Republika Hrvatska
Općinski sud u Rijeci
Stalna služba u
Opatiji
Maršala Tita 4
51410 Opatija
Poslovni broj P-5021/2015-82
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, po sucu toga suda Renati Slavić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženih: 1. ZI, OIB: [osobni identifikacijski broj], i 2. ČI, OIB: [osobni identifikacijski broj], oboje iz [adresa], te oboje zastupani po punomoćniku Diegu Modrušanu, odvjetniku iz Rovinja, protiv tuženika-protutužitelja OTP BANKA d.d., OIB: 52508873833, Split, Domovinskog rata 61, zastupanog po punomoćnici Mariji Sesar, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Kovačević, Koren i partneri d.o.o. u Rijeci, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne i javne rasprave održane 17. veljače 2025., u nazočnosti tužitelja i punomoćnika stranaka, temeljem objave od 7. travnja 2025.
p r e s u d i o j e
I-Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi :
"I. Utvrđuje se da je Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama broj: 060519143730 SP od 06.06.2006. potvrđen od strane javnog bilježnika Velibora Panjkovića u Rijeci dana 12. lipnja 2006. g. broj: OU-1657/2006 i koji su prvotužitelj ZI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnik kredita/zalogodavac i drugotužiteljica ČI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao supružnica zalogodavca, oboje s jedne strane te tuženik OTP banka d.d., Zadar, Ulica Domovinskog rata 3, OIB: 52508873833 kao kreditor s druge strane, ništetan u cijelosti, pa da stoga ne proizvodi nikakve pravne učinke za ugovorne strane."
II-Usvaja se eventualno kumulirani tužbeni zahtjev koji glasi :
"I-Utvrđuje se da su ništetne odredbe sadržane u članku 3. (trećem) KAMATNA STOPA Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama broj: 060519143730 SP od 06.06.2006. potvrđen od strane javnog bilježnika Velibora Panjkovića u Rijeci dana 12. lipnja 2006. g. broj: OU-1657/2006 i koji su prvotužitelj ZI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnik kredita/zalogodavac i drugotužiteljica ČI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao supružnica zalogodavca, oboje s jedne strane te tuženika OTP banka d.d., Zadar, Ulica Domovinskog rata 3, OIB: 52508873833 kao kreditor sa druge strane, pa da stoga isti članak 3. (treći) KAMATNA STOPA ne proizvodi nikakve pravne učinke za ugovorne strane.
II-Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., Zadar, Ulica Domovinskog rata 3, OIB: 52508873833, da provtužitelju OI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i drugotužiteljici ČI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od € 24.887,13= zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2008. po stopi propisanoj Uredbom o visini stope zakonske zatezne kamate, od 01. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31 prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana, i to na iznose kako slijedi:
iznos od € 58,52 tekućim od 25.01.2008
iznos od € 96,55 tekućim od 25.02.2008
iznos od € 99,42 tekućim od 25.03.2008
iznos od € 96,02 tekućim od 25.04.2008
iznos od € 95,50 tekućim od 25.05.2008
iznos od € 105,54 tekućim od 25.06.2008
iznos od € 128,07 tekućim od 25.07.2008
iznos od € 127,58 tekućim od 25.08.2008
iznos od € 128,74 tekućim od 25.09.2008
iznos od € 143,67 tekućim od 25.10.2008
iznos od € 157,25 tekućim od 25.11.2008
iznos od € 188,13 tekućim od 25.12.2008
iznos od € 195,01 tekućim od 25.01.2009
iznos od € 196,91 tekućim od 25.02.2009
iznos od € 191,28 tekućim od 25.03.2009
iznos od € 191,79 tekućim od 25.04.2009
iznos od € 188,21 tekućim od 25.05.2009
iznos od € 202,96 tekućim od 25.06.2009
iznos od € 210,56 tekućim od 25.07.2009
iznos od € 211,18 tekućim od 25.08.2009
iznos od € 209,90 tekućim od 25.09.2009
iznos od € 208,65 tekućim od 27.10.2009
iznos od € 523,71 tekućim od 24.02.2010
iznos od € 216,39 tekućim od 25.02.2010
iznos od € 220,89 tekućim od 25.03.2010
iznos od € 219,54 tekućim od 25.04.2010
iznos od € 218,89 tekućim od 25.05.2010
iznos od € 229,47 tekućim od 26.06.2010
iznos od € 232,03 tekućim od 26.07.2010
iznos od € 238,46 tekućim od 25.08.2010
iznos od € 238,61 tekućim od 25.09.2010
iznos od € 233,46 tekućim od 25.10.2010
iznos od € 239,95 tekućim od 25.11.2010
iznos od € 254,09 tekućim od 25.12.2010
iznos od € 234,89 tekućim od 25.01.2011
iznos od € 201,37 tekućim od 25.02.2011
iznos od € 161,56 tekućim od 25.03.2011
iznos od € 160,36 tekućim od 25.04.2011
iznos od € 167,36 tekućim od 25.05.2011
iznos od € 173,25 tekućim od 27.06.2011
iznos od € 176,29 tekućim od 25.07.2011
iznos od € 341,59 tekućim od 04.10.2011
iznos od € 169,34 tekućim od 25.10.2011
iznos od € 169,17 tekućim od 25.11.2011
iznos od € 170,28 tekućim od 27.12.2011
iznos od € 173,58 tekućim od 25.01.2012
iznos od € 173,81 tekućim od 25.02.2013
iznos od € 60,35 tekućim od 04.04.2012
iznos od € 110,96 tekućim od 16.04.2012
iznos od € 170,82 tekućim od 16.05.2012
iznos od € 171,19 tekućim od 18.06.2012
iznos od € 164,66 tekućim od 20.09.2012
iznos od € 103,22 tekućim od 14.12.2012
iznos od € 58,02 tekućim od 15.01.2013
iznos od € 181,82 tekućim od 18.04.2014
iznos od € 253,70 tekućim od 15.09.2014
iznos od € 5.038,68 tekućim od 30.09.2015
iznos od € 9.603,93 tekućim od 30.09.2015
III-Nalaže se tuženiku da tužiteljima naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 15.172,80 eur, uvećan za zakonsku zateznu kamatu koja teče od dana donošenja ove presude pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.“
III-Odbija se protutužbeni zahtjev koji glasi :
"Utvrđuje se da je odredba točke 3.3. članka 3. Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama broj 060519143730 od 6. lipnja 2006. godine glede promjenjive kamatne stope, zakonita do visine kamatne stope određene kako glasi :
3.3.Promjena kamatnih stopa vezana je uz šestomjesečni LIBOR za CHF uvećano za troškove pribavljanja sredstava i kamatnu maržu OTP banke d.d. Zadar. Usklađivanje kamatne stope obavlja se šestomjesečno sukladno promjenama šestomjesečnog LIBOR-a za CHF, kao i sukladno promjenama troška pribavljanja sredstava i kamatne marže OTP banke d.d. Zadar."
IV- Odbija se tuženikov prigovor radi prijeboja tražbine tuženika prema tužitelju za iznos od 5.038,68 eur ( 37.963,94 kn).
Obrazloženje
1.Tužitelji u tužbi, izjavljenoj 26. studenog 2014. navode, pozivajući se na presudu Vrhovnog suda posl.br. Pž-7129/12 od 13. lipnja 2014., kojom je potvrđena djelomično presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., da su 12. lipnja 2006. sklopili s tuženikom Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama. Temeljem Odluke komisije za odobravanje kredita građanima broj 04-05/480-2006 od 16. svibnja 2006., kredit im je odobren dugoročno i u svrhu kupnje i adaptacije kuće, te je odobren u iznosu od 201.448,02 CHF, a rok otplate 21 godinu u ukupno 252 mjesečna anuiteta. Člankom 3. Ugovora određena je kamatna stopa u visini od 4,89%, s time da je kamatna stopa promjenjiva i promjena se vrši izmjenama i dopunama Odluke o kamatama Banke na čiju primjenu korisnik kredita bezuvjetno pristaje.
2.Tužitelji navode da su se prije podizanja ovog kredita pismenim zahtjevom obratili poslovnici tuženika u Rijeci tražeći kredit u iznosu od 130.000,00 eur te je prvotužitelju pisanim putem odobren traženi kredit u eurima, a kuća je procijenjena na vrijednost od 140.000,00 eur dana 26. travnja 2006. S tuženikom su cijelo vrijeme pregovarali o podizanju kredita u eurima, a ne u švicarskim francima. Međutim, dolaskom na potpisivanje ugovora o kreditu, predočen im je iznos od 206.448,02 CHF koji odgovara iznosu od 130.000,00 eur, koji je prethodno odobren. Tužitelj nije htio prihvatiti predloženu valutu kredita, no objašnjeno mu je da je tako najbolje za njega i banku jer je to nasigurniji kredit kod kojeg nema nikakvih rizika i da ako ne želi prihvatiti ovakav ugovor, koji je nemoguće mijenjati uoči potpisivanja i da realizacija ugovora dolazi u pitanje, tj. i kupnja kuće, tužitelj je pod takvim okolnostima, ne imajući izlaza, prihvatio ponuđeni i već pripremljeni ugovor o kreditu uz sve garancije tuženika, osobnog bankara i njihove pravne službe.
