REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Slavonskom Brodu

Trg pobjede 13

35000 Slavonski Brod

Poslovni broj: P-515/2023-32

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu po sucu Marini Vučetić, u pravnoj stvari tužitelja ES, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Višnji Babić, odvjetnici iz Slavonskog Broda protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Trga bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave 3. travnja 2025. u nazočnosti punomoćnice tužitelja i rasprave održane 8. travnja 2025. na kojoj je objavljena odluka, istog dana

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetni dijelovi odredbi članka 1.st.2., čl.2 st.1. i čl. 7. Ugovora o kreditu br. 3207247702 kreditna partija: 7103271400 od 31. kolovoza 2006. zaključenog između tužitelja ES iz [adresa], kao korisnika kredita i Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, kao davatelja kredita u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te da ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, isplatiti tužitelju ES iz [adresa], s osnove razlike valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak iznos od 6.078,88 € (slovima: šesttisućasedamdesetosameuraiosamdeseteosamcenti) s pripadajućim zateznim kamatama od dana dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015., od 1.kolovoza 2015. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. prema stopi iz čl. 29. ZOO-a koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do isplate, na iznose od:

-124,11 € s kamatom od 2. 6. 2012. do isplate

-151,58 € s kamatom od 2. 7. 2012. do isplate

-151,87 € s kamatom od 2. 8. 2012. do isplate

-148,71 € s kamatom od 2. 9. 2012. do isplate

-142,85 € s kamatom od 2. 10. 2012. do isplate

-149,99 € s kamatom od 2. 11. 2012. do isplate

-152,59 € s kamatom od 2. 12. 2012. do isplate

-151,55 € s kamatom od 2. 1. 2013. do isplate

-141,12 € s kamatom od 2. 2. 2013. do isplate

-148,35 € s kamatom od 2. 3. 2013. do isplate

-150,01 € s kamatom od 2. 4. 2013. do isplate

-146,76 € s kamatom od 2. 5. 2013. do isplate

-137,15 € s kamatom od 2. 6. 2013. do isplate

-131,18 € s kamatom od 2. 7. 2013. do isplate

-136,47 € s kamatom od 2. 8. 2013. do isplate

-140,12 € s kamatom od 2. 9. 2013. do isplate

-149,42 € s kamatom od 2. 10. 2013. do isplate

-144,30 € s kamatom od 2. 11. 2013. do isplate

-146,59 € s kamatom od 2. 12. 2013. do isplate

-148,47 € s kamatom od 2. 1. 2014. do isplate

-152,05 € s kamatom od 2. 2. 2014. do isplate

-155,80 € s kamatom od 2. 3. 2014. do isplate

-153,87 € s kamatom od 2. 4. 2014. do isplate

-150,13 € s kamatom od 2. 5. 2014. do isplate

-148,44 € s kamatom od 2. 6. 2014. do isplate

-149,18 € s kamatom od 2. 7. 2014. do isplate

-153,89 € s kamatom od 2. 8. 2014. do isplate

-158,70 € s kamatom od 2. 9. 2014. do isplate

-158,27 € s kamatom od 2. 10. 2014. do isplate

-160,69 € s kamatom od 2. 11. 2014. do isplate

-164,16 € s kamatom od 2. 12. 2014. do isplate

-162,75 € s kamatom od 2. 1. 2015. do isplate

-164,72 € s kamatom od 2. 2. 2015. do isplate

-164,72 € s kamatom od 2. 3. 2015. do isplate

-164,72 € s kamatom od 2. 4. 2015. do isplate

-164,72 € s kamatom od 2. 5. 2015. do isplate

-164,72 € s kamatom od 2. 6. 2015. do isplate

-164,72 € s kamatom od 2. 7. 2015. do isplate

-164,72 € s kamatom od 2. 8. 2015. do isplate

-164,72 € s kamatom od 2. 9. 2015. do isplate

III. Odbija se tužitelj u dijelu tužbenog zahtjeva koji glasi:

"Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, isplatiti tužitelju ES iz [adresa], iznos od 3.409,39 eura. "

IV. Nalaže se Zagrebačkoj banci d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, isplatiti tužitelju ES iz [adresa], troškove parničnog postupka, u iznosu od 2.275,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 8. travnja 2025. do isplate prema stopi iz čl. 29. ZOO-a koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do isplate, a sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

V. Odbija se tužitelj ES iz [adresa], u dijelu zahtjeva za naknadu troškova postupka u iznosu od 600,00 eura, kao neosnovanim.

VI. Odbija se tuženik Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, sa zahtjevom za naknadu troškova postupka u cijelosti.

Obrazloženje

1.Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate.

