Republika Hrvatska

Općinski sud u Splitu

Gundulićeva 27, Split

Poslovni broj: P-2887/2021-30

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sutkinji Ivani Jukić, u pravnoj stvari tužitelja ZB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojega zastupa punomoćnik Toni Vukičević, odvjetnik u Splitu, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Splitu, Građansko-upravni odjel, radi isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene dana 24. veljače 2025., u nazočnosti tužitelja i punomoćnika tužiteljice Tonija Vukičevića te zz tuženice GB, na ročištu za objavu presude, dana 7. travnja 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

„1. Dužna je tužena Republika Hrvatska u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe na ime manje zaprimljenog iznosa mjesečne najamnine u dvosobnog stana u [adresa], u [adresa], na II katu, ukupne površine 58 m2, smještenog u zgradi položenoj na čest. zgr. [katastarska čestica], z. u. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], isplatiti tužitelju ZB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], ukupan iznosa od 19.466,97 eur, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. siječnja 2023. godine sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glave operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a koja kamata na iznos od:

- 565,59 eura za travanj 2018 godine teku od 5. svibnja 2018 godine pa do isplate - 565,59 eura za svibanj 2018 godine teku od 5. lipnja 2018 godine pa do isplate - 565,59 eura za lipanj 2018 godine teku od 5. srpnja 2018 godine pa do isplate - 565,59 eura za srpanj 2018 godine teku od 5. kolovoza 2018 godine pa do isplate

- 565,59 eura za kolovoz 2018 godine teku od 5. rujna 2018 godine pa do isplate

- 540,64 eura za rujan 2018 godine teku od 5. listopada 2018 godine pa do isplate

- 540,64 eura za listopad 2018 godine teku od 5. studenog 2018 godine pa do isplate

- 540,64 eura za studeni 2018 godine teku od 5. prosinca 2018 godine pa do isplate

- 540,64 eura za prosinac 2018 godine teku od 5. siječnja 2019 godine pa do isplate

- 540,64 eura za siječanj 2019 godine teku od 5. veljače 2019 godine pa do isplate

- 540,64 eura za veljača 2019 godine teku od 5. ožujka 2019 godine pa do isplate

- 540,64 eura za ožujak 2019 godine teku od 5. travnja 2019 godine pa do isplate

- 540,64 eura za travanj 2019 godine teku od 5. svibnja 2019 godine pa do isplate

- 540,64 eura za svibanj 2019 godine teku od 5. lipnja 2019 godine pa do isplate

- 540,64 eura za lipanj 2019 godine teku od 5. srpnja 2019 godine pa do isplate

- 540,64 eura za srpanj 2019 godine teku od 5. kolovoza 2019 godine pa do isplate

- 540,64 eura za kolovoz 2019 godine teku od 5. rujna 2019 godine pa do isplate

- 521,75 eura za rujan 2019 godine teku od 5. listopada 2019 godine pa do isplate

- 521,75 eura za listopad 2019 godine teku od 5. studenog 2019 godine pa do isplate

- 521,75 eura za studeni 2019 godine teku od 5. prosinca 2019 godine pa do isplate

- 521,75 eura za prosinac 2019 godine teku od 5. siječnja 2020 godine pa do isplate

- 521,75 eura za siječanj 2020 godine teku od 5. veljače 2020 godine pa do isplate

- 521,75 eura za veljača 2020 godine teku od 5. ožujka 2020 godine pa do isplate

- 521,75 eura za ožujak 2020 godine teku od 5. travnja 2020 godine pa do isplate

- 521,75 eura za travanj 2020 godine teku od 5. svibnja 2020 godine pa do isplate

- 521,75 eura za svibanj 2020 godine teku od 5. lipnja 2020 godine pa do isplate

- 521,75 eura za lipanj 2020 godine teku od 5. srpnja 2020 godine pa do isplate

- 521,75 eura za srpanj 2020 godine teku od 5. kolovoza 2020 godine pa do isplate

- 521,75 eura za kolovoz 2020 godine teku od 5. rujna 2020 godine pa do isplate

- 496,8 eura za rujan 2020 godine teku od 5. listopada 2020 godine pa do isplate

- 565,59 eura za listopad 2020 godine teku od 5. studenog 2020 godine pa do isplate

- 565,59 eura za studeni 2020 godine teku od 5. prosinca 2020 godine pa do isplate

- 565,59 eura za prosinac 2020 godine teku od 5. siječnja 2021 godine pa do isplate

- 565,59 eura za siječanj 2021 godine teku od 5. veljače 2021 godine pa do isplate

- 565,59 eura za veljača 2021 godine teku od 5. ožujka 2021 godine pa do isplate

- 565,59 eura za ožujak 2021 godine teku od 5. travnja 2021 godine pa do isplate

2. Dužan je tuženik u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju troškove ovog postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glave operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a koja kamata na taj iznos teče počevši od dana presuđenja pa do isplate.“

II. Nalaže se tužitelju ZB, OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od petnaest (15) dana naknaditi tuženici Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587, na ime troškova ovog postupka iznos od 3.500,00 eura.