3.Međutim, uskoro nakon sklapanja ugovora i početka otplate počinje jednostrano mijenjanje visine kamate te tužitelju postaje nemoguće servisirati ovaj kredit. U više navrata obraćao se tuženiku dopisima i molbama da sporazumno riješe ovaj problem, posebno da ga upoznaju i dostave mu u opisnom obliku sve promjene kamata od podizanja kredita po godinama, jer se poskupljenje kredita ne može opravdati lošim kreditnim rejtingom države, budući da je kredit osiguran nizom sredstava osiguranja, između ostalog kao najjače sredstvo osiguranja upisana je hipoteka na kuću, koje da se tuženik sada želi nezakonito i na nepošten način dočepati. Tražio je izlist otplata i dostavu novog otplatnog plana od početka otplate 1. siječnja 2014. uz primjenu početne kamate od 1. siječnja 2014. s kamatom od 3,23% u skladu s člankom 11.a stavak 5. Zakona o potrošačkom kreditiranju, da se utvrdi koliko je ukupno otplatio na ime povrata glavnice te koliko je platio na ime kamata, zbrojeno po uplatama kuna po ugovorenom tečaju CHF na dan uplate anuiteta. Tražili su i da se utvrdi koliko je ukupno trebalo biti uplaćeno na ime povrata glavnice i uplate kamate po novom otplatnom planu zbrojeno po uplatama u kunama po ugovorenom tečaju CHF na dan dospijeća svakog pojedinog anuiteta, da se utvrdi razlika kamata u kunama između jednog i drugog, kao i pojedinačni iznos preplaćene kamate tako da se od svake uplaćene kamate u kunama odbije kamata u kunama koja je trebala biti uplaćena po novom otplatnom planu te da se izračuna zatezna kamata na svaki taj pojedinačni iznos i da se izvrši dugovana isplata. No, svi pokušaji su ostali bez rezultata. Tuženik se obratio s dva pismena, smatrajući da je postupao po zakonskim propisima.
4.Tužitelji nadalje navode da je tuženik dužan vratiti, zajedno sa zateznom kamatom, materijalnu korist koju je stekao bez valjanog pravnog osnova, temeljem ništetne odredbe ugovora o kreditu, sukladno odredbi članka 1111. Zakona o obveznim odnosima.
5.Tuženik da je u ugovorima koristio odredbu kojom je na općenit i normativan način promjenu kamatne stope vezao za svoju odluku, uz bezuvjetan prihvat takve obveze, prethodno ucijenivši tužitelje da kredit koji im je odobren u eurima neće realizirati ako ne pristanu da im se odobreni iznos preračuna u valutu CHF, vodeći računa o svom interesu, ne uvažavajući interes klijenata banke i potrošača, a iskoristivši činjenicu da ne postoji propis koji ih obvezuje i nalaže im egzaktnim parametrima odrediti kamatnu stopu.
6.Tužitelji su tužbenim zahtjevom, obzirom na ništetnost odredbi o kamatnoj stopi, zatražili isplatu od tuženog stečenog bez osnove, ne precizirajući pri tom iznos u tužbenom zahtjevu.
7.Podneskom zaprimljenim 22. prosinca 2014., u bitnome ponavljaju činjenice o sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu s tuženikom od 6. lipnja 2006., kojim je odobren kredit u iznosu od 201.448,02 CHF, protuvrijednost u kunama. Člankom 3. ugovora ugovorena je kamatna stopa od 4,89 % godišnje, promjeniva u skladu s Odlukom o kamatama Banke. Ugovorena je valutna klauzula. Tuženik je sastavio ugovor kao "trgovac" u smislu odredbe članka 3. stavak 1. t. 8. Zakona o zaštiti potrošača s 1. -tužiteljem kao "potrošačem", u smislu članka 3. stavak 1. t. 4. istog Zakona, i to unaprijed formulirani standardni ugovor. U ugovoru nisu utvrđeni egzaktni parametri za izračun kamata i efektivne mjesečne rate, odnosno nije razvidna metoda po kojoj se određuju parametri za izračun visine kamata i sama metoda izračuna pomoću takvih parametara koji bi utjecali na donošenje Odluke o kamatama tuženika kao kreditora. Tuženik je od 7. siječnja 2008. pa do pokretanja ovog postupka, jednostranim odlukama mijenjao i povećavao kamatnu stopu, a za što da nije bilo nekog očitog razloga.
8.Tužitelji navode da su odredbe članka 3. Ugovora ništetne, zadržavajući pravo visinu tužbenog zahtjeva urediti nakon provedenog financijskog vještačenja.
9.Nadalje, tužitelji ističu i da ih tuženik nije upozorio da su izloženi valutnom riziku u odnosu na CHF. Od sklapanja predmetnog ugovora, tečaj CHF je porastao sa 4,66 kn/CHF na 6,22 kn/CHF, tj. za 33,47%, pa je i dug korisnika kredita porastao u odgovarajućem postotku. Kod ugovaranja kredita tuženik da je tužitelje kao potrošače stavio u teški valutni rizik, na njihovu štetu. Valutna klauzula da je ugovorena na nepošten način.
10.U navedenom podnesku tužitelji su postavili tužbeni zahtjev na način da u toč. I zahtijevaju utvrđenje predmetnog Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretnimaa br: 060519143730 od 6. lipnja 2006. ništetnim u cijelosti, pa da stoga isti ne proizvodi pravne učinke. Toč. II zahtijevaju isplatu ukupnog iznosa od 13.685,34 CHF u kunskoj protuvrijednosti, sa zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose počam od 25. siječnja 2008. do 25. prosinca 2016.
Toč. III zahtijevaju naknadu parničnih troškova.
11.Tužitelji su postavili i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev tražeći u toč. I utvrđenje ništetnom odredbe članka 3. Ugovora, o kamatnoj stopi.
12.Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, kako po osnovu tako i po visini te je istakao i prigovor zastare, navodeći da se radi o povratu mjesečnih anuiteta i da se ima primijeniti trogodišnji zastarni rok iz odredbe članka 226. Zakona o obveznim odnosima. Pored toga, da se eventulano radi o zahtjevu za naknadu štete, kod kojega je zastarni rok tri godine od saznanja za štetu i štetnika, odnosno pet godina od nastanka štete. Kako ugovor datira iz 2006., to da je protekao objektivni petogodišnji rok zastare.
13.Nadalje, u ovom slučaju radi se o pravnom poslu sklopljenom između stranaka. U postupku povodom tužbe Udruge Potrošač bila je riječ o tužbenom zahtjevu usmjerenom na zaštitu kolektivnog interesa, a ne pojedinačnog interesa svakog potrošača. Sud na čiju se presudu tužitelji pozivaju da ne smatra da je ta presuda a priori dala mjesta primjeni stavka 3. članka 1111. ZOO-a, nego naprotiv upućuje da su pojedini potrošači dužni pokrenuti parnicu i radi naknade štete i radi poništenja ugovora ili određenih ugovornih odredaba. Presuda posl.br. Pž-7129/13 da nije dala subjekitvna prava potrošačima, nego je pružila apstraktnu zaštitu, što da znači da u svakoj pojedinoj parnici ima mjesta kako utvrđivanju i dokazivanju postojanja osnove, tako i utvrđivanju visine tužbenog zahtjeva. Isto tako i odredba članka 502.c. ZPP-a poziva se na naknadu štete, a ne na spor radi stjecanja bez osnove. Tuženik navodi da nisu ispunjeni uvjeti za primjenu utvrđenja iz presude posl.br. Pž-7129/13 u ovoj parnici.
14.Tuženik ističe da je odredba članka 3. Ugovora jasna, uočljiva i lako razumljiva. Ne dovodi u pitanje da kamatna stopa nije fiksna, nego da je podložna izmjenama kroz vrijeme i to takvim o kojima će odluku donijeti tuženik. Uočljiva je je je sastavi dio ugovora i izričito navedena. Da je bila razumljiva, da proizlazi iz sadržaja same tužbe u kojoj tužitelj obrazlaže obračune anuiteta i izmjene kamatnih stopa te postavlja svoj obračun preplaćenih iznosa. Ugovor je i solemniziran, pa da se razumljivost predmnijeva obzirom na obvezu javnog bilježnika da upozori stranke na nerazumljive odredbe.
15.Tuženik navodi i da odredba o kamati nije suprotna načelu savjesnosti i poštenja i ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Naime, kamatne stope mijenjale su se odlukom tuženika, ali su se pri tom uvažavale odredbe Ugovora i Općih uvjeta poslovanja Banke, posebno poglavlje VIII toč. 16 gdje se govori o tome da će tuženik kod utvrđivanja i promjene kamatnih stopa voditi računa o tržišnim uvjetima. Tuženik da nije zloupotrijebio svoj položaj te da je promjena kamatnih stopa, iako donesena jednostranom odlukom tuženika, bila u skladu s internim aktima tuženika koji su javno objavljeni i bili su dostupni potrošačima, odnosno s podacima o kretanju na tržištu koji su također dostupni svima. Tuženik navodi i da je pokušavao ublažiti položaj klijenata koji su imali kredit u CHF jer je u prosincu 2010. smanjio kamatne stope. Promjena kamatne stope odlukom banke da je bila zakonom dopuštena, kamate da su bile tržišno primjerene i ponašanje tuženika da je u cijelosti bilo usklađeno s važećim propisima.
16.Tuženik osporava i osnov i visinu tužbenog zahtjeva te predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva i potražuje naknadu parničnih troškova.
17.Tuženik je izjavio i protutužbu čijim protutužbenim zahtjevom traži da se utvrdi da je odredba točke 3.3. članka 3. Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama broj 060519143730 od 6. lipnja 2006. godine glede promjenjive kamatne stope, zakonita do visine kamatne stope određene kako glasi : 3.3.Promjena kamatnih stopa vezana je uz šestomjesečni LIBOR za CHF uvećano za troškove pribavljanja sredstava i kamatnu maržu OTP banke d.d. Zadar. Usklađivanje kamatne stope obavlja se šestomjesečno sukladno promjenama šestomjesečnog LIBOR-a za CHF, kao i sukladno promjenama troška pribavljanja sredstava i kamatne marže OTP banke d.d. Zadar.
18.Tužitelji su na pripremnom ročištu od 16. studenog 2015. podnijeli podnesak s preciziranim tužbenim zahtjevom na način da povlače primarno postavljeni tužbeni zahtjev te toč. II i III eventualno kumuliranog, sada primarnog tužbenog zahtjeva. Zahtijevau od tuženika isplatu iznosa od ukupno 13.685,34 CHF u kunskoj protuvrijednosti, zajedno sa zateznim kamatama na svaki pojedini mjesečni iznos, počam od 25. siječnja 2008. do 25. prosinca 2016., kao i naknadu parničnih troškova.
19.Na drugom pripremnom ročištu od 14. rujna 2016. tuženik se protivio povlačenju tužbe s ročišta od 16. studenog 2016. Također je naveo da su tužitelji sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, sklopili s tuženikom Dodatak ugovora o kreditu čime su odnosi stranaka novelirani. Tuženik smatra da je time ovaj postupak postao bespredmetan te da više ne postoji ni osnov niti visina potraživanja iz tužbe.
