Poslovni broj: P-2277/2019-41
Republika Hrvatska
Općinski sud u Rijeci
Rijeka, Žrtava fašizma 7
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Katarini Bajčić Ivančević, u pravnoj stvari tužitelja RZ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnicima iz ZOU Saša Poldan, Goran Gatara, Valentina Vižintin, Ana Babić, Marko Komorski i dr odvjetnici u Rijeci protiv tuženika Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, zastupan po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne rasprave zaključene 14. veljače 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, te javne objave od 7. travnja 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 6. st. 1. Ugovora o kreditu broj: 306- 532/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, zaključenog između tuženika ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 kao Banke, tužiteljice KAPETANOVIĆ RZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao Korisnika kredita te EZ, [adresa] i MZ, [adresa] kao založnih dužnika, a koji ugovor je potvrđen po javnom bilježniku Mariji Grozdanić Dekleva iz Rijeke pod brojem: OU-1618/2006 dana 05. rujna 2006. godine i to u dijelu koji glasi: „sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe – Adria Bank d.d. ili drugog akta banke“, pa da ista u tom dijelu ne proizvodi nikakve pravne učinke za ugovorne strane.
II. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 da tužiteljici KAPETANOVIĆ RZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 1.972,17 EUR sa zateznom kamatom koja teče od 01. listopada 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od od 30. prosinca 2023. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.
III. Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 4. Ugovora o kreditu broj: 306- 532/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, zaključenog između tuženika ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 kao Banke, tužiteljice KAPETANOVIĆ RZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao Korisnika kredita te EZ, [adresa] i MZ, [adresa] kao založnih dužnika, a koji ugovor je potvrđen po javnom bilježniku Mariji Grozdanić Dekleva iz Rijeke pod brojem: OU-1618/2006 dana 05. rujna 2006. godine i to u dijelu koji glasi: „u kunskoj protuvrijednosti… obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja“, pa da ista u tom dijelu ne proizvodi nikakve pravne učinke za ugovorne strane.
IV. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 da tužiteljici KAPETANOVIĆ RZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 4.571,98 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 01. listopada 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.
V. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 da tužiteljici KAPETANOVIĆ RZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 1.411,72 EUR sa zateznom kamatom koja teče od 30. rujna 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.
VI. Odbija se tužiteljica s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva.
VII. Nalaže se tuženiku da nadoknadi tužitelju prouzročeni parnični trošak u visini od 6.178,09 EUR, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 7. travnja 2025. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine u roku od 15 dana.
riješio je
Dopušta se preinaka tužbenog zahtjeva učinjena u podnesku tužiteljice od 04. veljače 2025.
Obrazloženje
Tužiteljica u tužbi navodi kako su stranke sklopile ugovor o kreditu broj: 306- 532/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini koji ugovor je potvrđen po javnom bilježniku Mariji Grozdanić Dekleva iz Rijeke pod brojem: OU-1618/2006 dana 05. rujna 2006. godine (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) Predmetni ugovor je tuženik sklapao kao "trgovac" u smislu odredbe čl. 3. st. 1. toč. 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003, 46/2007, 79/2007, dalje u tekstu ZZP/03) sa tužiteljicom kao „potrošačem“ u smislu čl. 3. st. 1. toč. 1. ZZP/03 odnosno isti je po svojoj naravi potrošački ugovor. Radi se o standardnom ugovoru o kreditu, unaprijed sastavljenom od tuženika o čijim odredbama se sa tužiteljicom nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužiteljica imala bilokakav utjecaj na njegov sadržaj. Zaključen je po principu „uzmi ili ostavi“. Naknadno su stranke zaključile i Aneks Ugovora o kreditu broj: 306-532/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine dana 05. veljače 2016. godine, a koji aneks je solemniziran po javnom bilježniku Nataši Šuran iz Opatije, pod brojem OV – 1045/16 dana 18. veljače 2016. godine (u daljnjem tekstu: Aneks Ugovora o kreditu. Tužiteljica drži kako je ništena odredbe čl. 6 ugovoru o kreditu u dijelku u kojem je ugovorena da je kamatna stopa promjenjiva jednostranom odlukom banke . Poziva se na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je utvrđeno kako su banke među ostalim i prednik tuženika povrijedili kolektivne interese i prava potrošača tako što su u potrošačkim ugovorima koristili nepoštenu i ništetnu odredbu kojom je ugovorena redovna kamata stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo ništetna. Kako je već u tužbi naglašeno, tuženik je po čl. 19. e ZPK-a bio ovlašten izabrati hoće li tužitelju (kao i drugim korisnicima kredita) ponuditi zaključenje novog ugovora o kreditu ili izmijenjenog ugovora o kreditu. Tuženik je svojevoljno odabrao ponuditi tužitelju zaključenje dodatka ugovora o kreditu, a ne novog Ugovora o kreditu. Dodatak ugovora o kreditu je pravni posao kojim se ne stavlja izvan snage Ugovor o kreditu niti se njime otklanja ništetnost pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, a u konačnici, njime se ni na koji način ne izvršava restitucija na koju tužitelj ima pravo kao posljedicu ništetnosti. Osnovanost gore istaknutog zaključka jasno proizlazi iz zakonskih odredbi i to kako slijedi:
Odredbom članka 328. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, dalje ZOO) propisano je: „Pravo na isticanje ništetnosti ne gasi se.“ Odredbom članka 326. ZOO-a propisano je: „Ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane.“ Imajući na umu gore istaknute odredbe, notorno je da tužitelj ima pravo tražiti utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog Ugovora o kreditu odnosno da te ugovorne odredbe nisu postale valjane zaključenjem Aneksa ugovora o kreditu. Činjenica da zaključenjem Aneksa ugovora o kreditu nije otklonjena ništetnost pojedinih odredbi Ugovora o kreditu kao niti pravni interes tužitelja za podnošenje tužbe na utvrđenje ništetnosti već je više puta potvrđena kroz pravomoćnu sudsku praksu te se u tom dijelu upućuje nastav Vrhovnog suda Republike Hrvatske izražen u rješenju posl. br. Rev – 2868/2018-2 od 12. veljače 2019. godine tužitelj ukazuje i na odluku Vrhovnog suda RH broj Rev-18/2018 od 26.05.2020.god. donesenu u jednom konvertiranom kreditu. Dakle, provedena konverzija nije ni od kakvog utjecaja na osnovanost deklaratornih tužbenih zahtjeva u pogledu utvrđenja ništetnosti odredbi konkretnog Ugovora o kreditu. U odnosu na provedenu konverziju i utjecaj na osnovanost tužbenih zahtjeva na isplatu Konverzijom nije riješeno pitanje otklanjanja posljedica ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli. Konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizišle iz ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK kao niti Dodatka kojim je provedena konverzija ne propisuje da se konverzija odnosi i na izvanugovorne odnose među strankama koje su posljedica ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi. Zaključenjem dodatka regulirala se otplata budućih nedospjelih rata, a nije se riješilo pitanje ništetnih odredbi u osnovnog Ugovoru. Zaključenjem Dodatka nije mogla prestati tuženikova izvanugovorna odgovornost na ime vraćanja stečenog bez osnove kao posljedica ništetnosti. Presudom C-118/17 Sud EU utvrđuje: „Činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenima i ništetnima te zamijenjene novim odredbama, kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenje zajamčene zaštite potrošačima. Odredbom članka 41. st. 1. Zakona o zaštiti potrošaka (NN 41/14, 110/15) propisano je da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju ovog Zakona ili drugih Zakona kojima se štite prava potrošača. Dakle, tužitelj se nije odrekao svojeg prava na utvrđenje ništetnosti temeljem nepošteno utvrđenih odredbi ugovora jer je upravo ništetnost propisana kao posljedica nepoštenih ugovornih odredbi i to čl. 55. st. 1. ZZP-a. Isto tako, nije se odrekao niti zahtjeva na isplatu svega što je platio na temelju takvih ništetnih odredbi. Tužitelj je bio ekonomski prisiljen zaključiti predmetni dodatak i provesti konverziju imajući na umu da je rata kredita u trenutku konverzije bila nesnošljivo veća od početne te da je ishod oko kretanja tečaja za valutu CHF za ubuduće bio nepoznat. Način izračuna konverzije vršio se na temelju simulacije sa euro kreditom, a koji krediti su također u sebi sadržavali nepoštene, a time i ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope. Tuženik je dakle, dužan vratiti tužitelju sve što mu je tužitelj isplatio više od onoga što je bio dužna sukladno valjanim ugovornim odredbama, odnosno dužan mu je vratiti preplaćenu razliku anuiteta koja je nastala kao rezultat povećanja kamatne stope Tuženik je dužan isplatiti i sve zakonske zatezne kamate pozivom na odredbu čl. 1115 ZOO-a koje na te pojedinačne iznose teku od dana dospijeća pa do isplate. Tužbu postavlja kao stupnjevitu jer ne raspolaže podacima potrebnim za određivanje visine tužbenog zahtjeva poziva se na odredbu čl. 186 b st. 3 ZPP-a . Podneskom od 06. srpnja 2023. precizira tužbeni zahtjeva za isplatom zbog primjene ništene odredbe iz čl. 6 o načinu promjene kamatne stope te potražuje iznos od 1.972,17 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od dana uplate svakog preplaćenog iznosa pa do isplate.
