REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U BJELOVARU

STALNA SLUŽBA U KRIŽEVCIMA

48260 KRIŽEVCI

Ivana Zakmardija Dijankovečkog 14

Poslovni broj: P-111/2022-35

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru – Stalna služba u Križevcima po sucu Miroslavu Lovrekoviću, rješavajući u pravnoj stvari tužitelja ĐV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Ines Bilandžić Arbutina odvjetnici iz Garešnice, protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. Rijeka, Jadranski trg 3/a, OIB: 23057039320 zastupani po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. odvjetnici iz Zagreba, radi ništetnosti i isplate, nakon javne i glavne rasprave zaključene 10. ožujka 2025. godine u nazočnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja, a u odsutnosti tuženika, 7. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe točke 2. i 7. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51401652-5103638059 koji su dana 01.08.2007. u Garešnici sklopili tužitelj ĐV , [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] kao korisnik kredita i tuženik ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d., Jadranski Trg 3/a Rijeka, OIB 23057039320, u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula, da je ništetna i bez pravnog učinka odredba točke 8. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu sa važećim odlukama Banke, da je ništetna i bez pravnog učinka odredba točke 10. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i naknada za slučaj prijevremenog povrata kredita.

II Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu koji glasi: "Nalaže se tuženiku: ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d. Rijeka, Jadranski trg 3/a, OIB 23057039320 da tužitelju ĐV, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], na ime razlike zbog promjene kamatne stope u roku od 15. dana isplati iznos od 570,68 EUR/ 4.299,76 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom u visini kamatne stope iz članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima uvećane za tri postotna poena koja se obračunava na iznos od 11,63 EUR/87,61 kn od 02.05.2009., na iznos od 11,60 EUR/87,43 kn od 02.06.2009., na iznos od 11,58 EUR/87,25 kn od 07.07.2009., na iznos od 3,78 EUR/28.48 kn od 02.08.2009., na iznos od 7,77 EUR/58,51 kn od 07.08.2009., na iznos od 11,53 EUR/86,85 kn od 06.09.2009., na iznos od 11,50 EUR/86,68 kn od 06.10.2009., na iznos od 11,47 EUR/86,45 kn od 06.11.2009., na iznos od 11,44 EUR/86,22 kn od 06.12.2009., na iznos od 11,41 EUR/86,00 kn od 06.01.2010., na iznos od 11,39 EUR/85,83 kn od 06.02.2010., na iznos od 11,36 EUR/85,57 kn od 06.03.2010., na iznos od 11,33 EUR/85,35 kn od 03.04.2010., na iznos od 11,30 EUR/85,10 kn od 06.05.2010., na iznos od 11,27 EUR/84,90 kn od 02.06.2010., na iznos od 11,23 EUR/84,63 kn od 02.07.2010., na iznos od 2,01 EUR/15,15 kn od 02.08.2010., na iznos od 9,19 EUR/69,23 kn od 03.08.2010., na iznos od 11,16 EUR/84,10 kn od 07.09.2010., na iznos od 11,13 EUR/83,88 kn od 06.10.2010., na iznos od 11,10 EUR/83,61 kn od 06.11. 2010., na iznos od 11,06 EUR/83,34 kn od 07.12.2010.,na iznos od 11,02 EUR/83,04 kn od 06.01.2011., na iznos od 10,99 EUR/82,77 kn od 06.02.2011., na iznos od 10,95 EUR/82,48 kn od 06.03.2011., na iznos od 10,91 EUR/82,19 kn od 02.04.2011., na iznos od 10,87 EUR/81,92 kn od 02.05.2011., na iznos od 10,83 EUR/81,62 kn od 04,06,2011., na iznos od 10,79 EUR/81,27 kn od 06.07.2011., na iznos od 10,75 EUR/80,99 kn od 05.08.2011., na iznos od 10,71 EUR/80,68 kn od 06.09.2011., na iznos od 10,66 EUR/80,35 kn od 06.10.2011., na iznos od 6,98 EUR/52,60 kn od 06.11.2011., na iznos od 6,95 EUR/52,33 kn od 06.12.2011., na iznos od 6,92 EUR/52,11 kn od 06.01.2012., na iznos od 6,88 EUR/ 51,84 kn od 07.02.2012., na iznos od 6,85 EUR/51,62 kn od 06.03.2012., na iznos od 6,82 EUR/51,39 kn od 06.04.2012., na iznos od 6,78 EUR/51,12 kn od 06.05.2012., na iznos od 6,75 EUR/50,88 kn od 06.06.2012., na iznos od 6,71 EUR/50,58 kn od 06.07.2012., na iznos od 6,68 EUR/50,32 kn od 04.08.2012., na iznos od 6,65 EUR/50,11 kn od 06.09.2012., na iznos od 6,61 EUR/49,80 kn od 06.10.2012., na iznos od 6,57 EUR/49,54 kn od 06.11.2012., na iznos od 6,54 EUR/49,27 kn od 06.12.2012., na iznos od 6,50 EUR/48,96 kn od 06.01.2013., na iznos od 6,46 EUR/48,67 kn od 06.02.2013., na iznos od 6,42 EUR/48,37 kn od 06.03.2013., na iznos od 6,38 EUR/48,06 kn od 06.04.2013., na iznos od 6,34 EUR/47,78 kn od 04.05.2013., na iznos od 6,30 EUR/47,45 kn od 06.06.2013., na iznos od 6,26 EUR/47,18 kn od 06.07.2013., na iznos od 6,22 EUR/46,87 kn od 03.08.2013., na iznos od 6,17 EUR/46,52 kn od 06.09.2013., na iznos od 6,13 EUR/46,16 kn od 05.10.2013., na iznos od 6,09 EUR/45,85 kn od 07.11.2013., na iznos od 6,04 EUR/45,52 kn od 06.12.2013., na iznos od 6,00 EUR/45,17 kn od 04.01.2014.,na iznos od 5,95 EUR/44,81 kn od 06.02.2014., na iznos od 5,90 EUR/44,47 kn od 06.03.2014., na iznos od 5,85 EUR/44,11 kn od 05.04.2014., na iznos od 5,80 EUR/43,72 kn od 06.05.2014., na iznos od 5,76 EUR/43,41 kn od 06.06.2014., na iznos od 5,71 EUR/43,05 kn od 05.07.2014., na iznos od 5,61 EUR/42,25 kn od 05.08.2014., na iznos od 5,55 EUR/41,80 kn od 06.09.2014., na iznos od 5,50 EUR/41,43 kn od 04.10.2014., na iznos od 5,45 EUR/41,05 kn od 06.11.2014., na iznos od 1,87 EUR/14,08 kn od 11.11.2014., pa sve do isplate."