Obrazloženje

1. U tužbi zaprimljenoj pred ovim sudom dana 26. srpnja 2021., navodi se u bitnome da je tužitelj vlasnik dvosobnog stana u [adresa], u [adresa], na II katu, ukupne površine 58 m2, smještenog u zgradi položenoj na čest. zgr. [katastarska čestica], Z. U. [broj ZK uloška], K. O. [katastarska općina], a koji stan se nalazi u režimu zaštićenog najma. Zaštićeni najmoprimac na ime zaštićene najamnine podnositeljima zahtjeva mjesečno je u obvezi isplaćivati iznos od 156,65 kn.

1.1. Presudom Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu u predmetu Statileo protiv Republike Hrvatske, broj 12027/10 od 10. srpnja 2014. Godine, utvrđeno je da službeno određeni iznos zaštićene najamnine ne predstavlja realnu mjesečnu naknadu za korištenje stana vlasnika čiji stanovi se nalaze u takvom režimu, jer spomenuta naknada gotovo ne omogućava prihod njihovim vlasnicima . Stan tužitelja je površine 58m2, a njegovim iznajmljivanjem na tržištu može se ostvariti mjesečna zarada u kunskoj protuvrijednosti u rasponu od 3.480,00 kn.

1.2. Tužitelj smatra da po stanovištu Europskog suda u Strasbourgu ima pravo na naknadu mjesečne razlike između tržišne najamnine i zaštićene najamnine jer loše zakonsko rješenje koje vrijeđa odredbe članka 1. Protokola br. 1 Konvencije, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koji na svaki mjesečni iznos teku od momenta dospijeća pa do isplate. Obzirom da se, po citiranoj odluci Europskog suda u Strasbourgu,odgovornost i za neisplatu punog iznosa mjesečne najamnine nalazi na strani zakonodavca, to se tužitelj obratio tuženiku s prijedlogom da temeljem odredbi članka 186. a. ZPP, stranke zaključe izvansudsku nagodbu kojom će se počevši od 1. travnja 2018. na ime manje zaprimljenog iznosa mjesečne slobodne najamnine umanjenog za uplaćene mjesečne iznose zaštićenog najma, Republika Hrvatska istom obvezati isplatiti ukupan iznos od 112.902,83 kn, zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama, međutim tuženik nije prihvatio navedenu ponudu mirnog rješavanja spora.

1.3. Slijedom navedenog, tužitelj je predložio sudu da nakon provedenog postupka donese presudu kojom će naložiti tuženici da na ime manje zaprimljenog iznosa mjesečne najamnine dvosobnog stana u [adresa], u [adresa] , na II katu, ukupne površine 58 m2, smještenog u zgradi položenoj na čest. zgr. [katastarska čestica], ZU 70, K. O. [katastarska općina], isplati ukupan iznos od 112.903,83 kn sa pripadajućim zateznim kamatama tekućima na pojedine mjesečne iznose kako je navedeno u petitu tužbe, kao i da mu naknadi troškove postupka.

2. U odgovoru na tužbu, zaprimljenom pred ovim sudom dana 8. rujna 2021., tuženica osporava tužbu i tužbeni zahtjev, predlaže isti odbiti kao neosnovan, uz obvezu tužitelja da mu naknadi troškove postupka. Ističe prigovor zastare, pozivom na članak 220. Zakona o obveznim odnosnima, koji govori o samoj zastari prava iz kojeg proistječu povremene tražbine, navodeći da tužitelj i njegovi prednici nisu pokretali postupak protiv Republike Hrvatske unazad tri godine od dana ratifikacije Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i Protokola, slijedom čega da je zastarjelo i samo pravo potraživati naknadu štete, sukladno članku 327. st. 1. Zakona o obveznim odnosima.

2.1. Nadalje, tuženica ističe da iz dokumentacije koja prileži tužbi nije razvidan osnov stjecanja prava vlasništva predmetnog stana upravo tužitelja, odnosno da se ne vidi radi li se o izvornim vlasnicima kojima je samo oduzimanje izvršeno, nasljednicima, stjecanju darovanjem ili se eventualno radi o nekom drugom načinu stjecanja. Priloženi zk izvadak da se ne odnosi na stan koji je predmet tužbe, jer da je ZB Ante mal. ZBC (tužitelj) uknjižen na jedan peterosoban stan na sporednim prostorijama na drugom katu, istočna strana, dok da je u tužbi stan u vlasništvu tužitelja opisan kao dvosoban stan na drugom katu zgrade, 58 m2, da bi u priloženom Ugovoru o najmu stana bio naveden također dvosoban stan na drugom katu lijevo, slijedom čega da tužitelj nije ničim potkrijepio da je vlasnik stana koji je predmet ovog spora.