Tužiteljica dana 12. lipnja 2023. podnosi tužbu ( zaprimljena kod suda pod poslovnim brojem P-1408/2023) u odnosu na isti ugovor o kreditu kako ništena odredba Ugovor o kreditu sadrži odredbu o valutnoj klauzuli i to u članku 4. st. 3. u dijelu u kojem glasi: “u kunskoj protuvrijednosti” i “obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria Bank d.d. na dan plaćanja. ”Pravomoćnom i ovršnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž – 6632/17-10 od 14. lipnja 2018. godine potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P
– 1401/12 od 04. srpnja 2013. godine u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke koji glasi: Utvrđuje se da su … petotuženik ADDIKO BANK d.d. (ranije: HYPO ALPE- ADRIA-BANK) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
Ističe se da su pravni stavovi izraženi u presudama donesenima u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača obvezujući u ovom postupku s osnove čl. 502. c. ZPP-a koji glasi: „Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.“ Odredbom članka 323. st. 1. ZOO-a propisano: „U slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.“
Tuženik je dakle, dužan vratiti tužitelju sve što je tužitelj isplatio više od onoga što je bio dužan sukladno valjanoj ugovornoj odredbi, odnosno dužan mu je vratiti preplaćenu razliku anuiteta koja je nastala kao rezultat povećanja anuiteta uslijed povećanja tečaja CHF u odnosu na početni tečaj (tečaj na dan isplate kredita) i to u odnosu na svaku pojedinačnu uplatu od dana zaključenja Ugovora o kreditu do dana konverzije. Odredbom članka 1115. ZOO-a propisano je: „Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.“ Imajući na umu da je tuženik notorno bio nepošten (utvrđeno u kolektivnom sporu) to tužitelj ima pravo na zateznu kamatu koja na svaki pojedinačni iznos utvrđene preplate teče od dana kada je tuženik primio svaku pojedinačnu uplatu. Tuženik je prilikom izračuna konverzije napravio simulaciju u euro kredit i pri tome pogrešno obračunao nedospjelu glavnicu na dan konverzije. Naime, tuženik je pogrešno obračunao nedospjelu glavnicu na dan konverzije na način da je primijenio tečaj CHF na dan konverzije, a koji obračun se temeljio na ništetnoj odredbi o valutnoj klauzuli. Tuženik je morao izračunati iznos nedospjele glavnice prema tečaju CHF na dan isplate kredita. Tuženik je dakle, dužan vratiti tužitelju sve što mu je tužitelj isplatio više od onoga što je bio dužna sukladno valjanim ugovornim odredbama, odnosno dužan mu je vratiti preplaćenu razliku anuiteta koja je nastala kao rezultat povećanja kamatne stope i rasta tečaja švicarskog franka. Tuženik je dužan isplatiti i sve zakonske zatezne kamate koje na te pojedinačne iznose teku od dana dospijeća pa do isplate. Tužbu postavlja kao stupnjevitu jer ne raspolaže podacima potrebnim za određivanje visine tužbenog zahtjeva poziva se na odredbu čl. 186 b st. 3 ZPP-a.
Rješenjem od 13. ožujka 2024. spojeni su postupci po tužbi tužiteljice pod protiv tuženika poslovnim brojem P-2277/2019 i postupak po tužbi tužiteljica protiv tuženika pod brojem P-1408/2023 te je postupak nastavljen pod poslovnim brojem P- 2277/2019.
Tuženik u odgovoru na tužbu tuženik i u podnescima u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva u cijelosti. Navodi kako je tužitelj predmetni ugovor izmijenio u dijelu valute, obveze i kamatne stope, sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu (dalje: Aneks), 5. veljače 2016. Tuženik je bio obvezan ponuditi tuženiku sklapanje predmetnog Aneksa sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15). Sukladno rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 4. ožujka 2020. donesenom u oglednom postupku Gos 1/2019, tuženik ističe kako je Aneksom provedena konverzija u skladu sa Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15) iz kojeg razloga tužitelj nema pravni interes voditi ovaj postupak, a niti bilo kakvo pravo na dodatnu isplatu. Aneksom mu je priznata preplata te je istom tužitelj u cijelosti obeštećen. Člankom 19.e. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15. i 143/13 dalje ZPK) naloženo je tuženiku i drugim bankama da izjednače korisnike kredita sa monetarnom klauzulom u CHF sa korisnicima kredita sa monetarnom klauzulom u EUR valuti i to ponudom novog ili izmijenjenog ugovora. Budući da je tuženik morao postupiti u skladu sa predmetnim zakonom, predložio je tužitelju sklapanje Aneksa kojim se mijenjaju odredbe ugovora, a što uključuje odredbu o valuti obveze i kamatnim stopama. Tako je tužitelj sklapanjem Aneksa u cijelosti izmijenio odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz ugovora o kreditu, člankom 3. Aneksa ugovora o kreditu. Aneks se primjenjuje na pravni odnos stranaka retroaktivno, a što proizlazi i iz otplatnog plana koji je tužitelj primio uz aneks gdje je obračunata konverzija ugovora o kreditu na temelju izmijenjenih odredbi. Tako je visina otplate anuiteta (glavnica i kamata) određena istovrsno kao i u ugovorima o kreditu s valutnom klauzulom u EUR valuti i to od dana početka otplate ugovora o kreditu. Stoga je nesporno da je Aneksom ugovora o kreditu izmijenjena odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz ugovora o kreditu, i to člankom 3. na način da je određeno da kamatna stopa predstavlja zbroj promjenjivog dijela kamatne stope i fiksnog dijela kamatne stope dok se promjenjiva kamatna stopa veže uz šestomjesečni EURIBOR te se ista u skladu s EURIBOR-om usklađuje odnosno mijenja. Odredba članka 3. usklađena je sa čl. 11.a ZPK, a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Aneksa. Kako bi predmetna odredba bila što jasnija korisniku kredita, termin EURIBOR (Euro Interbank Offered Rate) je obrazložen. Isti predstavlja prosjek kamatnih stopa po kojima više od 50 europskih banaka međusobno posuđuje sredstva i kao takav se smatra najvažnijom referentnom kamatnom stopom europskog novčanog tržišta, a mijenja se sukladno promjenama na tržištu novca i na njegovu promjenu nema utjecaja tuženik. Navedene odredbe su zamijenjene s retroaktivnom primjenom, kao da je odredba čl. 3. Aneksa ugovorena na dan sklapanja osnovnog ugovora. Navedeno je u skladu sa ZPK kojim je određeno da se svi korisnici kredita sa valutnom klauzulom u CHF moraju izjednačiti sa korisnicima kredita sa valutnom klauzulom u EUR valuti. Isto je moguće ispuniti samo ako se ugovorna obveza izmjeni retroaktivno. Stoga je za cijelo vrijeme trajanja ugovora obveza po promjenjivoj kamatnoj stopi odrediva jer se ista mijenja sukladno objektivnom pokazatelju tj. promjeni EURIBOR-a na tržištu. Iz navedenog je razvidno da su potpuno neosnovani paušalni navodi tužitelja da bi odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Aneksa bila ništetna. Tuženik ističe da sukladno čl. 324. st. 1. ZOO-a ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači i ništetnost samog ugovora stoga se na predmetnu pravnu situaciju ne