20.Tužitelji osporavaju ove tvrdnje tuženika te navode da je samom ponudom konverzije tuženik postupio sukladno obvezi iz ZPK i samo je promijenio valutu ugovora. U predmetnom dodatku nije navedeno da se određuje i kamatna stopa sukladno ZOO-u i Direktivi već se tim dodatkom jednostavno određuje kamatna stopa onako kako je ista vrijedila za kredite koji su se u navedenom razdoblju ostvarivali u valuti Eur, dakle i za te kamatne stope i za promjenu istih nisu vođeni pojedinačni pregovori već je kamatna stopa mijenjana prema odluci samo jedne strane, tuženika, a takav tijek i promjena kamate samo su inkorporirani u predmetnom dodatku za tužitelje. Nije navedeno da se višak koji je preplaćen zbog neodređene i neodredive kamate obuhvaća predmetnom konverzijom već se iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF, osim uplata na ime neplaćenih zateznih kamata naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije, pretvore u Euro i u valutnu klauzulu Euro po tečaju primjenjivom datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja u euro i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eur. Dakle tuženik drži da činidba jest određena i odrediva i da bez obzira na konverziju tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan. Međutim, uzimajući u obzir ZPK i predmetnu radnju zaključuju tužitelji da prigodom konverzije nije uzeto u obzir kako se radi o neodređenoj i neodredivoj činidbi, odnosno da to jest uzeto u obzir, sam izračun konverzije bi drugačije izgledao jer bi se morao posebno izračunati i onaj dio više plaćenih iznosa s obzirom na odredbu članka 26. st. 3. ZOO. Drugim riječima predmetna konverzija je rađena s pretpostavkom da je činidba bila određena i odrediva. U odnosu na prigovor da je otpao svaki pravni osnov tužbenog zahtjeva tužitelji ističu da tuženik ni u bilo kojem dijelu nije udovoljio tužbenom zahtjevu već je ponudom predmetnog dodatka jedino postupio po obvezi iz ZPK-a. Slijedom svega, tužitelji niti u konačnici ne bi izgubili pravni interes za utvrđenje i to kako ništetnosti predmetnog ugovora o kreditu u cijelosti ili samo pojedinih odredbi u dijelu kojim se ugovaraju kamate, a što je ostavljeno na volju samo jednoj ugovornoj strani.
21.Na ročištu od 14. rujna 2016. na kojem nije nazočio punomoćnik tužitelja, punomoćnik tuženika se protivio povlačenju tužbe u dijelu u kojem se povukao dio tužbenog zahtjeva u odnosu na ništetnost cijelog pravnog posla, međutim nakon najnovije odluke Ustanovg suda RH koji je donio konačni pravorijek o ustavnoj tužbi udruge Potrošač protiv odluke VSRH po tužbi za zaštitu kolektivnih prava potrošača vezano za valutnu klauzulu u švicarcima i promjenjivu kamatnu stopu ponovno se aktualizira pitanje valutne klauzule u CHF koja je prema motrištu tužitelja protivna brojnim načelima obveznog prava. Drugim riječima tužitelji sada smatraju da nisu trebali povući taj dio tužbenog zahtjeva pa barem u tom dijelu su suglasni s tuženikom koji se izričito protivi povlačenju tužbe, a tužitelji bi svakako zadržali i onaj dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na ništetnost cijelog ugovora o kreditu.
22.Punomoćnik tuženika je pak istakao kako smatra da sud prvo treba odlučiti o povlačenju kako bi znali što uopće predstavlja tužbeni zahtjev u ovom predmetu. Tuženik navodi da ugovor protiv kojeg su tužitelji pokrenuli ovaj postupak više ne egzistira u obliku koji je bio prilikom podnošenja tužbe već je suglasno volji stranaka sklopljen dodatak ugovora kojim je izvršena izmjena odnosno novelacija odnosa između stranaka. Tužitelji nisu bili prisiljeni i ako su smatrali da je takvim novim određenjem povrijeđeno kakvo njihovo pravo nisu ga trebali sklopiti i mogli su nastaviti sa ovim postupkom. Potpisom takvog ugovora da se ima smatrati da su bili suglasni s načinom konverzije te rješenja međusobnih odnosa između ovdje parničnih stranaka. Ukoliko su tužitelji pristali na novi oblik izračuna te sukladno spominjanom propisu uračunavanja eventualnih preplata ili pogrešnih obračuna s dugovanjem tužitelja, tada da ne mogu nastaviti ovaj postupak, a da ne zatraže, ukoliko za to budu imali osnova, utvrđenje nevaljanim dodatka ugovora koji sad regulira njihove međusobne odnose, a koji nije obuhvaćen tužbenim zahtjevom. Ukoliko bi sud nastavio ovaj postupak i utvrđivao odnose među strankama tada da bi realno napravio još jednu preinaku tužbenog zahtjeva koja nije moguća sukladno odredbama ZPP-a. Slijedom navedenog, tuženik predlaže da sud prvo odluči o prije navedenoj preinaci, a potom da odbaci, odnosno odbije ovaj tužbeni zahtjev.
23.Tužitelji su se suglasili da sud odbije preinaku i da se nastavi raspravljati po prvom tužbenom zahtjevu.
24.Po protutužbi koja je izjavljena u odgovoru na tužbu formiran je predmet posl.br. P-362/2017, te je sud spojio predmete radi zajendičkog raspravljanja i donošenja zajendičke odluke. Postupak je nadalje vođen pod jedinstvenim brojem P-5021/2015.
25.Sud je utvrdio da tužitelj nije preinačio tužbu već je samo istu uredio glede kamatnih stopa sukladno čl. 29. ZOO-a, a također kako se tuženi protivio djelomičnom povlačenju tužbe, to da i nema osnova donositi nikakvu odluku o povlačenju tužbe, pa je raspravljanje nastavljeno po postavljenom tužbenom zahtjevu.
26.Sud je proveo dokaze uvidom u Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama, br. 060519143730 SP od 6. lipnja 2006., soleminizarm 12. lipnja 2006., u dopis tužitelja tuženiku, u Obavijest o dospijeću obroka i redovne kamate, u dopise tuženika tužitelju, u Ponudu za postupanje u skladu s presudom Pž-7129/13 od 28. kolovoza 2014., u prigovor na odbijenu ponudu od 10. listopada 2014., u dopis tužitelja tuženiku od 3. kolovoza 2012., u Dodatak Ugovoru o kreditu od 15. siječnja 2016., u kreditnu dokumentaciju, financijskim vještačenjem po vještaku Dinku Brajnoviću iz Rovinja i uvidom u nalaz i mišljenje vještaka, upitom Poreznoj upravi i Upravnom odjelu za turizam, poduzetništvo i ruralni razvoj PGŽ te osobnim saslušanjem tužitelja.
27.Provedenim dokazima utvrđeno je da su tužitelj ZI, kao korisnik kredita, ČI kao supružnik zalogodavca i tuženik OTP banka d.d., dana 6. lipnja 2006. zaključili Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke, sa slijedećim osnovnim i relevantnim odredbama :
-U članku 1.1. ugovoren je dugoročni kredit za kupnju stambenog prostora, adaptaciju, gradnju ili dovršenje stambenog objekta, odnosno za kupnju i adaptaciju kuće, u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 201.448,02 CHF .
-U članku 1.3. i 1.4. ugovorena je primjena valutne klauzule.
-U članku 2.3. ugovoreno je da se kredit odobrava na rok od 21 godinu, a u članku 2.4. da će se otplata kredita vršiti u 252 jednakih mjesečnih anuiteta čiju visinu utvrđuje banka planom otplate.
-U članku 3.1. ugovorena je kamatna stopa od 4,89% godišnje, s tim da je kamatna stopa promjenljiva.
-U članku 3.3. ugovoreno je da se promjena kamatnih stopa vrši izmjenama i dopunama Odluke o kamatama Banke na čiju primjenu korisnik kredita bezuvjetno pristaje.
-U članku 3.4. obračun kamata vrši se prostom, proporcionalnom metodom.
28.Ugovor je solemniziran kod javnog bilježnika Velibora Panjkovića u Rijeci dana 12. lipnja 2006. pod br. OU-1657/2006.
29.Banka je izradila plan otplate, te upućivala i Obavijesti o dospijeću obroka i redovne kamate, a vještak je imao na uvidu kompletnu kreditnu dokumentaciju prilikom izrade nalaza i mišljenja, o čemu će se nastavno navesti.
30.Utvrđeno je da je 1.-tužitelj imao i pisanu korespondenciju s tuženikom gdje navodi da je zatražio kredit u iznosu od 130.000,00 eur, da mu je telefonom i pismeno odobren traženi kredit, no dolaskom na potpisivanje ugovora 12. lipnja 2006. prezentiran mu je ugovor u valuti CHF u iznosu od 210.448,02 CHF (što odgovara iznosu od 130.000,00 eur) uz objašnjenje da je to najbolje za njega i banku, da je to najsigurniji kredit i bez rizika, da ga je sada nemoguće mijenjati te da dolazi u pitanje realizacija kredita i sama kupovina kuće. Stoga je, iako nevoljko, pristao na zaključenje tog ugovora, uz sva uvjeravanja banke i osobnog bankara da je to za njega najbolje. Dopisom je tužitelj zatražio da se cjelokupni kredit revidira i obračuna u eurima. Tužitelj je banci još upućivao dopise od 3. kolovoza 2012., 28. kolovoza 2014. i 10. listopada 2014., tražeći podatke o izvršenim uplatama i obrazloženja o razlozima promjena iznosa kamata, ukazujući na nepoštenu odredbu ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi. Zahtijevao je povrat preplaćenih iznosa.
31.Tuženik je uputio tužitelju dopise od 1. rujna 2014. i 27. listopada 2014., odbijajući zahtjeve tužitelja.