2.2. Zaključno, tuženica osporava i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, navodeći u bitnome da tako postavljena visina ne predstavlja odgovarajuću primjerenu najamninu (pravičnu naknadu), a kakvu je najamninu prihvatio Europski sud za ljudska prava, donoseći presudu Statileo protiv Hrvatske, obzirom da isti nije uzimao tržišnu vrijednost mjesečne najamnine za stan koji je bio predmet postupka, kao što to čini podnositelj u ovom postupku. Jednako tako, da svako ostvarivanje dobiti podliježe poreznoj obvezi, tako i dobit ostvarena iznajmljivanjem stanova na tržištu (porez na dohodak).

3. U daljnjem tijeku postupka, tužitelj navodi da je prigovor zastare neosnovan, da za ovaj postupak ne bi trebao biti značajan osnov stjecanja vlasništva već činjenica je li tužitelj bio vlasnik nekretnine u utuženom vremenskom razdoblju, a što da dokazuje priloženi vlasnički list. Nadalje, da je predmetni stan u naravi podiijeljen na dvije cjeline, s tim da najmoprimac koristi njegov južni dio, u površini od 58 m2, koji se sastoji od četiri prostorije (dvije sobe, kuhinje, kupaonice, WC i hodnika), kao što je to navedeno u potpisanom ugovoru o korištenju stana i izračunu zaštićene najamnine kojega je sačinio Grad Split dana 13. travnja 2021.

3.1. Međutim, neovisno o navedeno, tužitelj navodi ne krije činjenicu da je vlasništvo nad predmetnim stanom stekao prije četrdeset godina darovanjem od svoje pokojne bake. Nesporno je da se radi o besplatnom pravnom poslu i da je tužitelj znao da ga koristi zaštićeni najmoprimac, ali da u spisu nema dokaza koji bi potvrdio da je on, kao ni raniji vlasnik, pristao da nakon toga prima propisani iznos zaštićene najamnine umjesto tržišne najamnine. Tužitelj kao ni izvorni vlasnik, da nije mogao ne prihvatiti takav način njegovo korištenje od strane zaštićenog najmoprimca, uključujući propisan iznos mjesečnog zaštićenog najma koji mu se isplaćuje. To zakonsko rješenje da mu je nametnuto, kao i njegovom pravnom predniku - darovatelju, isključivo zahvaljujući tuženiku čija zakonodavna tijela počevši od 1996. godine predviđaju da osobe koje su u trenutku stupanja na snagu Zakona o najmu stanova uživale status nositelja stanarskog prava, silom zakona stječu status zaštićenog najmoprimca s obvezom plaćanja mjesečne zaštićene najamnine.

3.2. Ukoliko bi se i prihvatio ovakav način razmišljanja tuženika, da onda ni osobe koja se po smrti vlasnika stana koji se nalazi u sustavu zaštićenog najma, a koje također rješenjem o nasljeđivanju besplatno stječu vlasništvo nad takvom nekretninom priznaju da se u njoj nalazi zaštićeni najmoprimac i na to pristaju, jer ni oni nemaju drugog izbora, ne bi uživale pravo potraživanja razlika između tržišne i mjesečne zaštićene najamnine. Tužitelj nadalje navodi da je još 1976. godine otac tužitelja TB darovao svoj stan tužitelju, a kako otac tužitelja nema druge djece, da je jasno da je po zakonu njegov jedini nasljednik njegov sin i inicijator ovog postupka, ZB. Drugim riječima, da je sporno darovanje obavljeno prije stupanja na snagu odredbi Zakona o najmu stanova, između osoba koje su jedini zakonski nasljednici, a što da bi u svakom slučaju rezultiralo da predmetni stan postane vlasništvo tužitelja i bez prave formalne predaje stana u posjed nasljedniku, a zbog čega se taj oblik stjecanja, za razliku od darivanja, po tuženiku ne čini spornim, što da vodi do diskriminacije daroprimatelja, tužitelja, koji bi ionako taj stan dobio nasljeđivanjem.

3.3. Nadalje, glede osporavanja visine postavljenog tužbenog zahtjeva, tužitelj navodi da sve postojanje obveze na plaćanje poreza na dohodak ne može utvrđivati u okviru parničnog postupka, već da ona može uslijediti nakon što vlasnici nekretnine ostvare prihod po osnovi njenog korištenja. Kako u konkretnom slučaju zatraženo obvezno pravno potraživanje još nije ni potvrđeno kao pravomoćno, to da se tužitelj ne može a priori nametati porezna obveza jer da ovaj sud zakonski nije ovlašten o tome odlučivati jer se radi o problematici upravnog postupka koju uređuju odredbe zakona o porezu na dohodak, AU procesnom smislu odredbe zakona o općem upravnom postupku drugim riječima, da bi tužitelj tek po donošenju pravomoćne presude kojom se usvaja traženje tužitelja, nadležni ured porezne uprave mogao donijeti rješenje kojemu bi po tom osnovu razrezao porez na ostvareni dohodak od imovine.

4. U daljnjem tijeku postupka, tuženica dodatno ističe da je MB, osoba koja je u Ugovoru o najmu stana zaključenog između zaštićenog najmoprimca ĐB od 12. rujna 1997., vlasnik za cijelo stana u [adresa] u površini od 32,90 m2, smještenog u zgradi izgrađenoj na čest. zem. [katastarska čestica], K. O. [katastarska općina], te da je ĐB, zaštićeni najmoprimac, samo formalno prijavljena s prebivalištem na adresi [adresa], dok da joj je adresa boravišta zapravo na [adresa].