može primijeniti odredba čl. 326. st. 1. ZOO-a koja zabranjuje konvalidaciju kada je ništetan cijeli ugovor. Naime, smisao odredbe čl. 326. st. 1. ZOO-a ogleda se u tome što zbog apsolutne ništetnosti nepostojeći ugovor (contractus nullus) ne postoji ni faktično ni pravno, dok ništetan ugovor postoji samo faktično ali ne i pravno, slijedom čega u oba slučaja ugovor nije nastao pravno i kao takav se ne može naknadno ni osnažiti, konvalidirati, već bi se jedino mogao sklopiti novi ugovor Suprotno navedenom, kod ništetnosti pojedine odredbe ugovora zakonodavac odredbom čl. 324. st. 1. ZOO-a podržava načelo afirmacije ugovora po kojem treba nastojati da se sklopljeni obvezni ugovor što više održi na snazi. Iz tog razloga su ugovorne strane ovlaštene eventualno ništetne odredbe ugovora zamijeniti valjanima. Dapače, ugovaranje obveze ugovornih strana da zamijene eventualno ništetnu odredbu valjanom uobičajena je pravna praksa prilikom sklapanja ugovora. Tako se kao sastavni dio ugovora navode salvatorne klauzule sljedećeg sadržaja: „Ako bi se za neku od odredbi ovog ugovora naknadno utvrdilo da je ništetna, ta činjenica neće imati učinka na ostale odredbe ovog ugovora. Ugovor u cjelini ostaje valjan s time da se ugovorne strane obvezuju da će ništetnu odredbu zamijeniti valjanom koja će u najvećoj mogućoj mjeri omogućiti ostvarivanje cilja koji se htio postići odredbom za koju je ustanovljeno da je ništetna.“ Člankom 19.e. ZPK 102/15 naloženo je tuženiku i drugim bankama da izjednače korisnike kredita sa monetarnom klauzulom u CHF sa korisnicima kredita sa monetarnom klauzulom u EUR valuti i to ponudom novog ili izmijenjenog ugovora. Budući da je tuženik morao postupiti u skladu sa predmetnim zakonom isti je predložio tuženiku sklapanje aneksa kojim se mijenjaju odredbe ugovora, a što uključuje i odredbu o kamatnim stopama. Tuženik posebno ističe da predmetnim Aneksom nije došlo do konvalidacije eventualno ništetne odredbe tj. ista nije pravno osnažena, što uostalom i nije moguće po odredbama ZOO-a. Međutim, ovdje je došlo do zamjene postojeće odredbe novom. Tu nema govora o konvalidaciji ništetne odredbe, budući da više nije riječ o istoj odredbi. Dakle, odredbe Aneksa u dijelu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u EUR treba promatrati kao nove odredbe kojima su ugovorne strane slobodno i u skladu s načelom slobode ugovaranja uredile svoje odnose s retroaktivnim učinkom i koje nisu ništetne. Konačno, odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u presudi posl. br. Rev-1172/18 od 19. ožujka 2019. zauzet je stav kako se eventualno ništetne ugovorne odredbe mogu izmijeniti voljom stranaka. U konačnici, izmjena odredbi, smisao je Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Kada se predmetne odredbe ne bi mogle valjano izmijeniti, kako bi zakonodavac mogao naložiti tuženiku takvu obvezu.
Odredbe o valuti obveze i promjenjivoj kamatnoj stopi izmijenjene su u skladu sa zakonom. Budući da je zakonodavac naložio predmetnu promjenu s retroaktivnim učinkom, tužitelj je stavljen u položaj kao da je od dana sklapanja ugovora, iznos kredita i povrat vezan za EUR valutu. Tako je tužitelj nakon konverzije ispunjavao svoju obvezu iz ugovora o kreditu u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke za EUR valutu. Slijedom navedenog, tužitelj ne može osnovano zahtijevati pravnu zaštitu kao da još uvijek ima obvezu po ugovoru o kreditu u CHF valuti. Isto, jer je kolektivnom presudom utvrđeno pravo na zaštitu samo onih korisnika kredita kojima je obveza vezana za CHF valutu. Obrazlažući pitanje pravnog interesa za utvrđenjem ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koji su temeljem posebnog propisa konvertirani, Vrhovni sud Republike Hrvatske je iznio jasan i nedvojben stav da takav interes postoji kod onih ugovora koji su ostali na snazi s valutnom klauzulom u CHF, dakle nekonvertirani ugovori o kreditu. Stoga, kako je ovdje napravljena konverzija, i sporna odredba je zamijenjena novom, i to s retroaktivnim učinkom, tužitelj nema više interesa voditi ovaj postupak, niti ima pravo na bilo kakvo obeštećenje. Sklapanjem Aneksa ugovorne strane su suglasno izmijenile obvezu vraćanja kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR za cijelo vrijeme trajanja ugovornog odnosa. Tako su odredbe čl. 2. i 3. u cijelosti zamijenjene odredbom čl. 2. Aneksa ugovora o kreditu i to retroaktivno. Također, ugovor s valutnom klauzulom u EUR valuti, ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača budući da, niti u vrijeme sklapanja ugovora, a ni danas ne postoji veliki rizik tečajnih razlika. Tuženik je o svim relevantnim okolnostima obavijestio tužitelja pri sklapanju ugovora o kreditu, kao i upozorio na eventualne rizike valutnih klauzula, pa tako i CHF valutne klauzule. Nadalje, tuženik je kod kredita s valutnom klauzulom proveo edukaciju djelatnika, kako u pogledu samih komercijalnih uvjeta, tako i u odnosu na prodaju tih proizvoda klijentima. Upravo je zbog navedenog vidljivo da je tuženik vodio računa o klijentima i načinu prezentacije uvjeta kredita klijentima, pa u tu svrhu prilaže pisani iskaz svjedoka gđe. RZĐ, a radi utvrđenja navedenih činjenica i okolnosti. Nadalje, Zakonom o obveznim odnosima dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga je izvjesno da je tuženik postupao u skladu sa zakonom pa tužitelj potpuno neosnovano ističe da bi ugovaranjem valutne obveze u CHF tuženik bio nepošten. Tuženik je prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao u dobroj vjeri, slijedom čega tužitelj, čak i da je osnovan tužbeni zahtjev, nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe. Predmetnim je ugovorom ugovoren rok otplate predmetnog kredita od 30 godina. Stoga je jasno da je u trenutku sklapanja ugovora o kreditu bilo neizvjesno kretanje kako kune, tako i CHF. Tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije mogla biti predvidiva, niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF. Stoga je nesporno da tuženik nije mogao predmetnu valutnu klauzulu koristiti radi stjecanja dobiti jer ni on sam nije znao kakve će okolnosti nastupiti u idućih 30 godina. Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem od 4. ožujka 2020., donesenom u oglednom postupku Gos 1/2019, zauzeo je pravni stav kako:
„Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“
