Stranke da nisu ugovorile kredit u domaćoj valuti, već sa valutnom klauzulom. Navedenu činjenicu da je potrebno uzeti u obzir prilikom donošenja odluke u ovom predmetu. Kako se radi o vrsti kredita sa valutnom klauzulom da nije moguće predmetni odnos tretirati kao da su stranke ugovorile neku drugu vrstu kredita. Drugačija tvrdnja koja ide isključivo u korist jedne, a na štetu druge strane da je protivna cilju zakonske norme o ništetnosti i ne može se ekstenzivno tumačiti na štetu jedne od ugovornih stranaka, a očito je da je u potpunosti suprotna ugovornoj volji stranaka i suprotna načelu ravnopravnosti stranaka u ugovornim odnosima jer nameće nešto o čemu stranke nisu niti pregovarale, a kamo li dogovarale. Primjenom fiksiranog tečaja na jedan dan, čime se stranke stavljaju u položaj kao da se radi o kreditu u kunama, korisnici kredita se efektivno stavljaju u položaj kao da su uzeli u kunama sa kamatama koje su vrijedile za kredite u valutnoj klauzuli CHF, što predstavlja proizvod koji nije bio prisutan na tržištu. U čl. 11.9 Ugovora o kreditu korisnik kredita ovdje tužiteljica da je potpisom izjavila da je upoznata s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Kako je tužiteljica sklopila Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom i na samom ugovoru svojim potpisom kao korisnik kredita izjavila da je upoznata s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama, suprotni navodi da su protivni materijalnim dokazima u spisu, konkretno Ugovoru o kreditu koji je tužiteljica sklopila svojom voljom. Svi ugovorni odnosi odnosno krediti koji su vezani uz valutnu klauzulu koja je zakonom dopuštena da podliježu promjenama iznosa anuiteta uslijed promjene tečaja. Krediti se redovito sklapaju uz valutnu klauzuli ili bez valutne klauzule ovismo o odabiru korisnika kredita. U konkretnom slučaju tužiteljica kao korisnik kredita da je sklopila ugovor s valutnom klauzulom, koja činjenica se ne može zanemariti gledajući u ukupnosti cjelokupni ugovorni odnos. Prema tome jedini pravilni zadatak vještaku da bi bio odrediti koliko bi tužiteljica plaćala da je uzela isti vrstu kredita i istog trajanja s valutnom klauzulom. Kako tužiteljica upravo kao potrošač potražuje isplatu i određena prava to svoje svojstvo da je dužna dokazati jer inače ne može podnijeti tužbu koju podnosi, a tuženik ističe prigovor aktivne legitimacije, te ustraje kod dosadašnjih prigovora uključivo i prigovora zastare.

3. U dokaznom postupku pročitano je: ugovor o kreditu od 06. srpnja 2006. (str. 8-13), potvrda (str.14), pregled uplata po kreditu na dan 14. ožujka 2023. (str.15-18), knjigovodstvena kartica (str. 19-29), provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Tomislavu Prpiću, dipl. oec., te je proveden dokaz saslušanjem tužiteljice sukladno odredbi čl. 265. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Sl. list SFRJ 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991, NN 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, dalje: ZPP)

4. Među strankama nije sporno da je sklopljen ugovor o kreditu između tuženika kao kreditora, te tužiteljice kao korisnice kredita u pogledu novčanog iznosa 22.300,00 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita.

4.1. Isto tako nije sporno, da je među strankama toga ugovora ugovorena valutna klauzula na način da su stranke ugovorile u čl. 4. da se kamata obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom), a da je ista sadržana u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima, te u čl. 6. da se kredit u iznosu 22.300,00 CHF i kamata iz točke 4. ugovora otplaćuju u 84 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora. Također nije sporno da je čl. 5. predmetnog ugovora ugovoreno da se kamata iz prethodnog stavka obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama, po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja kamate.

5. Iz navedenog sud zaključuje da je riječ o ugovoru prema kojim je otplata kredita vezana uz švicarski franak, odnosno da je riječ upravo o ugovoru kojim je odredbama bio ugovoren švicarski franak kao valuta uz koji je vezana glavnica istovjetno predmetu koji se kod Trgovačkog suda u Zagrebu vodio pod posl.br. P- 1401/12.

6. Obzirom na navedeno te odredbu čl. 502. c ZPP a kojom je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. toga zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi i da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati-sud je vezan za pravna utvrđenja iz presude VTS RH posl. br. 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (vezano za povredu kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak), a kojom je suđeno da je da je ovdje tuženik u razdoblju od 01. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time ovdje tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 01. studenog 2004. do 06. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima – iz čega sud zaključuje da su i u konkretnom slučaju ništetne konkretne odredbe ugovora o kreditu iz ovog postupka, one ugovorene čl. 1., 4.,5. i 6. predmetnog ugovora o kreditu vezano za otplatu kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća.