5. Podneskom zaprimljenim pred ovim sudom dana 31. listopada 2024., tužitelj je konačno specificirao tužbeno traženje na način da od tuženice na ime manje zaprimljenog iznosa mjesečne najamnine opisanog stana potražuje ukupan iznos od 19.466,97 eura sa pripadajućim zateznim kamatama tekućima na pojedine mjesečne iznose kako je navedeno u petitu uređenog tužbenog zahtjeva, kao i da mu naknadi troškove postupka sa zateznim kamatama tekućima od dana presuđenja do isplate.

6. Radi utvrđenja spornih, a za ovaj postupak odlučnih činjenica te radi pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja, sud je pročitao cjelokupnu dokumentaciju koja prileži spisu, i to: podataka o visini najma usporednih nekretnina sa internetskog portala (list 6-9); potvrde o izračunu zaštićene najamnine izdane od strane Grada Splita, Službe za gospodarenje gradskom imovinom, Odsjek za gospodarenje imovinom od 13.travnja 2021. (list 10-11); Izračun akontacija zaštićene najamnine (list 12); zk izvadak za čest. zgr. [katastarska čestica], ZU 70, K. O. [katastarska općina] (list 13-14); Ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom zaključen između tužitelja i ĐB , **.**.1997. (list 15-18); zahtjev za mirno rješenje spora od 17. svibnja 2021. (list 19- 21); obavijest ODO Split glede podnesenog zahtjeva od 8.srpnja 2021. (list 22- 23);dopis Ministarstva financija, Porezna uprava, Središnji ured od 9.ožujka 2021. (list 46-47); Ugovor o darovanju nekretnine „dne 18.lipnja 1976. „ (list 58-60); Ugovor o darovanju nekretnine „17.lipnja 1976.“ (list 62-65); rješenje Općinskog suda u Splitu broj Z-384/77 od 24.veljače 1977. (list 73); zk izvadak za čest. zem. [katastarska čestica], ZU 5918, K. O. [katastarska općina] (list 78-79); izvadak iz JRO MUP RH za ĐB (list 80); dopisa Ministarstva financija-Porezna uprava , Područni ured Split , Ispostava Split od 17.srpnja 2024. (list 126); dopisa Upravnog odjela za prostorno uređenje, graditeljstvo i obnovu , Odsjek za imovinsko-pravne poslove , stambeno zbrinjavanje i obnovu od 11.studenoga 2024. (list 141); dopisa Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine od 12.studenoga 2024. (list 174); Izjave ĐB od 5.studenoga 2024. (list 175-176), ovjerene od strane javnog bilježnika Mirjane Popovac pod brojem OV-8832/2024.

6.1. Nadalje, izveden je dokaz uviđajem na licu mjesta te saslušanjem svjedoka MB i tužitelja, u svojstvu parnične stranke.

7. Punomoćnik tužitelja i zz tuženice su popisali parnični trošak.

8. Nakon ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupnog provedenog postupka, u skladu s člankom 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23.; dalje: ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan.

9. Među strankama tijekom postupka nije bilo sporno da se tužitelj dana 17. svibnja 2021., dakle prije pokretanja ovog parničnog postupka, obratio tuženici sa zahtjevom za mirno rješavanje spora, čime je, u smislu članka 186.a. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22.,155/23.; dalje: ZPP), ispunjena procesna pretpostavka dopustivosti tužbe.

10. Predmet spora predstavlja zahtjev tužitelj spram tuženice za isplatom iznosa od 19.466,97 eura sa pripadajućim zateznim kamatama za vremensko razdoblje od travnja 2018. do travnja 2021., na ime naknade štete u vidu razlike između iznosa zaštićene najamnine i iznosa tržišne najamnine koji bi tužitelj ostvarivao za stan u njegovom vlasništvu, oznake čest. zgr. [katastarska čestica], suvlasnički dio s neodređenim omjerima etažno vlasništvo (E-3), ZU 70, K. O. [katastarska općina], anagrafske oznake [adresa], a koji stan je u režimu zaštićenog najma.

11. Tužitelj činjenični osnov tužbe temelji na tvrdnji da trpi štetu zbog ograničenja prava vlasništva te da postoji odštetna odgovornost države za naknadu štete koju trpi kao vlasnik stana opterećenog pravima zaštićene najmoprimke RB iz [adresa].