Dakle, predmetnom odlukom je utvrđeno da je Aneks o konverziji valjan i da proizvodi pravne učinke. To znači da se pravni učinci ocjenjuju u cijelosti i punom opsegu, a to se odnosi onda i na retroaktivan učinak Aneksa. Kada to ne bi bilo tako, tada utvrđenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske da je Aneks valjan i da proizvodi pravne učinke ne bi imalo nikakvog smisla. Stoga, imajući u vidu valjanost Aneksa, tužitelj nema pravo na povrat plaćenog na temelju eventualno ništetnih odredbi osnovnog ugovora. Dodatno, tuženik ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u oglednom postupku Gos-1/2019, zauzeo stav da se pravni interes za podnošenje tužbe kod tzv. konvertiranih kredita odnosi na pravne situacije kada konverzija nije pravilno provedena: „U svakom slučaju ne bi se moglo isključiti postojanje pravnog interesa kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona. (stranica 6. rješenja)“ Stoga je očito kako je sud odlukom u oglednom postupku pojasnio pravni stav zauzet u predmetu Rev-2868/18. Logičnim tumačenjem nameće se zaključak kako tužitelj sklapanjem Aneksa, u situaciji kada je konverzija provedena u skladu sa ZIDZPK, nema više pravni interes niti pravo potraživati daljnje iznose na ime obeštećenja. Tužitelj zahtijeva isplatu u visini koja očigledno predstavlja razliku kao da se kamatna stopa nije mijenjala za cijelo vrijeme trajanja otplate te kao da je tečaj CHF ostao isti kao na dan isplate kredita. Tuženik prvenstveno ističe da bi takvim uređenjem prava i obveza stranaka sud u potpunosti dokinuo slobodno uređivanje obveznih odnosa iz čl. 2. ZOO-a i protivno volji ugovornih stranaka utvrdio fiksnu kamatnu stopu na predmetni ugovor o kreditu. Nesporno je da su stranke svojom slobodnom voljom sklopile ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom. Tužitelj u tužbi nije ni na koji način obrazložio kolika bi prema njegovom stavu trebala iznositi promjenjiva kamatna stopa već istu samo paušalno određuje kao početno ugovorenu kamatnu stopu. Tako tužitelj stvara okolnosti u kojima se primjenjuje fiksna kamatna stopa, ali pod daleko povoljnijim uvjetima nego što je tuženik nudio za ugovore s fiksnom kamatom u bilo kojoj valuti obveze. Čak i da se utvrdi ništetnom odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, iznos navodne preplate mogao bi se računati isključivo u odnosu na prosječnu kamatnu stopu na tržištu u utuženom razdoblju. Nadalje, ukoliko tužitelj tvrdi da se predmetni ugovor o kreditu treba smatrati „kunskim kreditom“ to tuženik ističe kako bi se u tom slučaju izračun trebao izvršiti primjenom kamatne stope primjenjive na kredite u HRK valuti u predmetnom vremenskom periodu. Naime, u prilog tom stavu govori i činjenica da je Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne Novine 102/15) prilikom konverzije naložio primjenu kamatne stope jednake kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju su banke primjenjivale na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu. Stoga je tada predmetni izračun sačinjen u skladu sa zakonom, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem ročnosti, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF.
Tuženik, opreza radi, ističe prigovor zastare iz razloga kako slijedi. U slučaju ako bi tužitelj isticao pravni stav kako je podnošenjem kolektivne tužbe u predmetu P- 1401/12 prekinut tijek zastarnog roka za tužitelja u ovom postupku, tuženik navodi kako ne postoji niti jedna zakonska odredba koja bi određivala prekid zastarnog roka za pojedinačno potraživanje na temelju postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava koji se nalaze u glavi 32. ZPP-a. Osnovna zadaća suda je suditi na temelju Ustava, međunarodnih ugovora, zakona i drugih važećih izvora prava. Stoga je sud ovlašten tumačiti zakonske odredba u slučaju kada iste postoje. Budući da odredba čl. 241. ZOO-a uređuje isključivo pravnu situaciju kada tužitelj pokrene određenu pravnu radnju prema dužniku, razvidno je da se ista ne bi mogla primijeniti u ovoj konkretnoj situaciji. Posebno s obzirom na činjenicu da se ne radi o identičnom postupku jer je kolektivna tužba pokrenuta radi deklaratornog utvrđenja dok tužitelj u ovom postupku potražuje isplatu. Primjena čl. 241. ZOO u ovom kontekstu dovela bi u pitanje pravnu sigurnost i legitimna očekivanja tuženika kao elemenata vladavine prava, a što predstavlja jednu od najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske. Stoga, tuženik ističe kako se na eventualno potraživanje tužitelja primjenjuje zastarni rok od pet godina, računajući od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta. Tuženik smatra da bi prihvaćanjem tužbenog zahtjeva tužitelja, sud one korisnike kredita koji su sklopili ugovor o kreditu sa CHF valutnom klauzulom, neosnovano stavio u povoljniji položaj u odnosu na korisnike kredita koji su sklopili ugovore o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, s valutnom klauzulom u EUR ili bez valutne klauzule. Stoga predlaže sudu odbiti tužitelj s tužbom i tužbenim zahtjevom u cijelosti uz naknadu parničnog troška.
Tužitelj je konačno precizirao tužbeni zahtjev podneskom od 4. veljače 2025. po provedenom financijskom vještačenju te s osnove preplate kamatne stope potražuje iznos od 1.972,17 EUR, osnove preplate tečaja iznos od 4.571.98 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama koja na svako pojedinačni mjesečni iznos teku od dana uplate do isplate te na ime razlike glavnice 1.617,65 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 30.09.2015 do isplate.
Tuženik navodi kako je tužiteljica u podnesku od 4. veljače 2025. preinačila tužbeni zahtjev te da se protivi učinjenoj preinaci.
Sud je dopustio preinaku tužbenog zahtjeva učinjenu u podnesku tužitelja od 4. veljače 2025. naime tužiteljica je tek po provođenju financijskog vještačenja mogao konačno precizirati visinu tužbenog zahtjeva pa je pozivom na odredbu članka 190. stavak 2. Zakona o parničnom postupku sud dozvolio preinaku tužbenog zahtjeva slijedom čega je odlučeno kao u izreci ovog rješenja. Pored navedenog preinaka tužbenog zahtjeva je dopuštena sukladno zaključku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Su-IV 162/2021 od 26.11.2021. koji glasi: U predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.
Sud je proveo dokaze uvidom u dokumentaciju priležećoj spisu, saslušan je tužitelj, proveden je dokaz financijskim vještačenje po stalnom sudskom vještaku Dijani Tomljanović Butković.
Ocjenom svih provedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8 ZPP-a ovaj sud smatra tužbeni zahtjev tužitelja u pretežitom dijelu osnovanim.
Između stranaka nije sporno da je između tužitelja kao korisnika kredita te tuženika kao kreditora i davatelja kredita, ranijeg naziva Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., 05.09.2006. sklopljen Ugovor o kreditu br. 306-532/2006, predmet kojeg je iznos od 47.270,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF važećem na dan korištenja kredita u svrhu adaptacije kuće. Člankom 3 ugovorena je kamata od 5,25 % godišnje, dok je čl. 6 ugovoreno se promjena kamate stope vrši sukladno odluci banke o kamatnim stopama. Nije sporno niti to da su stranke temeljem ZID ZPK zaključile 5. veljače 2016. Aneks ugovoru-konverziju prema kojoj je na dan 30.09.2015. utvrđena preplata u visini od 21.666,71 kn koja se koristila za podmirenje budućih obveza i do visine 50 % mjesečnog anuiteta dok se potpuno ne iskoristi.