32.Stranke su sklopile Dodatak rečenom Ugovoru, solemniziran 15. siječnja 2016. kod javnog bilježnika Zorana Vrsalovića u Rijeci pod br. OV- 300/16., u kojem suglasno utvrđuju da nedospjela glavnica na dan 15. siječnja 2016. iznosi 91.581,63 eur te u članku 5. mijenjaju članak 3. Ugovora o kamatnoj stopi.
33.Provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Dinku Brajnoviću, dipl. oec., u srpnju 2019. iz čijeg mišljenja je utvrđeno kako navodi da je, uz pretpostavku ništetnih odredbi o kamati u predmetnom Ugovoru o kreditu, umjesto kamatnih stopa koje je primjenjivala banka / tuženik – protutužitelj, primjeni početno ugovorena kamata za cijelo razdoblje otplate kredita, osim za razdoblje kada se primjenjivala stopa određena Izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 143/14), preplata tužitelja – protutuženika na ime kamate iznosila 98.476,18 kn. Manje plaćeni pojedini obroci iznose 30.607,54 kn, a neto preplata 67.868,64 kn.
34.Tužitelji nisu imali premjedbe na nalaz i mišljenje vještaka te su podneskom od 29. kolovoza 2019. sukladno istome i uskladili tužbeni zahtjev.
35.Toč. I zahtijevaju utvrđenje predmetnog Ugovoa o kreditu ništetnim u cijelosti. U toč. II zahtijevaju isplatu ukupnog iznosa od 98.476,18 kn sa zateznom kamatom na pojedine mjesečne iznose počam od 25. siječnja 2008. do 15. veljače 2016. Toč. III zahtijevaju naknadu parničnih troškova.
36.Tuženik se protivio preinaci tužbe navodeći da je tužitelj promijenio tužbeni zahtjev jer je ranije potraživao kunsku protuvrijednost deviza sa zakonskom zateznom kamatom sukladno odredbama ZOO-a koje se primjenjuju na navedenu vrstu potraživanja te da zahtijevaju i drugačiji tijek kamate.
37.Tuženik se nije protivio nalazu i mišljenju vještaka što se tiče metodologije izračuna, samo ističe da tužitelj ne može potraživati iznos od 98.476,18 kn, već samo 67.868,64 kn.
38.Tuženik je postavio i prigovor prijeboja potraživanja (za manje uplaćene iznose) podnescima od 6. rujna 2019. I 6. ožujka 2020., s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama prema bilo kojem iznosu koji bi sud eventualno dosudio tužitelju. Podneskom od 23. studenog 2020. tuženik precizira prigovor prijeboja zahtijevajući da se utvrdi da postoji njegova tražbina prema tužitelju u ukupnom iznosu od 30.607,54 kn. Podneskom od 7. listopada 2024. tuženik ističe prigovor prijeboja u valuti euro u iznosu od 4.062,32 eur, a podneskom od 8. listopada 2024. za iznos od 5.038,68 eur (37.963,94 kn).
39.Tužitelj se protivio i protutužbi, a i prigovoru radi prijeboja koji se može istaknuti do zaključenja prethodnog postupka.
40.Tužitelji su predložili da vještak izradi dopunski nalaz i mišljenje kako bi se dobio na uvid matematički izračun i prikaz učinka konverzije na međusobne odnose stranaka na dan konverzije, navodeći da konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača.
41.Tužitelji također podneskom od 6. kolovoza 2020. postavljaju i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev u toč. I na utvrđenje ništetnosti odredbe sadržane u članku 3. Ugovora o kamatnoj stopi.
42.Tuženik se protivio preinaci tužbe i tužbenog zahtjeva, osporavajući osnov i visinu istig te ističući prigovore zastare i prijeboja.
43.Uvidom u dopunu nalaza i mišljenja vještaka od 5. prosinca 2024., utvrđeno je kako vještak navodi da je u nalazu i mišljenju izrađenom u srpnju 2019 . sukladno zadatku dobivenom od strane naslovnog suda utvrdio slijedeće:
-Nalaz i mišljenje obuhvaća izračun razlike koje su posljedica pretpostavke da je ugovorna odredba o promjeni kamate ništetna u razdoblju od početka otplate predmetnog kredita do dana izrade nalaza.
-U nalazu i mišljenju nisu se preispitivali niti utvrđivali učinci provedene konverzije.
-Novčane razlike koje su posljedica pretpostavke da je ugovorna odredba o promjeni tečaja ništetna nisu utvrđivane u nalazu i mišljenju.
44.U dopuni nalaza i mišljenja trebalo je (ne)odgovoriti na slijedeća pitanja:
-Koliko iznosi novčana razlika između stvarno isplaćenih mjesečnih iznosa za redovnu kamatu u razdoblju od sklapanja ugovora do datuma provedbe konverzije i mjesečnih iznosa za redovnu kamatu koje bi tužitelj platio tuženiku u tom razdoblju da se nije mijenjala početno ugovorena kamatna stopa,
-Koliko iznose negativne novčane razlike iz osnove promjene kamatne stope,
-Novčane razlike iz osnove promjene tečaja se ni u ovoj dopuni nalaza i mišljenja ne utvrđuju,
-Koliko iznosi razlika nedospjele (preostale) glavnice na dan provedbe konverzije, odnosno na dan 30.09.2015, a koja se utvrđuje kao novčana razlika između nedospjele (preostale) glavnice utvrđene u postupku konverzije i nedospjele (preostale) glavnice utvrđene prema inicijalnom otplatnom planu tuženika,
-Koliko iznose razlike između obeštećenja koje je tuženik priznao tužitelj u postupku konverzije u odnosu na obeštećenje utvrđeno izračunom predviđeno u zadatku suda kojim ga se poziva na izradu dopune nalaza i mišljenja.
45.U nalazu i mišljenju u točki 1. utvrđene su obveze tužitelja na ime redovne kamate u razdoblju od početka otplate kredita do datuma izrade nalaze, dok su u točki 2. iskazane sve uplate na ime redovne kamate. U točki 3. nalaza i mišljenja utvrđene su preplate iz osnove promjene kamatne stope u istom razdoblju.
46.U dopuni nalaza i mišljenja utvrđuju se preplate iz osnove promjene kamatne stope na temelju iste metodologije i podatka iskazanih u nalazu i mišljenja u točki 1 , 2 i 3 , ali sada za razdoblje od početka otplate do datuma provedbe konverzije.
47.Novčana razlika, izražena po mjesecima, u razdoblju od početka otplate kredita do datuma provedbe konverzije, između stvarno isplaćenih mjesečnih iznosa na ime redovne kamate i iznosa redovne kamate koje bi tužitelj platio tuženici u tom razdoblju da se nije mijenjala početno ugovorena kamatna stopa iznosi 59.485,05 kuna.
48.Zbroj pojedinačnih preplata na ime promjene kamate stope iznosi 77.187,30 kuna. U navedene preplate uključen je i prijeboj svih negativnih novčanih razlika do 19.11.2014 (nastale kada je stvarna uplata za kamatu bila niža od obveze za kamatu utvrđenu prema zadatku suda).
49.Nepokrivene negativne novčane razlike na ime promjene kamatne stope nastale nakon 19.11.2014. do 30.09.2015. godine iznose ukupno 17.702,25 kuna.Preostala neotplaćena glavnica na dan provedbe konverzije prema Izračunu konverzije po tuženiku iznosi 92.934,12 EUR, odnosno 709.280,45 kuna prema srednjem tečaju HNB za EUR važećem na dan provedbe konverzije.Istovremeno neotplaćena glavnica na dan provedbe konverzije prema Izračunu koji pretpostavlja da su ugovorne odredbe o promjeni kamate i tečaja ništetne iznosi 137.837,58 CHF, odnosno 636.919,65 kuna preračunato prema srednjem tečaju HNB za CHF važećem na dan isplate kredita. Razlika ; između umanjenja glavnice u postupku konverzije po tuženiku, u odnosu na glavnicu utvrđenu u ovom nalazu iznosi 72.360,80 kuna, odnosno 9.481,14 EUR (preračunato prema tečaju HNB za CHF važeći na dan provedbe konverzije) – tablica 4a.
50.Ugovorne strane su dana 15.01.2016. godine zaključile „Radnju kojom se provodi ZID ZPK/15. , odnosno Dodatak 1 Ugovora o kreditu kojim su regulirale provedbu postupka konverzije kredita .
51.Na temelju podataka iskazanih u Dodatku ugovoru ( čl. 2 ) i pripadajućoj dokumentaciji konverzije ( Pregled uplata po kreditu/Razlika konverzije , Simulirani otplatni planu EUR) proizlazi da:
-tražbina tužene banke utvrđena sukladno članku 19. c. točki 6. ZID ZPK/15 iznosi 4.974,26 EUR, odnosno 37.963,94 kuna,
-iznos neotplaćene glavnice na dan 30.09.2015. sukladno članku 19.c. točka 7 iznosi 92.934,12 EUR , odnosno 709.280,45 kuna, odnosno na dan 15.01.2016. 91.581,63 EUR. Istovremeno izračuni u ovom nalazu; koji uzimaju u obzir početno ugovorenu kamatnu stopu u razdoblju od početka otplate kredita do 30.09. 2015. iskazuju: preplatu iz osnove promjene kamatne stope tijekom otplate kredita u iznosu od 59.485,05 kuna. Preostala / nedospjela glavnica prema inicijalnom otplatnom planu iznosi 137.837,58 CHF odnosno 639.919,65 kuna preračunato prema tečaju isplate kredita.
52.Tužitelju u postupku konverzije nije izvršena restitucija u potpunosti, odnosno razlika između restitucije tužitejla iz osnove promjene kamatne stope i iz osnove nedovoljnog umanjenja preostale / nedospjele glavnice na dan 30.09.2015 i restitucije priznate u postupku konverzije iznosi 169.809,80 kuna.
53.U izračunu izvedenom u ovoj dopuni nalaza i mišljenja nisu obuhvaćene tečajne razlike na anuitetske preplate koje su posljedica pretpostavke da je ugovorna odredba o promjeni tečaja ništetna.