III Nalaže se tuženiku: ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d. Rijeka, Jadranski trg 3/a, OIB 23057039320 da tužitelju ĐV, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], na ime razlike zbog promjene tečaja CHF u roku od 15. dana isplati iznos od 7.745,36 EUR/58.357,41 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom u visini kamatne stope iz članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima uvećane za tri postotna poena koja se obračunava na iznos od 2,56 EUR/19,28 kn od 02.02.2008., na iznos od 4,75 EUR/35,79 kn od 02.03.2008., na iznos od 6,91 EUR/52,09 kn od 02.04.2008., na iznos od 1,84 EUR/13,85 kn od 02.05.2008., na iznos od 0,43 EUR/3,23 kn od 02.06.2008., na iznos od 1,84 EUR/13,84 kn od 02.07.2008., na iznos od 0,13 EUR/0,99 kn od 06.07.2008., na iznos od 0,01 EUR/0,07 kn od 06.09.2008., na iznos od 2,56 EUR/19,28 kn od 02.10.2008., na iznos od 0,10 EUR/0,74 kn od 07.10.2008., na iznos od 15,75 EUR/118,69 kn od 02.11.2008., na iznos od 0,91 EUR/6,85 kn od 06.11.2008. , na iznos od 4,70 EUR/35,43 kn od 02.12. 2008., na iznos od 1,96 EUR/14,73 kn od 06.12.2008., na iznos od 18,98 EUR/143,03 kn od 02.01.2009., na iznos od 19,80 EUR/149,19 kn od 02.02.2009., na iznos od 1,39 EUR/10,50 kn od 02.03.2009., na iznos od 19,94 EUR/150,21 kn od 06.03.2009., na iznos od 18,16 EUR/136,84 kn od 02.04.2009., na iznos od 18,80 EUR/141,64 kn od 02.05.2009., na iznos od 9,55 EUR/71,96 kn od 02.06.2009., na iznos od 6,72 EUR/50,60 kn od 06.06.2009., na iznos od 14,79 EUR/111,44 kn od 07.07.2009., na iznos od 0,30 EUR/2,24 kn od 02.08.2009., na iznos od 13,95 EUR/105,12 kn od 07.08.2009., na iznos od 15,68 EUR/118,12 kn od 06.09.2009., na iznos od 2,00EUR/15,04 kn od 02.10.2009., na iznos od 12,24 EUR/92,22 kn od 06.10.2009., na iznos od 14,70 EUR/110,75 kn od 06.11.2009., na iznos od 0,24 EUR/1,84 kn od 02.12.2009., na iznos od 15,61,EUR/117,63 kn od 06.12.2009., na iznos od 18,47 EUR/139,14 kn od 06.01.2010., na iznos od 0,45 EUR/3,40 kn od 02.02.2010., na iznos od 21,06 EUR/158,67 kn od 06.02.2010., na iznos od 0,49 EUR/3,70 kn od 02.03.2010., na iznos od 20,64 EUR/155,48 kn od 06.03.2010., na iznos od 1,83 EUR/13,80 kn od 02.04.2010., na iznos od 2,70 EUR/20,33 kn od 03.04.2010., na iznos od 12,82 EUR/ 96,56 kn od 08.04.2010., na iznos od 8,34 EUR/62,87 kn od 09.04.2010., na iznos od 0,03 EUR/0,23 kn od 02.05.2010., na iznos od 25,05 EUR/188,77 kn od 06.05.2010., na iznos od 26,17 EUR/197,15 kn od 02.06.2010., na iznos od 3,31 EUR/24,96 kn od 02.07.2010., na iznos od 33,86 EUR/255,11 kn od 06.07.2010., na iznos od 0,41 EUR/3,11 kn od 02.08.2010., na iznos od 36,11 EUR/272,06 kn od 03.08.2010., na iznos od 2,71 EUR/20,39 kn od 02.09.2010., na iznos od 41,88 EUR/315,53 kn od 07.09.2010., na iznos od 0,59 EUR/4,45 kn od 02.10.2010., na iznos od 40,15 EUR/302,49 kn od 06.10.2010., na iznos od 1,02 EUR/7,71 kn od 02.11.2010., na iznos od 34,82 EUR/262,34 kn od 06.11.2010., na iznos od 1,10 EUR/8,27 kn od 02.12.2010., na iznos od 46,81 EUR/352,69 kn od 07.12.2010., na iznos od 1,04 EUR/7,85 kn od 02.01.2011., na iznos od 56,40 EUR/424,92 kn od 06.01.2011., na iznos od 51,11 EUR/385,07 kn od 06.02.2011., na iznos od 0,70 EUR/5,27 kn od 26.02.2011., na iznos od 3,12 EUR/23,54 kn od 02.03.2011., na iznos od 48,07 EUR/362,16 kn od 06.03.2011., na iznos od 50,16 EUR/377,94 kn od 02.04.2011., na iznos od 9,03 EUR/68,02 kn od 02.05.2011., na iznos od 43,29 EUR/326,18 kn od 06.05.2011., na iznos od 67,58 EUR/509,16 kn od 04.06.2011., na iznos od 0,84 EUR/6,32 kn od 02.07.2011., na iznos od 61,57 EUR/463,93 kn od 06.07.2011., na iznos od 1,76 EUR/13,22 kn od 02.08.2011., na iznos od 89,30 EUR/672,83 kn od 05.08.2011., na iznos od 0,95 EUR/7,15 kn od 02.09.2011., na iznos od 91,43 EUR/688,91 kn od 06.09.2011., na iznos od 18,01 EUR/135,67 kn od 02.10.2011., na iznos od 50,46 EUR/380,19 kn od 06.10.2011., na iznos od 1,85 EUR/13,95 kn od 02.11.2011., na iznos od 65,28 EUR/491,86 kn od 06.11.2011., na iznos od 1,84 EUR/13,87 kn od 02.12.2011., na iznos od 62,52 EUR/471,06 kn od 06.12.2011., na iznos od 1,89 EUR/14,24 kn od 02.01.2012., na iznos od 67,38 EUR/507,70 kn od 06.01.2012., na iznos od 0,62 EUR/4,64 kn od 02.02.2012., na iznos od 72,43 EUR/545,73 kn od 07.02.2012., na iznos od 2,03 EUR/15,33 kn od 02.03.2012., na iznos od 70,63 EUR/532,20 kn od 06.03.2012., na iznos od 57,41 EUR/432,57 kn od 06.04.2012., na iznos od 13,05 EUR/98,34 kn od 08.04.2012., na iznos od 71,12 EUR/535,86 kn od 06.05.2012., na iznos od 1,28 EUR/9,67 kn od 02.06.2012., na iznos od 71,71 EUR/540,28 kn od 06.06.2012., na iznos od 71,08 EUR/535,53 kn od 06.07.2012., na iznos od 72,09 EUR/543,13 kn od 04.08.2012., na iznos od 0,59 EUR/4,41 kn od 02.09.2012., na iznos od 69,43 EUR/523,09 kn od 06.09.2012., na iznos od 1,76 EUR/13,23 kn od 02.10.2012., na iznos od 66,68 EUR/502,40 kn od 06.10.2012., na iznos od 2,40 EUR/18,06 kn od 02.11.2012., na iznos od 68,49 EUR/516,06 kn od 06.11.2012., na iznos od 69,61 EUR/524,50 kn od 06.12.2012., na iznos od 71,43 EUR/538,21 kn od 06.01.2013., na iznos od 67,58 EUR/509,21 kn od 06.02.2013., na iznos od 0,13 EUR/0,99 kn od 06.02.2013., na iznos od 69,35 EUR/522,53 kn od 06.03.2013., na iznos od 72,00 EUR/542,48 kn od 06.04.2013., na iznos od 1,63 EUR/12,29 kn od 02.05.2013., na iznos od 67,85 EUR/511,19 kn od 04.05.2013., na iznos od 63,68 EUR/479,77 kn od 06.06.2013., na iznos od 0,42 EUR/3,17 kn od 19.06.2013., na iznos od 0,11 EUR/0,83 kn od 02.07.2013., na iznos od 64,69 EUR/487,40 kn od 06.07.2013., na iznos od 0,64 EUR/4,82 kn od 02.08.2013., na iznos od 64,70 EUR/487,48 kn od 03.08.2013., na iznos od 67,08 EUR/505,42 kn od 06.09.2013., na iznos od 68,62 EUR/517,05 kn od 05.10.2013., na iznos od 1,17 EUR/8,79 kn od 18.10.2013., na iznos od 0,02 EUR/0,16 kn od 02.11.2013., na iznos od 69,43 EUR/523,09 kn od 07.11.2013., na iznos od 0,11 EUR/0,84 kn od 02.12.2013., na iznos od 70,38 EUR/530,26 kn od 06.12.2013., na iznos od 69,58 EUR/524,23 kn od 04.01.2014., na iznos od 0,23 EUR/1,76 kn od 02.02.2014., na iznos od 71,83 EUR/541,19 kn od 06.02.2014., na iznos od 1,74 EUR/13,11 kn od 02.03.2014., na iznos od 71,25 EUR/536,80 kn od 06.03.2014., na iznos od 72,13 EUR/543,46 kn od 05.04.2014., na iznos od 1,21 EUR/9,14 kn od 02.05.2014., na iznos od 69,52 EUR/523,76 kn od 06.05.2014., na iznos od 21,81 EUR/164,35 kn od 02.06.2014., na iznos od 47,98 EUR/361,50 kn od 06.06.2014., na iznos od 1,06 EUR/7,97 kn od 02.07.2014., na iznos od 69,84 EUR/526,23 kn od 05.07.2014., na iznos od 72,72 EUR/547,90 kn od 05.08.2014., na iznos od 74,27 EUR/559,59 kn od 06.09.2014., na iznos od 0,00 EUR/0,02 kn od 02.10.2014., na iznos od 74,40 EUR/560,55 kn od 04.10.2014., na iznos od 0,61 EUR/4,57 kn od 02.11.2014., na iznos od 75,19 EUR/566,48 kn od 06.11.2014., na iznos od 371,63 EUR/2.800,07 kn od 11.11.2014., na iznos od 95,30 EUR/718,01 kn od 11.11.2014., na iznos od 446,58 EUR/3.364,78 kn od 11.11.2014., na iznos od 643,26 EUR/4.846,65 kn od 11.11.2014., na iznos od 702,51 EUR/5.293,04 kn od 11.11.2014., na iznos od 1.605,08 EUR/12.093,45 kn od 11.11.2014., na iznos od 8,54 EUR/64,37 kn od 11.11.2014. pa sve do isplate,

IV Nalaže se tuženiku: ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d. Rijeka, Jadranski trg 3/a, OIB 23057039320 da tužitelju ĐV, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], na ime neopravdano naplaćene ulazne naknade (za obradu zahtjeva i odobravanje kredita) u roku od 15. dana isplati iznos od 394,88 EUR/2.975,20 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom u visini kamatne stope iz članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima uvećane za tri postotna poena koja se obračunava od 09. 08. 2007., pa sve do isplate.

V Nalaže se tuženiku: ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d. Rijeka, Jadranski trg 3/a, OIB 23057039320 da tužitelju ĐV, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], na ime troškova ovog parničnog postupka plati iznos od 4.588,81 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom obračunatom od donošenja prvostupanjske presude tj. 7. travnja 2025. pa sve do isplate.

Obrazloženje

1. Tužitelj je protiv tuženika podnio tužbu dana 8. veljače 2022. godine u kojoj navodi da je kao korisnik kredita s tuženikom dana 01.08.2007. sklopio Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51401652-5103638059 za iznos kredita od 27.000,00 CHF u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj ( točka 2. Ugovora) uz povrat kredita u 150 mjesečnih anuiteta primjenom valutne klauzule za iznos kredita, sve kamate, naknade i druge troškove po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke (točka 7. Ugovora) sa ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom sukladno važećim odlukama Banke uz kamatu koja u trenutku ugovaranja iznosi 8,250 % godišnje, obračunava se primjenom proporcionalne metode (točka 8. Ugovora). Točka 10. Ugovora sadrži odredbu o pravu Banke na naplatu naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini od 2,5 % iznosa kredita, kao i odredbu o pravu Banke na naplatu jednokratne naknade za slučaj prijevremenog povrata kredita sukladno odlukama Banke važećim u trenutku prijevremenog povrata. Prilikom zaključenja Ugovora, o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi se nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj, suprotno načelu savjesnosti i poštenja bio u potpunosti informiran o svim parametrima bitnim za donošenje odluke koji se tiču valutne klauzule osobito tečaja CHF i promjenjive kamatne stope a što je izazvalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka. Presudom Visokog trgovačkog suda RH u predmetu broj Pž-6632/2017-10 od 14.lipnja 2018. pravomoćno je proglašena nepoštenom i ništetnom valutna klauzula vezana uz švicarski franak obzirom da je u tom dijelu potvrđena prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/12 od 4.srpnja 2013. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. postala je pravomoćna u pogledu ništetnosti i nedopuštenosti odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi dana 13.lipnja 2014. kada je donesena drugostupanjska presuda Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13-4 kojom je u tom dijelu potvrđena prvostupanjska presuda. Erste&Steiermarkische bank je bila trećetužena u kolektivnom sporu koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod brojem P-141/12 , a vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu s tužiteljem je obuhvaćeno izrekom presude u kolektivnom sporu. U smislu odredba članka 502. c Zakona o parničnom postupku a u vezi članka 502. a stavak 1. istog Zakona, kao i temeljem odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača citirane odluke vezuju Sud i u ovoj parnici. (Rev-3142/2018-2 od 19.ožujka 2019.) U presudi i rješenju broj Rev- 2245/17-2 od 2.ožujka 2018. Vrhovni sud RH je zauzeo stav da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe članka 241. Zakona o obveznim odnosima te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Tužitelj je prijevremeno u cijelosti otplatio kredit dana 10.11.2014. Tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/1012 podnesena je 4.travnja 2012., kada je prekinuta zastara, dočim je presuda u tom predmetu u odnosu na valutnu klauzulu postala pravomoćna dana 14.lipnja 2018. Pored toga Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela od 30.siječnja 2020. je zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojemu su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323 stavak 1. ZOO/05 kao posljedice ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Spomenute sudske odluke od utjecaja su na pravni položaj tužitelja u ovom sporu utoliko što se njima implicira da je tužitelj preplatio svoju kreditnu obvezu pridržavajući se u cijelosti svih ništetnih ugovornih odredaba. Tuženik je tužitelju naplatio i tzv. ulaznu naknadu ( za obradu zahtjeva i odobravanje kredita ) i naknadu za prijevremenu otplatu kredita, i to temeljem ništetne ugovorne odredbe iz točke 10. stavak 1 i 2. Ugovora o kreditu o kojoj se nije moglo pregovarati a prouzročila je značajnu neravnotežu prava i obveza na štetu tužitelja kao potrošača. Ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli dovode do ništetnosti čitavog Ugovora o kreditu obzirom da je ništetnim ugovornim odredbama o valutnoj klauzuli definiran predmet ugovora odnosno visina kredita, dočim je ništetnim ugovornim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi određena cijena. Radi se o bitnim sastojcima tog pravnog posla bez kojih pravni posao ne može postojati. O tome je Sud Europske unije u predmetima C- 118/17 (Đ) i C-260/18 (N). Tužitelj od tuženika nije dobio dokumentaciju po kreditu broj 2402006-1031262160 / 51401652-5103638059 temeljem koje bi bilo moguće provesti preliminarno vještačenje i izračunati visinu tužiteljeve tražbine, čime su ispunjene pretpostavka iz članka 186. b stavak 3. Zakona o parničnom postupku za određivanje tužbenog zahtjeva tek nakon što tuženik dostavi potrebne podatke, odnosno nakon što se provede vještačenje. Potražuje trošak.