Tužiteljica je potrošač u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ( NN- 96/03 ), naime sklopila je predmetni pravni posao kao fizička osoba u svrhu koja nije namijenjena njegovom zanimanju niti njezinoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti što se konačno vidi iz sadržaja samog ugovora o kreditu-radi se kreditu koji je odobren adaptaciju kuće. Nadalje tužiteljica u svom iskazu navodi kako je kredit odobren adaptaciju kuće na Kastvu gdje i danas živi. Stoga tužiteljica uživa zaštitu kao potrošač jer suprotno utvrđenju suda, tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao.
Sporno je među strankama može li tužitelj tražiti utvrđenje ništetnim dijela odredbi ugovora o kreditu vezano ugovorene valutne klauzule u CHF nakon što je sklopio dodatak osnovnom ugovoru o kreditu tzv. konverziju primjenom odredbi ZID ZPK i slijedom takvom utvrđenja ima li pravo na povrat s osnove preplaćene kamate i zbog nezakonite primjene valutne klauzule u CHF.
Pravo na utvrđenje ništetnosti se ne gasi, tužitelj ima pravni interes tražiti utvrđenje ugovora ništetnim jer se ništetnost Ugovora sukladno odredbi čl. 322. i 326. ZOO-a utvrđuje ex tunc odnosno u trenutku zaključenja Ugovora. Odredbom čl. 326. ZOO-a je propisano da ništetan Ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a ne može se niti osnažiti, niti prema odredbi čl. 148. st. 1. ZOO- a, niti nagodbom stranaka. Sklapanjem Anexa ugovor o kreditu prema ZID ZPK ne nije tužitelju onemogućeno tražiti tvrđenju ništetnim pojedinih odredbi ugovora o kreditu. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. zauzeto je stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverziji bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
Člankom 19.c ZID ZPK koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., točkom 1. -3. propisano je kako se konverzija provodi na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (toč. 1.), u točki 2. članka 19.c ZID ZPK propisano je da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu te u toč. 3. članka 19.c ZID ZPK propisano je da početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom.
Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju, poslovni broj: Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020., a u svezi postavljenog pravnog pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava, da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK ima pravne učinke i valjan je i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, no isto ne isključuje mogućnost postavljanja kondemnatornog zahtjeva onda kada konverzija nije ispravila posljedice nepošteno ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz osnovnog ugovora o kreditu.
U konkretnom slučaju konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala temeljem nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi. Konverzijom nije uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama jer nije ispravila posljedice nepoštenih ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli jer konverzijom nije tužitelju vraćeno što je temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli više pretplatio, a tuženica primila, te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji potrošačima pripada. Posebno se ističe i to da iz sadržaja Aneksa ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija ne proizlazi da se tužitelj odrekao prava isticanja pred sudom zahtjeva i potraživanja koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Tužitelj i tuženica sklapanjem dodataka predmetnom Ugovoru o kreditu nisu izmijenili odredbe iz osnovnih ugovora u pogledu kamatne stope i iznosa preostalog neotplaćenog kredita te postigli i sporazum o raspolaganju preplatom. Aneksima ugovora o kreditima uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF i bez primjene valutne klauzule kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim. Osim toga, konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizišle iz ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK ne širi primjenu konverzije na druge - izvanugovorne odnose među strankama. Nadalje, kako je način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata bio predmet kolektivne tužbe za zaštitu potrošača, a koja tužba je usvojena i takav način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata utvrđen nepoštenim, tada sud prilikom odlučivanja o pojedinačnom tužbenom zahtjevu kao osnovu zahtjeva tužitelja utvrđuje odluku iz presude kojom je odlučeno o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a identična je situacija i sa valutnom klauzulom. Konverzije ne predstavlja niti može predstavljati volju tužitelja kao potrošača za nadomještavanjem ništetnih odredbi ugovora o kreditu to ne ukazuje niti ZID ZPK niti se to može iščitati iz odredbi dodatka ugovoru. U ostalom visina preplate utvrđene prema Aneksu ugovora, a primjenom ZID ZPK je znatno niža od visine preplate zbog primjene ništetnih odredbi ugovora o kreditu kako je to vještak u ovom postupku utvrdio o čemu će se detaljnije govoriti u nastavku obrazloženja ove odluke.
Stoga tužitelj neprijeporno ima pravni interes za podnošenje ove tužbe.
Pravo na isticanje ništavosti ne zastarijeva te jednom utvrđene ništave odredbe ne mogu konvalidirati pa nema zapreke utvrđenju ništavosti pojedinih ugovornih odredbi i ako je tuženik naknadno uskladio svoje poslovanje sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju.
Temeljem odredbe čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplate pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da se određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Sud je dakle vezan pravnim utvrđenjem u smislu naprijed navedene citirane odredbe iz presude donesen u sporu po kolektivnoj tužbi samo u parnicama za naknadu štete ili isplate pod uvjetom da se stranke pozovu na takvo utvrđenje. U ovom slučaju tužitelj se pozvao na utvrđenja iz navedene odluka donesenih u postupcima za zaštitu kolektivnih interesa potrošač.
Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. t. 1. ZZP-a u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP-a, a ovdje je tome slučaj. Tužitelj se poziva na utvrđenja iz presuda kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. a st. 1. ZPP-a tj. a to je da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. Navedene odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502 a st. 1. ZPP-a.
Odredbom čl. 84. ZZP-a iz 2003.g. i čl. 99. ZZP-a iz 2007.g. propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog među strankama proizlazi da je odredba čl. 6. koja se odnosi na ugovornu kamatu i promjenljivu kamatnu stopu bila vidno istaknuta, odnosno da je ta ugovorna odredba bila lako uočljiva. Isto tako proizlazi i da je u navedenoj odredbi bilo jasno naznačeno da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama iz čega proizlazi da je ta ugovorna odredba bila jasna. Stoga je za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari potrebno ocijeniti da li je predmetna ugovorna odredba o promjenljivoj kamatnoj stopi bila razumljiva tužitelju kao potrošaču posljedično čemu da li je ista poštena u smislu naprijed navedenih zakonskih odredbi čl. 84. ZZP-a iz 2003.g. i čl. 99. ZZP-a iz 2007.g.
Iz iskaza tužiteljice neprijeporno proizlazi da se o načinu promjene kamatne stope koja će ovisiti isključivo o jednostranoj odluci kreditora-banke nije pojedinačno pregovaralo, radilo se o tipskom unaprijed pripremljenom ugovoru, na sadržaj istog nije se moglo utjecati, tužitelju nije objašnjeno kako i na koji način će se vršiti promjena kamatne stope i o čemu će ta promjena ovisiti, odnosno koji su to parametri koji utječu na promjenu iste. Informacija da promjena kamate ovisi o stanju na tržištu nije dovoljna da bi potrošač mogao znati što točno utječe na visinu kamate stope i za ubuduće procijeniti ekonomske posljedice za sebe.
Tuženik je odustao od saslušanja svjedokinje GZ za koju navode kako je neposredno pregovarala s tužiteljicom.