1.1.U tužbi je navedeno da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao davateljem kredita zaključio Ugovor o kreditu br. 3207247702 31. kolovoza 2006., a koji je solemniziran po javnom bilježniku Ruži Medunić 2. rujna 2006. Tužitelju je odobren kreditu u visini od 142.137,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, namjenski, sa kamatama od 4,50% godišnje, a koja je promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, temeljem odluke o kamatnim stopama kreditora. Korisnik kredita se obvezao iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu. Rok otplate kredita i kamata iz ovog Ugovora je 30 godina, a kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatim po srednjem tečaju Hrvatske Narodne banke važećim za CHF na dan plaćanja. U dijelu pod kamate i naknade, u članku 2. Ugovora navedeno je da korisnik kredita obvezuje se platiti banci redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po tom ugovoru promjenjiva u skladu s odlukama o kamatnim stopama kreditora, koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,50% godišnje, interkalarnu kamatu po stopi jednakoj stopi redovne kamate, sve u kunskoj protuvrijednosti, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja. U članku 7 Ugovora navedeno je da se kredit i kamata otplaćuju u mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećim na dan plaćanja. O navedenim člancima u Ugovoru nije se posebno pregovaralo niti je za tužitelja postojala takva mogućnost, te se nisu utvrdili egzaktni parametri i metode izračuna parametara koji bi utjecali na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamatne stope kao niti o valutnoj klauzuli. Člankom 7. stavkom 2. predmetnog Ugovora bilo je ugovoreno da bi tužitelj trebao prihvatiti sve naknadne promjene kamatne stope i anuiteta ugovora prema Odlukama banke. Tuženik nije tužitelja prilikom zaključenja Ugovora upoznao sa općim rizikom vezanim uz svaku valutnu klauzulu kao i sa mogućnošću promjene visine kamatne stope te je time postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja u ugovornim odnosima, a sve jer se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo. Tužitelj je kao potrošač od strane djelatnika tuženika aktivno savjetovan da zaključi kredit u CHF kao povoljniji za njega uz usmeno obećanje da nikakva promjena anuiteta u iznosu većem od 200-tinjak kuna nije izgledna. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je djelomično preinačena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu br. Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. kao i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017 i Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18-11 donesena je odluka u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koji su podizali kredite u švicarskim francima. Odredbom čl. 131.st.1. Zakona o zaštiti potrošača određeno je da odluka donesena u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupcima koji potrošač samostalno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana. Tužitelj tvrdi da odredba odredba o valutnoj klauzuli je ključna ugovorna odredba a u ovomu ugovoru ista je ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja-banke, pa ista odredbe na taj način uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Nadalje ističe se da je nepošten način na koji je ugovorena valutna klauzula u konkretnom ugovoru. Ugovorne odredbe prosječnom potrošaču nisu bile razumljive kao niti način izračuna i identificiranja razloga o kojima će ovisiti buduća promjenjivost valutne klauzule. Tuženik je jednostrano svojim odlukama mijenjao visinu anuiteta tako da je po ovomu kreditu tužitelj oštećen za razliku u tečaju švicarskog franka. Tužitelj tužbom traži da se utvrde ništetnim dijelovi odredbe Ugovora o kreditu br.3207247702 kreditna partija 7103271400 od 31.08.2006. u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, te da se obveže tuženika da mu s osnova razlike valutne klauzule švicarskog franka isplati određeni novčani iznos od koji će se točno utvrditi nakon provedenog knjigovodstveno financijskog vještačenja a sve sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki mjesečni iznos od dana dospijeća do isplate. Tužitelj predlaže naslovnomu sudu da nakon provedene glavne rasprave usvoji tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.

2. U odgovoru na tužbu Tuženik u cijelosti osporava istaknuti tužbeni zahtjev kao neosnovan, uključujući pravnu osnovu, visinu te činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom sporu. Ističe kako je tužiteljeva tužba u cijelosti promašena obzirom tužitelj uopće ne navodi da je predmetni kredit konvertiran i da su stranke 31. prosinca 2015. sklopile Dodatak kojim je izvršena konverzija, već obrazlaže kao da se radi o nekonvertiranom kreditu. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na bilo koji iznos dospio prije 7. lipnja 2018. Tuženik osporava aktivnu legitimaciju tužitelja. Predmetni kredit konvertiran je sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br. 102/2015 - u nastavku „ZID ZPK/15“) s obzirom na to da su tužitelj i tuženik 31. prosinca 2015. godine sklopili dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom. Sklopljeni pravni posao povodom tužiteljeva prihvata konverzije koji je tuženik morao prihvatiti pod prijetnjom zakonom propisanih sankcija jest pravni posao kojim su stranke, isključivo po izboru tužitelja, riješile sve svoje pravne odnose, prije i poslije konverzije na način propisan zakonom. Dakle, sklapanjem dodatka, tužitelj i tužena banka su u skladu s odredbama ZID ZPK/15 trajno i konačno uredili svoj pravni odnos u pogledu svih ranije izvršenih preplata po ranijoj CHF kreditnoj partiji te su stoga konverzijom posljedice nepoštene, ništetne odredbe CHF ugovora o kreditu uređene voljom stranaka što smisleno isključuje pravo tužitelja da uz provedenu konverziju istodobno traži i povrat stečenoga bez osnove pozivom na uvjete ugovora o kreditu u CHF-u koji je konverzijom ab initio otpao i nadomješten je novom, nesporno zakonitom osnovom (EUR ugovor) temeljem koje je tužitelj stekao na zakonu utemeljeno potraživanje preplate. Kako su međutim voljom ugovornih strana sva plaćanja u otplati CHF kredita ugovorena kao plaćanja s osnove EUR kredita (i to s učinkom ab initio) pa je obračun svih uplata po ranijoj pravnoj osnovi plaćanja (konvertirani CHF ugovor) izvršen u odnosu na novu pravnu osnovu (postojeći EUR ugovor), tužitelj više ne može imati zahtjev zbog stjecanja bez osnove pozivom na uvjete CHF kredita. Preplate po osnovi promjena CHF tečaja također su uzete u obzir na način kako je to propisao ZID ZPK/15 . To pak znači da tužitelj u ovom postupku nakon konverzije ne može imati bilo kakvu tražbinu na povrat stečenoga bez osnove zbog bilo kakve preplate, odnosno stjecanja bez osnove iz vremena kad se primjenjivao ugovor o kreditu u protuvrijednosti CHF jer je izabrao izjednačiti se u svojem pravnom položaju s dužnikom u eurski denominiranom kreditu u skladu s odredbama ZID ZPK/15. Time je tužitelj raniju pravnu osnovu s koje je primio i po kojoj je do tada otplaćivao kredit s retroaktivnim učinkom zamijenio posve novom pravnom osnovom. Stoga tužitelj više ne raspolaže zahtjevom koji bi se oslanjao na pravnu osnovu koja je njegovom voljom ab initio izgubila svaki pravni učinak u pogledu visine kreditne obveze, kojega je imala po izvorno sklopljenom ugovoru o kreditu u kunskoj protuvrijednosti CHF. Tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da je sredstva kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Štoviše, nije apsolutno ništa rečeno o namjeni kredita. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati. Budući da se svrha ne podrazumijeva, na tužitelju je teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Iz Prometa po kreditu proizlazi da postoje uplate koje se ne mogu povezati s tužiteljem obzirom da pokraj istih nije navedena osoba uplatitelja ili je navedena druga osoba. Zbog toga, tuženik ovime, pozivom na shvaćanje Ustavnog suda RH izraženo u odluci broj U-III/3176/2007 od 6. svibnja 2010. ističe prigovor promašene aktivne legitimacije. Na temelju svega navedenog, tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev u cijelosti i naloži tužitelju da tuženiku podmiri parnične troškove.