2. U odgovoru na tužbu od 17. ožujka 2022. godine tuženik je naveo da tužitelj predmetnom tužbom zahtijeva da se utvrde ništetnim odredbe Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu, promjenu kamatne stope sukladno važećim odlukama Banke, naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita te na naknadu za slučaj prijevremenog povrata kredita te s navedenih osnova zahtijeva isplatu navodno preplaćenih iznosa zajedno s pripadajućom zateznom kamatom na pojedinačne iznose do isplate koji će biti utvrđeni nakon provođenja vještačenja. Tuženik u cijelosti spori osnovanost postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja i to s više osnova, koje će u nastavku iznijeti, dok će se u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva tuženik očitovati kada tužitelj postavi tužbeni zahtjev. Prije upuštanja u raspravu povodom ove pravne stvari, tuženik skreće pozornost sudu na sljedeće. U ovoj pravnoj stvari tužitelj zahtijeva da sud tuženiku nalaži da dostavi dokumentaciju koja se odnosi na Ugovor o kreditu te da se tuženiku naloži isplata tužitelju iznosa čiju će visinu tužitelj odrediti nakon što tuženik dostavi svu dokumentaciju potrebnu za provođenje financijsko knjigovodstvenog vještačenja. Međutim, institut stupnjevitih tužbi koristi se u situacijama u kojima tužitelj nije u stanju postaviti procesno dopustiv tužbeni zahtjev, u vidu njegove određenosti, a iz razloga jer tuženik ili ne želi položiti račun ili iz razloga što mu tuženik ne želi dati podatke kojima raspolaže. Odredba članka 186.b, Zakon o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14; dalje u tekstu: ZPP), tako izričito navodi situacije kada je tužitelju dopušteno odstupiti od općih pravila o sadržaju tužbe i tužbenog zahtjeva, odnosno situacije u kojima je dopušteno postaviti stupnjeviti tužbeni zahtjev, ali i obvezuje tužitelja da jasno (ne samo) naznači postojanje tih razloga, već da iste i dokaže. K tome, prema odredbi članka 186. ZPP-a pravilno (precizno, potpuno i određeno) postavljeni tužbeni zahtjev procesna je pretpostavka za meritorno suđenje te se nepotpun i neodređen zahtjev ne može materijalnopravno presuditi, već stranku treba pozvati na odgovarajući ispravak, a u slučaju izostanka propisanog postupka primijeniti sankciju iz članka 109. stavka 4. ZPP-a. Tuženik ističe da je dana 10. lipnja 2015. godine zaprimio tužiteljev zahtjev za dostavom dokumentacije te je istom zahtjevu i udovoljio i to dostavom dokumentacije uz dopis od 19. lipnja 2015. godine. Imajući u vidu sve navedeno, tuženik prvenstveno smatra da tužba nije dopuštena, a podredno da tužba nije uredna. Shvaćanje da stupnjevita tužba nije dopuštena u slučaju kada je tuženik već dostavio svu potrebnu dokumentaciju za postavljenje određenog tužbenog zahtjeva proizlazi i iz rješenja Županijskog suda u Zagrebu, poslovnog broja Gž-2770/2020 od dana 16. prosinca 2020. godine. Dok Općinski sud u Zadru u rješenju poslovnog broja P-153/2020 od 24. veljače 2020. godine odlučuje da se tužbeni zahtjev za isplatu smatra povučenim, jer da tužba treba sadržavati određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja, te da je pravilno postavljeni tužbeni zahtjev procesna pretpostavka za meritorno suđenje, a kako tužitelj nakon što je upozoren na posljedice iz odredbe članka 109. stavka 4. ZPP-a, nije u ostavljenom roku postupio po nalogu suda, isti se tužbeni zahtjevi smatraju povučenim. Tuženik stoga predlaže sudu da sukladno odredbi članka 109. st. 1. ZPP naloži tužitelju da ispravi tužbu odnosno dopuni na način da određeno naznači pojedinačne iznose i periode za isplatu koje tužbom zahtjeva, podredno da tužbu shodno odredbama zakona odbaci. Tuženik ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja u zastari. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO). Odredbom čl. 118. ZPP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 9. veljače 2022. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Osim toga, sve i kada bi sud prihvatio stajalište da je pokretanjem parničnog postupa za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare, a što se osporava u cijelosti, tuženik ističe da bi potraživanje tužitelja po osnovi navodno ništetne kamatne stope opet bilo u zastari. Kako je kolektivna tužba podnesena dana 04.04.2012. godine, a čime je navodno došlo do prekida zastare, zastara za podnošenje tužbe za utvrđenjem ništetnim načina promjene kamatne stope (potraživanje po osnovi ništetne kamatne stope) nastupila bi opet dana 14.06.2019. godine, odnosno tužitelj je mogao podnijeti tužbu za utvrđenje ništetnim odredbe o načinu promjene kamatne stope do 13.06.2019. godine, čime tužitelj podnošenjem tužbe na dan 9. veljače 2022. godine nema pravo potraživati navodno preplaćene iznose sa osnove promjene kamatne stope. Navedeno nesporno proizlazi i iz stava VSRH izraženog na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. godine na kojoj je dano dodatno tumačenje i objašnjenje shvaćanja iz revizijske odluke br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., i na kojoj je donesen slijedeći zaključak: „Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.” A koje je pravno shvaćanje već bilo izraženo u rješenju Županijskog sud u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici poslovnog broja Gž- 1252/2021 od 20. listopada 2021. godine, u kojem se također navodi: „Naime, zastara za više isplaćene iznose po osnovu kamate počela bi teći od 13. lipnja 2014. i istekla bi 13. lipnja 2019., dok zastara za više isplaćene iznose po osnovu tečajne razlike bi počela teći 14. lipnja 2018. i istekla bi 14. lipnja 2023. Kako je tužba podnesena 22. siječnja 2020., to bi zastarom bili obuhvaćeni iznosi više preplaćene kamate.“ Odredba članka 3. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, dalje u tekstu: ZZP) određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Dakle, za status potrošača moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta: 1. da se radi o fizičkoj osobi i 2. da ona sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji nije u s u svrhu njene poslovne djelatnosti, već u osobne nekomercijalne svrhe. Ujedno tuženik ističe da se status potrošača ne presumira, već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu je tada teret dokaza te činjenice na tužitelju. Da je u svakom pojedinačnom predmetu potrebno utvrditi i dokazati status potrošača proizlazi i iz recentne sudske prakse županijskih sudova. Slijedom navedenog, tuženik ističe da je u ovom postupku tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača. a) O odluci VTS-a i VSRH-a u kolektivnom postupku i presudama Suda EU Dana 17. rujna 2019. godine objavljena je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. godine, posl.br. Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tuženik prije svega ističe da smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuju odluke Suda EU u predmetima C- 81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. g. i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. godine iz kojih proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena je od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima. Naime, u predmetu C-81/19 u glavnom postupku pred Sudom EU bilo je riječ o ugovoru o kreditu zaključenom 2008. godine između banke i potrošača kojim je refinanciran prethodno zaključeni ugovor o kreditu između ugovornih stranaka. Novi ugovor o potrošačkom kreditu bio je denominiran u švicarskim francima (CHF) po tečaju na dan isplate. Opći uvjeti koji su činili sastavni dio ugovora predviđali su da povrat kredita mora biti u valuti u kojoj je kredit izražen, dakle u ovom konkretnom slučaju u valuti CHF. Ta je odredba bila u skladu s rumunjskim Općim građanskim zakonikom koji propisuje da je obveza koja proizlazi iz kredita u novcu uvijek ograničena na isti brojčani iznos naveden u ugovoru i da ako se vrijednost valute poveća ili smanji prije roka za otplatu, dužnik mora vratiti iznos koji brojčano odgovara pozajmljenom iznosu i obvezan ga je vratiti samo u valuti koja se koristila prilikom plaćanja. U predmetu C-243/20 u glavnom postupku pred Sudom EU tužitelji su s bankom koja ima sjedište u [adresa] sklopili ugovor o kreditu za kupnju nekretnine, a taj ugovor je bio denomiran u eurima. Stranke su zatim 2007. godine potpisale dva dodatka ugovoru o kreditu kako bi taj ugovor konvertirale u švicarske franke. Tim dodacima se određivalo da će se otplata preostalog dugovanog iznosa izvršiti u švicarskim francima odnosno da „dužnik otplaćuje kredit u istoj valuti ili u protuvrijednosti u eurima iznosa izraženog u švicarskim francima, pri čemu se ta protuvrijednost izračunava na dan plaćanja mjesečne rate na temelju tečaja dotične valute, kako proizlazi iz međubankovnog deviznog tržišta. Taj će tečaj biti viši od stvarnog tečaja po kojem Banka prodaje švicarski franak i koji se navodi u Dnevnom tečajnom biltenu Banke” kao i da će se kamate obračunavati prema fiksnoj stopi prve tri godine, a zatim prema promjenjivoj stopi na temelju stope LIBOR u švicarskim francima u 360 dana. Prema mišljenju tužitelja iz glavnog postupka, banka ih je potaknula na to da izmjene ugovor o kreditu a da ih pritom nije informirala o valutnom riziku kojem su izloženi, i to unatoč tomu što nisu raspolagali znanjima koja su potrebna za prepoznavanje to rizika. U dodatak ugovora o kreditu preuzet je sadržaj članka 291. grčkog Građanskog zakonika kojim je određeno da kad je riječ o novčanom dugu koji je denominiran u stranoj valuti i mora se platiti u Grčkoj, dužnik, osim ako nije drugačije dogovoreno, ima pravo platiti u nacionalnoj valuti po tečaju strane valute koji je na snazi u mjestu i na dan plaćanja. Odgovarajući na prethodna pitanja koja su uputili sudovi u oba predmeta, Sud EU je podsjetio da je odredbom čl. 2. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva) propisano da ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, posebno u području prijevoza, ne podliježu odredbama ove Direktive. Sud EU u svojoj odluci C- 243/20 pojašnjava da izraz „obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba“ s obzirom na trinaestu uvodnu izjavu Direktive, obuhvaća istodobno odredbe nacionalnog prava koje se primjenjuju između ugovornih stranaka neovisno o njihovu izboru i one koje su dispozitivne naravi, to jest one koje se primjenjuju automatski kada ne postoji drugačiji dogovor među strankama. U predmetu C-81/19 Sud EU posebno je istaknuo da je to isključenje od primjene režima iz Direktive opravdano činjenicom da je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora te da je ta okolnost opravdanje za isključenje Direktive u situacijama kada su u potrošačkim ugovorima ugovorene odredbe koje su odraz zakonskih odredbi. Dakle, zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva. Navedeni stav se ima primijeniti i na zakonsku odredbu o valutnoj klauzuli sadržanoj u članku 22. Zakona o obveznim odnosima. Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo- predmetnom ugovoru o kreditu propisuje da će se povrat obveza po tom kreditu obračunati po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja. Odredba članka 22. Zakona o obveznim odnosima propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti te da ako strane nisu ugovorile drugi tečaj, obveza se ispunjava u valuti Republike Hrvatske prema prodajnom tečaju koji objavi devizna burza, odnosno HNB i koji vrijedi na dan dospjelosti, odnosno, po zahtjevu vjerovnika, na dan plaćanja. Dakle, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u ovo-predmetnom ugovoru odraz je dispozitivne zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima te je stoga sukladno mišljenju Suda EU izraženom u odlukama C-81/19 i C-243/20 isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, čak i ako se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Međutim, ukoliko bi naslovni sud smatrao da je ipak potrebno utvrditi okolnosti informiranosti tužitelja kao potrošača, tj. informacije koje su mu bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kao što to proizlazi iz odluka VTS-a i VSRH-a, tuženik se očituje kako slijedi. b) O informiranosti tužitelja i postupanju tuženika u fazi pregovora

Tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Naime, tuženik je prvenstveno u reklamnom materijalu kao i oglasima:

- u ponudi nudio kredite uz valutnu klauzulu u CHF, EUR i USD (a ne isključivo ponudu kredita u CHF);

- ni na koji način nije preferirao, sugerirao ili nagovarao druge potrošače pa tako i tužitelja na bilo koju opciju iz ponude;