Sagledavajući sadržaj predmetne ugovorne odredbe kojom je ugovorna promjenjiva kamatna stopa sukladno Odluci o kamatnim stopama, ocjena je ovog suda da je ista za prosječnog potrošača nedovoljno razumljiva. Naime, navedenom odredbom promjena kamatne stope vezana je isključivo za Odluku banke o kamatnim stopama, odnosno akt tuženika, koji je stručan i kao takav razumljiv isključivo osobama koje imaju ekonomsko obrazovanje, te koji se bave bankarskim poslovima. Dakle, odluke koje su uređivale pitanje promjenljive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja tužitelju kao prosječnom potrošaču nikako nisu mogle biti nikako razumljive. Naime, odredbom čl. 6. predmetnog Ugovora o kreditu određeno je samo koliko iznosi kamata na dan sklapanja tog ugovora iz čega proizlazi da su samo navedeni podaci tužitelju u trenutku sklapanja ugovora bili poznati, dok ostali podaci, odnosno kriteriji temeljem kojih će se ta početna kamatna stopa godišnje mijenjati nisu bili niti određeni, niti odredivi, već je buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva. Dakle, predmetni ugovor ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Stoga nikako nije realno za očekivati da je tužitelj kao prosječan potrošač bila u stanju ocijeniti promjene tržišnih uvjeta, odnosno buduće promjene kamatne stope tijekom ugovorenog kreditnog razdoblja. Tijekom postupka ni na koji način nije utvrđeno da je tuženik u konkretnom slučaju tužitelja prilikom pregovaranja, odnosno prilikom sklapanja ugovora o kreditu, na valjan i njemu razumljiv način objasnio postupak formiranja kamatne stope, odnosno koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi tužitelj kao potrošač mogao spoznati učinke koji će za njega u budućnosti proizaći iz takvih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi.
Tuženik je prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio dužan tužiteljicu kao potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što nije učinjeno, naime tuženik suprotno nije dokazao.
Dakle tuženik nije dokazao da se pojedinačno pregovaralo sa tužiteljicom u pogledu odredbe ugovora o kreditu koja se odnosi na promjenjive kamatne stope koja će ovisiti o odluci banke, na tu odredbu tužitelj ni na koji način nije mogla utjecati, a ista je svakako za svakog prosječnog potrošača nejasna i nerazumljiva, suprotna stoga načelu savjesnosti i poštenja čime je tužitelju svakako nastala neravnoteža u njezinim pravima i obvezama na njezinu štetu. (čl. 81. st. i i 96. ZZP- a).
Stoga kao ovaj sud utvrđuje da su djelomično ništetne odredbe ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka i to one odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno jednokratnoj odluci banke te da korisnik svojim potpisom izjavljuje da je suglasan s primjenom odluke o kamatnim stopama te sve njene kasnije izmjene i dopune iz čl 6. predmetnog ugovora pa je odlučeno kao u točki 1. izreke ove presude.
Što se tiče valutne klauzule tužitelj se poziva na utvrđenja iz presude Vrhovnog suda posl. br. Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. g. U navedenoj presudi Vrhovni sud je odlučivao u revizijskom postupku između ostalog da li su ugovornim odredbama iz ugovora o kreditima tužene banke među kojima je i ovdje tuženik skapali u određeno naznačenom razdoblju s korisnicima kredita potrošačima a u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak i njime povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača bile nepoštene i ništetne sve u smislu odredbe čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 odredbe čl. 96. i 97. ZZP-a. Vrhovni sud je u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. g. U presudi Visokog Trgovačkog suda, a koje shvaćanje prihvaća i Vrhovni sud RH utvrđeno je da su tužene banke među kojima je i ovdje tuženik u razdoblju od 01.10.2004. g. do 31.12.2008. g. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 ) u razdoblju do 06.08.2007. g. da od 07.08.2007.g. do 31.12.2008. g. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ( NN-79/07 i dr.). Fizičke i pravne osobe se mogu u posebnim parnicama pozivati na prihvaćene zahtjeve tužitelja u postupku Vrhovnog suda Rev-2221/18 kojom je taj sud odbio revizije tamo tuženika u predmetu tužitelja Potrošača-Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, protiv osam banaka a na ta utvrđenja se pozvao i ovdje tužitelj.
Tužiteljica u iskazu navodi kako joj je ponuđen isključivo kredit u CHF, rečeno joj je da je to najpovoljniji kredit na tržištu, tada joj nije bio jasan pojam valutne klauzule. Nije tražila dodatna pojašnjenja od bankara. Anuitet je narastao za 50 %. Konverziju je prihvatila jer je to vidjela kao jedino rješenje da joj anuiteti prestanu rasti.
Iz navedenog jasno proizlazi kako tuženik je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu sa tužiteljem ugovorio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu-i to na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), a o tome se nije pojedinačno pregovaralo, ničim nije dokazano da je tuženik tužitelja kao prosječnog potrošača informirao o svim činjenicama važnim za donošenje odluke o sklapanju ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, odnosno nije ga informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti glede valutne klauzule vezane za CHF. Ugovorna odredba kojima je ugovorena valuta vezana uz glavnicu CHF uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može provjeriti jer nema kriterija. Suprotno utvrđenju ovoga suda tuženik nije dokazao, nije predložio provođenje dokaza kojim bi dokazao da je tužitelja kao prosječnog potrošača informirao o svim činjenicama važnim za donošenje odluke o sklapanju ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, odnosno nije ga informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti glede valutne klauzule vezane za CHF.
Nadalje valja istaknuti i da je Vrhovni sud u svojoj odluci Rev-3142/2018 od 19.03.2019.g. jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 i 110/15) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru.
Potom prema praksi Europskog suda za ljudska prava u predmetu C-186/2016 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena, već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a tuženica nije dokazala da bi tužitelju pružila dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke, eventualne rizike (promjena tečaja i sl.), a niti je dokazala da je tužitelju pružila na jasan i nedvojben način sam postupak konverzije.
Stoga je dio odredbe ugovora o kreditu, koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF nepošten, a posljedično tome i ništetan, pa je odlučeno kako u točki III izreke ove odluke.
Odlukom Vrhovnog suda Rev- 3142/18 od 19. ožujka 2019. jasno je istaknuto da je u kolektivnom sporu pravomoćno utvrđeno da je tuženik, zajedno s ostalim tuženim bankama, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita te je opisan način i izneseni su razlozi takvih povreda, te stoga u pojedinačnim postupcima nema potrebe za ponovnim provođenjem dokaza na okolnost ništetnosti ugovorne odredbe o kojom uz povrijeđeni interesi i prava potrošača. U predmetnoj odluci također je istaknuto da bi ponovno izvođenje dokaza u pojedinačnim postupcima pokrenutim od strane potrošača bilo u suprotnosti s člankom 502. a ZPP- a i člankom 118. Zakona o zaštiti potrošača kojim se propisuje direktan učinak utvrđena iz kolektivnog spora na pojedinačne postupke.
Činjenica što je ugovor o kreditu solemniziran ne utječe na činjenicu je su li pojedine ugovorne odredbe ništave jer ako je neka odredba ništava ona je ništava od samog početka i bez solemnizacije. Bilježnik nije bio u obvezi pregovarati sa tužiteljem o pojedinim odredbama ugovora pa tako niti o promjenjivoj kamatnoj stopi. Javni bilježnik je prije ovjere pročitao ugovor strankama no nije im objašnjavao načine i razloge mijenjanja kamatne stope niti pojašnjavao razloge promjene tečaja i posljedice koje iz toga mogu proizaći. To je bila obveza tuženika prilikom sklapanja predmetnog ugovora, a koja obveza nije od strane tuženika ispoštovana.
Sud neće tumačiti pisani iskaz RZĐ jer ista nije neposredno pregovarala s tužiteljem, naime za u konkretnom slučaju jedino iskazi svjedoka koji su neposredno pregovarali s potrošačem mogu utjecati na donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari.
Kako su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koje su vezane jednostranom odlukom banke i valutnoj klauzuli ništetne tuženik je u obvezi vratiti stečeno bez osnove tužitelju temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. ZOO-a s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a.
