REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

Rijeka, Ul. Erazma Barčića 5

Poslovni broj: Us I-1312/2024-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Danici Vučinić, dipl. iur., uz sudjelovanje zapisničarke Ljiljane Vasiljević, u upravnom sporu tužitelja HEP-Operator distribucijskog sustava d. o. o., sa sjedištem u [adresa], Elektroprimorje Rijeka, Ulica Viktora Cara Emina 2, OIB: 46830600751, protiv tuženika Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, [adresa], OIB: 72910430276, radi osiguranja dokaza u postupku izvlaštenja, 7. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja radi poništenja rješenja Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije, KLASA: UP/II-943-04/21-01/170, URBROJ: 514-04-02-01-01/08-24-02 od 3. svibnja 2024. i rješenja Primorsko- goranske županije, Upravnog odjela za prostorno uređenje, graditeljstvo i zaštitu okoliša, Ispostava u Opatiji, KLASA: UP/I-943-04/17-01/56, URBROJ: 2170/1-03-06/8- 21-9 od 28. siječnja 2021.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova ovoga spora.

Obrazloženje

1. Rješenjem Primorsko-goranske županije, Upravnog odjela za prostorno uređenje, graditeljstvo i zaštitu okoliša, Ispostava u Opatiji, KLASA: UP/I-943-04/17- 01/56, URBROJ: 2170/1-03-06/8-21-9 od 28. siječnja 2021., obustavljen je postupak osiguranja dokaza o stanju i vrijednosti zk. č. br. 2111/4, upisane u zk. ul. broj: [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], po zahtjevu Hrvatske elektroprivrede d. d. Zagreb, zastupane po ovdje tužitelju.

2. Tuženik je rješenjem KLASA: UP/II-943-04/21-01/170, URBROJ: 514-04-02-01- 01/08-24-02 od 3. svibnja 2024. poništio naprijed navedeno rješenje i odbacio prijedlog tužitelja za osiguranja dokaza o stanju i vrijednosti zk. č. br. 2111/4, upisane u zk. ul. broj: [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], smatrajući da predmetnu nekretninu nije moguće izvlastiti temeljem Zakona o izvlaštenju i određivanju naknade jer je predmetna nekretnina u vlasništvu Republike Hrvatske.