- težište stavio na kreditiranje bez jamaca dakle na opću ponudu stambenih kredita bez jamaca;

- isticao je da svako kreditno zaduživanje, bez obzira na valutnu klauzulu predstavlja određeni rizik kojeg tražitelj kredita pa tako i tužitelj mora biti svjestan;

- na letcima egzaktno, grafički prikazao kretanje tečaja CHF, EUR i USD u odnosu na kunu za razdoblje od 6 (šest) godina prije 2004;

Tuženik nadalje napominje kako su potrošačima pa tako i tužitelju prilikom savjetovanja u bankama predočavani i uručivani obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita (glavnica, kamate, naknada…) u kunama. U svim poslovnicama Banke svakodnevno je moguće provjeriti i tečaj određene strane valute, a navedene informacije tužitelj je mogao dobiti i na besplatnom info telefonu Banke 0800 7890 ili na Internet stranici Banke www.erstebank.hr. Tuženik je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina: i. Iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da sadrži posebnu odredbu VALUTNA KLAUZULA u kojoj je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju ERSTE BANKE za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje tužitelj je potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja.

ii. Iz - Informacija Pojam «valutna klauzula» i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom - koji su svi potencijalni korisnici kredita mogli preuzeti i koji su bili na dispoziciji svim potencijalnim potrošačima pa tako i tužitelju u poslovnicama jasno je vidljivo da je tuženik dao upozorenje korisnicima kredita. U navedenom dokumentu stoji jasno upozorenje da promjena tečaja stranih valuta za koje je vezana klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) utječe na promjenu iznosa povrata kredita u kunama. Navedeni dokument sadrži i primjer promjene mjesečnih anuiteta kada je mjesečni anuitet EUR 100.- . Pa tako se navodi da ukoliko jedan mjesec srednji tečaj banke iznosi kn 739,54 za 100 Eur, a slijedeći mjesec 753,36 za 100 Eur, tada je obveza korisnika kredita za taj mjesec da vrati iznos od kn 753,36. Dakle, prikazan je primjer u Eurima iz kojeg je vidljivo da se mjesečni anuitet u razmaku od samo jednog mjeseca može promijeniti za skoro 2%. Naravno u slučaju da se tečaj promijeni na niže tada je i obveza korisnika kredita manja. Nadalje, u istom dokumentu tuženik informira potrošače pa tako i tužitelja da je svakodnevno moguće provjeriti tečaj određene strane valute i to na besplatnom telefonu banke ili na internet stranici banke. Također je tuženik u tom dokumentu informirao korisnike kredita da ne može preuzeti odgovornost niti jamčiti na bilo koji način za eventualne slučajeve povećanja kunske protuvrijednosti iznosa pri otplati kredita uslijed promjene tečaja. iii. Iz brošure Stambeni krediti ERSTE BANKE koja je bila prilog uz “Novi list”, a koja su također dobivali potencijalni korisnici kredita u banci pa tako i tužitelj, također je vidljivo da je tuženik upozoravao i posebno na rizik podizanja kredita uz valutnu klauzulu u švicarskim francima ili američkim dolarima. Iz nje je vidljivo da je tuženik dao informaciju o kretanju valuta unazad šest godina prema kojoj se vidi da je tečaj EUR bio najstabilniji, potom tečaj CHF-a te nakon toga USD-a. Također je tuženik dao preporuku korisnicima kredita da kredit vežu uz valutnu klauzulu ovisno o primanjima koja imaju i koja su im vezana za neku od navedenih valuta. iv. Iz letka ”Hipotekarni krediti bez jamaca” vidljivo je da su se nudili krediti i u EUR i CHF te je potrošač imao pravo izbora više modela te vrste kredita. Osim toga, obzirom da je tužitelj kao potrošač imao pravo izbora valute za koju će biti vezane obveze iz ugovora o kreditu, jasno je da se ne može smatrati da se nije pregovaralo o bitnim sastojcima ugovora, konkretno o valutnoj klauzuli.

v. Svaki korisnik kredita pa tako i tužitelj također je dobio brošuru u kojoj je naveden Grafički prikaz kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998g. do 2004g. godine u kojoj je tuženik počeo odobravati kredite uz valutnu klauzulu u CHF. Iz navedenih grafova upravo je vidljivo da se tečaj CHF-a u odnosu na kunu kretao u rasponu od 1 CHF = 4,2 kune do 1 CHF = 5,2 kune, dok se tečaj kune u odnosu na Euro kretao od 7 kn za 1 Euro do 7,7 kuna za jedan Euro. Iz navedenog proizlazi da su korisnici kredita u CHF pa tako i tužitelj bili informirani da je volatilnost tečaja kune u odnosu na CHF u zadnjih šest godina bila znatno veća u odnosu na volatilnost tečaja kune u odnosu na Euro. Dakle, iz svega gore navedenog proizlazi kako je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. Nadalje, i u razgovoru sa službenicima banke tužitelju je bilo u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, pa, stoga, tuženik na utvrđivanje tih okolnosti predlaže saslušanje službenika Banke koji je ugovarao ovaj kredit s tužiteljem, g. NV. Osim toga, tuženik uz ovaj odgovor na tužbu dostavlja i pisani iskaz gđe. PV (voditeljice Službe upravljanja ciljanim proizvodima, a kasnije direktor Direkcije podrške prodaji), koja u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora bila zadužena za nadzor i koordinaciju rada zastupnika tuženika u pogledu ugovaranja ugovora o kreditu ovakve vrste te predlaže da se isti uzme u obzir. Predloženim svjedokom i dostavljenim pisanim iskazom tuženik želi dokazati razinu informacija koje su bile pružene tužitelju odnosno da je tužitelj bio sasvim dovoljno informiran o riziku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu kako prije, tako i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. U prilog tome govori i činjenica da je gđa. PV svim zaposlenicima u nadležnim službama tuženika poslala mail u kojem je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, pri čemu je posebno naglašeno da je izuzetno bitno klijente osvijestiti o promjenjivosti anuiteta u kunama u ovisnosti o promjeni tečaja.

c) O nepostojanju «ekstra profita» Banke

Tuženik također ističe kako tužena niti je ostvarila, niti može ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama jer je i sama zadužena u CHF te tako trpi isti tečajni rizik u CHF. Tome govori u prilog i činjenica da banka ne bi smjela imati obvezu u devizi, a potraživanje u kunama. Bilo kakvo odstupanje stvara valutni rizik koji si Banka ne može priuštiti. Odnosno, primjera radi, otplatom duga od strane korisnika kredita u iznosu od 100 CHF, banka podmiruje svoju obvezu u iznosu od 100 CHF prema svojem vjerovniku. Odnos obveza i potraživanja u stranim valutama u bankarskom poslovanju strogo je reguliran i kontroliran od strane Hrvatske Narodne Banke (dalje HNB) koja je, svojom Odlukom o ograničavanju izloženosti kreditnih institucija valutnom riziku (NN 38/2010 i 62/2011) u čl. 8. propisala da je kreditna institucija dužna krajem svakoga dana uskladiti svoju ukupnu otvorenu deviznu poziciju (razliku između potraživanja i obveza u pojedinoj valuti). Upravo iz toga razloga banka vodi konzervativnu politiku izloženosti valutnom riziku te sukladno tome poštujući gore navedenu Odluku HNB-a, kao i limit iz odluke, Banka ne može i ne smije kredite uz CHF valutnu klauzulu financirati iz kunskih izvora već isključivo iz CHF izvora. Plasmani Banke denominirani u CHF-u su pokriveni adekvatnim obvezama Banke u istoj toj valuti u skladu sa svim pozitivnim propisima. To je razvidno i iz dopisa HNB-a od 10. lipnja 2013. godine, a iz kojeg jasno proizlaze i sljedeće dvije činjenice:

- promjena tečaja kune prema bilo kojoj valuti ne može bitno utjecati na financijski rezultat kreditnih institucija (strana 2. dopisa HNB-a)

- banke su imale uredno evidentiranu obvezu u CHF (strana 3. dopisa HNB-a)

- tuženik se vodio izrazito konzervativnim pristupom po pitanju otvorenosti svoje devizne pozicije

Dakle iz svega nesporno proizlazi da je i Banka imala obveze u CHF-u te da stoga nije imala niti ima bilo kakve namjere usmjerene ka ostvarivanju ekstra profita. U slučaju kada bi se valutna klauzula utvrdila ništetnom kako to predlaže tužitelj, to nikako ne bi značilo da Banka gubi navodno stečeni ekstra profit, nego štoviše da ona kao kreditor snosi izravan gubitak na tečajnim razlikama jer ona i dalje i sama ima kreditnu obvezu prema svojim vjerovnicama.

d) Oscilacija tečaja CHF u razdoblju prije sklapanja Ugovora o kreditu

Kao što se navodi u gornjem tekstu, tužitelj je nesporno dobio brošuru u kojoj je naveden Grafički prikaz kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998g. do 2004g. godine u kojoj je tuženik počeo odobravati kredite uz valutnu klauzulu u CHF. Iz navedenih grafova upravo je vidljivo da se tečaj CHF-a u odnosu na kunu kretao u rasponu od 1 CHF = 4,2 kune do 1 CHF = 5,2 kune. Obzirom da je tužitelj nesporno bio svjestan kretanja tečaja kroz razdoblje prije sklapanja ugovora kreditu te obzirom da je kao razuman i pažljiv potrošač mogao pretpostaviti da mu obveza u kunskoj protuvrijednosti s osnove tečaja CHF može oscilirati i to barem do razine povijesnog maksimuma gledajući period prikazan na letku, to stoga tuženik ističe da se navedeni učinci moraju primijeniti i prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu tužitelja u ovom postupku. Naime, ističe se da se „preplate“ tečajnih razlika eventualno mogu uzimati kao osnovane za period kada je tečaj bio iznad tadašnjeg maksimuma. Slijedom navedenog, iako tuženik smatra da nije potrebno uopće određivati financijsko vještačenje u ovom predmetu, obzirom da je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan, ukoliko bi sud ipak odredio navedeno vještačenje, tuženik predlaže da sud naloži vještaku da prikaže i tečajeve CHF u odnosu prema HRK po kojima je tužitelj vršio plaćanja te da sud, a obzirom da je tužitelj bio upoznat s povijesnim maksimumom kretanja tečaja, odbije kao neosnovano potraživanje tužitelja koje je unutar navedenog okvira. Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo-predmetnom ugovoru o kreditu je odraz odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga, sukladno recentnom stajalištu Suda EU izraženom u odluci br. C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) i odluci C- 243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) ta je odredba isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti pa se predlaže naslovnom sudu odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja s te osnove. Međutim, neovisno o tome, iz gore priloženih okolnosti, proizlazi da je tužitelj je, kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i bio je svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, pa tako i za švicarski franak. Stoga, ističe se da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF-u bila razumljiva tužitelja te je bio svjestan ekonomskih posljedica ugovaranja takve odredbe. Podredno, ukoliko bi naslovni sud ipak smatrao da tužitelju pripada pravo na isplatu s osnove razlika u tečaju, tuženik ističe da se „preplate“ tečajnih razlika eventualno mogu uzimati kao osnovane za period kada je tečaj bio iznad tadašnjeg maksimuma. Slijedom navedenog odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a sve i da naslovni sud zauzme stav da može, ista nije nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. Tuženik ističe kako je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima Tuženik je naime prije donošenja ZIDZPK (112/12 i 143/13) bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na ugovorni odnos s potrošačem, putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način (čl. 175. Zakona o bankama, NN 84/02, 141/06), odnosno prema Zakonu o kreditnim institucijama ( čl. 308. NN 117/08,) tuženik je bio dužan obavijestiti potrošača o promjeni ugovorene kamatne stope najmanje petnaest dana prije nego što se nova stopa počne primjenjivati, te uz obavijest dostaviti i izmijenjeni otplatni plan. Tuženik je to u ovoj stvari uredno činio. Tuženik se međutim, radi izostanka precizne zakonske regulative u vrijeme sklapanja ugovora, u postupanju prema tužitelju rukovodio i Direktivom Vijeća Europskih zajednica 93/13/EEZ od 05.04.1993.