U odnosu na prigovor zastare valja navesti kako u pravilu na tražbine radi povrata onog što su stranke dale jedna drugoj temeljem ništavih ugovora primjenjuje se institut stjecanja bez osnove time da tražbine stečene bez osnove zastarijevaju u općem petogodišnjem roku iz čl. 225. ZOO-a, a rok zastare počinje teći od dana kada je došlo do isplate onoj stranci koja je dužna vratiti primljeno po osnovi ništavog ugovora. Što se tiče tražbina naknade štete zbog povrede obveze one zastarijevaju za vrijeme određeno za zastaru te obveze (čl. 230. st. 3. ZOO-a). Pitanje zastare riješio je Vrhovni sud RH svojom odlukom posl. br. Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. u kojoj se navodi da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 242. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutke pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe tj. od 30.05.2014. g. To uz primjenu općeg zastarnog roka od 5 godina znači da bi pravo tužitelja zastarjelo 13. lipnja 2019. g (u odnosu na zahtjev za preplaćenom kamatom), a tužba je podnesena 11. lipnja 2019. g. Što se tiče zahtjeva za isplatom temeljem ništave odredbe o valutnoj klauzuli, pravo tužitelja za isplatom zastarijeva 2023. g. s obzirom da je presuda Pž-6632/17 o valutnoj klauzuli donesena 14. lipnja 2019. g. Ovo stoga što sve posljedice utvrđenja navedenih presuda donesenih u korist potrošača nastupaju od donošenja takve presude suda uvažavajući zastarni rok od pet godina, kako je tužba u odnosu na povrat stečenog zbog primjene ništene odredbe o valutnoj klauzuli u CHF podnesena 12. lipnja 2023. to ni za taj dio tužbenog zahtjeva zastare nema.
Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Dijane Tomljanović- Butković utvrđeno je da pod pretpostavkom da se kamatna stopa nije mijenjala, odnosno da je korištena kamatna stopa u visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja aneksa ugovora o kreditu 5,25%, odnosno zakonska zatezna kamata od 3,23% od 01.01.2014 do 30.09.2015., tužiteljica je na ime kamata do konverzije više uplatio 2.002,34 EUR. Zatezna kamate na utvrđene iznose preplate kamate do 30.09.,2015 iznosi 1.170,04 EUR. Manje plaćenih kamatama nije bilo. Da se za cijelo vrijeme primjenjuje početna kamatna stopa od 5,25 % onda preplata kamate iznosi 1.972,17 EUR, a zatezna kamata na više plaćenu kamata iznosi 1.167,15 EUR -tabela 17. Pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužitelj je, na ime tečajnih razlika do konverzije, više uplatio 4.571,98 €. Zatezna kamata na preplatu tečaja do 30.09.2015 iznosi 1.502,59 EUR -tabela 17
Nepriznati iznos umanjena glavnice u provedenoj konverziji (razlika glavnice) na dan 30.09.2015. iznosi 2.521,55 eur, odnosno 2.234,96 eur ako se primjenjuje za cijelo vrijeme otplate početna kamatna stopa od 5,25%. Dakle, tuženik je za navedeni iznos manje umanjio glavnicu prilikom konverzije.
Negativne tečajne razlike iznose 164,41 EUR, manje plaćenih kamata nije bilo ako se primjenjuje od 01.01.2014. kamatna stopa od 3,23%, no ako se za cijelo razdoblje primjenjuje početna kamatna stopa od 5,25 % manje plaćena kamata iznosi 713,35 EUR.
Nadalje navodi kako je konverzija provedena sukladno zakonu, Preplate kamate i tečaja uzete su u obzir prilikom konverzije kredita.
Tužiteljica je u podnesku od 08.10.2024. navela kako prihvaća izračun vještaka u odnosu ne preplatu kamate uz primjenu početne kamatne stope od 5,25 % koja iznosi 1.972,17 EUR te izračun preplate tečaja u visini od 4.571,98 EUR. No vještak da je pogrešno utvrdila glavnicu kod konverzije pa neka vještak u tom dijelu ispravi nalaz .
U svom očitovanju od 24. listopada 2024. vještak navodi kako je zaista pogreškom upisala podatke nedospjeloj glavnici u kreditu na dan 30.09.2015 te ona zaista iznosi 20.930,88 EUR, a ne 21.596,76 EUR. Zbog navedenom mijenja se i izračun razlike ostatka glavnice po početnom otplatnom planu i na dan 30.09.2015., pa tako ako se u početnom otplatnom planu od 01.01.2014 primjeni zatezna kamata od 3,23 % ta razlika iznosi 1.903,84 EUR, a ako se za cijelo razdoblje primjeni 5,25% tada razlika glavnice iznosi 1.617,65 EUR.
Tuženik nije istakao primjedbe na matematički izračun vještaka.
Tužiteljica je podneskom od 04. veljače 2025. precizirao tužbeni zahtjev te s osnove preplate kamatne stope potražuje iznos od 1.972,17 EUR, osnove preplate tečaja iznos od 4.571,98 EUR, te na ime razlike glavnice 1.607,65 EUR, sve sa zakonskim zateznim kamatama.
Ovaj sud nalaz vještaka prihvaća u cijelosti kao objektivan te izrađen sukladno pravilima struke, vještak je u potpunosti odgovorio na danu mu zadaću od strane suda te je svojim pisanim očitovanjem otklonio sve primjedbe tužiteljice.
U odnosu na prijedlog tuženika da se koristi izračun primjenom kamatne stope u kunama valja navesti kako taj prijedlog nije osnovan kao niti prigovor o tome da se izračun vještaka temelji kao da je između stranaka ugovorena fiksna kamatna stopa, naime kako se konkretnom slučaju radi se o djelomičnoj ništetnost odredbe čl. 6. ugovora i to dijela kojim je ugovoren način na koji će dolaziti do promjene kamatne stope, dok je u preostalom dijelu ta ugovorna odredba valjana. Zbog toga razliku pretplate valja utvrđivati kao razliku između valjano ugovorene kamatne stope i kasnijih nevaljanih jednostranih povećanja kamatnih stopa, a kako je to vještačenjem pravilno utvrđeno.
Iz nalaza i mišljenja vještaka je jasno kako je tuženik je proveo konverziju tužiteljičinog kredita iz CHF u EUR na dan 30.09.2015., sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15), uzevši u obzir sve uplate tužitelja, pa tako i one iznose koji su ovdje iskazani kao njegova preplata po kamati i valuti u odnosu na ništetnost promjene kamate i valutne klauzule CHF, te je na taj način matematički izjednačio tužitelja sa jednakim kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR, ali ne i sa CHF kreditom sa ništetnim odredbama o promjeni kamate i valutnom klauzulom, za kakvo bi obeštećenje tuženik još dugovao iznose kako su utvrđeni u nalazu i mišljenju vještaka, kao preplata kamate, preplata tečaja.
Stoga je valjalo primjenom odredbe čl. 323 i čl. 1111 ZOO-a u usvojiti konačno precizirani tužbeni zahtjev tužitelja te naložiti tuženiku da tužitelju zbog primjene ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja odlukom banke isplati iznos od 1.972,17 €, a zbog primjene ništetne odredbe valutnoj klauzuli u CHF isplati iznos od 4.571,98 € sve pobliže opisano u točkama II i IV izreke ove odluke.
U odnosu na zahtjev tužitelja koji potražuje na ime razlike u obračunu preostale glavnice na dan 30. rujna 2015. u visini od 1.617,65 EUR valja navesti kako je ovaj sud mišljenja da tužitelj opravdano potražuje razliku obračunate preostale glavnice na dan 30.09.2015., a sve budući je tuženik obračun preostale glavnice na dan 30.09.2015. vršio po tečaju CHF na taj dan koji se tečaj pak ne može primijeniti zbog ništetnosti odredbe valutne klauzule, već je trebalo primijeniti tečaj CHF koji je bio važeći na dan isplate kredita.