54.Iz mišljenja vještaka utvrđeno je slijedeće :
-Kada se, uz pretpostavku ništetnih odredbi o kamati Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama broj: 060519143730SP od 06.lipnja 2006., umjesto kamatnih stopa koje je primjenjivao tuženik – protu tužitelj, primjeni početno ugovorena kamata u razdoblju od početka otplate kredita do datuma provedbe konverzije, osim za razdoblje kada se primjenjivala stopa određena Izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN143/13), preplata tužitelja – protu tuženika na ime kamate iznosi 77.187,30 kuna. Kod podmirenja dijela manje plaćenih iznosa (negativne novčane razlike) korišten je prijeboj kada je to bilo moguće, dok preostale nepodmirene negativne razlike iznose ukupno 17.702,25 kuna.
-Kada se od ukupnih preplata oduzmu nepodmirene negativne novčane razlike, neto preplata iz osnove promjene kamatne stope iznose 59.485,05 kuna.
-U postupku provedbe konverzije tuženik je dodatno zadužio tužitelja za iznos od 37.963,94 kuna u vidu manjka utvrđen sukladno čl. 19.c. t.6 ZIDZPK -NN102/15.
55.Usporedbom preostale / nedospjele glavnice utvrđene prema inicijalnom otplatnom planu tuženika s preostalom /nedospjelom glavnicom utvrđenu po tuženiku u postupku konverzije proizlazi da je na dan 30.09.2015 tuženik nedovoljno umanjio preostalu glavnicu za iznos od 72.360,80 kuna.
56.Razlika između restitucije koja uzima u obzir pretpostavku da je ugovorna odredba o promjeni kamatne stope ništetna i restitucije koju je tuženik priznao tuženiku u postupku konverzije iznosi ukupno 169.809,80 kuna, ili 22.249,48 EUR preračunato prema srednjem tečaju HNB na dan provedbe konverzije, odnosno 22.537,63 EUR preračunato prema fiksnom tečaju konverzije -7,53450.
57.Tužitelji su se podneskom od 22. prosinca 2024. očitovali u odnosu na dopunski nalaz i mišljenje vještaka navodeći da je vještak utvrdio da ukupna preplata u anuitetima s osnova rasta kamatne stope iznosi 77.187,30=kn (€ 10.244,52=). Vještak je također utvrdio da razlika između konvertirane glavnice u kunama i glavnice kakva bi bila da se preostala CHF glavnica pretvori u kunsku po početnom tečaju, iznosi 72.360,80= kn (€ 9.603,93=). Iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka proizlazi i da je u postupku konverzije banka dodatno zadužila tuženika za iznos od 37.963,94= kn (€ 5.038,68=). Nadalje, vještak je utvrdio da negativna novčana razlika iz osnove promjene kamatne stope iznosi 17.702,25 kn (€ 2.349,49=).
58.Tužitelji ističu neosnovanost zahtjeva tuženika za uračunavanje manje plaćenih anuiteta iz razloga što plaćanjem manjih anuiteta od onih na dan isplate kredita tužitelji nisu ništa neosnovano primili pa stoga ne postoji niti njihova obveza vraćanja. Nadalje, potrošači su osobe zbog kojih je ništetnost utvrđena u kolektivnom sporu, dok su banke nesavjesne od samog početka, te su ugovorne odredbe ništetne iz razloga koji se mogu pripisati samo bankama, kao profesionalcima, a ne i potrošačima. Na strani jedne ugovorne strane zbog ništetne ugovorne odredbe došlo je do očite neravnoteže u pravima stranaka, pa se banke ne mogu pozivati na prigovore radi prijeboja, odnosno nema osnove da se uzimaju u obzir i negativne razlike. Tužitelji ističu da tužena nema pravo potraživati od tužitelja negativne razlike. Odgovorom na tužbu suprotna je strana predložila da sud usvoji protutužbu koja glasi:
„Utvrđuje se da je odredba točke 3.3 članka 3. Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama broj 060519143730 od 06. lipnja 2006. godine glede promjenjive kamatne stope, zakonita do visine kamatne stope određene kako glasi:
3.3. Promjena kamatnih stopa vezana je uz šestomjesečni LIBOR za CHF uvećano za troškove pribavljanja sredstva i kamatnu maržu OTP banke d.d. Zadar. Usklađivanje kamatne stope obavlja se šestomjesečno sukladno promjenama šestomjesečnog LIBOR-a za CHF, kao i sukladno promjenama troška pribavljanja sredstva i kamatne marže OTP banke d.d. Zadar.“.
59.Dakle, protutužbom suprotna strana da nije istaknula prigovor radi prebijanja, koji je po prvi puta postavljen tek nakon zaključenja prethodnog postupka.
60.Tužitelji su, nakon dopunskog financijskog vještačenja, konačno postavili tužbeni zahtjev, na način kao što je navedeno u izreci.
61.Tuženik se podneskom od 13. veljače 2025. poziva na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Rev-637/2019-2 od 15. studneog 2022. i predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva, a tužitelji su se pozvali na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Rev-1096/2022.
62.Podneskom od 1. listopada 2010. tuženik je tužitelju osporavao svojstvo potrošača, navodeći da je kredit dan u komercijalne svrhe i da tužitelji oglašavaju iznajmljivanje apartmana turistima, odnosno da u predmetnoj nekretnini imaju i iznajmljuju više apartmana. Svojstvo potrošača tužiteljima tuženik osporava i u podnesku od 4. siječnja 2021.
63.Uvidom u odgovor Porezne uprave na upit suda, od 23. prosinca 2020., utvrđeno je da tužitelj ZI od 2006. pa nadalje nije evidentiran kao obveznik poreza na dohodak od imovine – iznajmljivanja stanova, soba i postelja putnicima i turistima. Porezni obveznik ČI je od 1. siječnja 2007. evidentirana kao obveznik paušalnog poreza i prireza na dohodak od imovine – iznajmljivanja stanova, soba i postelja putnicima i turistima te je od 1. siječnja 2007. do 31. prosinca 2019. kroz obrasce TZ iskazivala primitke ostvarene od iznajmljivanja stanova, soba i postelja na adrei [adresa].
64.Od Upravnog odjela PGŽ za turizam, poduzetništvo i ruralni razvoj zaprimljeno je Rješenje Službe za gospodarstvo, Ispostava Rab, od 12. prosinca 2006., Klasa : UP/I-335-03/06-01/408, Urbroj : 2170-86-01-06-03, kojim se ČI na adresi [adresa], odobrava pružanje ugostiteljskih usluga u domaćinstvu, iznajmljivanje apartmana. Isto joj je odobreno i Rješenjem tog ureda od 10. lipnja 2019.
65.Osobnim saslušanjem tužitelja ZI utvrđeno je da je isti bio dugogodišnji komitent banke i to Dubrovačke banke u Rijeci koju je kasnije kupila Nova banka, a Novu banku je vremenom kupila OTP banka. Primao je plaću i imao ušteđevinu na toj banci. Prije je živio u [adresa], bio je direktor hotela u Medveji pa u Jablancu. Supruga mu je iz [adresa] te su u obitelji razgovarali da se presele na [adresa]. Našao je na [adresa] tu kuću te se s bivšim vlasnikom dogovorio da mu daju jedan stan koji je bio u vlasništvu njegove supruge u [adresa], a za preostali iznos morao je podići kredit. Obratio se sa zahtjevom OTP banci za dodjelu kredita u iznosu od 130.000,00 EUR koliko je još trebalo platiti bivšem vlasniku. Dobio je pismeni odgovor od OTP banke Zadar da mu je odobren kredit u iznosu od 130.000,00 eur. Odgovor je primio putem telefaksa, pa je taj njegov primjerak izblijedio, a kada se obratio banci kasnije da mu oni daju primjerak tog dopisa rekli su mu da ga nemaju, da ne postoji. To je bilo 2011. ili 2012. godine te su mu tada rekli ako im donese napismeno taj dopis da će mu automatski prebaciti kredit iz CHF u EUR. On nije bio u mogućnosti da im to dostavi.
66.Kada su mu javili da mu je odobren zahtjev za kredit otišao je u Rijeku na potpis ugovora. Bankarica mu je tada tvrdila da imaju momentalno probleme s eurima, ali da mu može ponuditi ugovor u valuti CHF. Poznavao je i bankaricu i sve koji su radili u banci, pa i direktora. Imao je u njih puno povjerenje. Bankarica mu je rekla da je ugovor u valuti CHF povoljniji, da je manja kamata, da on ima određene godine života pa da mu za kredit u valuti euro može odobriti na 19 najviše 20 godina, dok mu može srediti ugovor u CHF na 21 godinu. Pet minuta prije potpisivanja ugovora on je na to pristao.
67.Kada se pogleda iznos koji je naveden u valuti CHF vidi se da se radi točno o protuvrijednosti iznosa od 130.000,00 EUR.
68.Banka je pripremila ugovor. Tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj. Ništa mu više nije pojašnjavano. Jedino su ga uvjeravali da će kamatna stopa iznositi 4,20 %, a kada je ugovor isprintan i izašao van pisalo je da kamata iznosi 4,78 %, ne sjeća se točno. Morao je potpisati ugovor. Išao je kod javnog bilježnika koji mu nije čitao ugovor.
69.U početku mu je anuitet iznosio oko 40% od plaće koja je tada iznosila oko 14.000,00 kuna. Tada je radio u tvornici oružja HS produkt. Rata je bila oko 6.000,00 kuna, a vremenom je narasla do 11.000,00 kuna. Da je to znao ne bi niti u ludilu pristao sklopiti takav ugovor.
70.Novac od kredita je iskorišten za kupnju i adaptaciju kuće.
71.Upravo zbog ovih ogromnih rata te da je on jedan od osnivača Udruge Franak, odlučio se za konverziju.
72.Mogao je odbiti potpisati konverziju. Negdje od 2008. godine je počeo s iznajmljivanjem kuće. Ovaj kredit nije bio poslovni nego stambeni, za kupnju i adaptaciju kuće. Kuća se sastoji od 3 stana, jedan za njega i suprugu, jedan za sina i jedan za kćer. Sin je otišao na rad u Irsku, kćerka na brod pa su se ti stanovi oslobodili i to su počeli iznajmljivati.