3. Tužitelj je u podnesku od 5. ožujka 2024. naveo da je i sama konverzija ništetna. Da su tužitelj i tuženik umjesto Dodatka Ugovora o kreditu sklopili novi ugovor o kreditu u Eurima tada bi taj novi ugovor bio valjan, ali Dodatkom postojećeg ugovora je i sama konverzija ništetna tim prije što niti jednom odredbom Dodatka nije navedeno da sklapanjem istog prestaje važiti osnovni ugovor.

4. Tuženik je u podnesku od 3. travnja 2024. naveo da Ustavni sud Republike Hrvatske je rješenjem broj U-I-3685/2015 i dr od 4. travnja 2017. odbio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – ZID ZPK/15) s Ustavom. Ustavni sud je zaključio da je navedeni Zakon usklađen s Ustavom Republike Hrvatske. U svojoj odluci Ustavni sud Republike Hrvatske pored formalne i materijalne ustavnosti istaknuo je da osporeni ZID ZPK ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera. Njome nije nametnut prekomjeran teret ni kreditnim institucijama kao adresatima. Nadalje, važno je još jednom napomenuti da je u postupku koji se vodio pred VSRH u predmetu Gos-1/2019, VSRH dao sljedeći odgovor: "Sporazum o konverziji sklopljen na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ima pravne učinke i smatra se valjanim u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu." U takvim okolnostima, a imajući nastavno na umu da je ZID ZPK poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila obveznog prava, odnosno Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 11/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO/05) te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ne mogu opća pravila ZOO/05 o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK, o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji ili posljedično do isplate tužitelju protivno ZID ZPK/15 čiju ustavnost je potvrdio Ustavni sud Republike Hrvatske. Konačno, dodatak ugovoru koji je sklopljen u skladu s navedenim ZID ZPK sadrži odredbe koje nisu bile predmet pojedinačnih pregovora, već su bile unaprijed definirane prisilnim zakonskim odredbama ZID ZPK/15 koje je propisao zakonodavac, a ne tužena banka. Stoga, sadržaj ugovora o kreditu iz aneksa, u skladu s člankom 49. stavkom 5. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja aneksa, ne podliježe primjeni odredbi o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima iz trećeg dijela tog Zakona niti tužitelj pozivom na odredbe Zakona o zaštiti potrošača može zahtijevati nekakvu daljnju isplatu.

5. Zatim je tužitelj u podnesku od 8. listopada 2024. naveo da zakonitost provedene konverzije u postupku nije upitana ta da je ne osporava niti tužitelj niti tuženik.

6. Budući da tužitelj nije nikad bio postavio tuženi zahtjev radi utvrđenja ništetosti bilo koje odredbe Dodatka Ugovora o kreditu po ocjeni ovog suda i nisu bili osnovani navodi tužitelja iz podneska od 5. ožujka 2024. jer ih je sam tužitelj povukao podneskom od 8. listopada 2024.

7. U svezi navedenog nesporno je da Dodatak Ugovora o kreditu koji su sklopili tužitelj i tuženik ne osporavaju niti jedna od stranaka u postupku.

8. Konačni tužbeni zahtjev tužitelj je postavio podneskom od 8. listopada 2024. nakon nalaza i mišljenja financijskog vještaka i predložio da sud nakon provedenog postupka obveže tuženika na isplatu iznosa od 9.488,77 eura, tuženik se je protivio preinaci tužbe a sud je dozvolio preinaku na temelju čl. 190.st.3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje

– ZPP-a) jer je svrsishodna za konačno rješenje odnosa između stranaka.