12. U predmetu Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP) u predmetu Statileo protiv Hrvatske (Zahtjev br. 12027/10. od 10. srpnja 2014.) podnositelj zahtjeva je tvrdio da nemogućnost naplate najamnine za najam stana koji koristi zaštićeni najmoprimac predstavlja povredu njegovih vlasničkih prava. ESLJP je utvrdio da je došlo do miješanja u vlasnička prava podnositelja zahtjeva jer zaštićeni najam ima za posljedicu niz ograničenja koja onemogućavaju najmodavce u ostvarivanju prava na korištenje njihove imovine, da je pravna osnova za to miješanje bio Zakon o najmu stanova što znači da je miješanje bilo previđeno zakonom i da su pravni propisi težili cilju koji je u općem interesu. Nadalje, ESLJP je utvrdio da u konkretnom slučaju nije postojala pravilna raspodjela socijalnog i financijskog tereta, da je na podnositelja zahtjeva stavljen nerazmjeran i pretjeran teret te da nije postignuta potrebna ravnoteža između općih interesa zajednice i zaštite vlasničkih prava podnositelja zahtjeva, čime je povrijeđen čl. 1. Protokola br. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" - MU 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06. i 2/10., dalje u tekstu: Konvencija). Nadalje, utvrđeno je da se temeljni problem zbog kojeg je utvrđena povreda Konvencije tiče zakonodavstva i da se proteže izvan pojedinačnog interesa podnositelja zahtjeva, radi čega smatra da Republika Hrvatska treba poduzeti odgovarajuće zakonodavne i druge opće mjere.

12.1. Iz navedene presude ESLJP-a proizlazi da hrvatske vlasti tijekom utuženog razdoblja nisu postigle potrebnu ravnotežu između općih interesa zajednice i zaštite vlasničkih prava podnositelja i da je zbog toga ESLJP u svojoj odluci Statileo protiv Republike Hrvatske podnositelju zahtjeva dosudio naknadu štete.

12.2.. Konvencija je prema članku 141. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" 56/90., 135/97., 08/98., 113/00., 124/00., 28/01., 41/01., 55/01., 76/10., 85/10., 5/14., dalje u tekstu: Ustav) iznad zakona po pravnoj snazi, a prema članku 5. Zakona o sudovima ("Narodne novine" broj 28/13., 33/15., 82/15. i 82/16.) sudovi sude i na temelju Ustava i međunarodnih ugovora.

13. Pored navedenog, tužena bi ne samo temeljem odluka ESLJP-a, već i na temelju članka 1045. stavak 1., kao i članak 8. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18. - dalje ZOO) kao i članka 4. stavak 2. Ustava Republike Hrvatske trebala naknaditi tužiteljici štetu koju trpi zbog činjenice što joj zaštićeni najmoprimac plaća iznimno nisku najamninu na temelju propisa tužene koje nije na odgovarajući način uskladio s pravima koje Ustav i međunarodne konvencije štite, prvenstveno pravo na mirno uživanje vlasništva.

14. Dakle, ovaj sud prihvaća argumentaciju tužitelja da sustav zaštićenog najma, uveden Zakonom o najmu stanova, kojim se vlasnicima stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci nameće teret stambenog zbrinjavanja zaštićenih najmoprimaca, predstavlja miješanje u pravo na mirno uživanje vlasništva koje vlasnicima nameće nerazmjeran i pretjeran teret, protivno odredbi čl. 1. Protokola 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (presuda Europskog suda za ljudska prava u predmetu Statileo protiv Hrvatske od 10. srpnja 2014.). Pri tome vlasnik stana ne treba dokazati da bi predmetnu nekretninu iznajmio i to za iznos tržišne najamnine jer se na taj način traži od vlasnika da dokaže nemoguće s obzirom na to da vlasnik zbog nametnutih ograničenja prava vlasništva nije ni mogao iznajmljivati predmetnu nekretninu, već je dovoljno dokazati visinu tržišne najamnine na istoj ili sličnoj lokaciji u utuženom razdoblju i visinu zaštićene najamnine na koju vlasnik ima pravo.

15. Tijekom postupka je kao sporno, cijeneći prigovore tuženice, valjalo utvrditi identifikaciju stana koji je predmet spora, zatim je li ugovor o darovanju temeljem kojega je tužitelj postao vlasnik stana ništetan, kao i visinu tužbenog traženja, obzirom da je tuženica iznijela prigovore i na visinu istoga.

16. Čitanjem zk izvatka za čest. zgr. [katastarska čestica], ZU 70, K. O. [katastarska općina], proizlazi da je tužitelj upisan kao vlasnik suvlasničkog dijela s neodređenim omjerima etažno vlasništvo (E- 3), za cijelo, u naravi jedan peterosobni stan sa sporednim prostorijama na II katu zgrade, istočna strana.

16.1. Čitanjem Ugovora o najmu stana sa zaštićenom najamninom od 12. rujna 1997., zaključenog između tužitelja kao vlasnika i ĐB kao najmoprimca, proizlazi da najmodavac daje najmoprimcu stan u [adresa], na II katu, lijevo, južni dio, koji se sastoji od četiri prostorije (2 sobe, kuhinje, WC sa kupatilom i hodnik), ukupne površine 58 m2, te da ugovorne strane ugovaraju zaštićenu najamninu utvrđenu na temelju Zakona o najmu stanova u iznosu od 65,00 kn mjesečno , sa dospijećem plaćanja najkasnije do 10. -tog u mjesecu z.u. Nadalje, čitanjem istog ugovora proizlazi da se navedenim stanom zajedno sa najmoprimcem može koristiti i MB, njezin sin, rođ. 1994. godine.