Prema mišljenju ovoga suda preplatu priznatu u konverziji valja uzeti u obzir prilikom donošenja odluke o isplati preplaćenih iznosa zbog primjene ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope te razlike glavnice u konverziji. Naime prema odredbi čl. 19 toč. 5 ZID ZPK ako ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR i valutnoj klauzuli u EUR na način iz točke 4. ovoga stavka veći od ukupnog iznosa obroka ili anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih na način iz točke 3. ovoga stavka smatra preplatom koja se:– ako iznos preplate ne prelazi ukupni zbroj obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, koristi za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR koji će dospjeti na način da se sukcesivno kod plaćanja budućeg obroka odnosno anuiteta koji će dospjeti iznos do najviše 50% dospjelog obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR namiri preplatom, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi, pri čemu ako iznos preplate prelazi više od 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, vjerovnik i potrošač sporazumom definiraju način iskorištavanja iznosa preplate iznad 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR.
U ovoj konkretnoj pravnoj stvari čl. 2 Aneksa stranke su suglasno utvrdile kako će se iznos preplate koristiti za namirenje budućih obroka sve prema čl. 19 toč. 5 ZID ZPK, a taj iznos preplate u visini od 2.875,67 EUR/21.666,71 kn zapravo predstavlja samo minimalno obeštećenje potrošača ovdje tužitelja zbog primjene ništetnih odredbi o kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom banke i odredbi o valutnoj klauzuli u CHF. Stoga je potraživanje tužitelja valjalo umanjit za navedeni iznos preplate i to primjenom odredbe čl. 172 ZOO-a Naime, u skladu s člankom 172. Zakona o obveznim odnosima, kada netko vraća dugove, najprije plaća kamate, pa tek potom vraća glavnicu. Budući da su do dana konverzije već dospjele određene zatezne kamate, onda se najprije preplata iz konverzije prebija s tim zateznim kamatama, pa tek ako zatezne kamate nisu dovoljne da bi se prebila preplata iz konverzije, ostatak se prebija s glavnicom preplaćenih iznosa.
U konkretnoj pravnoj stvari prema zakonska zatezna kamata na pozitivno utvrđene iznose preplate kamate ( na iznos od 1.972,17 eur ) do 30.09.2015. iznosi 1.165,15 EUR, na utvrđene pozitivne tečajne razlike ( na iznos od 4.571,98 EUR ) do 30.09.2015 iznosi 1.502,59 EUR, ukupna zbroj zakonskih zateznih kamata iznosi 2.669,74 EUR kada se od tog iznosa oduzme preplata koja ja tužiteljici priznata u konverziji dolazi se do iznosa od - 205,93 EUR u korist preplate, pa se nadalje oduzima iznos pogrešno obračunate glavnice u konverziji( iznos od 1.617,65 eur) i dolazi do iznosa od 1.411,72 EUR- preostali iznos pogrešno utvrđene glavnice u konverziji koji tužiteljici konačno pripada. Stoga je odlučeno kao u točkama V i VI izreke ove odluke.
Na navedeni iznos od 1.411,72 EUR tužiteljici pripada zakonska zatezna kamata od 30.09.2015. pa nadalje kao dana konverzije-dana kada je tuženik nezakonito stekao navedeni iznos pa je pozivom na odredbu čl. 1115 ZOO-a odlučeno kao u točki V izreke ove presude.
Tuženik je danom uplate tužitelja stekao određeni iznos bez osnove. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH utvrđeno je nepošteno postupanje banaka prilikom ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope pa je onda jasno da su banke nesavjesno postupale slijedom čega zakonska zatezna kamata koja je izračunata na iznose preplate tečaja i kamatne stope ima teći od dana stjecanja,-uplate svakog preplaćenog iznosa, a sve temeljem odredbe čl. 1115 ZOO- a, a ne kako to tuženik tvrdi u odnosu na preplaćene kamate od dana nakon pravomoćnosti odluke VTS- a dakle 14. lipnja 2014. odnosno na preplaćene iznose po osnovi valutne klauzule od dana 15. lipnja 2018. ili pak podnošenjem tužbe jer je tuženik nepošteni stjecatelj navedenih preplaćenih novčanih iznosa i od dana uplate po tužitelju teče zakonska zatezna kamata na iste.
Na utvrđene iznose pozitivne tečajne razlike i preplate tečaja dosuđene u točkama II i IV izreke ove odluke tužiteljici pripada zakonska zatezna kamata od 1.10.2015. pa nadalje, jer je na pojedinačno utvrđene mjesečne iznose preplate kamate i tečaja od dospijeća do 30.09.2015. već obračunata zatezna kamata i uzeta u obzir kod izračuna konačnih iznosa koji tužiteljici pripadaju zbog primjene odredbe čl. 171 i 172 ZOO-a stoga pa je odlučeno kao u točki II i IV.
U odnosu na negativne razlike ovaj sud je mišljenja da za iste nema osnova umanjivati potraživanje tužitelja. Ovo stoga što je člankom 323. stavak 2. ZOO-a propisano da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpio zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, pa stoga tuženik na čijoj su strani razlozi krivnje za sklapanje takvog ugovora ne može ostvariti pravo na naknadu štete od tužitelja. Uostalom, visina preplate predstavlja razliku svih iznosa plaćenih anuiteta zbog primjene valutne klauzule, a u vrijeme kada je zbog tečajne razlike plaćao anuitete po nižem tečaju CHF tužitelj nije ništa primio i nije nepošten stjecatelj niti postoji pravna osnova da tužitelj vrati tzv. negativne razlike, odnosno da tuženik ostvari pravo na tražbinu po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Naposljetku valja navesti kako je rješenjem Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev- 549/2023 od 18. prosinca 2023. odlučeno - "U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita." Tuženik nije postavio procesno pravni prigovor prijeboja, niti materijalno pravni prigovor niti podnio protutužbu sve do zaključenja prethodnog postupka, pa sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima.
Naposlijetku valja navesti kako sud prilikom dosuđena iznosa koji tužiteljici pripadaju nije prekoračio tužbeni zahtjev jer je sud svoju odluku donio u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva.
Ostali navodi parničnih stranaka nisu posebno obrazlagani budući nisu bili važni za presuđenje u ovoj pravnoj stvari.
Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154. st. 5. i 155 Zakona o parničnom postupku, jer je tužitelj odbijen samo s manjim dijelom tužbenog zahtjeva.
Tužitelju zastupanom po punomoćniku valjalo je priznati trošak sastava tužbe u visini od 250 bodova (Tbr 7 toč.1), za sastav tužbe u predmetu P-1408/2023 u visini od 250 bodova (Tbr 7 toč.1), za sastav podnesaka od 06.07.2023., 25.03.2024., 08.10.2024., i 05.02.2025. svaki u visini od po 250 bodova (Tbr 8 toč.1) zastupanje na ročištu 17.10.2023., 13.03.2024. i 14.02.2025. svaki u visini od po 250 bodova (Tbr 9 toč.1) vrijednost boda 2 EUR, uz priznanje 25% PDV-a odmjereno sukladno Tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika što ukupno iznosi 5.625,00 EUR. Tužitelju je valjalo priznati i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 53,09 EUR, te troškove vještačenja u iznosu od 500,00 EUR, stoga sveukupno trošak iznosi od 6.178,09 EUR. Na dosuđeni iznos troška temeljem odredbe čl. 151 st. 3 ZPP-a tužitelju pripada i zakonska zatezna kamata od presuđenja do isplate. Slijedom navedenog odlučeno je kao u točki VII. izreke presude.
U Rijeci 7. travnja 2025.
S U D A C
Katarina Bajčić Ivančević
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta na kojem je presuda objavljena ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.
Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud u RH.
DNA:
-pun. tužitelja
-pun. tuženika