Navedena Direktiva u Prilogu sadrži tzv. sivu listu od devetnaest ugovornih odredaba koje bi se mogle smatrati nepoštenima, a koja lista je kasnije implementirana u odredbu čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača. No za razliku od Zakona o zaštiti potrošača, Direktiva u Prilogu predviđa i slučajeve u kojima određene odredbe sa sive liste nisu ograničenje za sklapanje ugovora, pa tako niti odredba koja trgovcu omogućuje da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom, ukoliko se radi o odredbi prema kojima pružatelj financijskih usluga pridržava pravo bez prethodne obavijesti izmijeniti kamatnu stopu koju plaća potrošač, u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome odmah izvijesti drugu ugovornu stranu u najkraćem mogućem vremenu i da je ona tada odmah slobodna raskinuti ugovor (Toč. 2.b Priloga Direktive). Također nije nepoštena niti odredba kojom pružatelj financijskih usluga pridržava pravo jednostrano izmijeniti odredbu o cijeni, koja je uvjetovana kretanjem određenih indeksa, odnosno čimbenika na financijskom tržištu na koje pružatelj usluge nema utjecaj. Treba imati u vidu da je jedan od osnovnih ciljeva Direktive 93/13/EEZ, da se prilikom donošenja ocjene o poštenju pobijane odredbe imaju cijeniti narav robe ili usluge koja je predmet ugovora, te sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora. Kako se ZZP ima tumačiti i u skladu s Direktivom 93/13/EEZ, a sukladno odredbi čl. 145. Ustava RH, ovdje tuženik ističe da postoje određene iznimke od pravila o nepoštenim ugovornim odredbama predviđene Direktivom, koje uključuju i ovdje pobijanu odredbu. Neovisno o tome što takve odredbe nisu inkorporirane u sadržaj ZZP, to ne znači da ih sud treba zanemariti. Prema njima postupanje tuženika nije nepošteno. Tuženik isto tako ističe kako je tužitelju pružena zaštita sukladno noveli Zakona o potrošačkom kreditiranju, koja je objavljena dana 02.12.2013., a stupila je na snagu dana 01.01.2014. (dalje u tekstu ZIDZPK NN 143/13). Naime, sukladno navedenoj noveli ZIDZPK tuženik je kao Banka bio u obvezi donijeti novu Metodologiju utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata (dalje u tekstu Metodologija), a kojom Metodologijom se sukladno zakonom predviđenoj obvezi definiraju parametar, fiksna marža te razdoblje promjene kamatnih stopa. Tuženik je postupio sukladno navedenoj obvezi te je donio Metodologiju, koja se primjenjivala i na predmetni ugovorni odnos pa je istom i bila strukturirana kamata u predmetnom ugovornom odnosu. Tuženik je dakle spomenutoj obvezi udovoljio tako da je za predmetni ugovorni odnos u novoj Metodologiji utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata usklađenje proveo u skladu s vrijednošću parametra na dan 01.12.2013. s primjenom od 01.01.2014. Tuženik je, dakle, tek od stupanja na snagu Metodologije kojom je sukladno zakonom predviđenoj obvezi definiran parametar, fiksna marža te razdoblja promjena kamatnih stopa, odnosno od 01.01.2014. mogao definirati navedene elemente promjenjive kamatne stope, odnosno izmijeniti sadržaj svih ugovornih odnosa s promjenjivom kamatnom stopom, što je tuženik i učinio. Slijedom navedenog, razvidno je da su intervencijom zakonodavca stranke regulirale svoj ugovorni odnos u pogledu pitanja promjenjivosti kamatne stope pa tužitelj nema pravo tražiti i dodatnu zaštitu od suda podnošenjem predmetne tužbe. Potrebno je istaknuti i da je takav način usklađenja u više navrata i od više institucija potvrđen kao zakonit (Ministarstvo financija Republike Hrvatske, Hrvatska narodna banka, VSRH u presudi Revt-294/2014, str. 35., Visoki prekršajni sud u presudi posl.br. FPž-139/18 od 29.03.2018. godine). Prema tome, već je kroz ZPK tužitelju pružena takva razina radi koje daljnja sudska zaštita nije potrebna, pri čemu je zakonodavac odgovarajuće cijenio činjenicu da su se ugovorne strane inicijalno opredijelile za primjenu promjenjive kamatne stope, i da je polazeći upravo od tog odabira koncipirao režim pravne zaštite koji je ustanovljen ZPK. Dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi u sebi obuhvaća dva međusobno povezana i nerazdvojiva dogovora, i to dogovor o odabiru promjenjive kamatne stope, te o načinu podešavanja kamatne stope. Ta dva dogovora samo zajedno mogu činiti dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi, što je uostalom i stav recentne pravne teorije. Ukoliko se iz sadržaja ugovora kroz deklaratornu pravnu zaštitu ukloni način podešavanja visine kamatne stope, kamatna stopa se više ne može smatrati promjenjivom, jer tada od samog zasnivanja ugovornog odnosa ne postoji nikakav dogovor parničnih stranaka u pogledu načina njezinog podešavanja. Takav ugovor pravno je i sadržajno nepotpun, stoga odgovor na pitanje koja se kamatna stopa primjenjuje na ugovorni odnos parničnih stranaka treba potražiti u tumačenju preostalih odredbi ugovora. Odredba čl. 8. st. 1. Ugovora i dalje doduše sadrži odredbu o tome da su ugovorne strane odredile primjenu promjenjive kamatne stope u početnoj visini od 8,25% godišnje, no jasno je da uslijed izostanka kriterija o načinu podešavanja njezine visine početno ugovorena visina jest njezina trajna visina, budući da druge odredbe ugovora ne daju odgovor na pitanje kako bi promjena takve stope mogla nastupiti. Međutim, ukoliko se ugovor tumači teleološki (ako ne postoji način na koji može doći do izmjene početno ugovorene visine kamatne stope) to samo može dovesti do zaključka da kamatna stopa nije promjenjiva, već da se radi o fiksnoj kamatnoj stopi. Takva naime jedino i može biti kamatna stopa za koju, iako nazvana promjenjivom, u ugovoru nije predviđen način njezinog podešavanja. Nije pak moguće niti pravno dopušteno kamatnu stopu, koju su ugovorne strane izričito predvidjele kao promjenjivu, intervencijom u sadržaj ugovora izmijeniti u fiksnu kamatnu stopu od samog zasnivanja ugovornog odnosa, niti zanemariti valjanost inicijalnog dogovora između parničnih stranaka da će se na njihov ugovorni odnos primjenjivati promjenjiva kamatna stopa. Parnične stranke su u vrijeme zasnivanja ugovora jasno očitovale svoju volju na način da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa, a što uostalom odgovarajuće cijeni i uvažava sam zakonodavac. U pravnoj teoriji uvriježen je stav da se odredbe ugovora imaju primjenjivati onako kako glase, a da se pri tumačenju spornih odredbi treba istraživati i zajednička namjera ugovaratelja, te odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava, posebice kroz načelo slobode uređivanja obveznih odnosa, budući da se pod njime podrazumijeva “sloboda suugovaratelja da samostalno i slobodnom voljom odlučuju hoće li uopće zasnovati određeni obveznopravni odnos, s kime, kojom vrstom ugovora, s kojim sadržajem i redovito u kojem obliku, mijenjati ga i okončati” (MV, Komentar Zakona o obveznim odnosima, 2005. g., str. 7.). Deklaratorni tužbeni zahtjev stoga se ne može usvojiti bez da se pritom ne postupi protivno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Zakonu o zaštiti potrošača, ali i bez da se ne povrijedi jedno od osnovnih načela obveznog prava, načelo slobode ugovaranja. Presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 potrošača u skladu sa praksom suda Europske unije, definira kao dobro informiranu, razumnu, pažljivu i opreznu osobu. Tužitelj se stoga ne može prikazivati kao osoba kojoj je moguće "nametnuti" Ugovor određenog sadržaja, na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, niti je to životno logično i uvjerljivo. Tužitelja nitko nije silio da sklopi ugovor o kreditu s tuženikom, već je to isključivo rezultat njegove slobodne volje. Ukoliko pak tužitelj želi sebe prikazati kao osobu koja je ugovor sklopila bez da je propitivala njegove odredbe, on tim više ne uživa pravnu zaštitu po režimu koji je ustanovljen odredbama ZPK i ZZP, jer bi iz navedenog proizlazilo da on nije niti želio pregovarati o pojedinim odredbama, već je samo htio što prije ishoditi potrebna novčana sredstva. U ovoj stvari nije sporno da je tuženik kao pružatelj financijskih usluga, u smislu spomenute odredbe Priloga Direktive i ranije navedenih zakona, u prvoj mogućoj prilici izvijestio tužitelja o izmjeni kamatne stope, te da je pri tome tužitelj imao pravo na raskid ugovora. Takvo držanje sud bi ipak trebao odgovarajuće cijeniti, budući da sadašnji navodi i prijašnje postupanje tužitelja dijametralno suprotni. Stoga, sve i da je na strani tužitelja nastala šteta, njegov doprinos takvoj šteti više je nego očigledan. Nadalje, Zakon o zaštiti potrošača (NN 41/14) odredbom čl. 118., odnosno 138.a (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 78/12 i 56/13, dalje u tekstu: ZZP) jasno definira pravni osnov tužbenih zahtjeva za osobe koje protiv tuženika iz kolektivnog spora temeljem iste odredbe pokreću pojedinačne postupke s osnove presude donesene u kolektivnom sporu, a to je naknada štete. Takva pravna osnova jasna je budući da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, temeljem koje je tuženik stekao iznose koji su ovdje predmetom zahtjeva za isplatu nije otpala, već i dalje egzistira. Tužitelj predmetnom tužbom zahtijeva i da se utvrdi ništetnom odredba čl. 10. Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da je za obradu kreditnog zahtjeva i odobravanje kredita dužan u korist banke prije korištenja kredita uplatiti naknadu u iznosu od 2,50% od iznosa kredita. Tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom i to iz sljedećih razloga. Tuženik prije svega ističe da cit. odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno drugim riječima ulazna naknada je izražena u točno naznačenom postotku od 2,50% na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe. Dakle, već u samom uvodu tuženik ističe kako nije dopušteno ocjenjivati je li predmetna ugovorna odredba nepoštena odnosno ništetna, a sve sukladno odredbi čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača prema kojoj odredbi nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Na jednak način određeno je i Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran spomenutim Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo. Tako je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, dok je odredbom čl. 5. propisano da u slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Dakle, Direktiva propisuje tzv. načelo transparentnosti koje je razvijeno u praksi Suda EU kao načelo temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacije temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe. Osim toga, ovdje valja ukazati i na odredbu čl. 83. Zakona o zaštiti potrošača, a kojom odredbom je propisano da će sud prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzeti u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Dakle, i Direktiva i ZZP propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje da li je određena ugovorna odredba poštena, što znači da je i u ovom konkretnom slučaju potrebno ispitati informacije koje su se pružile tužitelju kao potrošaču, ali i okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu. Prvenstveno što se tiče informacija koje je tuženik pružio tužitelju, tuženik ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita. O naplati naknade za obradu kredita tužitelj je bio upoznat tijekom pregovora oko ugovaranja ovog ugovora o kreditu i prilikom sklapanja ugovora o kreditu na način da je službenik Banke koji je ugovarao ovaj kredit s tužiteljem, g. NV tužitelju jasno iskomunicirao da postoji obveza tužitelja na plaćanje takve naknade za obradu kredita. Naime, osim što je tuženik tužitelju na tu odredbu ukazao u samom ugovoru, tužitelju je ta informacija bila dostupna i na letcima tuženika koji su se uručivali tužitelju prije nego što je došlo do sklapanja kredita. Tako je na letku „Hipotekarni krediti bez jamaca“ bilo navedeno da naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita iznosi 2,50%. U vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu, tužitelju je bio dostupan i prezentiran Izvadak iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe, a u kojem se jasno navodi da je korisnik kredita dužan na pisani poziv Banke uplatiti jednokratnu naknadu koja se obračunava prilikom obrade kredita u propisanom postotku iznosa glavnice kredita ili u apsolutnom iznosu sukladno Odluci o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva, a naplaćuje se prije ili prilikom puštanja kredita u tečaj. Nadalje, osim što je ta odredba tužitelju bila lako uočljiva, nedvosmisleno razumljiva i prezentirana od strane službenika tuženika, iznos naknade od 2,50% od iznosa kredita je naknada za troškove koji su prouzrokovani tuženiku uslijed obrade kredita.