16.2. Čitanjem Izračuna mjesečne zaštićene najamnine na dan 13. travnja 2021., izdanog od strane Grada Splita, Služba za gospodarenje gradskom imovinom, Odsjek za gospodarenje imovinom, Klasa: 371-01/21-02/5, URbroj: 2181/01-12- 01/12-21-2 od 13. travnja 2021., proizlazi da se isti odnosi na stan u [adresa], najmoprimac: ĐB, površina stana: 58 m2, te da izračunata mjesečna najamnina iznosi 156,25 kn.

17. Tuženica je tijekom postupka osporavala identifikaciju stana odnosno vlasništvo stana koji je opisan u tužbi, navodeći u bitnome da je tužitelj uknjižen na jedan peterosobni stan sa sporednim prostorijama na drugom katu, istočna strana, dok da je u tužbi stan u vlasništvu tužitelja opisan kao dvosobni stan na drugom katu, 58 m2, da bi u priloženom Ugovoru o najmu stana bio naveden kao dvosoban stan na drugom katu, lijevo, južni dio. Drugim riječima, tuženica je kao sporno isticala identifikaciju stana unutar zgrade, i to u smislu radi li se o dijelu istog stana u ukupnoj površini od 110 m2, pa da bi predmet postupka bio samo stan odnosno njegov dio u ukupnoj površini 58 m2, ili bi se radilo o samostalnom stanu unutar zgrade koji bi imao ukupnu površinu od 58 m2, ali ne kao dio većeg stana.

18. Obzirom na navedene, sporne okolnosti, sud je tijekom postupka izveo dokaz uviđajem na licu mjesta predmetne nekretnine, prilikom čega je sud neposrednim zapažanjem utvrdio da predmetna nekretnina u naravi predstavlja stan na drugom katu zgrade, anagrafske oznake [adresa]. Na glavnim ulaznim vratima stana sa lijeve strane stoji natpis „312 Arhitektonska radionica“, a sa desne strane stoji natpis „Cega Frane“. Dolaskom na ulazna vrata stana, sud je utvrdio da se kroz centralna vrata ulazi u manji hodnik, iz kojega se dalje račvaju dvoja ulazna vrata za ulaz u dva odvojena stana, koja u naravi, dakle na terenu, predstavljaju dvije samostalne uporabne cjeline, i to sjeverni dio stana, koji je, prema navodima tužitelja, u mjesečnom tržišnom najmu te nije u sustavu zaštićenog najma, te južni dio stana koji je predmet prijepora u ovoj pravnoj stvari. Nadalje je utvrđeno kako je u trenutku uviđaja u predmetnom stanu bila prisutna prijateljica zaštićenog najmoprimca ĐB, koja je dopustila sudu i strankama pristup i pregled istoga, prilikom čega je utvrđeno da se stan sastoji od kuhinje, dvije sobe, hodnika i WC.

18.1. Iz stranačkog iskaza tužitelja u odnosu na navedeno, proizlazi da je riječ o jednom stanu ukupne površine od 110 m2 ili 115 m2, koji je u naravi podijeljen u dvije jedinice, a sjeverni dio nije ni predmet ovog postupka.

18.3. Iz navedenoga je sud kao nedvojbeno utvrdio da predmetni stan u vlasništvu tužitelja, a koji je u zk opisan kao „peterosobni stan sa sporednim prostorijama na II katu kuće“, u naravi, predstavlja dvije odvojene stambene cjeline, dakle da se radi o realnoj podjeli stana, kako o fizički izdvojenim cjelinama, tako i u vidu različitog načina korištenja, a upravo je južni dio istoga predmet zaštićenog najma, i to u ukupnoj površini od 58 m2, kako to uostalom proizlazi iz ugovora o najmu stana te Izračuna zaštićene najamnine.

19. Nadalje, tuženica je tijekom postupka isticala da bi darovni ugovor koji je zaključen između PB ud. ZB iz [adresa] kao darovateljice i UB pok. ZB (prednika tužitelja) kao daroprimca zaključen dana 18. lipnja 1976. , kao i ugovor kojim je tužitelj stekao vlasništvo nekretnine, bili ništetni, jer da je navedenim ugovorom stan koji je predmet ovog postupka darovan predniku tužitelja, time da ugovor nije bio u formi javnobilježničkog akta odnosno sudskog zapisnika, iako da se evidentno radilo o prijenosu prava vlasništva na nekretnini bez predaje posjeda. Tuženica nastavno ističe da provedba takvog ništetnog ugovora o zemljišnoj knjizi ne može značiti ujedno i njegovu konvalidaciju. Iako javnobilježnička služba u vrijeme zaključivanja predmetnog ugovora nije postojala, da je sudska praksa tražila da takvi ugovori budu zaključeni u formi sudskog zapisnika, a kako takav sudski zapisnik u ovom slučaju nije sačinjen, da ugovor nije proizveo pravni učinak.