3. Tužitelj je ovom Sudu pravodobno podnio tužbu kojem osporava zakonitost rješenja tuženika, te u bitnome navodi da je drugostupanjsko tijelo zauzelo stajalište prema kojem da tužitelj nije osoba javnog prava u smislu odredbe članka 3. stavak 2. Zakona o uređivanju imovinskopravnih odnosa prema kojoj je osoba javnog prava Republika Hrvatska, jedinica lokalne samouprave, jedinica područne (regionalne) samouprave i pravne osobe u vlasništvu Republike Hrvatske ili pravna osoba čiji je osnivač Republika Hrvatska te na zemljištu kojega je vlasnik pravna osoba u vlasništvu ili čiji je osnivač, odnosno čiji su osnivači jedinice lokalne, odnosno jedinice područne (regionalne) samouprave. Drugostupanjsko tijelo da je, međutim, propustilo utvrditi da je osnivač tužitelja, koji obavlja djelatnost distribucije električne energije koja je od interesa za Republiku Hrvatsku, upravo Republika Hrvatska, putem društva Hrvatska elektroprivreda d. d., čiji da je Republika Hrvatska jedini osnivač i vlasnik. Činjenica da je tužitelj pravna osoba čiji je osnivač Republika Hrvatska da je utvrđena je odlukom Ustavnog suda broj U-III/2767/2014 od 18. prosinca 2018., te da je u točki 3. navedeno: „Tijekom ustavnosudskog postupka utvrđeno je da je podnositelj trgovačko društvo koje je odgovorno za vođenje, održavanje, izgradnju i razvoj distribucijske mreže te osiguravanje dugoročne sposobnosti mreže, a koje je u 100% vlasništvu Republike Hrvatske. Sa svojim osnivačem, Republikom Hrvatskom, podnositelj je u obavljanju djelatnosti iz područja vođenja, održavanja, izgradnje i razvoja distribucijske mreže te osiguravanje dugoročne sposobnosti mreže organizacijski i funkcionalno usko povezan.“ Dakle, Ustavni sud da je zauzeo stav da je tužitelj u 100% vlasništvu Republike Hrvatske, a koje pitanje je ključno za donošenje zakonite odluke u ovom postupku. Navodi da je nesporno da je člankom 4. Zakona o uređivanju imovinskopravnih odnosa u svrhu izgradnje infrastrukturnih građevina, na koji se nadležno tijelo poziva, utvrđeno da se ne plaćaju naknade za stjecanje prava vlasništva, prava služnosti i prava građenja kada to pravo stječu osobe javnog prava međusobno jedne od drugih, na njihovom zemljištu potrebnom za izgradnju infrastrukturnih građevina, kao i da je člankom 5. stavkom 2. navedenog Zakona regulirano da se imovinskopravni odnosi, u navedenom slučaju, uređuju ugovorom. Upravo zato da se tužitelj dopisom broj i znak: 401200504-15974/2017-AM od 6. srpnja 2017., zaprimljenim kod Uprave za nekretnine Ministarstva državne imovine 10. srpnja 2017., obratio istom sa zahtjevom za rješavanje imovinskopravnih odnosa na način da Republika Hrvatska, primjenom odredbi gore navedenog Zakona, ustupi tužitelju, bez naknade, nekretninu, u svrhu izgradnje TS 20/0,4 kV ZORA 2. Ministarstvo državne imovine da je dostavilo tužitelju ponudu za sklapanje Ugovora o osnivanju prava građenja na nekretnini koja je predmet postupka izvlaštenja, no isto da mu je ponuđeno uz plaćanje naknade, što da je suprotno članku 4. gore navedenog Zakona, prema kojem da se ne plaćaju naknade za stjecanje prava vlasništva, prava služnosti i prava građenja kada to pravo stječu osobe javnog prava, međusobno jedne od drugih, na njihovu zemljištu potrebnom za izgradnju infrastrukturnih građevina. Dakle, kako je odredbom članka 5. stavak 2. Zakona o uređivanju imovinskopravnih odnosa u svrhu izgradnje infrastrukturnih građevina utvrđeno da se imovinskopravni odnosi na zemljištu potrebnom za izgradnju infrastrukturnih građevina uređuju ugovorom, bez potraživanja naknade, a da u konkretnom slučaju do sklapanja takvog ugovora nije došlo, to je tužitelj osnovano pokrenuo postupak potpunog izvlaštenja, obzirom da je ispunio sve pretpostavke propisane člankom 30. Zakonom o izvlaštenju i određivanju naknade, za pokretanje postupka