8.1. U skladu sa zaključkom sa druge sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 27. svibnja 2024. „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“ 9. U provedenom dokaznom postupku sud je izvršio uvid u preslik Ugovora o kreditu od 31. kolovoza 2006. iz kojeg je vidljivo da je isti zaključen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora na iznos od 142.137,00 CHF radi refinanciranja stambenog kredita i dovršenja kuće (str. 6 do 10 spisa). uvidom u izračun konverzije je vidljivo da je isti izvršen na način daje kreditu u CHF pretvoren u kredit u eurima i onda je izvršen obračun i utvrđeno da je preplata u iznosu od 25.691,86 kn (str. 36 do 42 spisa). Uvidom u dodatak Ugovora o kreditu je vidljivo da je isti zaključen 31.prosinca 2025. temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju – Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u Eur i da je tužitelju priznata pretplata u iznosu od 25.691,86 kn (str. 68 do 73 spisa). Saslušan je tužitelja kao stranka u svrhu dokazivanja i provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Mirna Tot Nužda.

9.1. Iz iskaza tužitelja utvrđeno je da je zaključio Ugovor o kreditu s tuženikom na iznos od 142.137,00 CHF 31. kolovoza 2006. Kredit mu je bio potreban za isplatu ranijeg kredita i dovršetka kuće. Kuća je korištena samo za stanovanje obitelji, nije se iznajmljivala. U kući se nije nikada obavljao nikakav obrt, nije korištena za potrebe obrta niti poslovne udjele. Sam je vraćao rate kredita. Kredit je bio u konverziji. Iznos koji mu je priznat konverzijom iskorišten je za smanjenje budućih rata kredita. Pročitao je Ugovor o kreditu u onom dijelu u kojem razumije. Isto tako je pročitao i dodatak ugovora o kreditu. Nije mogao utjecati na bilo koji članak ugovora o kreditu. Izabrao je kredit u CHF jer mu je bio predložen od strane djelatnika banke, htio je kredit u eurima ili kunama, ali rečeno mu je da je CHF stabilna valute, tko zna što će biti s eurom, osoba s kojom je pregovarao iz banke, rekao mu je da je i on podigao kredit u CHF, pa je pomislio da on zna najbolje. Rata mu je prvo bila 3.600,00 kn, a povećana je na 5.500,00 kn. Taj Ugovor je u biti bio gotov za dva dana, prvi dan je došao i pitao, a drugi ga je dočekao ugovor. Kod javnog bilježnika Ruže Medunić, nitko mu nije ništa objašnjavao, samo je Ugovor ovjeren, pa se vratio u banku. Kada su se rate povećale, više puta je išao u banku jer ima troje djece, ali rečeno mu je da se ništa ne može učiniti, nije mogao utjecati na visinu kamatne stope Što se tiče dodatka ugovora – konverzije, ništa mu nije bilo objašnjeno, pozvan je i bilo je ili prihvati ili odustani, ali s obzirom na visinu rate prihvatio je. I danas živi u toj kući. Nije išao u druge banke, otišao je u Zagrebčku banku jer mu je otac tamo imao kredit, otac je odlazio u mirovinu i on je podigao kredit u Zagrebačkoj banci da zatvori očev kredit i podigne novi da bi završio kuću. Nije znao za pojam valutna klauzula, nikoga nije pitao da mu objasni.

10. Vještak Mirna Tot Nužda u nalazu i mišljenju je navela da je Između kreditora (tuženik) i korisnika kredita (tužitelj) sklopljen Ugovor o kreditu dana 31. kolovoza 2006. u iznosu od 142.137,00 CHF, ugovorena kamatna stopa iznosi 4,50% godišnje. Banka je u tijeku otplate kredita mijenjala visinu ugovorene kamatne stope pa je kamatna stopa od 1. svibnja 2008. do 1. kolovoza 2009. bila 5,80%, od 1. kolovoza 2009. do 1. kolovoza 2011. je bila 6,30%, od 1. kolovoza 2011. do 1. siječnja 2014. je bila 6,05% te od 1. siječnja 2014. do 30. rujna 2015. je bila 3,23%. U razdoblju obračuna za koje je provedeno vještačenje, utvrđeno je da se je do 9. anuiteta na kredit se obračunavala kamatna stopa 4,50% koja je i ugovorena. Od 9. do 78. anuiteta obračunavala se kamatne stopa viša od ugovorene. Od 78. do dana konverzije obračunavala se kamatna stopa niža od ugovorene. Temeljem izračuna utvrđena je razlika između iznosa redovnih kamata obračunatih prema naknadnim odlukama banke o promjeni kamatnih stopa i iznosa redovnih kamata obračunatih po osnovnom ugovoru o kreditu u iznosu od 6.387,66 eura. Više je plaćeno zbog promjene kamatne stope 7.435,22 eura. Manje je plaćeno zbog promjene kamatne stope iznosi 1.047,56 eura. Razlika plaćenog zbog primjene „valutne klauzule“, odnosno zbog promjene tečaja iznosi 9.304,69 eura. Više je plaćeno zbog promjene tečaja 9.488,77 eura, a manje je plaćeno zbog promjene tečaja 184,08 eura. Ukupan iznos više plaćenog po osnovi promjene kamatne stope i valutne klauzule iznosi 16.923,99 eura (7.435,22 EUR + 9.488,77 EUR). Iznosi preplate (više plaćenog) umanjeni su za iznos preplate utvrđene konverzijom i smanjivani su po svakom pojedinom anuitetu od početka otplate, dok iznos preplate nije sveden na nulu. Prema Dodatku Ugovora o kreditu (konverzija) utvrđen je iznos preplate u iznosu od 25.691,86 kn. 127.513,83 kn – 25.691,86 kn = 101.821,97 kn (13.514,10 EUR). Ukupan iznos preplate po pojedinim anuitetima prikazan je u Tablici 4 i ukupno iznosi 13.514,10 eura.