Tuženik ističe kako su se ulaznom naknadom pokrivali troškovi poput:

- operativnih troškova (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika

na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.),

- materijalnih troškova (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove

korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.),

- troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine),

- povezanih regulatornih troškova (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.). Naime, svaki proces obrade pojedinog kredita uključuje nekoliko organizacijskih jedinica odnosno proces obrade pojedinog kredita sastoji se od različitih faza provedbe kredita kao što su savjetovanje i pisana ponuda klijentu, zahtjev za odobrenje kredita, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata, slaganje kreditnog spisa i sl. Nesporno je i sasvim logično da tuženiku kao pružatelju određene usluge, odnosno kao prodavatelju svog proizvoda u procesu obrade pojedinog kredita nastaju određenih troškovi (kao što su gore navedeni), a koje Banka podmiruje naplatom naknade za obradu kredita, a za koju naplatu u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije bilo nikakvog zakonskog ograničenja. Dakle, kao i svaki drugi pružatelj usluga na tržištu, Banka je naplaćivala svoje usluge za određenu protutražbinu, u ovome slučaju za plaćanje naknade. U prilog navedenome tuženik dostavlja prikaz procesa obrade kredita za razdoblje od 2004. do 2011. godine sastavljen od strane Direkcije za upravljanje proizvodima i podršku poslovanju unutar Sektora građanstva, od siječnja 2011. godine. Navedenim dokumentom popisane su aktivnosti prilikom obrade jednog kredita, razgraničeno na tri različite vrste kredita, kao i utrošak vremena potrebnog za obradu pojedine vrste kredita. Da bi se, primjerice, proces samo jednog stambenog kredita odvio u potpunosti odnosno do kraja, potrebno je 652 minute ili skoro 11 sati efektivnog ljudskog rada, a svaki sat ljudskog rada nosi određeni trošak. Utrošak ljudskog rada po pojedinoj vrsti kredita (stambeni, gotovinski) korelira i sa različitim apsolutnim iznosom naplaćene naknade za obradu kredita. S obzirom na troškove nastale prilikom obrade kredita tuženik je sukladno odredbi čl. 10. i nastalim troškovima naplatio naknadu u visini od 2,50% od visine predmetnog kredita u iznosu od kn 2.975,20. Dakle, iz navedenog jasno proizlazi da je tužitelj imao dovoljno informacija iz kojih proizlazi njegova obveza plaćanja naknade za obradu kredita, o istoj je bio informiran prije i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, a odredba o takvoj naknadi predstavlja odredbu koja je u ugovoru o kreditu sastavljena jasno, lako je uočljiva i lako razumljiva. Slijedom navedenoga, bespredmetno je utvrđivati nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe. U tom smislu, tuženik ukazuje i na recentnu odluku Suda EU u predmetu broj C-621/17 (FV protiv CIB Bank Zrt.). Naime u tom predmetu se razmatralo pitanje eventualne nepoštenosti/ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o zajmu, a koje odredbe su se ticale naknada u ugovorima o kreditu. U glavnom postupku koji je povod pokretanja prethodnog postupka pred Sudom EU tužitelj je podnio tužbu s ciljem da se utvrdi nepoštenost odredbi o naknadi za upravljanje koja je bila određena u visini od 2,4% godišnje za razdoblje od 20 godina i isplatnoj naknadi koja je bila određena u iznosu od 40 000 mađarskih forinti i to jer u ugovoru nisu konkretno navedene zauzvrat ponuđene usluge. I u ovome pojedinačnom predmetu tužitelj također navodi kako je riječ o ugovornoj odredbi koja jasno ne navodi koje usluge Banka naplaćuje, odnosno, koji su troškovi pokriveni naplatom naknade za obradu kredita kao niti da je prilikom sklapanja ugovora o kreditu tužitelj o naplati predmetne naknade bio informiran. Sud koji je uputio zahtjev Sudu EU smatra da određivanje usluga koje se pružaju u zamjenu za naknadu za upravljanje i isplatnu naknadu može biti relevantno prilikom utvrđivanja jesu li odredbe ugovora što ga je sklopio tužitelj u glavnom postupku dovoljno jasne i razumljive u smislu čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13. Tako je Sudu EU postavljeno prvo pitanje koje glasi: “Treba li zahtjev jasnog i razumljivog sastavljanja iz čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13 tumačiti na način da, u okviru ugovora o potrošačkom zajmu, taj zahtjev ispunjava ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori, a koja točno utvrđuje iznos troškova, provizija i drugih naknada na teret potrošača, njihovu metodu izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti, ali koja, međutim, ne navodi za koje se konkretne usluge plaćanju ti troškovi; ili se pak treba tumačiti na način da je i u ugovoru potrebno navesti koje su to određene usluge? U potonjem slučaju, je li dovoljno da se sadržaj pružene usluge može izvesti iz naziva troška?” Odgovarajući na postavljeno pitanje Sud EU odgovara da čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena NE nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također (NE) treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. Sud svoju odluku temelji na razmišljanju kako su predmetne ugovorne odredbe bile dovoljno jasne i razumljive da tužitelj može procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, a da nije potrebno navesti točne usluge koje se pružaju s obzirom da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora. Sud EU je također stajališta da je u svakom pojedinačnom slučaju potrebno voditi računa o svim relevantnim činjeničnim elementima među kojima su ne samo odredbe dotičnog ugovora, nego i oglašavanje i obavijesti koje je davatelj zajma učinio dostupnima u sklopu pregovora o njegovu sklapanju. S obzirom na navedeno, navodi tužitelja o nerazumljivosti naplaćene naknade u ovome pojedinačnom postupku u cijelosti su neosnovani s obzirom na jasno određenje naknade koja se naplaćuje prilikom sklapanja ugovora o kreditu, a koja ne mora sadržavati koje se sve usluge pružaju u zamjenu za predmetne iznose koji se naplaćuju temeljem navedene ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita. Dakle, uzimajući u obzir sve relevantne činjenične elemente ovoga pojedinačnog postupka (letci i izvatci iz važećih odluka Banke, okolnosti pregovaranja s financijskim zastupnikom i sl.) jasno je kako je riječ o tome da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti odnosno izvesti iz cjelokupnog ugovora te kako tužitelju predmetne ugovorne odredbe nisu mogle ostati nejasne ili nerazumljive. Slijedom svega navedenoga naslovnom sudu opće nije dopušteno ocjenjivati nepoštenosti/ništetnost predmetne odredbe o naknadi za obradu kredita/prijevremenu otplatu kredita jer je predmetna ugovorna odredba u cijelosti jasna, lako uočljiva i lako razumljiva. Nadalje, ukazuje se da je odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača propisano da je ugovorna odredba nepoštena ako uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a da će se prilikom utvrđivanja tih okolnosti uzimati u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Sve i da je naslovnom sudu dopušteno utvrđivati nepoštenost/ništetnost predmetne ugovorne odredbe, tuženik ističe kako takva odredba zasigurno ne uzrokuje takvu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama koja bi se imala smatrati značajnom u smislu odredbe čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača. O navedenom se također očitovao Sud EU u gore navedenom predmetu s obzirom da je Sudu EU postavljano i drugo pitanje koje glasi: “Treba li čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 tumačiti na način da ugovorna odredba koja je u predmetnom slučaju upotrijebljena u području troškova, pri čemu, na temelju ugovora, nije moguće nedvojbeno utvrditi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove, uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlima iz ugovora?” Zaključak Suda EU je da čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Sud EU tako objašnjava da je na nacionalnom sudu da s obzirom na sve okolnosti slučaja, ispita, kao prvo, moguće nepoštovanje zahtjeva dobre vjere i kao drugo, postojanje eventualne znatnije neravnoteže na štetu potrošača. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, Sud EU dalje navodi kako činjenica da usluge pružene u zamjenu za naknadu za upravljanje i izlaznu naknadu nisu konkretno određene ne znači da odredbe koje se na njih odnose ne odgovaraju zahtjevu transparentnosti navedenih u čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13, pod uvjetom da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora. Iz svih okolnosti koji se tiču predmetne ulazne naknade proizlaze zaključci da je ulazna naknada bila utvrđena u točno određenom i tužitelju poznatom i lako uočljivom i razumljivom iznosu, da je službenik tuženika tužitelju prezentirao ulaznu naknadu i troškove koje obuhvaća, da je postojala i ponuda koja je predana tužitelju, a u kojoj se također upozorilo tužitelja na obvezu plaćanje naknade. Stoga, nakon što je upoznat sa svim tim okolnostima, a budući da je polazište za bilo koji obveznopravni odnos sadržano u volji ugovornih strana, ukoliko tužitelj nije pristajao na navedenu naknadu, isti nije ni bio u obvezi pristati na predmetni ugovor o kreditu. Osim toga, tuženik napominje da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade (tek je naknadnim izmjenama potrošačkih propisa 2013. godine definirano koje se naknade i pod kojim uvjetima mogu naplaćivati u potrošačkom kreditiranju, koje odredbe se međutim ne primjenjuju na potrošačke ugovore prije njegova stupanja na snagu tih zakonskih propisa). Točnije, tek je Zakonom o potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine”, broj 75/2009) i njegovim izmjenama i dopunama iz 2013. godine (“Narodne novine”, broj 143/2013) zakonodavac u čl. 1. i 14. dao ovlaštenje ministru financija da pravilnikom “pobliže definira naknade i druga pitanja s tim u vezi” pa je tako 31. siječnja 2014. godine donesen Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite („Narodne novine“, broj 15/2014), kojim je izrijekom bila u članku 3. kao dopuštena predviđena i naknada za obradu kredita, a vjerovnik ih „u kreditnom poslovanju obračunava i naplaćuje…sukladno tarifi odnosno aktu vjerovnika kojim su određene naknade, a ovisno o vrsti kredita“. Sve do stupanja na snagu navedenog zakonodavstva nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje ugovaranja predmetne naknade za obradu kredita. Spomenuta odredba članka 3. Pravilnika o naknadama na potrošačke kredite („Narodne novine“, broj 15/2014) je glasila: „Članak 3. 1. Za obavljanje usluga u poslovima kreditiranja potrošača vjerovnik može obračunavati i naplatiti naknade, i to: naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, naknadu za vođenje kredita, naknade za promjene po kreditu, naknade za prijevremenu otplatu kredita, naknade za otkaz ugovora o kreditu, naknade za izdavanje obavijesti i potvrda na zahtjev klijenta ili zbog okolnosti na koje vjerovnik nije mogao utjecati, naknada/premija za osiguranje potraživanja.“ Naposljetku, zakonodavac je tek Zakonom o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 101/2017 od 12. listopada 2017.), propisao, da kreditne institucije ne smiju naplatiti naknadu za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, ali samo u slučaju stambenih potrošačkih kredita, pri čemu se ta zabrana ne primjenjuje na ugovore o kreditu koji su sklopljeni prije stupanja na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 101/2017 od 12. listopada 2017.) Slijedom svega navedenoga ne može se smatrati da bi predmetna ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama pa da bi se ta odredba imala smatrati nepoštenom/ništetnom. U konačnici, tuženik ističe prigovor zastare na ovo potraživanje tužitelja, jer je naknada naplaćena dana 8. kolovoza 2007. godine. Naime, ukoliko bi naslovni sud iz bilo kojeg razloga smatrao da bi cit. odredba bila nepoštena, na eventualni zahtjev tužitelja kojim bi zahtijevao isplatu naplaćene naknade ima se primijeniti petogodišnji rok od dana plaćanja. Naime, niti jedna od presuda za kolektivnu zaštitu potrošača, a ni neka druga pravomoćna presuda ne utvrđuje ništetnima ugovorne odredbe o naknadama za obradu kredita. Stoga, jasno je da nema ni tužbe koja bi prekinula tijek zastarnog roka za ovu navodnu tražbinu tužitelja. Slijedom svega navedenog, a uzimajući u obzir da naknada između ostalog predstavlja naknadu tuženiku za prouzročene troškove obrade kredita, to tuženik ističe da se ne može smatrati da bi navedena odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da bi zbog toga bila ništetna, a sve i da naslovni sud iz bilo kojeg razloga zauzme takav stav, što se osporava u cijelosti, eventualno potraživanje tužitelja bilo bi u zastari obzirom na značajan protek vremena od plaćanja naknade. Tužitelj također predmetnom tužbom zahtijeva i utvrđenje ništetnim odredbe čl. 10. st. 2. predmetnog ugovora o kreditu, a kojom odredbom je ugovoreno pravo Banke naplatiti jednokratnu naknadu za slučaj prijevremenog povrata kredita. Odredbom čl. 10. st. 2. Ugovora o kreditu propisano je da za slučaj povrata kredita, Banka ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu sukladno odlukama Banke važećim u trenutku prijevremenog povrata. Tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom i to iz sljedećih razloga. Naime, naknada za prijevremenu otplatu kredita koji tužitelj potražuje ovom tužbom nije nikada niti naplaćena. Stoga, ukoliko je sudska praksa pokazala da se neka odredba smatra nepoštenom ako nije razumljiva potrošaču, a to podrazumijeva da nije mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja neke odredbe, to onda tuženik ističe da se načelo transparentnosti neke odredbe u ovom slučaju ne može niti primijeniti jer nisu ni postojale ekonomske posljedice koje je tužitelj trebao razumjeti, a sve budući da naknada nikada nije niti naplaćena. Osim toga, nije jasno na koji način bi takva odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Slijedom navedenog, osim što je tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnim navedene odredbe bespredmetan, tuženik ističe da tužitelj nije dokazao i pravni interes za utvrđenjem ništetnosti navedene odredbe, a što je dužan dokazati jer se radi o deklaratornom tužbenom zahtjevu. Stoga, predlaže se naslovnom sudu odbacivanje tužbe tužitelja u ovom dijelu, odnosno odbijanje tužbenog zahtjeva. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih, tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Navedeno mišljenje Vrhovni sud potvrđuje i u odluci posl.br. Rev- 2781/2011 od 16. ožujka 2015. godine: „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe čl.214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“ Slijedom navedenog, razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane. Potražuje trošak.