73.Tužiteljica ČI, saslušana, izjavila je da je ona sudužnik po ugovoru o kreditu. Nije odlazila u banku sa suprugom kada je tražio kredit već je došla samo na potpisivanje ugovora. Dobila je gotov ugovor na potpis. Nikakvog detaljnijeg pojašnjavanja nije bilo. Samo je potpisala ugovor. Onda su otišli kod javnog bilježnika. Pridružuje se iskazu svoga supruga.
74.Ocjenom provedenih dokaza, kako svakog posebno, tako i svih u cjelini, sud je utvrdio da je osnovni tužbeni zahtjev neosnovan, a eventualno kumulirani je osnovan. Protutužbeni zahtjev kao i prigovor radi prijeboja utvrđeni su neosnovanima.
75.Tužitelji tužbenim zahtjevom predlažu da se utvrdi da je predmetni Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama broj: 060519143730 SP od 6. lipnja 2006., potvrđen od strane javnog bilježnika Velibora Panjkovića u Rijeci dana 12. lipnja 2006. g. broj: OU-1657/2006, sklopljen između stranaka, u cijelosti ništetan te da ne proizvodi pravne učinke između stranaka.
76.Ovaj je sud utvrdio da su pojedine odredbe ugovora ništetne i usvojio eventualno kumulirani tužbeni zahtjev, a odbio osnovni tužbeni zahtjev.
77.Iz kolektivnog spora, a na koji se i sami tužitelji pozivaju, nije utvrđeno da bi potrošački ugovori o kreditu bili u cijelosti ništetni, već samo pojedine njihove odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, što će se nastavno detaljnije obrazložiti. Naime, ništetnost odredaba u dijelu u kojem je ugovoren način mijenjanja kamatne stope i u kojem je ugovorena zaštitna valutna klauzula, nisu bitni elementi ugovora o kreditu i ugovor može bez njih opstati. Ništetnost tih odredaba ne povlači ništetnost ugovora u cijelosti, a bitni sastojci tog ugovora su, sukladno odredbi članka 1065. ZOO/91 i 1021. ZOO/05 obveza davanja određenog novčanog iznosa i obveza vraćanja iskorištenog iznosa uz plaćanje ugovorenih kamata. Iz navedenih razloga odbijen je osnovni tužbeni zahtjev.
78.Usvojen je kao osnovan eventualno kumulirani tužbeni zahtjev, a protutužbeni zahtjev iz istih razloga odbijen kao neosnovan.
79.Nije osnovan prigovor tuženika kojim tužiteljima osporava status potrošača.
80.Temeljem odredbe članka 3. stavak 1.t.1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, 46/07, 79/07), potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.
81.Prvotužitelj ZI, kao korinik kredita, je fizička osoba. Iz samog Ugovora o kreditu utvrđeno je da je odobren za kupnju i adaptaciju kuće. Ta je namjena utvrđena i iz stranačkih iskaza tužitelja. Isti su prodali stan drugotužiteljice u [adresa], s namjerom preseljanje na otok [adresa], sredstva dobivena od kredita bila su potrebna podmirenje cijene kuće koju su kupovali na [adresa] i adaptaciju iste, a gdje su i preselili te ju i koristili za stanovanje. Tužitelji i danas žive u predmetnoj kući. Kuća se sastoji od tri stana. Odlaskom djece na rad u inozemstvo, odnosno na brod, počeli su iznajmljivati slobodne stanove. Također, iz dobivenih podataka od Porezne uprave te Upravnog odjela za turizam, poduzetništvo i ruralni razvoj u PGŽ, dobiveni su podaci da prvotužitelj (korisnik kredita) od 2006. do danas nije evidentiran kao obveznik poreza na dohodak od imovine – iznajmljivanja stanova, soba i postelja putnicima i turistima. Kao obveznik paušalnog poreza i prireza na dohodak od imovine evidentirana je drugotužiteljica ČI, kojoj je odobreno pružanje ugostiteljskih usluga u domaćinstvu, a ista je u predmetnom pravnom poslu sudjelovala sasmo kao supružnik zalogodavca. Prvotužitelj nije obrtnik, trgovac pojedinac niti fizička osoba koja obavlja samostalnu ili neku drugu gospodarsku djelatnost. Dakle, utvrđeno je da je prvotužitelj sklopio ugovor o kreditu kao potrošač, pa je neosnovan prigovor tuženika kojim isti tužitelju osporava to svojstvo. Tužitelj je danas u mirovini, a iz njegovog iskaza utvrđeno je da je radio kao direktor hotela, pa u tvornici oružja. Iz svega navedenog je utvrđeno da tužitelj nije sklopio ugovor o kreditu s namjenom njegovom zanimanju te poslovnoj aktivnosti, već za rješavanje stambenog pitanja kupnjom i adaptacijom obiteljske kuće.
82.Nadalje, nije osnovan tuženikov prigovor zastare. U konkretnom slučaju ne radi se o naknadi štete već o stjecanju bez osnove – odredba članka 1111. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, dalje : ZOO) čijim stavkom 1. je određeno da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Po odredbi stavka 2. istog članka, pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Stavkom 3. je propisano da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.
83.U tom slučaju se na potraživanje tužitelja ima primijeniti opći zastarni rok od pet godina. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača 4. travnja 2012. došlo je do prekida zastare, te je ona počela teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti presude donesene u tom postupku. U odnosu za zahtjev koji se odnosi na preplatu na temelju ništetne odredbe koja se odnosi na promjenjivost kamatne stope zastara je počela ponovo teći s danom 13. lipnja 2014. kada je pravomoćna odluka Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13.
84.Tužbu su tužitelji podnijeli 24. studenog 2014., pa dakle nije protekao rok od pet godina tj. zastarni rok za stjecanje bez osnove kada se uzme u obzir datum kada je postala pravomoćna odluka iz kolektivnog spora.
85.Presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13–4 od 13. lipnja 2014. koja je donesena po žalbi izjavljenoj na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P–1401/12 od 4. srpnja 2013. u parnici tužitelja Udruge potrošač, protiv ovdje tužene banke i drugih radi zaštite kolektivnih interesa, utvrđeno je u točki 2. da su kamatne stope banke mijenjale bez ugovorenih parametara, s jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe. Istovremeno je sud u točki 1. izreke preinačio navedenu presudu Trgovačkog suda i odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su banke, među njima i tužena banka, u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese prava potrošača, kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koji je vezana glavnica CHF, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.
86.Vrhovni sud je u svojoj odluci Revt–249/14 od 9. travnja 2015. odbio revizije tuženika od 1 – 7, a koje su izjavljene protiv presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž–7129/13–4 od 13. lipnja 2014. kojom je djelomično potvrđena, djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P–1401/12 od 4. srpnja 2013.
87.Odlukom broj U–III–2521/2015, U-III–2536/2015, U-III–2547/2015, U-III– 2565/2015, U-III–2603/2015, U-III–2604/2015, U-III–2605/2015 od 13. prosinca 2016. Ustavni sud RH je djelomično usvojio ustavnu tužbu tužitelja, te je ukinuo odluku VSRH broj Revt–249/14-2 od 9. travnja 2015. u dijelu u kojem je odbijena revizija tužitelja protiv presude VTSRH broj Pž–7129/13 od 13. lipnja 2014., a kojim je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici „povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.
88.Ponovno odlučujući o reviziji VSRH je rješenjem broj Revt-575/16–5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu VTSRH broj Pž–7129/13 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su 1 do 7 tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koji je vezana glavnica CHF.
89.VTSRH je donio novu presudu po posl.br. Pž–6632/2017–10 od 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu TS u Zagrebu posl.br. P–1401/2012. od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koji je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, VTSRH je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih 8 tuženih banaka koristile nepoštene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.
90.Vrhovni sud RH je po podnesenim revizijama donio odluku broj Rev– 2221/2018-11 od 3. rujna 2019., kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja VTS-a o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.
91.Ishod parnice radi zaštite kolektivnih interesa omogućio je potrošačima da u individualnim restitucijskim sudskim parnicama kakva je i ova potražuju preplaćeno s osnove promjene kamatne stope, te s osnove valutne klauzule kod koje je zbog povećanja tečaja švicarskog franka došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF.
92.Tužitelji su postavili kondemnatorni zahtjev za isplatom. Ništetnost nastupa po samom zakonu i konverzija ne može osnažiti ništetne odredbe.
93.Ovaj je sud ocijenio da su odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi navedene u izreci, nepoštene i time ništetne.
94.U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača (2003-NN 96/03), koji u odredbama članaka 81. do 88. određuje o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima.
95.Prema odredbi članka 81. stavak 1. toga Zakona, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema stavku 2. istog članka, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Sukladno stavku 4. istog članka, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Prema odredbi članka 87. stavak 1. istog Zakona, nepoštena odredba ugovora je ništava, a po odredbi stavka 2. istog članka, ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.
96.U konkretnom slučaju stranke su sklopile Ugovor o kreditu u unaprijed formuliranom sadržaju od strane tuženika. Tuženik je pri tom u ugovor unio nepoštene odredbe o ugovorenoj valuti uz koju je vezana glavnica kredita, CHF, te odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi kojom je tuženiku omogućeno da ju jednostrano mijenja, a kojim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, odredbe su unaprijed formulirane od strane tuženika, tužitelj na iste nije imao utjecaja, a što sve te odredbe čini ništavima, odnosno ništetnima. Navedeno je utvrđeno i uvidom u ugovor te osobnim saslušanjem tužitelja iz čijih iskaza proizlazi da je prvotužitelj tražio te mu je i rečeno da će mu se odobriti kredit u valuti eur, da bi mu dolaskom na potpisivanje ugovora ponudili na sklapanje ugovor u valuti CHF, kao povoljniji, s nižom kamato, na duži vremenski period u odnosu na ugovor u eurima. Banka je sastavila ugovor, on nije imao utjecaja na njegov sadržaj, a ništa mu nije detaljnije pojašnjavano prilikom sklapanja istog.