10.1. Vještak je u podnesku od 24. veljače 2025. navela da je preplata po konverziji kredita iz CHF u EUR je utvrđena i izračunata kumulativno (zbog promjene kamatne stope i valutne klauzule) na dan 30.09.2015. godine i ne može se diferencirati posebno na iznose kojim je određen utjecaj promjene redovne kamatne stope niti posebno na utjecaj promjene tečaja u otplati kredita. Ukoliko se po prijedlogu tuženika odbije preplata utvrđena konverzijom samo od preplate po osnovi valutne klauzule utvrđene vještačenjem dobije se iznos preplate od 45.801,29 kn. Prema Dodatku Ugovora o kreditu utvrđen je iznos preplate u iznosu od 25.691,86 kn. Iznos više plaćenog po osnovi promjene tečaja CHF od 71.493,15 kuna (Tablica 3, stupac 5 Nalaza) umanjen je za iznos preplate utvrđene konverzijom od 25.691,86 kuna. 71.493,15 kn – 25.691,86 kn = 45.801,29 kn (6.078,88 EUR).

11. Tužitelj je dostavio na uvid i presudu ovog suda broj P-258/2018-47 od 28. veljače 2025. kojom je utvrđeno da je tužitelj u svezi pretplate pod istom kreditu kao u ovom parničnom predmetu izvršio pretplatu u iznosu od 9.432,94 eura radi promjenjive kamatne stope (str. 207 do 229 spisa). U tom predmetu nije bilo umanjenja radi iznosa priznatog konverzijom.

12. Na temelju tako provedenog dokaznog postupka sud je odlučio kao u izreci presude.

13. Tijekom postupka je utvrđeno kao nesporno da:

- su Ugovor o kreditu od 31. kolovoza 2006. zaključili tužitelj kao korisnika kredita i tuženik kao kreditora na iznos od 142.137,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, radi refinanciranja stambenog kredita i dovršenja kuće,

- je 31. prosinca 2015. zaključen dodatak Ugovora o kreditu,

14. Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da predlaže da se uzme u obzir i preplata priznata tužitelju prilikom provođenja konverzije u iznosu od 25.691.86 kn i da se prilikom izračuna uzme u obzir i tzv. negativna razlika odnosno one slučajeve kada je tužitelj manje platio u odnosu na početni otplatni plane. Tuženik nesporno nije preložio izračun na temelju čl. 172. ZOO-a. Tužitelj je postavio konačan tužbeni zahtjev prema tablici 2. stupac 5. (str. 161 do 163 spisa).

15. Tijekom postupka je bilo sporno, u svezi istaknutih prigovora tuženika, da li je nastupila zastara potraživanja tužiteljice, sporno je da li se primjenjuju stavovi iz tzv. kolektivne tužbe. Nadalje je sporno je da li je tužitelj izvršenom konverzijom u potpunosti namiren sa pretplatom spornog kredita uzimajući u obzir valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu vezanu uz valutu CHF koja je ugovorena osnovnim ugovorom o kreditu.

16. Po ocjeni ovog suda ti prigovori tuženika nisu osnovani.

17. Nesporno je da je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u spisu predmeta P- 1401/2012 vođen kolektivni spor protiv banaka, među njima i protiv ovdje tuženika radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U navedenom predmetu je 4. srpnja 2013. donesena presuda koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., te broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., koje su potvrđene odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. Presuda Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 odnosi se na sve potrošačke kredite bilo da su stambeni krediti, nenamjenski krediti, auto krediti ili krediti za zatvaranje drugih kredita i bez obzira da li su krediti još uvijek u otplati ili su već otplaćeni.

18. Na temelju čl. 146. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 i 110/15) je određeno da će se postupci pokrenuti do dana stupanja na snagu ovog Zakona dovršiti prema odredbama ranijih Zakona o zaštiti potrošača, dakle postupci pokrenuti nakon stupanja na snagu toga Zakona o zaštiti potrošača voditi i dovršiti po odredbama aktualnog Zakona o zaštiti potrošača. U svezi navedenog primjenjuje i odredba čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 i 110/15) koja propisuje obvezujuću snagu sudske odluke za ostale sudove ako je odluka suda donesena u postupku kolektivnih interesa potrošača u postupku koji potrošak osobno pokrene radi naknade štete koja joj je uzrokovana postupanjem tuženika. U presudi Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 kao pravni osnov navodi naknadu štete, a tu mogućnost predviđa i čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku (odredbe koje se odnose na tzv. kolektivnu tužbu). Na temelju čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje – ZPP-a), fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a U tom će slučaju sud je vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Samo u ovakvim parnicama, se radi o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni. U svezi navedenog ovaj sud je u ovom parničnom postupku, s obzirom da se tužitelj poziva na pravna utvrđenje iz gore naznačenih presuda, sukladno čl. 502.c ZPP-a vezan pravnim stajalištima i utvrđenjima naprijed navedenim presudama.