3. Podneskom od 5. svibnja 2023. tužitelj sukladno nalazu i mišljenju knjigovodstveno financijskog vještaka precizira tužbeni zahtjev i usklađuje ga sa istim te promjenom važeće valute Republike Hrvatske iz kuna u euro.

4. Radi utvrđenja spornih činjenica u dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor, plan otplate, otplatna tablica, dopis /list 6-22/, izvadak iz Odluke o visini kamatnih stopa, sudska praksa, dopisi /list 51-209/, izvadak iz sudskog registra, sudska praksa /list 218-324, 348-392, 463-507/saslušan je tužitelji osobno /list 532/ te je provedeno knjigovodstveno financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku ovlaštenom računovodstvenom forenzičaru mr. sc. Sanji Radoš iz Bjelovara: nalaz/410-432/.

5. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje ZPP) sud je utvrdio da su tužbeni zahtjevi u odnosu na proglašenje ništetnih ugovornih odredaba o promjenjivosti kamatne stope, valutnoj klauzuli (CHF) i naknadi za obradu kredita, za isplatu preplaćenih iznosa po osnovi ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli te za isplatu iznosa plaćene naknade osnovani. Tužbeni zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa po osnovi ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope nije osnovan.

6. Tijekom ovog postupka nije bilo sporno da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 1. 08. 2007. sklopili Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/51401652-5103638059 temeljem kojega je kreditor odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od 27.000,00 CHF obračunato po srednjem tečaju banke tuženika, na dan isplate kredita, a korisnik kredita se obvezao iznos kredita vratiti s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ovim ugovorom u roku od 150 mjeseci. Nadalje nesporno je da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor ovim ugovorom ugovorili redovnu kamatu koja je promjenjiva, a koja na dan sklapanja ugovora iznosi 8,25 % godišnje, a mijenjat će se u skladu s važećim odlukama banke. Također je nesporno da je ovim ugovorom ugovoreno da će korisnik kredita otplaćivati kredit u mjesečnim anuitetima s time da prvi mjesečni anuitet iznosi 289,06 CHF te da je čl. 10. Ugovora ugovorena naknada za obradu kredita od 2,5 % kredita, odnosno minimalno 200,00 kuna i da za slučaj prijevremenog zatvaranja kredita, banka ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu, sukladno odlukama banke važećim u trenutku prijevremenog povrata.

7. Sporno je među parničnim strankama da li se na predmetni spor primjenjuju pravna utvrđenja po kolektivnoj tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu Poslovni broj: P-668/2021-34. potrošača "Potrošač" iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12, Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/13 od 13.06.2014. godine, presuda Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. godine, da li su da li su pojedine odredbe Ugovora o kreditu nepoštene i ništetne i koji iznos pripada tužitelju po osnovu preplaćenog iznosa valutne klauzule, promjenjive kamatne stope i naknade za obradu kredita, da li je osnovan prigovor zastare, da li tužitelj ima status potrošača te da li je tužitelj postupao savjesno pri zaključenju ugovora o kreditu.

8. Sadržaj isprava nije bio sporan te se posebno ne izlaže.

9. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu dana 8. studenog 2005. godine na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača /"Narodne novine" br. 96/03 – dalje ZZP/03 čiji sadržaj su činile odredbe o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima pa je tako člankom 81. st. 2. i 3. bilo propisano da se nepoštenom odredbom smatra ona o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje člankom 83. ovog zakona propisano je da se prilikom ocjene da li je neka odredba poštena ili nije uzima u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavlja predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne odredbe. Također čl. 87. propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

10. Uvidom u predmetni Ugovor o kreditu vidljivo je da je isti sastavljen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu što upućuje na zaključak da se o pojedinim ugovornim odredbama nije raspravljao već je ugovor u naprijed pripremljen od strane banke.

11. Tužitelj, ĐV, saslušan u svrhu dokazivanja, iskazivao je: "Ja sam bio dugogodišnji štediša banke tuženika, preko koje sam dobivao i plaću, kasnije i mirovinu, te sam želio urediti dvorišne prostorije, u dvorištu moje obiteljske kuće, koje koristim kao šupe za drva, za poljoprivredne strojeve i sl. te sam se odlučio za podizanje kredita obzirom da nisam raspolagao dovoljnom svotom novaca. Pošto sam bio štediša i klijent tuženika nisam se niti raspitivao u kojoj drugoj banci vezano za dobivanje kredita, nego sam kredit želio podići u banci tuženika. Ja sam se u banci raspitivao za mogućnost kredita, pa mi je službenik banke rekao da postoji mogućnost i za kredit vezan za valutu eure, ali me je odmah i naveo da je povoljniji kredit vezan za valutu CHF, nije me upozorio na rizike vezane za navedenu valutu, nije me upozorio da tečaj CHF ne štiti HNB, dakle rekao mi je da je kredit vezan za CHF najpovoljniji, posebno po pitanju kamata. Meni je u početku otplate 2007. godine mjesečna rata otplate kredita iznosila 1.200,00 kuna, da bi mi do 2010. godine narasla do 2.000,00 kuna. Ja sam kredit otplatio 2014. godine, na način da sam ga ranije zatvorio. Ja sam prilikom podizanja kredita morao platiti i naknadu za obradu kredita, morao sam platiti i javnobilježničku naknadu, ja nisam mogao pregovarati vezano za plaćanje naknade za obradu kredita i nije mi objašnjeno na što bi se ta naknada odnosila. Ja u vrijeme sklapanja kredita znao što je to valutna klauzula, ja sam i pročitao ugovor, ali nisam mogao očekivati da bi tečaj CHF mogao tako rasti kao što se to dogodilo, niti nisam bio upozoren na takav rizik. Ja sam znao da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa za otplatu kredita ali meni nije bilo jasno niti mi nije objašnjeno kako bi se ta kamatna stopa mijenjala niti uvjete pod kojima bi se ista mijenjala, meni je za vrijeme otplate kredita na početku bila ugovorena kamatna stopa od 8% mjesečno, da bi ista narasla i na 9%, a da mi nisu bili objašnjeni faktori zbog kojih se je ta stopa mijenjala. Ja nisam mogao pregovarati vezano za promjenjivu kamatnu stopu bilo je uzmi ili ostavi, zbog čega sam ja i prihvatio promjenjivu kamatnu stopu. Na posebno pitanje punomoćnika odgovaram da meni u banci nitko nije objašnjavao zbog čega je na CHF ponuđena kamatna stopa niža. Meni vezano za valutu CHF zaposlenici banke nisu ništa rekli, a ja sam mislio da je to stabilna i pouzdana valuta. U vrijeme kada mi je rata kredita iznosila 2.000,00 kuna, meni je mirovina bila 2.300,00 ili 2.400,00 kuna."