97.U kolektivnoj tužbi Udruge Potrošač u predmetu koji se vodio kod Trgovačkog suda u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12 donesena je pravomoćna i ovršna presuda. Utvrđeno je da je tuženik (jedna od ukupno 8 banaka) sklapao s korisnicima kredita u određenom vremenskom razdoblju ugovore koji su sadržavali nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u valuti CHF te nepoštene i ništetne odredbe da banka može svojom jednostranom odlukom, bez utvrđenih egzaktnih parametara i metode njihovog izračuna, mijenjati visinu kamatne stope za vrijeme trajanja ugovora.
98.Odredbe o promjenjivim kamatnim stopama utvrđene su ništetnima, a odredbe o valutnoj klauzuli u valuti CHF također su ništetne, osim ukoliko bi banka dokazala da je potrošača informirala na način da je isti mogao donijeti razboritu i informiranu odluku, što tuženi nije dokazao.
99.Na konkretan slučaj odnosno predmetne ugovor sklopljen između stranaka, primjenjuje se navedena presuda u kolektivnom sporu (članak 502.c ZPP-a).
100.Vezano za promjenjivu kamatnu stopu, iz presude u kolektivnom sporu proizlazi da se radi o ništetnoj odredbi u dijelu kojom se mijenja kamatna stopa i to iz razloga jer banka nije ugovorila parametre za promjenu kamatne stope pa je predmetna odredba nepoštena. Razlozi promjene kamatnih stopa nisu bili jasni i provjerljivi.
101.Nepoštena je i ništetna ugovorna odredba kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da prije i u vrijeme sklapanja ugovora banka nije s potrošačem pojedinačno pregovarala i utvrdila egzaktne parametre i metode izračuna, što je dovelo za posljedicu nastanak neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka, na štetu tužitelja.
102.Iz odluke Vrhovnog suda RH proizlazi da je odredba o kamatnoj stopi ništetna, osim u dijelu u kojem je utvrđena početna kamatna stopa (Revt-249/14-2) od 9. travnja 2015. Početna kamatna stopa nije sporna, a odredba o načinu promjene kamatne stope je ništetna. Među strankama ostaje valjano dogovorena početna kamatna stopa.
103.Tuženik je u unaprijed formulirani ugovor unio nepoštenu odredbu o načinu promjene kamatne stope koju je sud proglasio ništetnom. Time što je tuženiku omogućeno da jednostrano mijenja kamatnu stopu, povrijeđena su tužiteljeva prava kao potrošača, na način da je tuženik koristio nedopuštenu ugovornu odredbu.
104.Navedena povreda ugovornih odredbi utvrđena je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. donesenoj u kolektivnom sporu koji je radi zaštite prava potrošača pokrenula udruga Potrošač protiv osam banaka koje posluju u RH između ostalog i tuženika. Pravomoćnost se odnosi na dio vezan uz promjenu kamatne stope jednostranom odlukom tuženika.
105.Odredbe predmetnog Ugovora o kreditu o kamatnoj stopi, navedene u izreci, su nepoštene ugovorne odredbe. Tuženik je bio dužan, sukladno Zakonu o zaštiti potrošača, tužitelju kao potrošaču, u pisanom obliku dati sve potrebne informacije koje se odnose na ukupan iznos kredita, da bi tužitelj kao potrošač donio informiranu odluku. Bio je dužan prije sklapanja ugovora pružiti tužitelju odgovarajuća objašnjenja koja bi tužitelju omogućio procjenu da li je predloženi ugovor prilagođen njegovim potrebama i financijskoj situaciji te mu pojasniti bitne značajke predloženog proizvoda i posebnih učinaka koje oni mogu imati na tužitelja, a koja obveza tuženika proizlazi i iz Zakona o kreditnim institucijama. Tuženika na ovakvo ponašanje obvezuju i sama načela obveznog prava i to načelo savjesnosti i poštenja s dužnom primjenom profesionalne pažnje, načelo jednake vrijednosti prestacija sa zabranom zloupotrebe prava i načelo zabrane prouzročenja štete drugoj strani.
106.Predmetni ugovor o kreditu sklopljeni je na unaprijed formuliranom standardnom obrascu te se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranke nisu pregovarale, pa tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na njihov sadržaj. To proizlazi i iz stranačkog iskaza tužitelja, a koji je prethodno citiran.
107.Zakon o zaštiti potrošača (2003.) u članku 81. stavak 1. propisuje da se odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredbom članka 82. ZZP utvrđeno je koje se odredbe mogu smatrati nepoštenima, a primjenjivo na konkretan slučaj to su : odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog, razloga, odredba kojom se potrošač obvezuje na ispunjenje ugovorne činidbe, dok je ispunjenje obveze trgovca uvjetovano okolnošću čije ispunjenje ovisi isključivo o volji trgovca, odredba kojom se potrošaču nameću određene obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom. Nepoštena ugovorna odredba je ništetna.
108.Zakon o obveznim odnosima u članku 270. stavak 1. propisuje da je ugovor ništetan u slučaju da je činidba neodređena ili neodrediva, a po članku 272. činidba je odrediva u slučaju da ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane postavile trećoj strani da je odredi. Dakle, ništetna je odredba po kojoj je jednoj od ugovornih strana ostavljeno da određuje činidbu. Naknadno određivanje moguće je samo ukoliko to obavlja treća strana, u suprotnom činidba mora biti određena u samom ugovoru.
109.U predmetnom ugovoru visina kamatne stope nije određena niti je odrediva obzirom je ugovorena kao promjenjiva na temelju odluke tuženika, tj. jedne od ugovornih strana. Odredba o promjeni ugovorne kamate ovisi isključivo o odluci jednog ugovaratelja, a nisu ujedno precizno bili određeni uvjeti promjenjivosti i referentne stope za koje se veže promjena. Isto uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača. Banka je jednostrano odredila obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a nema niti egzaktnih kriterija kojima bi mogao provjeriti pravilnost promjene. Radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama stranaka, na štetu potrošača. Povrijeđeno je pravo potrošača na informiranje, kao osnovno načelo zaštite potrošača, jer prilikom sklapanja ugovora potrošaču kao neprofesionalcu nisu pružene dostatne informacije o kalkulaciji koja utječe na promjenjivost kamatne stope. Za vrijeme trajanja ugovornog odnosa, kamatna stopa tužitelju je povećavana i mijenjana nekoliko puta, a kako to i proizlazi iz dokumentacije te nalaza i mišljenja vještaka. To je rezultiralo porastom rate kredita.
110.Temeljem odredbe članka 323. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, dalje ZOO), posljedica ništetnosti je da je svaka ugovorna strana dužna vratiti ono što je primila na temelju ništetne odredbe. Početna visina kamatne stope je između stranka usuglašena, utvrđen je i nesporan iznos glavnice kojeg je tuženik isplatio tužitelju, te tužitelju osnovano pripadaju iznosi koje je tuženik stekao temeljem ništetnih odredaba odnosno koje je stekao bez osnove.
111.Tužitelj je tužbeni zahtjev konačno uredio te ga postavio nakon provedenog financijskog vještačenja, a što je i mogao učiniti tek po izradi nalaza i mišljenja vještaka, te se ne radi o nedopuštenoj preinaci tužbe, odnosno sud istu dopušta, sukladno odredbi članka 190. stavak 3. ZPP-a, kao svrsishodnu za konačno rješenje odnosa među strankama.
112.Sud prihvaća nalaz i mišljenje vještaka kao stručan i nepristran, sačinjen sukladno određenoj zadaći. Iz nalaza i mišljenja utvrđeno je da preplata u anuitetima s osnova rasta kamatne stope iznosi 77.187,30 kn / 10.244,52 eur. Razlika između konvertirane glavnice u kunama i glavnice koja bi bila da se preostala CHF glavnica pretvori u kunsku, iznosi 72.360,80 kn / 9.603,93 eur. Tužitelj je u konverziji dodatno zadužen za iznos od 37.963,94 kn / 5.038,68 eur. Vezano za nepodmirene negativne razlike iste iznose 17.702,25 kn / 2.349,49 eur).
113.Sklapanjem Dodatka ugovora nije otklonjena posljedica ništetnosti dijela odredbi Ugovora o kreditu u pogledu kamatne stope i valutne klauzule.
114.Dana 30. rujna 2015. donijet je Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK) temeljem kojeg je pružena mogućnost korisnicima kredita konvertirati svoje kreditne obveze iz valute CHF u valutu EUR. Rečenim zakonom određena je metodologija izračuna novog iznosa kreditne obveze potrošača koja se u bitnom sastojala u tome da se od početka kredita izradi preračun iz valute CHF u valutu EUR kako bi se dobila nova glavnica kredita na dan 30. rujna 2015. u EUR po kojoj će se pro futuro plaćati kredit. Način izračuna konverzije propisan je člankom 19.c ZID ZPK, a sastojao se u tome da su se uplate potrošača po stvarnom kreditu uspoređivale s uvjetima simuliranog kredita u valuti EUR, stvarnim uplatama se zatvarao fiktivni kredit i na taj način se izradilo stanje kredita na dan 30. rujna 2015. Navedenom usporedbom potrošači su imali manjak ili višak plaćenih sredstava te im je na temelju tog stanja ponuđena mogućnost sklapanja dodataka ugovora o kreditu za daljnju otplatu kredita (čl. 19.e st. 1. ZID ZPK). Tužitelj je potpisao dodatak ugovora. Time je osigurana istovjetnost postojećeg ugovornog odnosa.
115.Cilj ZID ZPK bio je izjednačiti korisnike kredita u CHF s korisnicima kredita u valuti EUR. Tužitelj se nije odrekao svog potraživanja niti prava na potpuno obeštećenje, a što je i propisano odredbom članka 41. Zakona o zaštiti potrošača. Potrošač se ne može odreći svojih prava niti mu se ista mogu ograničiti. Sukladno pravnom shvaćanju iz presude Suda EU C-452/18 (Ibercaja Banco) odricanje potrošača od zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 može biti samo ukoliko to potrošač želi i izričito iskaže (slobodno i informirano). Cilj ZID ZPK bio je prvenstveno gospodarske prirode, a to je da se olakša otplata kredita potrošačima i da ih se dovede u situaciju da od 30. rujna 2015. otplaćuju kredite na način kako ih otplaćuju potrošači koji su ugovorili kredite s valutnom klauzulom u EUR. ZID ZPK nije do 30. rujna 2015. ispravljao odredbu o kamatnoj stopi niti je propisana posebna metodologija obračuna kamata u konverziji, a niti je kredit sveden na kredit u kunama bez valute CHF. Primjenom tog propisa nije se za potrošača utvrđivao pojedinačni iznos za koji je potrošač bio oštećen po nepoštenim ugovornim odredbama, niti su utvrđivani iznosi koje je trgovac neosnovano stekao. Vrhovni sud Republike Hrvatske u obrazloženju svoje odluke Gos 1/2019 navodi da je cilj navedenog propisa bilo otklanjanje nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i otklanjanje dužničke krize.
