Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split,Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Kžzd-1/2024-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca ovoga suda Nevena Cambja, kao predsjednika vijeća, Marie Majić i Damira Romca, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Sare Bušić kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog PR, zbog kaznenog djela iz članka 161. stavka 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" br. 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18, 126/19, 84/21 i 114/22 – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi Općinskog državnog odvjetništva u Zadru podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Zadru poslovnog broja Kzd-46/2023 od 9. studenog 2023., u sjednici održanoj 8. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba Općinskog državnog odvjetništva u Zadru kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinski sud u Zadru optuženog PR oslobodio je optužbe da bi počinio kazneno djelo mamljenja djece za zadovoljenje spolnih potreba iz članka 161. stavka 1. KZ/11.

1.1. Na temelju članka 149. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" br. 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 - odluka Ustavnog suda broj 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17 , 126/19 i 80/22 – dalje u tekstu: ZKP/08) odlučeno je da troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točaka 1. -5. ZKP/08 te nužni izdaci optuženika, kao i nužni izdaci i nagrada branitelja padaju na teret proračunskih sredstava.

2. Protiv navedene presude žalbu je podnijelo Općinsko državno odvjetništvo u Zadru zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja s prijedlogom da nadležni županijski sud postupi „sukladno odredbi članka 484.a ZKP/08 zbog počinjene bitne povrede odredaba kaznenog postupka, odnosno da se prvostupanjska presuda preinači i optuženika proglasi krivim za kazneno djelo iz članka 161. stavka 1. KZ/11, a nakon toga da mu se izrekne kazna zatvora kako je predloženo od strane optužbe“.

3. Odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnio je optuženi PR po branitelju Milanu Petričiću, odvjetniku u Zadru u kojoj se predlaže žalbu državnog odvjetnika odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

4. Prije održavanja sjednice vijeća, u suglasju s člankom 474. stavkom 1. ZKP/08 spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Splitu, koje ga je nakon obavljenog uvida predmet vratilo ovom sudu na daljnje postupanje.

5. Žalba državnog odvjetnika nije osnovana.

6. Državni odvjetnik pobija presudu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08 koju nalazi u tome što se „u većem dijelu obrazloženja presude navodi kako je optuženik oslobođen optužbe na temelju članka 453. točke 3. ZKP/08 odnosno da nije dokazano da bi optuženik počinio kazneno djelo za koje se tereti", a potom da se iznose razlozi kojima se obrazlaže kako utuženo djelo ne sadrži bitna obilježja kaznenog djela i da se „sud zapravo upušta u razloge za donošenje oslobađajuće presude kada djelo nije kazneno djelo“. Dakle, državni odvjetnik smatra kako su razlozi o odlučnim činjenicama, u odnosu na zakonsku osnovu na temelju koje je optuženik oslobođen optužbe, međusobno proturječni.

6.1. No, suprotno ovim žalbenim razlozima prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. Naime, razlozi prvostupanjske presude izneseni u 11.2. odlomku predstavljaju svojevrsnu ocjenu završne riječi branitelja optuženika i na teoretskoj razini ukazuje se na postojanje dva procesna problema od kojih se jedan odnosi na manjak zakonskih obilježja u izreci utuženog kaznenog djela, a koji da se ne može nadomjestiti izmjenom optužnog akta u ponovljenom postupku od strane državnog odvjetnika niti to može učiniti sud, budući da vrijedi zabrana reformatio in peius, a drugi na nedostatak dokaza u pogledu krivnje optuženika pa nema govora da bi se radilo o međusobno proturječnim razlozima u odnosu na zakonsku osnovu zbog koje je trebalo optuženika osloboditi optužbe. Osim toga, takvi razlozi presude nisu do te mjere nerazumljivi da se presuda ne bi mogla ispitati.

7. Pobijajući prvostupanjsku presudu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja državni odvjetnik u žalbi navodi kako je neživotno i nelogično da bi osoba koja je inzistirala na "brisanju komunikacije", kao što je to činio optuženik, otvoreno u komunikaciji sa žrtvama navodila svoje namjere, ali da je očigledno da su optuženikove namjere bile usmjerene upravo tome da s žrtvom RR ima seksualni odnos ili s njim izjednačenu radnju. U žalbi se navodi kako je prvostupanjski sud u potpunosti zanemario provedeno psihologijsko psihijatrijsko vještačenje optuženika u kojem je utvrđeno kako je optuženik osoba koja ima „interes za mlađe dobne skupine, teškoće u procjeni adekvatnog odnosa s realitetom i kontroli svog nagonskog funkcioniranja“ te da se radi o kaznenom djelu koje je propisano isključivo kako bi se zaštitila djeca žrtve od predatorskog postupanja starijih osoba pri čemu je kriminaliziran već i pokušaj činjenja takvog djela i da je životno i logično da se u komunikaciji među osobama ne ostavlja trag iz kojeg bi bilo lako dokazivo mamljenje djece žrtava za počinjenje inkriminiranog djela.