12. Dakle, iz iskaza tužitelja je očito da stranke nisu pregovarale o cjelokupnom sadržaju ugovora te je položaj tužitelja prilikom sklapanja Ugovora o kreditu u tom smislu bio "slabiji" i to s obzirom da je on kao prosječni građanin pristupio sklapanju pravih pravnih poslova bez posebnog znanja o financijsko- bankarskom aspektu ugovorenih odredbi u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu. Tuženik je za razliku od tužitelja, koja je po zanimanju fizički radnik, umirovljeni branitelj, raspolagao stručnim znanjem s obzirom da je isti bankarska institucija koja se bavi između ostalog i plasiranjem kredita potrošačima. Odredbe Ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu, promjenjivu kamatnu stopu i naknadu kredita su za korisnika kredita bile neodređene i nejasne i isti nije mogao ocijeniti kako će se kretati tečaj CHF u odnosu na kunu i tužitelj nije imao nikakvih informacija na koji način po kojim kriterijima i korištenjem kojih parametara će se formirati tečaj CHF. Stoga, sud smatra da tužitelj nije mogao pregovarati o valutnoj klauzuli, promjenjivoj kamatnoj stopi i obvezi plaćanja naknade za obradu kredita, pa ugovaranje iste prouzročuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer se o tim naknadama nije pojedinačno pregovaralo.

13. Sud smatra da su se pregovori stranaka prije sklapanja predmetnog ugovora sveli samo na podatak o iznosu kredita, visini rate kredita i trajanju otplate kredita, dok se tužiteljica u svemu ostalom oslonila na informacije koje je dobila od strane tuženika. Tužitelju nije na valjan i razumljiv način bilo objašnjeno da postoji rizik da će tečaj tijekom trajanja otplate kredita rasti, a ona kao prosječni građanin to nije mogla predvidjeti, što je posljedično dovelo do znatnog povećanja mjesečnog anuiteta. Tužitelj je očito imao potpuno povjerenje u banku i oslonio se na zaposlenicu banke koja nije upozorila na mogućnost rasta tečaja CHF-a, rast promjenjive kamatne stope i razjasnila parametre koji utječu na rasta tečaja CHF-a, rast promjenjive kamatne stope, odnosno koje poslove tužitelj plaća plaćanjem naknade za obradu kredita.

14. Dakle, sud prihvaća iskaz tužitelja da nije bila upozorena na rizike vezane za eventualni porast tečaja franaka, rast promjenjive kamatne stope, visinu naknade za obradu kredita, niti joj nije bilo omogućeno da pregovara o visini i obvezi plaćanja predmetnog kredita

15. Po ocjeni ovog suda, na pravni odnos stranaka vezano za predmetni ugovor o kreditu primjenjuje se pravno utvrđenje iz postupka kolektivne pravne zaštite (presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013., presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.), odnosno utvrđenje ugovornih odredbi o promjenjivim kamatnim stopama i o valutnoj klauzuli u švicarskim francima nepoštenima i ništetnima, te se temeljem odredaba čl.502.c ZPP i čl.118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 41/14 i 110/15 - dalje: ZOZP) tužitelj u ovoj pravnoj stvari legitimno poziva na to pravno utvrđenje i ovaj sud je za njega vezan. Iz toga slijedi zaključak da je predmetni ugovor o kreditu djelomično ništetan (u dijelu koji se odnosi na odredbe o promjenjivim kamatnim stopama i o valutnoj klauzuli u švicarskim francima te obvezi plaćanja naknade za obradu kredita) te da se s obzirom na to na pravni odnos stranaka ima primijeniti početno ugovorena kamatna stopa i kunska protuvrijednost kredita prema početnom tečaju CHF kroz cijelo vrijeme otplate kredita. Slijedom toga i sukladno odredbama čl.323. st.1. i čl.1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/2018, 126/21, 114/2022 i 156/2022 - dalje: ZOO) tužitelj s pravom zahtijeva vraćanje onog što je tuženik primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, odnosno novčane iznose koji čine razliku između plaćenih rata kredita i između rata kredita obračunatih prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi i po početnom tečaju CHF kroz cijelo vrijeme otplate kredita, kao i u odnosu na plaćenu naknadu za obradu kredita.

16. Ipak, u odnosu na tužbeni zahtjev za isplatu s naslova preplaćenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ističe se da nije mogao biti usvojen jer je, s obzirom na dan pravomoćnosti presude (13. lipnja 2014.) kojom je u kolektivnom sporu utvrđena ništetnost ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi, zastara individualnog restitucijskog zahtjeva počela teći nakon pravomoćnosti navedene presude i nastupila je protekom roka od 5 godina (opći zastarni rok prema odredbi čl.225. ZOO), odnosno dana 14. lipnja 2019. godine. Tužitelj je u ovom parničnom postupku (osnovano) zahtijevao utvrđenje ništetnosti te ugovorne odredbe, međutim, učinio je to pozivanjem na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite, pa od pravomoćnosti presude donesene u tom postupku, a ne od pravomoćnosti presude u ovoj pojedinačnoj parnici počinje teći rok zastare. Takvo pravno shvaćanje zauzeo je i Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici 31. siječnja 2022. (br. Su-IV-33/2022-2). Budući da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 28. srpnja 2021., dakle, nakon nastupanja zastare novčane tražbine s naslova povrata neosnovano stečenog temeljem ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, to navedeni tužbeni zahtjev za isplatu nije mogao biti usvojen. Tuženikov prigovor zastare ocijenjen je neosnovanim u odnosu na tužbeni zahtjev za isplatu s naslova preplaćenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i s osnove ništetne odredbe o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita. S obzirom na dan pravomoćnosti presude (14. lipnja 2018.) kojom je u kolektivnom sporu utvrđena ništetnost ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, te s obzirom na dan podnošenja tužbe u ovoj parnici, čime je zastara prekinuta sukladno odredbi čl.241. ZOO, zaključeno je da je u tom dijelu tužba podnesena unutar općeg zastarnog roka i da zastara nije nastupila.

17. Obzirom na sve naprijed izneseno sud smatra da su odredbe predmetnih ugovora o kreditu zaključenih između tužitelja i tuženika, a vezane za valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu te plaćanje naknade za obradu kredita, nepoštene, pa prema tome i ništetne, jer se o njima nije posebno pregovaralo i tužitelj nije bip dovoljno informiran o rizicima ugovaranja istih, te je došlo do znatne neravnoteže u odnosima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača ovdje tužitelja. Obzirom na navedeno sud je u toč. I/ izreke ove presude utvrdio da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu, valutnu klauzulu i naknadu za obradu kredita.

18. Sud je u ovom postupku odredio financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku po stalnom sudskom vještaku ovlaštenom računovodstvenom forenzičaru mr. sc. Sanji Radoš iz Bjelovara, a kako bi utvrdio preplatu kredita od strane tužitelja s osnova valutne klauzule, promjenjive kamatne stope i naknade za obradu kredita.

19. Vještak Sanja Radoš je na temelju vjerodostojne dokumentacije u spisu izradila pisani nalaz i mišljenje te istim utvrdila da je tužitelj kao korisnik kredita temeljem Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51401652-5103638059 1. 08. 2007. preplatio po valutnoj klauzuli uzimajući uz obzir samo tvz. pozitivne razlike iznos od 7.745,36 eura/58.357,41 kuna, dok pretplata anuiteta za kamatnu stopu zbog promjenjive kamatne stope iznosi 570,68 eura/4.299,76 kuna. Iz vještačkog nalaza proizlazi postojanje tvz. negativne razlike zbog promjene tečaja CHF u razdoblju kad tečaj bio niži od početnog tečaja važećeg na dan isplate kredita utvrdila postojanje iste u iznosu od 7,12 eura/53,63 kune, naknada za obradu kredita, koju je tuženik 1. 08. 2007. obračunao tužiteljici iznosi 675 eura/2.975,00 kuna, dok naknada za prijevremeno zatvaranje kredita nije obračunata.

20. Na ovakav nalaz i mišljenje vještaka tuženik je iznio samo prigovore pravne prirode, a stranke su u svojim podnescima suglasno navele da ne traže saslušanje knjigovodstveno financijskog vještaka.

21. Sud je ovakav nalaz i mišljenje vještaka u cijelosti prihvatio jer smatra da je izrađen nepristrano i objektivno od stručne osobe po pravilima struke na temelju vjerodostojne dokumentacije.

22. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti, a koju je sud utvrdio u izreci ove presude u odnosu na ugovorne odredbe vezane za valutnu klauzulu i naknadu za prijevremenu otplatu kredita, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vračanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Sudsko utvrđenje ništetnosti mora imati za posljedicu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovornih odredbi ništetnim potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Kako iz provedenog knjigovodstveno financijskog vještačenja, koje je izrađeno nepristrano i objektivno od stručne osobe po pravilima struke, na temelju vjerodostojne dokumentacije, sukladno kojem je tužitelj specificirao tužbeni zahtjev proizlazi visina, sud zaključuje da je temeljem ništetnih odredbi ugovora o kreditu tužitelj preplatio tuženiku iznos od 7.745,36 eura/58.357,41 kuna, na ime valutne klauzule to joj je tuženik dužan isplatiti navedene iznose zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od uplate svakog pojedinog iznosa do plateža i iznos od 675 eura/2.975,00 kuna na ime plaćenog iznosa ulazne naknade, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom koja teče od 2. 08. 2007. godine.

23. Odluka o troškovima ovog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. u svezi čl. 155. ZPP-a. Naime, tužitelj nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, osnov 100 %, visina 87,4 %, ukupno 93,7%, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi pa sud smatra da tužitelju pripada parnični trošak koji potražuje sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN br. 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, dalje OT) odnosno trošak sastava tužbe u vrijednosti 250 bodova (Tbr.7. t.1. i 54 OT), trošak sastava podneska od 4. svibnja 2023. u vrijednosti 250 bodova (Tbr.7. t.1. i 54 OT), trošak zastupanja na ročištu od 9. lipnja 2022. godine u vrijednosti od 250 bodova (Tbr.9. t.1. i 54 OT), trošak zastupanja na ročištu od 15. prosinca 2022. godine u vrijednosti od 250 bodova (Tbr.9. t.1. i 54 OT), trošak zastupanja na ročištu od 11. ožujka 2025. godine u vrijednosti od 250 bodova (Tbr.9. t.1. i 54 OT), na ročištu za objavu presude u vrijednosti od 50 bodova (Tbr. 9. t.3. i 54 OT), trošak odsustva iz ureda 4 sata u iznosu od 100 bodova (Tbr. 39. i 54 OT), koji je sud smatrao osnovanim jer je predmet iz Stalne službe Općinskog suda u Bjelovaru u Garešnici gdje je sjedište pun. tužitelja, prebačen u Stalnu službu u Križevcima), što iznosi 1650 bodova x 2,00 EUR/bod, odnosno 3.300,00 eura, trošak PDV-a 25% u vrijednosti od 825,00 eura, trošak knjigovodstveno financijskog vještačenja u iznosu od 331.81, putni trošak punomoćnik tužitelja na relaciji Garešnica – Križevci – Garešnica 160 km, 0,25 eura/km, u iznosu od 64 eura i trošak pristupa tužitelja na relaciji [adresa], 170 km, 0,25 eura/km, u iznosu od 68 eura (Obzirom da ne postoji mogućnost javnog prijevoza na navedenoj relaciji, a koji je sud smatrao osnovanim jer je predmet iz Stalne službe Općinskog suda u Bjelovaru u Garešnici gdje je prebivalište tužitelja i sjedište pun. tužitelja, prebačen u Stalnu službu u Križevcima), tako da ukupan trošak tužitelja iznosi 4.588,81 eura. Ovaj trošak tužitelju je dužan naknaditi tuženik u roku od 15 dana zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja odnosno od 7. travnja 2025. godine pa do plateža.

24. Radi iznesenog presuđeno je kao u izreci.

U Križevcima, 7. travnja 2025.

Sudac

Miroslav Lovreković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi pismeno putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka u roku od 15 dana, od dana dostave ili objave i uručenja ovjerenog prijepisa presude.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojemu se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 8., 9. i 11. Zakona o parničnom postupku).