7. Nastavno na navedeno, te na objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare VSRH od 01. ožujka 2022. u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, odnosno na zaključak koji glasi: "Ako je ništatnost ustanovljena u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite." – tužiteljičin zahtjev za naknadu više plaćenog po osnovi ništene ugovorne odredbe vezane za "valutnu klauzulu", sukladno odluci posl. br. P-1401/2012, koja je postala pravomoćna 14. lipnja 2018. - nije u zastari, jer nije protekao petogodišnji zastarni rok (tužba je u predmetu podnesena 12. travnja 2023., dakle prije proteka petogodišnjeg roka zastare).

8. Nadalje, a nastavno na to - među strankama zapravo nije sporan izračun razlike između stvarno naplaćenih anuiteta po mjesecima i onih ugovorenih u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu, a koja je razlika nastala kao posljedica promjene početnog tečaja CHF, pa ga je stoga, a budući je isti izrađen po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije Tomislavu Prpiću, dip. oecc., a tijekom postupka ga tuženik nije osporavao - sud i prihvatio kao vjerodostojan i točan, imajući u vidu da je isti u svemu razumljiv i sukladan pravilima struke. Sve utvrđene pojedinačne razlike po plaćenoj glavnici kad se zbroje da predstavljaju pretplatu od strane tužiteljice u iznosu ukupno 2.242,45 eura (16.895,60 kuna), a sve utvrđene pojedinačne razlike po plaćenoj kamati kad se zbroje da predstavljaju preplatu od strane tužiteljice u iznosu ukupno 287,93 eura (2.169,61 kuna) u odnosu na početni tečaj CHF koji je iznosio 4, 639539 HRK za 1 CHF.

9. Također, nedvojbeno je da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen s tužiteljicom kao potrošačem, kada se ima u vidu njezin iskaz iz kojeg jasno proizlazi da je riječ o namjenskom kreditu za kupnju automobila za vlastite potrebe (a koji tuženik, na kojem bi bio teret dokaza u tom pravcu – niti ne osporava), te odredba čl. 3. st. 1. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/2003, dalje ZZP/03) kojom se potrošač definira kao svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, pa bi na tuženiku bio teret dokaza da je kredit u smislu odredbe čl. 2. st. 1. t. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br. 75/2009 i dr.) transakcija tužitelja unutar njegove poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja.

10. Dakle, na isto se imaju primijeniti utvrđenja iz ranije navedene presude potvrđene odlukom VTSRH posl. br. 43 P-6632/2017-10 od 14. listopada 2018. kojom je presuđeno da su tuženici (pa i ovdje tuženik) u razdoblju od 01. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovor o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/13) i to člancima 81., 82. i 90. (u razdoblju od 01. studenog 2004. do 06. kolovoza 2007.), a od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to čl. 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

11. Dalje, odredbom čl. 324. st. 1. ZOO propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

12. Odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 41/2014, 110/2015 i 14/2019) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. toga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. toga zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

13. Nastavno na ovako utvrđeno, sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO, koja propisuje da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje, te prema obrazloženju koje slijedi, naloženo je tuženiku vratiti tužiteljici novčane iznose koje je primio na ime preplaćenih anuiteta obzirom na promjenu tečaja CHF u iznosima kako je navedeno u točki II. izreke ove presude sa zakonskim zateznim kamatama sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO koje na pojedine iznose teku od dana kada je izvršeno plaćanje po tužiteljici, a do kojeg se iznosa došlo vještačenjem po vještaku financijske struke Tomislavu Prpiću, dip. oecc. koji je razmotrio sve okolnosti koje se odnose na preplatu po kreditu tužiteljici, a vezano za ništetne odredbe ugovora kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

13.1. Naime, na temelju nalaza i mišljenja predmetnog vještaka, a koje je prihvaćeno kao objektivno i stručno, utvrđeno je da je tečaj CHF oscilirao u razdoblju otplate i bio u pojedinim razdobljima viši od tečaja prilikom plasmana kredita pa da je stoga došlo do pozitivne razlike primijenjenog tečaja i tečaja na dan puštanja kredita (4,639539 HRK za 1 CHF). Pod pretpostavkom da se tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj za CHF nije mijenjao, tužiteljica da je preplatila na ime tečajnih razlika kako je ranije navedeno 2.242,45 eura po plaćenoj glavnici, odnosno 287,93 eura po plaćenoj kamati, odnosno mjesečne iznose kako je navedeno u točki II. izreke ove presude.