116.Konverzija dakle ima samo učinak promjene valute kredita, a ne i saniranja nevaljane odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi odnosno ne i obeštećenje potrošača.
117.Vrhovni sud Republike Hrvatske je u oglednom postupku broj Gos 1/2019 4. ožujka 2020. donio odluku da "Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli." Ustavni sud Republike Hrvatske ZID ZPK ocijenio je usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske, te Rješenjem broj U-I-3685/20'15 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog za ocjenu suglasnosti s Ustavom tog Zakona. Ustavni sud navodi da pored formalne i materijalne ustavnosti ZID ZPK ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize, te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se htio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera, a niti je njome nametnut prekomjeran teret kreditinim institucijama.
118.Vrhovni sud Republike Hrvatske u oglednom postupku nije eksplicitno dao odgovor na pitanje obeštećenja potrošača po provedenoj konverziji. Iako ukazuje na to da presuda Z ne bi bila primjenjiva iz razloga što je konverzija u Republici Hrvatskoj bila dobrovoljna, u citiranoj je presudi sud zauzeo shvaćanje o utjecaju zakonodavne intervencije na prava potrošača temeljem Direktive 93/13 na način da ona ne ukida pravo na obeštećenje potrošača i da ne može ukinuti pravo potrošača na povrat koristi koju je trgovac stekao na temelju nepoštenog ugovora odnosno nepoštenih ugovornih odredbi, a da pravo na potpuno obeštećenje nema posebnog utjecaja na karakter intervencije, da li je bila izravna ili dobrovoljna.
119.Vrhovni sud Republike Hrvatske je Rješenjem posl. br. Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pitanje na način da sporazum o konverziji koji je zaključen na osnovu Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Također je zauzet stav da bez obzira na sklapanje Dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja ih pripadaju, a riječ je o kondemnatornim novčanim zahtjevima.
120.Prema praksi Suda Europske unije u predmetu broj C-186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena, već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a koje informacije tuženik nije pružio tužitelju, niti je tuženik dokazao da je tužitelju pružio dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke.
121.Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. zauzeto je stajalište da nakon zaključenja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverziji bio na snazi osnovni ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji se odnose na ispunjenje obveze korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
122.Iz presude C-452/18 proizlazi da se potrošač kod dobrovoljnog sporazuma zaštite iz Direktive 93/13 pa i prava na potpuno obeštećenje može odreći samo izričito, slobodno i informirano. U konkretnom slučaju takvog odreknuća nema.
123.Temeljem Direktive 93/13 i citiranih presuda Dunai i Ibercaja Banco, proizlazi da neovisno o tome na koji način nacionalni sud cijeni na temelju zakonske intervencije sklopljene dodatke ugovora, da li kao izravnu intervenciju ili volju stranaka, oni ne smiju i ne mogu umanjiti zaštitu koju jamči Direktiva 93/13 na način da ne smiju onemogućiti povrat koristi koju je trgovac neosnovano stekao, a pogotovo ne protivno volji potrošača ako se takve zaštite i obeštećenja nije odrekao.
124.Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. navodi da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju.
125.Presudom Europskog suda u predmetu broj C-26/13 od 30. travnja 2014. određeno je da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da: ''ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva'' već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.
126.U presudi Suda Europske unije u predmetu C-118/17 od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača.
127.Iz predmeta C-452/18 od 9. srpnja 2020. slijedi da bi se potrošač mogao sklapanjem sporazuma kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom odredbom, odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 odnosno prava temeljem iste, samo i isključivo kada bi dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje i znao čime se tim pristankom odriče. Tužitelj se, kako to proizlazi i iz njegovog iskaza, sklapanjem dodatka ugovora nije odrekao tog prava niti je dao niti je mogao dati slobodan i informiran pristanak te se nije odrekao svojih prava na obeštećenje niti je takvo odricanje u istome sadržano. Da je i dao takav pristanak, ne bi se radilo o slobodnom i informiranom pristanku obzirom da u vrijeme sklapanja dodatka ugovora valutna klauzula u CHF nije bila utvrđena ništetnom.
128.Potpisivanje dodatka ugovoru o kreditu između stranaka nije od značaja na utvrđenje u ovom postupku obzirom se niti odredbama ZID ZPK, a niti u Dodatku ugovora izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditu sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa te se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope.
129.Zakonom se položaj korisnika kredita u CHF kao potrošača izjednačio s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valutu EUR, a Dodatkom ugovora se uređuje pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja dodataka. Njime se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka.
130.To što su stranke zaključile Dodatak ugovoru o kreditu kojom je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos preplate, ne upućuje na to da je tužitelju vraćen iznos razlike između plaćenih ugovornih kamata na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorenoj kamatnoj stopi.
131.O pravu na potpuno obeštećenje i odluka Vrhovnog suda RH Rev- 1096/2022 od 8. studneog 2022.
132.Ovaj sud je ocijenio, a temeljem rezultata provedenog financijskog vještačenja, da provedena konverzija nije dovela do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima među strankama.
133.Prihvaćajući nalaz i mišljenje, sud je usvojio tužbeni zahtjev na isplatu utuženog iznosa navedenog u izreci.
134.Obzirom da je utvrđeno kako konverzijom nije u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovornim odredbama, to tužitelj ima pravo na ostvarivanje pune zaštite.
135.Tužitelj je tužbeni zahtjev postavio sukladno nalazu i mišljenju vještaka te je tuženik dužan istome vratiti utužene iznose, temeljem odredbe članka 1111. ZOO-a, sa zahtijevanom zakonskom zateznom kamatom, jer je tuženik nesavjesni stjecatelj, obzirom je do stjecanja došlo po njemu sastavljenih ništetnih ugovornih odredbi.
136.Slijedom svega neosnovan je protutužbeni zahtjev na utvrđenje zakonitom odredbe o visini kamatne stope, kao što je to navedeno u izreci.
137.Nije utvrđena primjena manje kamatne stope od početne. Radi se o zakonskoj intervenciji prilikom konverzije pa dakle niti nema osnove uračunavati tzv. "negativne razlike", kako to predlaže tuženik, te ih stavljati u prijeboj. Tužitelj zbog nižeg tečaja prilikom konverzije nije ništa primio, niti je onda dužan išta vraćati, a također, prigovor prijeboja istaknut je prvi puta podneskom od 6. rujna 2019. i to nepreciziran, dakle nakon zaključenja prethodnog postupka koji je zaključen na ročištu od 14. rujna 2016., suprotno odredbi članka 288.a stavak 6. Zakona o parničnom postupku. Stoga je odbijen i prigovor radi prebijanja.
138.U odnosu na činjenicu da je ugovor solemniziran kod javnog bilježnika, pa da se razumljivost ugovora predmnijeva obzirom na obvezu javnog bilježnika da upozori stranke na nerazumljive odredbe, valja navesti da javni bilježnik ispituje da li su stranke ovlaštene i sposobne za poduzimanje i sklapanje posla, isti im objašnjava smisao i posljedice posla te je dužan uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Javni bilježnik neće ovjeriti ugovor ako korisnik kredita izjavi da ugovor podnesen na solemnizaciju ne razumije. No razumijevanje se odnosi na smisao i posljedice posla, a ne na smisao i posljedice pojedinih ugovornih odredaba.
139.Tužitelji su dakle u cijelosti uspjeli u sporu. Stoga je sud odluku o parničnom trošku temeljio na odredbi članka 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05,
2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 dalje : ZPP).
140.Trošak je odmjeren sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i troškovniku tužitelja. To su radnje sastava tužbe (tbr.7.st.1.), u iznosu od 500,00 eur, 4 obrazložena podneska (tbr.8.st.1.) od 22. prosinca 2014., 13. studenog 2015., 14. rujna 2016., 12. listopada 2018., također u iznosima od po 500,00 eur, trošak zastupanja na ročištima (tbr.9.st.1.) od 16. studenog 2015.,14. rujna 2016., 28. ožujka 2017., 15. listopada 2018., 21. siječnja 2020., 25. studenog 2020., 9. lipnja 2021., 23. listopada 2024., 17. veljače 2025., u iznosima od po 500,00 eur. Za sva ročišta priznat je i trošak izbivanja iz pisarnice u iznosima od po 200,00 eur te za uporabu osobnog automobile Novigrad – Opatija – Novigrad po 66,00 eur.
141.Za sastav ostalih podnesaka priznat je trošak po tbr.8.st.3. u 50% tarife, odnosno po 250,00 eur i to za podneske od 27. kolovoza 2019., 10. siječnja 2020., 6. kolovoza 2020., 23. studenog 2020., 17. siječnja 2021., 28. siječnja 2021., 29. siječnja 2021., 1. ožujka 2021., 22. lipnja 2021., 21. listopada 2024., 22. prosinca 2024. i 14. veljače 2025.
142.To ukupno iznosi 12.394,00 eur, koji iznos je uvećan za 10% za zastupanje više osoba ( 1.239,40 eur).
143.U trošak je uračunat trošak vještačenje od 1.539,40 eur, a pristojba na tužbu nije plaćena.
144.Sveukupno je tužiteljima odmjeren parnični trošak u iznosu od 15.172,80 eur.
145.Slijedom svega navedenog odlučeno je kao u izreci presude.
U Opatiji, 7. travnja 2025.
S u d a c
Renata Slavić
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana održavanja ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. Žalba se podnosi pismeno, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.
DNA:
1. Pun tužitelja
2. Pun. tuženika