potpunog izvlaštenja. U konkretnom upravnom postupku, interes Republike Hrvatske da je utvrđen sukladno odredbi članka 13. stavak 2. Zakona o izvlaštenju i određivanju naknade, obzirom da je posebnim propisom, točnije člankom 4. Zakona o energiji propisano da je izgradnja energetskih objekata, njihovo održavanje i korištenje te obavljanje energetskih djelatnosti od interesa za Republiku Hrvatsku. Također, izgradnja predmetnog elektroenergetskog objekta trafostanice TS 20/0,4 kV ZORA 2, da je u skladu s pravomoćnom lokacijskom dozvolom KLASA: UP/I-350-05/15-03/17, URBROJ: 2170/01-03-06/7-17-06, izdanom od Primorsko - goranske županije, Upravnog odjela za prostorno uređenje, graditeljstvo i zaštitu okoliša Ispostava Opatija, od 13. travnja 2017., kao i s pravomoćnim rješenjem o produženju važenja lokacijske dozvole KLASA: UP/I350-05/19-05/1, izdanim od Primorsko – goranske županije, Upravnog odjela za prostorno uređenje, graditeljstvo i zaštitu okoliša od 18. travnja 2019. Nadalje, niti jednim pozitivnim pravnim propisom pa tako ni Zakonom o izvlaštenju i određivanju naknade kao ni Zakonom o uređivanju imovinskopravnih odnosa u svrhu izgradnje infrastrukturnih građevina, na koji se poziva upravno tijelo, da nije zabranjeno provoditi postupak izvlaštenja na nekretninama u vlasništvu Republike Hrvatske. Kao dokaz navedenom, tužitelj dostavlja u spis primjere Rješenja Ureda državne uprave u Primorsko-goranskoj županiji i to: Službe za imovinsko-pravne poslove, Ispostave Opatija KLASA: UP/I-943-04/12-01/52, URBROJ: 2170-12-02/9- 12-3, od 2. listopada 2012., Službe za imovinsko-pravne poslove, Ispostave Delnice KLASA: UP/I-944-17/14-01/07, URBROJ: 2170-09-02/6-14-4 od 23. prosinca 2014., Službe za imovinsko-pravne poslove KLASA: UP/I-943-04/15-01/102, URBROJ: 2170-04-02/6-16-6 od 15. veljače 2016., iz kojih rješenja da je razvidno da se u istovrsnim predmetima po zahtjevu tužitelja provodio postupak izvlaštenja protiv Republike Hrvatske. Nadalje, tužitelj ukazuje i na rješenje Republike Hrvatske, Ministarstva pravosuđa, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo KLASA: UP/II-943-04/13-01/182, URBROJ: 514-04/01-1605, od 17. ožujka 2016., u kojem je isto tijelo koje je donijelo pobijano rješenje: prihvatilo prijedlog ovdje tužitelja za provedbom postupka nepotpunog izvlaštenja radi izgradnje elektroenergetskih vodova na nekretnini u vlasništvu Republike Hrvatske, te da korisnik nepotpunog izvlaštenja, ovdje tužitelj, ne plaća naknadu za nepotpuno izvlaštenje nekretnine u vlasništvu Republike Hrvatske sukladno odredbama Zakona o uređivanju imovinskopravnih odnosa u svrhu izgradnje infrastrukturnih građevina. Stoga, iz navedenog da je neupitno da je tužitelj, u predmetnom postupku u potpunosti ispunio zakonske pretpostavke potrebne za provođenje postupka izvlaštenja te da niti jednim pozitivnim pravnim propisom nije određeno da se za nekretnine u vlasništvu Republike Hrvatske ne smije provoditi postupak izvlaštenja, da se Republika Hrvatska ne protivi provođenju predmetnog postupka, pa nema nikakve osnove po kojoj bi prijedlog tužitelja za potpuno izvlaštenje bio odbijen. Navodi da je pobijano rješenje protivno pozitivnim pravnim propisima, u istom da je pogrešnom primjenom materijalnog prava i u suprotnosti sa dosadašnjom praksom tog istog tijela, bez valjanog obrazloženja, utvrđeno kako ne postoje zakonske pretpostavke da tužitelj podnese prijedlog za pokretanje postupka osiguranja dokaza o stanju i vrijednosti nekretnine u svrhu potpunog izvlaštenja nekretnine označene kao k. č. [katastarska čestica], upisane u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], u vlasništvu Republike Hrvatske, radi izgradnje elektroenergetskog objekta TS 20/0,4 kV ZORA 2. Stoga predlaže da se poništi rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje.

4. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako ostaje kod svih navoda iz obrazloženja osporavanog rješenja i predlaže da se tužba odbije kao neosnovana.

5. Kako činjenice među strankama nisu sporne, već je sporna samo primjena prava, a stranke u tužbi i odgovoru na tužbu nisu izričito zahtijevale održavanje rasprave, to je ovaj upravni spor riješen bez održavanja rasprave na temelju odredbe članka 98. stavka 1. točke 4. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 36/24, u daljnjem tekstu: ZUS).

6. Nakon izvršenog uvida u dokumentaciju koja prileže spisu i na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

7. Iz spisa predmeta upravnog postupka proizlazi da je tužitelj podnio 19. srpnja 2017. prijedlog za osiguranje dokaza o stanju i vrijednosti nekretnine oznake k. č. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], zemljišnoknjižno vlasništvo Republike Hrvatske u 1/1 dijela. Predmetna nekretnina ima oznaku zemljišta – šuma. Prvostupanjskim rješenjem obustavljen je postupak osiguranja dokaza o stanju i vrijednosti nekretnine po zahtjevu tužitelja jer da je Ministarstvo državne imovine dopisom od 17. srpnja 2020. obavijestilo prvostupanjsko tijelo da je donesena Odluka o osnivanju prava građenja, iako još nisu potpisani Ugovori o osnivanju prava građenja, pa smatra da više ne postoje pretpostavke za vođenje postupka osiguranja dokaza koji prethodi izvlaštenju predmetne nekretnine.

8. Tuženik je povodom žalbe tužitelja poništio naprijed navedeno rješenje i odbacio je prijedlog tužitelja za osiguranje dokaza, smatrajući da predmetnu nekretninu nije moguće izvlastiti temeljem Zakona o izvlaštenju i određivanju naknade jer da je predmetna nekretnina u vlasništvu Republike Hrvatske.

9. Odredbom članka 25. Zakona o izvlaštenju i određivanju naknade ("Narodne novine" broj: 74/14, 69/17, 98/19, dalje Zakon o izvlaštenju), propisano je da je prije podnošenja prijedloga za izvlaštenje korisnik izvlaštenja dužan, putem Ministarstva odnosno nadležnog tijela, zatražiti osiguranje dokaza o stanju i vrijednosti nekretnine za koju predlaže izvlaštenje.

10. Odredbom članka 2. stavak 1. Zakona o izvlaštenju, propisano je da se nekretnina može izvlastiti, ako posebnim zakonom nije drukčije propisano, kada je to potrebno radi izgradnje građevine ili izvođenja radova u interesu Republike Hrvatske, kada se ocijeni da će se korištenjem nekretnine, za koju se namjerava predložiti izvlaštenje, u novoj namjeni postići veća korist od one koja se postizala korištenjem te nekretnine na dosadašnji način.

11. Odredbom članka 1. stavak 1. Zakona o upravljanju nekretninama i pokretninama u vlasništvu Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj: 155/23, dalje Zakon), propisano je da se ovim Zakonom uređuju načela, načini, uvjeti, akti strateškog planiranja te nadležnosti i ovlasti nadležnih tijela u upravljanju nekretninama i pokretninama u vlasništvu Republike Hrvatske.

12. Odredbom članka 22. stavak 1. Zakona, propisano je da prije svakog raspolaganja nekretninama u vlasništvu Republike Hrvatske, a nakon što nadležno tijelo utvrdi da je moguće raspolagati nekretninama, izvršit će se procjena tržišne vrijednosti nekretnine koja je predmetom raspolaganja, sukladno propisu kojim se uređuje procjena vrijednosti nekretnina, a u slučaju raspolaganja nekretninama sklapanjem drugog naplatnog pravnog posla koji podrazumijeva korištenje nekretnine odnosno ograničenje prava vlasništva Republike Hrvatske, kao što je osnivanje prava građenja, osnivanje prava služnosti, zakup, najam i drugo, izvršit će se i procjena vrijednosti naknade sukladno propisu kojim se uređuje procjena vrijednosti nekretnina.