19.1. Čitanjem priloženog Ugovora o darovanju nekretnine „U Splitu dne 18. lipnja 1976. godine“ između PB ud. ZB iz [adresa] kao darovatelja i UB pok. ZB iz [adresa] (oca tužitelja) kao daroprimatelja (list 58), proizlazi da darovatelj daruie svome sinu UB, koji darovanje prima, peterosobni stan sa sporednim prostorijama na --- katu istočna strana zgrade u [adresa], čest. zgr. [katastarska čestica] ZU 70 i čest. zgr. [katastarska čestica] ZU 3951, u stanju kako se sada nalazi sa svim pripacima i služnostima.; da ga uvodi u zakoniti i materijalni posjed nekretnina te ga ovlašćuje da bez njegovog daljnjeg sudjelovanja postigne u zemljišniku za K. O. [katastarska općina] upis prava vlasništva navedenog peterosobnog stana uz istovremeni izbris s imena darovatelja.

19.2. Nadalje, čitanjem ugovora o darovanju nekretnina „U Splitu, dne 17. lipnja 1976.“, zaključenog između UB pok. ZB iz [adresa], kao darovatelja i tužitelja ZBC zastupanog po majci i zz IB (list 62) proizlazi da darovatelj daruje svome sinu JB, koji prihvaća darovanje, peterosobni stan sa sporednim prostorijama na drugom katu istočna strana zgrade u [adresa], čest. zgr. [katastarska čestica] i čest. zem. [katastarska čestica] ZU 70, i čest.zgr. ZU 3951, sve KO [katastarska općina], u stanju u kakvom se sada nalazi sa svim služnostima, da darovatelj uvodi daroprimca u zakoniti i materijalni posjed nekretnine te ga ovlašćuje da bez njegova daljnjeg sudjelovanja zatraži i postigne u zemljišniku za KO [katastarska općina] upis prava vlasništva predmetnog stana na svoje ime i korist, uz istodobni izbris toga prava sa imena i koristi darovatelja.

19.3. Čitanjem rješenja ovog suda broj Z- 384/77 od 24. veljače 1977., proizlazi da su navedeni ugovori provedeni u zemljišnoj knjizi za K. O. [katastarska općina], te je tužitelj , mal. GBC, upisan kao vlasnik opisane nekretnine.

20. Obzirom na vrijeme zaključenja navedenih ugovora (1976. godine), kao mjerodavno materijalno pravo primjenjuje se pravna pravila iz paragrafa 943. Općeg građanskog zakonika (dalje: OGZ), koja su se primjenjivala od 2. studenoga. 1946. godine do 1. rujna 1980.g., a koji je ovdje za primijeniti na temelju Zakona o načinu primjene pravnih pravila donesenih prije 6. travnja 1941. (Narodne novine br. 73/91).

21. Tijekom postupka među strankama nije bilo sporno da se predmetni stan nalazi u režimu zaštićenog najma te da je prije ĐB, zaštićeni najmoprimac bio njezin otac ŽB (čije ime i stoji na ulaznim vratima stana), odnosno tužitelj nije ni tvrdio da je prilikom zaključenja navedenih ugovora o darovanju (1976. godine) došlo do prave predaje u posjed (u stranačkom iskazu navodi da su u predmetnom stanu oduvijek živjeli zaštićeni najmoprimci) .

22. Iz odredbe paragrafa 943. OGZ, proizlazi da je za valjanost ugovora o darovanju bez prave predaje potreban pisani oblik, a prema pravnom pravilu iz odredbe paragrafa 52. Zakona o javnim bilježnicima (notarima) iz 1930., za valjanost ugovora o darovanju bez prave predaje tražio oblik javnobilježničkog akta, s tim da je sudska praksa zauzela stav da oblik javnobilježničkog akta zamjenjuje oblik sudskog zapisnika.

23. Prema shvaćanju ovog suda, ugovor o darovanju treba biti sačinjen u obliku sudskog zapisnika odnosno javnobilježničkog akta, a kad ugovor o darovanju nije sačinjen u tome obliku, njegov nedostatak može nadomjestiti samo prava predaja stvari, a ne i uknjižba u zemljišne knjige (istovjetno pravno shvaćanje izraženo je i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-x 175/14-2 od 24. rujna 2014., Rev-x 138/15-3 od 17. lipnja 2015.i Rev 2759/11-4 od 18. prosinca 2012.).

24. Iz citiranih odluka, a s obzirom na to da je odredbom čl. 52. st. 1. t. 4. Zakona o javnim bilježnicima iz 1930. bilo propisano da je za valjanost ugovora o darovanju bez prave predaje potreban oblik javnobilježničkog akta, a Odlukom AVNOJ-a od 17. studenoga 1944. ukinuta je javnobilježnička služba i javnobilježnički su poslovi prešli u nadležnost sudova, proizlazi i shvaćanje da je do stupanja na snagu ZJB-a za valjanost ugovora o darovanju bez prave predaje potreban oblik sudskog zapisnika.