19. Presudom Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014. je određeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.

20. U skladu sa odlukom VSRH Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020. - sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog Ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule i iznosa preostale glavnice kredita i postignut sporazum o raspolaganu pretplatnom, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. Ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane osim u izuzetnim slučajevima kada e zabrana manjeg značaja i u cijelosti je ugovor ispunjen, a što nije slučaj kao kod sklapanja ugovora o kreditu sa promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom. Stoga korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenja ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju eventualno ostvarivao svoja prava za koja smatra da mu pripadaju. Tužiteljica je nesporno potrošač jer je iskoristila kredit za izgradnju svog obiteljskog doma, a tužiteljica iz iskaza tužiteljice je utvrđeno kao nesporno da ona i nije imala druge mogućnosti osim da podigne kredit u CHF i da je tužiteljica kao neuka stranka bez poznavanja bankarskog poslovanja koja nije bila upozorena na rizik kredita koji je podigla, odnosno povećanja rate kredite zbog kojeg više nije imala niti osnovnih sredstva za život, što je utvrđen kao nesporno iz iskaza same tužiteljice, kojoj je ovaj sud u tom dijelu u cijelosti i poklonio vjeru.

21. Prigovor zastare, koji je istaknuo tuženik, nije osnovan.

22. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je 1. ožujka 2022. objavio objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF i ono glasi: "Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržanoj istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kreditu u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite." Potraživanje tužitelja s osnova primljenog na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli zastara počinje teći od 14. lipnja 2018. (kada je donijeta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je odlučeno o ništetnosti ugovornih odredaba otplate kredita vezanih uz valutnu klauzulu za tečaj CHF) pa stoga nije nastupila zastara potraživanja isplate preplaćenih anuiteta na ime otplate kredita vezane uz valutnu klauzulu, jer je tužba tužitelja podnesena unutar zastarnog roka od pet godina budući da je postupak u tom dijelu pokrenut dana 7. lipnja 2023. podnošenjem tužbe ovome sudu. Na temelju čl. 241. ZOO-a zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

23. U svezi navedenog i u skladu s odredbom članka 81. Zakona o zaštiti potrošača ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, te odredbe članka 4., članak 322., članak 323. i članak 324. ZOO/05 i prema ocjeni ovog suda, sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, premda jesu jasno sročene i lako uočljive, nisu razumljive iz razloga što u njima nisu precizno i jasno određeni uvjeti promjenjivosti stope ugovorene kamate i mogući rizici vezanja kredita uz tečaj CHF. Osim toga tužitelju kao potrošaču prilikom sklapanja ugovora nije na jasan i razumljiv način objašnjeno, kako bi on na temelju preciznih, jasnih i razumljivih kriterija mogao, predvidjeti financijske posljedice koje bi za njega kao korisnika kredita mogle proizaći, a to je imalo za posljedicu uzrokovanje znatne neravnoteže u pravima i obvezama s jedne strane tužitelja kao korisnika kredita i potrošača, i tuženika kao davatelja kredita i trgovca s druge strane, slijedom čega su sporne ugovorne odredbe nepoštene, a time i ništetne temeljem naprijed navedenih zakonskih odredbi. Radi se o tipskom, unaprijed formuliranom ugovoru tuženika i o odredbama ugovora koje prosječnom potrošaču koji nema potrebnih stručnih znanja iz područja ekonomije, nisu i ne mogu biti jasne na način da bi ona već prilikom sklapanja ugovora znala ili mogla pretpostaviti pod kojim uvjetima će dolaziti do promjene tečaja, što je utvrđeno kao nesporno iz iskaza tužitelja kojem je sud u tom dijelu u cijelosti poklonio vjeru jer je iskaz tužitelja logičan i uvjerljiv.

24. Nesporno je pravo stranka na ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Međutim, sporna odredbe nije utvrđene nepoštenima i ništetnima iz razloga što je ugovorena valutna klauzula, već su utvrđene nepoštenima i ništetnima zato što je nedvojbeno utvrđeno da nisu bile razumljive prosječnom potrošaču, zato što kod valutne klauzule kreditor nije u cijelosti informirao potrošača o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke te zato što se o spornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo. Prema zaključcima Visokog trgovačkog suda, sadržanima u presudi poslovni broj Pž-7129/2013 nije zabranjeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, ali činjenica što obveza potrošača čini tu obvezu posebno rizičnom, jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu za to platiti. Iznos glavnice kredita, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan). Prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, sadržanog u odluci poslovni broj Revt-249/14-2, banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove, čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih "proizvoda", dužne su maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu. Banka kao kreditor je bila dužna svakog svog potrošača ozbiljno i u cijelosti informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, što u konkretnom slučaju nije učinjeno. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača jest u području primjene prava Europske unije i regulirano je uz ostalo Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštene odredbe - dalje: Direktiva 93/13 EEZ), a koje odredbe su implementirane u nacionalno zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (NN broj: 78/12 - dalje: ZID ZZP/12) te se sada primjenjuju i kao nacionalni propis. U odnosu na pravne odnose i sporove proizašle iz njih, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, a na koje se dakle neposredno ne primjenjuje pravo Europske unije, u tim slučajevima postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005.