7.1. Ispitujući prvostupanjsku presudu u odnosu na ove žalbene navode ovaj drugostupanjski sud zaključuje kako je ispravno prvostupanjski sud optuženog PR oslobodio optužbe na temelju članka 453. točke 3. ZKP/08 da nije dokazano da bi počinio inkriminirano djelo. Prije svega državni odvjetnik zanemaruje kako za donošenje presude kojom se optuženik proglašava krivim treba biti dokazana njegova krivnja izvan svake sumnje i sve odlučne činjenice trebaju biti utvrđene s potpunom izvjesnošću. Iako iz provedenih dokaza posebice iz iskaza maloljetne žrtve RR proizlazi određeni stupanj osnovane sumnje da bi optuženik počinio kazneno djelo iz članka 161. stavka 1. KZ/11 na način što ga je zvao da se idu zajedno kupati goli, ali ta okolnost sama za sebe nije dostatna za donošenje osuđujuće presude. Dokazni standard osnovane sumnje jest viši stupanj standarda od osnova sumnje i dostatan je za potvrđivanje optužnice. No, najviši dokazni standard predviđen za donošenje presude kojom se optuženik proglašava krivim je nedvojbeno utvrđenje da je optuženik počinio kazneno djelo za koje je optužen, dakle potreban je najveći stupanj izvjesnosti koji se može postići u sudskom postupku. Taj najviši dokazni standard predstavlja potrebu da optuženikova krivnja mora biti pouzdana, sigurna i da ne smije ostavljati nikakvu dvojbu niti sumnju koja dovodi u pitanje osudu. Takav najviši dokazni standard za osudu je sasvim razumljiv jer osuda u kaznenom postupku ima za posljedicu ograničenje i ustavnih prava optuženika, a i obveze koje mogu slijediti iz takve odluke. Zato za osudu moraju biti izvedeni dokazi koji jasno, nedvojbeno upućuju na jedini mogući zaključak da je optuženik počinio kazneno djelo za koje je optužen ili pak postojanje usmjeravajućih okolnosti (indicija) koje opet moraju zatvoriti krug tako da tvore jedini mogući, nedvojbeni zaključak da je optuženik počinio kazneno djelo za koje je optužen. Jedina usmjeravajuća okolnost, a to je poruka koju je optuženik uputio maloljetnoj žrtvi da se idu kupati goli nije dostatna da bi se na tome temeljila osuđujuća presuda. Isto tako osuđujuća presuda u konkretnom slučaju ne može se temeljiti niti na zaključku provedenog psihologijsko psihijatrijskog vještačenja optuženika iz kojeg proizlazi njegova sklonost odnosno interes za mlađe dobne skupine jer takva sklonost i interes optuženika ne znači ujedno da on ima namjeru s maloljetnim žrtvama imati spolne odnose ili s tim izjednačene spolne radnje pa takvi navodi državnog odvjetnika predstavljaju puko nagađanje. Pa čak kada se uzme u obzir cjeloviti iskaz žrtve djeteta RR i iskaz svjedoka ZR, koji je opisao kako se optuženik s njim dopisivao, smatrajući da je on žrtva RR, i sagledavajući te okolnosti u ukupnosti, one nisu takve kvalitete da zatvaraju krug koji dovodi do jedinog mogućeg nedvojbenog zaključka kako je optuženik počinio kazneno djelo iz članka 161. stavka 1. KZ/11. Naime, pozivanjem žrtve djeteta RR na kupanje prilikom kojeg bi optuženik bio gol, doista jest poziv koji se s obzirom na dob žrtve smatra društveno neprihvatljivim, ali imajući u vidu sve navedeno nije moguće bez ikakve dvojbe zaključiti koja je bila namjera optuženika tada kada ga je pozvao na takvo kupanje. Iz iskaza djeteta žrtve RR ne proizlazi da bi optuženik, u bilo kojoj situaciji kazao mu ili na bilo koji drugi način mu dao do znanja, kako bi prilikom tog kupanja s njim imao seksualni odnos ili izjednačenu spolnu radnju ili da bi imao namjeru počiniti kazneno djelo iz članka 158. KZ/11 ili iz članka 163. stavka 1. i 2. KZ/11 ili iz članka 164. stavka 1. KZ/11. Takvu namjeru žrtva nije potvrdila u svojem iskazu, a ne postoji ni jedan drugi dokaz iz kojeg bi se takva namjera bez ikakve dvojbe i s potpunom pouzdanošću dala zaključiti.

8. Kako je žalba državnog odvjetnika neosnovana, a ovaj sud nije utvrdio da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju povredu zakona na koju pazi po službenoj dužnosti prema članku 476. stavku 1. točkama 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" br. 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 - odluka Ustavnog suda broj 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17 , 126/19 , 80/22 i 36/24 – dalje u tekstu: ZKP/08- 24), tako je valjalo tu žalbu odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu na temelju članka 482. ZKP/08-24.

Split, 8. travnja 2025.

Predsjednik vijeća za mladež

Neven Cambj