13. Odredbom članka 1. Uredbe o postupcima koji prethode sklapanju pravnih poslova raspolaganja nekretninama u vlasništvu Republike Hrvatske u svrhu osnivanja prava građenja i prava služnosti ("Narodne novine" broj: 95/18), propisano je da se ovom Uredbom propisuju postupci koji prethode sklapanju pravnih poslova osnivanja prava građenja i prava služnosti na nekretninama u vlasništvu Republike Hrvatske kojima upravlja Ministarstvo državne imovine (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) (stavak 1.). Način određivanja naknade za osnivanje prava građenja te način određivanja umanjenja tržišne vrijednosti nekretnina u vlasništvu Republike Hrvatske kojima upravlja Ministarstvo uslijed osnivanja prava služnosti utvrđuje se sukladno posebnim propisima koji se odnose na područje procjene vrijednosti nekretnina (stavak 2.). Pored naknade za pravo građenja i naknade za osnivanje prava služnosti, nositelj prava građenja i ovlaštenik prava služnosti dužan je snositi i trošak izrade procjembenog elaborata kojim se utvrđuju tržišne vrijednosti nekretnina i naknade za osnivanje prava građenja odnosno naknade za umanjenje tržišne vrijednosti nekretnine uslijed osnivanja prava služnosti (stavak 3.).

14. U konkretnom slučaju nije sporno da se predmetna nekretnina nalazi u vlasništvu Republike Hrvatske i stoga nije moguće izvlastiti nekretninu, obzirom da se izvlaštenje primjenjuje samo na privatno vlasništvo kada je to potrebno radi ostvarenja javnog interesa. Ako je nekretnina već u vlasništvu Republike Hrvatske, država ne mora koristiti institut izvlaštenja jer već ima pravo raspolaganja tom nekretninom, te umjesto izvlaštenja, država može dodijeliti, prenijeti ili dati na korištenje nekretninu drugim državnim tijelima, javnim tvrtkama (npr. ovdje tužitelju) ili lokalnim jedinicama putem posebnih odluka, ugovora ili odluka Vlade. Stoga, kada je potrebno da neko javno tijelo koristi državnu nekretninu, mogu se koristi i drugi pravni mehanizmi, poput osnivanja prava građenja, što je i ovdje slučaj.

15. Dakle, u ovom slučaju se ne može podnijeti prijedlog za osiguranje dokaza na temelju gore navedene zakonske odredbe, jer izvlaštenje nije moguće. Zakon jasno veže osiguranje dokaza uz postupak izvlaštenja i provodi se kao pripremna radnja prije podnošenja prijedloga za izvlaštenje. Budući da je nekretnina u vlasništvu Republike Hrvatske, izvlaštenje nije moguće, što znači da ne postoji pravna osnova za podnošenje prijedloga za osiguranje dokaza prema toj odredbi. Osiguranje dokaza o stanju i vrijednosti nekretnine propisano je kao obvezan korak prije izvlaštenja, ali nije predviđeno kao samostalno pravo korisnika izvlaštenja izvan tog konteksta i ukoliko nema mogućnosti izvlaštenja, tada nema ni pravnog temelja za osiguranje dokaza putem ovog postupka.

16. Uzevši u obzir sve navedeno, osporavana odluka tuženika se ocjenjuje zakonitom, pa je stoga na temelju odredbe članka 116. stavka 1. ZUS-a tužbeni zahtjev tužitelja valjalo odbiti kao neosnovan, a sve prigovore smatrati neosnovanim. Iako prvostupanjsko rješenje nije bilo u dovoljnoj mjeri obrazloženo, taj nedostatak je otklonio tuženik svojim rješenjem.

17. Odluka o troškovima spora (točka II. izreke) temelji se na odredbi članka 147. stavak 1. ZUS.

U Rijeci 7. travnja 2025.

Sutkinja

Danica Vučinić, dipl. iur.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokome upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 126. stavak 6. ZUS-a).

DNA:

- tužitelju HEP-Operator distribucijskog sustava d. o. o., sa sjedištem u [adresa], Elektroprimorje Rijeka, Ulica Viktora Cara Emina 2,

- tuženiku Ministarstvu pravosuđa, uprave i digitalne transformacije, Upravi za građansko, trgovačko i upravno pravo [adresa]