24.1. S obzirom da je tuženik tijekom ugovornog razdoblja obračunavao i naplaćivao tužitelju dospjele anuitete temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, tužitelju pripada pravo od tuženika tražiti povrat preplaćenog u otplaćenom iznosu, na temelju odredbe članka 323. stavak 1. ZOO/05.

25. Tuženik je u obvezi platiti i zateznu kamatu na svaki preplaćeni iznos anuiteta od dana plaćanja, na temelju članka 1115. ZOO/05, jer se u ovom predmetu radi se o povratu onog što je tuženik stekao temeljem ništetnih ugovornih odredbi i to odredbi koje je sam tuženik unio u ugovor, pa je iz tog razloga tuženik nesavjestan stjecatelj, te da je stoga temeljem navedene zakonske odredbe, dužan tužitelju platiti zateznu kamatu na svaki iznos preplate i to od dana plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuitete u kojem je sadržan i iznos preplate.

26. Slijedom navedenoga utvrđena je nepoštenost, a time i ništetnost navedenih odredbi ugovora koji ugovor je sastavljen od strane tuženika bez pojedinačnog pregovaranja sa tužiteljem, u svezi čega je i odlučeno kao u toč. I. izreke presude. Tužitelj je nesporno potrošač jer je kredit iskoristio za rješenje stambenog pitanja.

27. Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Gos- 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje Općinskog suda u Pazinu u predmetu poslovni broj P-1413/2019-9 od 20. rujna 2019.god., glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, na način da je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu je isti sud u obrazloženju svoje odluke naveo da: "…..bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…".

28. U svezi navedenog nesporno je da se Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju.

29. Tijekom postupka je utvrđeno kao nesporno da sklapanjem Dodatka od ugovora kojim je izvršena konverzija nije u cijelosti podmiren dug budući ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO-a, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni.

30. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN102/15.) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u valuti EUR na način da se položaj potrošača u valuti CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti EUR. U svezi navedenog po ocjeni ovog suda u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Dodatkom ugovora kojim je izvršena konverzija nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos između stranaka. Sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu nije došlo do konvalidacije sukladno čl. 326. ZOO-a jer je za konvalidaciju trebala postojati suglasna volja obiju stranaka, što ovdje nije slučaj, te je tužitelj i nakon sklapanja Dodatka ugovora o kreditu konverzijom u valutu EUR također oštećen, samo ne toliko koliko je bilo prvotno oštećenje u valuti CHF. Konverzija i njezin izračun nije polazila od nepoštenog ugovaranja navedenih ugovornih odredbi, već od toga da se jedan bankarski proizvod ( kredit ugovoren s valutnom klauzulom CHF ) konvertira tj. denominira u posve drugi bankarski proizvod (kredit denominiran u EUR), a sve sa svrhom da bi se potrošači zaštitili od posljedica ugovornih odredbi koje su plaćanje vezale uz CHF. To zato jer je intencija u čl. 19. b i čl. 19. c Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju/07 bila je izjednačavanje potrošača iz CHF kredita s potrošačima iz EUR kredita, no sporazumom o konverziji se nije riješilo i pitanje preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije pa su konverzijom riješena isključivo pitanja ugovornih obveza, ali ne i obveza proizašle iz ništetnosti ugovornih odredaba.

31. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. je navedeno da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

32. U svezi navedenog po ocjeni ovog suda tužitelj se sklapanjem Dodatka ugovora nije odrekao tih prava, niti je dao, niti je mogao dati slobodan i informirani pristanak na to, te se sklapanjem Dodatka ugovor nije odrekao svojih prava na obeštećenje niti je takvo odricanje u istome sadržano, niti je pristao na isto. Da je takav pristanak i dan ne bi se radilo o slobodnom i informiranom pristanku obzirom da u vrijeme sklapanja aneksa o konverzije valutna klauzula u CHF nije bila utvrđena ništetnom (jer je u to vrijeme bila utvrđena valjanom), te tužitelj nije niti mogao znati čime bi se takvim odricanjem odrekao. U svezi navedenog tužitelj ima pravni interes za vođenje ovog postupka.

33. U svezi navoda tuženika o stavovima VSRH iz podneska od 25. ožujka 2025. ovaj sud posebno napominje da niti jedna od navedenih odluka i to odluke VSRH broj Rev-1359/2019 od 17. rujna 2024., Rev-586/2019 od 21. prosinca 2022 i Rev- 637/2019 od 15. studenog 2022. nije donesena u skladu sa čl. 40.st.2. Zakona o sudovima (Narodne novine br. 28/2013, 33/2015, 82/2015, 82/2016, 67/2018, 126/2019, 130/2020, 21/2022, 60/2022, 16/2023, 155/2023, 36/2024) prema kojima je pravno shvaćanje prihvaćeno na sjednici svih sudaca odnosno sudskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, obvezno je za sva drugostupanjska vijeća ili suce pojedince tog odjela, odnosno suda.