13.2. Zbog ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli (a koja je utvrđena ranije opisanom pravomoćnom presudom koja vezuje ovaj sud i gdje su razlozi te ništetnosti obrazloženi) tuženik je u skladu s odredbama čl. 1111. st. 1. u vezi s čl. 1115. ZOO dužan tužiteljici vratiti preplaćeni iznos koji predstavlja razliku između plaćenih anuiteta i anuiteta koji bi bila obvezna platiti u slučaju da nije došlo do njihovog povećanja zbog toga što banka nije primijenila tečaj CHF koji je bio važeći na dan isplate kredita u iznosima kako je navedeno u točki II. izreke ove presude, a sve prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke, jer za naplatu tog iznosa tuženik nije imao pravnog osnova.

13.3. Tuženik dakle, ne osporava matematički izračun iz nalaza i mišljenja vještaka, već se prigovori odnose na osporavanje osnovanosti osnove tužbenog zahtjeva i prigovor zastare, o čemu je već rečeno.

13.4. Tuženik je u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO dužan tužitelju naknaditi i zatezne kamate koje teku na iznose preplaćenih mjesečnih iznosa od izvršenja uplate svakog pojedinog anuiteta pa do isplate.

13.4.1. U razdoblju od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. visina zateznih kamata se izračunavala u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05, 41/08) uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu. Eskontna stopa je do 30. lipnja 2011. godine iznosila 9 %, a od 1. srpnja 2011. godine 7 %. U ovom slučaju ta se stopa uvećava za pet postotnih poena pošto se ovdje ne radi o odnosu iz trgovačkog ugovora, a ni o ugovoru između trgovca i osobe javnog prava. Dana 01. kolovoza 2015. godine stupio je na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (NN br. 78/15) kojim je u čl. 3. izmijenjen čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05, 41/08) na način da se stopa zateznih kamata određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, osim glede odnosa iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava gdje se ta stopa uvećava za pet postotnih poena. Prije navedenih razdoblja stopa zatezne kamate prema Uredbi o visini stope zatezne kamate (NN 153/04 i 35/05) iznosila je za razdoblje od 12. rujna 2006. do 31. prosinca 2007. 15% godišnje (ovo će biti relevantno vezano za isplatu kamata na iznos neosnovano plaćene naknade za obradu kredita, a o tome još i nastavno). Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima koji je izmijenjen Uredbom o izmjenama Zakona o obveznim odnosima (NN 114/22 i NN 156/2022, na snazi 01. siječnja 2023.) i to čl. 2. određeno je da se mijenja čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021) na način da isti glasi: Stopa zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava određuje se, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotnih poena.

14. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u t. I. i II. izreke presude.

15. Vezano za tuženikov prigovor radi prebijanja, stav je suda da je isti neosnovan, jer tuženik ukazuje na tečajne razlike kada je tužiteljica plaćala anuitete po nižem tečaju CHF no što je bio u vrijeme plasiranja kredita, a za takvo potraživanje tuženika ne postoji pravni osnov, budući da je odredbom čl. 323. st. 2. ZOO-a propisano da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koji trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, pa stoga tuženik na čijoj su strani razlozi krivnje za sklapanje takvog ugovora ne može ostvariti pravo na naknadu štete kod tužiteljice. Dakle, tuženik nema pravo na isplatu tražbine radi koje je istaknuo prigovor radi prebijanja, te je taj njegov prigovor neosnovan i odlučeno je kao u točki III. izreke presude.

16. Odluka o parničnom trošku (točka IV. izreke ove presude) temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a koja propisuje da je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci i njezinu umješaču naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.

16.1. Tužiteljici su priznati troškovi sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023, dalje: Tarifa) i to za zastupanje po punomoćniku odvjetniku za: sastav tužbe 200,00 eura (tbr. 7/1 Tarife), zastupanja na ročištima 08. studenog 2023., 28. listopada 2024., 20. siječnja 2025., 07. veljače 2025. i na ročištu za objavu presude u iznosu ukupno 750,00 eura (tbr. 9/1, 9/5 i 9/3 Tarife), sastav podneska od 28. prosinca 2023. u iznosu 200,00 eura (tbr. 8/1 Tarife), odnosno ukupno za zastupanje 1.150,00 eura, sve uvećano za PDV (tbr. 46 Tarife) u iznosu 285,50 eura, te predujam utrošen na financijsko vještačenje u iznosu ukupno 572,50 eura, tj. sveukupno trošak 2.010,00 eura.

16.2. Tužiteljici nije priznat trošak zastupanja za sastav podneska od 25. studenog 2022., jer takav ne prileži spisu, te trošak financijskog vještačenja u iznosu iznad 572,50 eura do 672,50 eura, odnosno za 100,00 eura, jer ukupni trošak vještačenja iznosi upravo 572,50 eura. Također nije joj priznat ni trošak PDV-a na trošak vještačenja u iznosu 572,50 eura, jer je PDV uračunat u navedeni iznos prema zahtjevima vještaka.

U Poreču, 08. travnja 2025.

S u d a c:

Sanja Oroz

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u roku od 15 dana od dana dostave.

DNA:

1. tužiteljica p.p.,

2. tuženik p.p.