25. Nadalje, člankom 103. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine, broj: 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, 35/05.; dalje: ZOO), koji je ovdje za primijeniti, bilo je propisano da je ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima te moralu društva ništav je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon o određenom slučaju ne propisuje što drugo.

26. Obzirom da citirani Ugovori o darovanju iz 1976. godine, kojima je prednik tužitelja, njegov otac, darovanjem od PB ud GBC, stekao vlasništvo predmetnog stana i koji je daljnjim raspolaganjem (Ugovorom o darovanju) otuđio tužitelju i temeljem kojih je tužitelj ishodio uknjižbu prava vlasništva na svoje ime, nisu zaključeni u formi sudskog zapisnika, a tijekom postupka je utvrđeno da nije došlo do prave predaje nekretnine predniku tužitelja, kao ni tužitelju, razvidno je da su isti, u smislu citiranih odredbi, ništetni.

27. U odnosu na navode tužitelja da bi svakako naslijedio predmetnu nekretninu jer nema braće ni sestara, istome je za navesti da tužitelj tijekom postupka nije u spis predmeta dostavio rješenje o nasljeđivanju iz kojega bi bilo razvidno da je njegov otac jedini nasljednik iza smrti bake, a niti je dostavio bilo koju ispravu/ugovor iz koje bi bilo razvidno da mu je otac pravnim poslom ustupio tražbinu s osnova zaštićene najamnine predmetnog stana.

28. Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-301/2024-3 od izrazio je slijedeće pravno shvaćanje:

"U postupcima radi naknade štete nastale zbog nerazmjernog ograničenja prava vlasništva na stanu u zaštićenom najmu u visini razlike između iznosa zaštićene najamnine i tržišne najamnine, a u kojima postupcima je utvrđeno da je osnova stjecanja vlasništva ugovor o darovanju stana bez prave predaje stvari koji nije bio sklopljen u propisanom obliku, tužitelj u svrhu dokazivanja svojeg prava vlasništva, odnosno aktivne legitimacije u sporu, treba dokazati da je došlo do prave predaje darovane stvari."

29. Slijedom iznijetog, ovaj sud je stava da tužitelj nije aktivno legitimiran na potraživanja s osnova naknade štete u vidu razlike između tržišne najamnine i zaštićene najamnine predmetnog stana, obzirom da su ugovori o darovanju temeljem kojega su on i njegov prednik stekli vlasništvo nekretnine ništetni, čime je izostala jedna od pretpostavki stjecanja vlasništva, a posljedično je izostala i aktivna legitimacija u ovoj pravnoj stvari, koja podrazumijeva da je aktivno legitimiran oštećenik stvarni i pravni vlasnik stana u odnosu na koji tvrdi da trpi nerazmjerno ograničenje vlasništva.

30. Stoga je tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen te je odlučeno kao u točki I. izreke.

31. Nakon što je odlučeno o glavnoj stvari, valjalo je donijeti odluku i o troškovima postupka.

32. Odluka o troškovima postupka temelji se na članku 154. st. 1. ZPP i članku 164. obzirom na navedene odredbe, tužitelj, koji je izgubio parnicu, dužan je tuženici u cijelosti naknaditi troškove postupka.

33. Prilikom određivanja visine troškova uzeta je u obzir vrijednost predmeta spora u iznosu od 19.466,97 eura kao konačno postavljenog tužbenog zahtjeva, te Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 138/23.; dalje: Tarifa), prema kojoj vrijednost 1 boda iznosi 2,00 EUR (Tbr. 54 Tarife).

34. S obzirom na odredbe Tarife kao i postavljeni zahtjev za naknadu troškova, tuženici su, kao potrebni za svrhovito vođenje parnice, priznati troškovi po osnovi odvjetničkog zastupanja i to za:

-sastav odgovora na tužbu od 8. rujna 2021. (Tbr 8/1 Tarife), iznos od 500,00 eura;

-sastav podneska od 21. listopada 2021. (Tbr 8/1 Tarife), iznos od 500,00 eura;

- zastupanje na ročištu od 25. travnja 2024. (Tbr. 9/1 Tarife), iznos od 500,00 eura;

-zastupanje na ročištu od 17. srpnja 2024. (Tbr 9/1 Tarife), iznos od 500,00 eura;

-zastupanje na ročištu od 4. studenoga 2024. (Tbr 9/1 Tarife), iznos od 500,00 eura;

-sastav podneska od 7. studenoga 2025. (Tbr 8/1 Tarife), iznos od 500,00 eura,

-zastupanje na ročištu od 24. veljače 2025. (Tbr 9/1 Tarife), iznos od 500,00 eura, ukupni iznos od 3.500,00 eura.

35. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki II. izreke.

U Splitu, 7. travnja 2025.

Sutkinja:

Ivana Jukić

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (za stranku koja je bila uredno obaviještena o tom ročištu) odnosno od dana dostave prijepisa presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o tom ročištu). Žalba se podnosi Općinskom sudu u Splitu, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud Republike Hrvatske.

DNA:

- tužitelju po punomoćniku

- tuženici (na spis broj P-DO-334/2021)

- u spis