34. Tužitelj je zatražio isplatu iznosa pretplate bez umanjenja iznosa priznatog konverzijom i tzv. negativnih razlika,

35. U svezi utvrđenih tzv. negativnih razlika tuženik nije postupio u skladu sa odlukom VSRH Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023. i podnio protutužbu ili prigovor prebijanja koji su kvantitativno određeni do zaključenja prethodnog postupka i sud o istom nije niti odlučivao.

36. Međutim u svezi iznosa koji je priznat konverzijom ovaj sud je u skladu sa sudskom praksom donio presudu kojom je potvrđeno pravo potrošača na naknadu štete čak i nakon što su krediti konvertirani iz CHF u eure. Sud je utvrdio da sama konverzija ne poništava prava potrošača na povrat preplaćenih iznosa, ako su ugovorni uvjeti prethodno proglašeni nepoštenima (presuda Suda EU C-567/20 kao i odluke Županijskog suda u Bjelovaru br. Gž-599/2024-2 od 30.10.2024., Županijskog suda u Zadru br. Gž-109/2022 od 25.03.2022., Županijskog suda u Velikoj Gorici br. Gž-375/2022 od 04.10.2022., Županijskog suda u Karlovcu br. Gž-416/2024-2 od 19.06.2024. kao i Županijskog suda u Vukovaru br. Gž-94/2022- 4 od 5.11.2024.) i umanjio iznos za navedeni iznos prema izračunu vještaka od 24. veljače 2025. i tuženik je prema istom u obvezi isplatiti iznos od 6.078,88 eura,

37. Tužitelj je, u svezi navedenog i odbijen sa zahtjevom za isplatu iznosa od 3.409,39 eura.

38. Prema pravnom shvaćanju Suda Europske unije u predmetu C-244/19 u presudi od 16. srpnja 2020., između ostaloga, je rečeno da se obvezivanje potrošača (tužitelja), koji je u cijelosti uspio u pogledu nepoštenosti spornih odredbi ugovora o kreditu, da naknadi parnični trošak tuženiku (trgovcu), protivi načelu djelotvornosti, jer ishod podjele troškova postupka koji ovisi samo o neosnovano plaćenim iznosima čiji se povrat nalaže, može potrošača odvratiti od ostvarenja navedenog prava. Stoga, budući da je tužitelj u ovoj pravnoj stvari uspio sa zahtjevima za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi te djelomično i sa zahtjevom na isplatu, tuženik nema pravo na naknadu parničnog troška.

39. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura (tbr. 7.t.1. Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23; dalje - OT), trošak sastava podneska od 5. ožujka 2024. u iznosu od 200,00 eura (tbr. 8.t.1OT), trošak sastava podneska od 5. travnja 2024. u iznosu od 200,00 eura (tbr. 8.t.1OT), trošak sastava podneska od 8. listopada 2024. u iznosu od 200,00 eura (tbr. 8.t.1OT). priznat je i trošak zastupanja na ročištu održanom 16. travnja 2024. u iznosu od 200,00 eura (tbr. 9.t.1OT), trošak zastupanja na ročištu održanom 18. lipnja 2024. u iznosu od 200,00 eura (tbr. 9.t.1OT), trošak zastupanja na ročištu održanom 3. travnja 2025. u iznosu od 200,00 eura (tbr. 9.t.1OT), trošak zastupanja na ročištu za objavu odluke u iznosu od 100,00 eura (tbr. 9. t.5.OT), pripadajući porez iznosi 375,00 eura. Predujam za vještačenje je uplaćen u iznosu od 400,00 eura. Ukupno je priznat trošak u iznosu od 2.275,00 eura kako je to i navedeno u izreci presude.

40. Zatezna kamata na troškove postupka teče od 8. travnja 2025. kao dana presuđenja na temelju čl. 29.st.2. i 8. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23).

41. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 26. veljače 2025. u iznosu od 200,00 eura jer isti nije bitan za donošenje odluke u postupku, nije priznat niti trošak sastava podneska od 19. ožujka 2025. jer također nije bitan za donošenje odluke u postupku u iznosu od 200,00 eura i nije priznat niti trošak sastava podneska od 3. travnja 2025. jer niti u njemu nisu navedene činjenice bitne za donošenje odluke u postupku u iznosu od 200,00 eura. Ukupno nije tužitelju priznat trošak u iznosu od 600,00 eura, kako je to i navedeno u izreci presude, jer isti nije osnovan.

42. Tuženiku nije priznat trošak u cijelosti u skladu sa naprijed navedenim pravnom shvaćanju Suda Europske unije u predmetu C-244/19, a i za tuženika nisu nesporno nisu nastali posebni troškovi u svezi odbijenog dijela tužbenog zahtjeva.

Slavonski Brod, 8. travnja 2025.

Sudac

Marina Vučetić

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana. Žalba se podnosi u pisanom obliku putem ovoga suda, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

Stranci koja je pristupila ročištu radi uručenja presude rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano.

Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a uredno je obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano.

Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a nije uredno obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana dostave prijepisa presude.

O tom obavijest:

1. Tužitelj po pun.

2. Tuženik po pun.